Jesu od njih su to i preuzeli.
Suicid pill.
Čovjek koji je jeo smrt od Pekića je isto dobra priča kad smo kod tih političkijeh umiranja.
Baš ta giljotina je surova, al opet kad pogledaš, brza i laka smrt, pa i danas letalne injekcije pri izvršavanju smrtne presude su tehnički daleko humanije, da kažem, nego dobrovoljno umiranje od brojnih bolesti.
Uvijek se govori "od čega je neko umro", ne o tome šta mu se dešava sad kad je mrtav.
Ali kao da većina očekuje od smrti baš to - ništavilo ili bjekstvo od boli života, od umiranja zapravo, mučenja u umiranju. Pa i nacisti su svi nosili cijanid.
Jesu od njih su to i preuzeli.
Suicid pill.
No pasaran!
Sta ako smrt je kraj jednog poglavlja i pocetak drugog? Sta ako svako mora da prozivi sta mu je dato, sta je posijao u prethodnim poglavljima i ovom sad? Sta ako nema bjekstva od zivota jer smrt zapravo i ne postoji? Sta ako je pakao da ponavljas razred unedogled, a raj zapravo dissolution? Sta ako je samoubistvo besmisleno? Sta ako…
Sent आत्मन:
"Vidiš li: svet pun sebe grca -
Očiju punih, prazna srca."
Jesi čitao rusku priču Vojnik i Smrt?
Kad je vojnik zarobio smrt u vreću i pokajao se.
https://archive.org/stream/soldierde...siala_djvu.txt
No pasaran!
Čovjek je najviše prepadnut samim sobom, vjerovatno jedini svih ostalih bića. Svojom egzistencijom. Tako da i smrt doživljava kao strašnu. Sve poznato i nepoznato. Naša svijest, bilo da je došla evolucijom ili da nam je Bog dao, je naš najveći prijatelj i neprijatelj... svijest o smrti, o prolaznosti, o apsurdu i o čemu sve ne. Svijest je naš mač sa dvije ostrice. Da nismo svjesni umiranja i smrti, ne bi tu bilo nikakve filozofije, pa ni nekog straha. Ponekad razmišljam da je razlog zašto su Adam i Eva izbačeni iz Edena, jer je Eva postala "svjesna", da je svijest zabranjeno voće homo sapiensa. Kad smo počeli razmišljati o svim tim stvarima, kad smo se prepali prvi put sami sebe, smrti ili života, stvaranja... izbačeni smo van, iz vječnog uživanja.
Imam osjecaj da covjek prosto zeli da u trenutku smrti, koji cijeli zivot ocekuje bude stvarno prisutan i svjestan. I da je to jedan od razloga zasto mu nagla i neocekivana ili brutalna smrt izgleda strasno. Da ima vremena da se suoci, jer time mozda instiktivno osjeca da moze da nastavi svjesnost ili budnost tog trenutka, koju bi trebalo da praktikuje cijeli zivot. Odnosno da ne pada lako na distrakcije koje su svakodnevne.
Postoje trenuci kad sam potpuno blazen i miran i kad ne bih imao nista protiv da u tom trenutku predam dusu. A onda se dese trenuci nervoze, rasijanosti, nekad i gnijeva i pomislim u ovakvom stanju da docekam smrt ne bi bilo dobro.
@nicky... tu lažnu sliku hrabrosti čekajući smrt stvaraju emocije. Iz toga razloga ljudi i kada govore o smrti ili nepostojanju, kao da opisuju nešto đe će emocije i dalje postojati. Potpuno nesvjesni(iz opravdanih razloga) ništavila. Kad bi njihov razum iole bio u stanju da sagleda "vječno ništa", instinktivno bi se ufatili za Boga(kao pijani plota) čak i ovi najzagriženiji "racionalisti". Ali to se neće desiti jer međusobno ohrabruju jedni druge ovako emocionalno drogirani. Ođe je najopasnije to što ljudi usljed intelektualnog NEsamopouzdanja više vjeruju drugima(mnoštvu), nego svojim usađenim instinktima za preživljavanjem. Ovo je neka vrsta fenomena(prosto neobjašnjivo) kako strah od izolovanosti iz društva nadjačava sve ostale strahove. Ovo po nekoj logici stvari ovako ne bi trebalo da bude??? Ali, jeste!
Eh, teee emocije One zahtijevaju savršenu preciznost "doziranja" Dok su u mjeri daju savršenstvo postojanju. A, mrvicu ispod ili preko..... pođe sve u tri lijepe.....
Last edited by pecaros; 30-09-23 at 03:41.
Previše se značaja pridaje smrti uzimajući u obzir da je to jedina sigurna stvar u životu!
Iz iskustva, susret sa smrću mi je uvijek izgledao kao iznenadan susret sa najboljim prijateljem iz djetinjstva na, npr. željezničkoj stanici… I mada mi je bilo drago što ga napokon ponovom vidim, znao sam da taj susret znači da je moje putovanje na toj stanici, vjerovatno - gotovo…
Smrt ne treba tumačiti ili filozofirati o njoj; ona je neizbježna i jedino sigurna; najbolje je jednostavno je prihvatiti kao nešto nalik posljednjoj stranici knjige koju ne želiš zatvoriti, ali znaš da moraš i kada je knjiga dobra, umjesto da tuguješ što je gotova, budi zahvalan što si je uopšte imao priliku pročitati…
Sent from my iPhone using Tapatalk
Sa ateistickog gledista to je ok al sa aspekta vjernika smrt predstavlja centralni motiv svih religija. Razumljivo je gledanje na smrt sa psiholoskog, filozofskog i religijskog aspekta. Nauka ce svakako dokazati da li ima beceg posle smrti ili ne. Za sada odgovor nauke ne ide previse ostro u pravcu tretiranja smrti kao kraja knjige.
Sent आत्मन:
Last edited by Caesar; 30-09-23 at 19:18.
"Vidiš li: svet pun sebe grca -
Očiju punih, prazna srca."
Slažem se a tobom, donekle…
Religija i nauka moraju da se posmatraju kao dvije suprotstavljene sfere, svaka sa svojim načinom shvatanja svijeta. Dok nauka teži empirijskom shvatanju svijeta kroz posmatranje, testiranje i dokazivanje, religija teži dubljem, duhovnom razumijevanju kroz vjerovanja i tradicije. Tvoja tvrdnja ističe ključnu tačku: nauka nije stroga u osudi religijske percepcije smrti jer je, s naučne perspektive, smrt konačni i apsolutni rezultat života i nema poresbe filozodirati…
Već sam neđe rekla da čovjek sebi toliko daje na značaj da je to iracionalno a posebno vjernici.Oni (pojedini) misle iz sopstvenog straha od smrti da ima nešto.Ima ka i sa drugim bićima na planeti.A ako misle da su izvan drugih bića na planeti to je sušta - arogancija!
Postavila sam video na temi Biologije ovaj.
Ništa nema - nada što bi rekli Španci.Voljela bi i ja nekad da još jednom sretnem nekoga koga sam izgubila ali znam samo ga u mislima mogu sresti.
I nekad desi se u snovima sve ostalo je laž nekakvih religioznih vođa koji su najveći licemjeri na svijet jer se igraju ljudskim osjećajima.
Last edited by Bluemoon; 30-09-23 at 20:33.
No pasaran!
Treba biti realan i ne tvrditi nesto toga tipa, sa takvom sigurnoscu.
Covjek je po meni specifican iz razloga sto zbog slobodne volje moze da pravi dijametralno suprotne promjene i uticaj na svijet. Covjek je postao ne objekt, nego subjekt evolucije.
I najveci vjernik i najveci ateista, oba u pozitivnom smislu, prihvatice smrt mirno, dostojanstveno. Pomireni da idu u nastavak zivota i nebice ili nista, respektivno.
Jeste baš je specifičan posebno po (samo)destrukciji.
U stanju je da i pored svih svojih veličanstvenih otkrića i dalje cijelo čovječanstvo strijepi oće li neki majmun kao predstavnik ljudskog roda dići planetu u nuklearnu prašinu.
Nije naivna ona ruska bajka o vojniku i smrti kad je vojnik zarobio smrt u vreću a poslije je molio da ga uzme a ona je bježala od njega da je opet od istog jad ne nađe.I da baš je arogancija vjerovati da je čovjek i u smislu smrti nešto izvan drugih bića na planeti.
A na planeti postoje bića koja su daleko starija od njega.
No pasaran!
Veca plata veca odgovornost
"prihvatice smrt mirno, dostojanstveno"... Ne može se znat što je u ljudskoj glavi.
Pitanje je kako se "sresti sa njom", ali mora bit raspre o životu s one strane groba (tema trigeruje određeni tip)...Jedan lik H.Dž. Velsa kaže: "Samo kukavičluk čini smrt strašnom." Tako, kad je smrt došla po babu - ona je na unuka pokazala. Ne znam je li religiozna bila.
Ovo sad slikah mislim da je baš za temu, Cezar se busa u grudi junačke eto tako treba svi!
Sent from my Redmi 6 using Tapatalk
If there's two things that I hate-
It's havin' to cook, and tryin' to date...
Žaba ispruži noge dok je zmija guta da bi joj olakšala gutanje. To je strah!
Vele da junak gine jednom, a kukavica 100 puta. Ali ta kukavica barem gine ne mireći se sa konačnim porazom. Pa čak i u tom fatalnom trenutku neće smrt prihvatiti i pomiriti se sa njom.
Što je to onda hrabrost? Hrabrost je priznat poraz? Ili je "hrabrost" biti toliko glup i položiti oružije pred mnogo jačim protivnikom ALI! bez borbe?!
Ja sam KUKAVICA, i to u skoro svakom smislu te riječi! Sve i da hipotetički gledano ne znam za Isusa, opet se moj razum ne bi nikad mogao pomirit sa "nečim" što je konačno NIŠTA. Neizbježno je da bih umro, ali ne bih se ni u jednom trenutku dok me svijest bude služila moga pomirit sa tim. To se oštro protivi mojoj logici, umu i na kraju krajeva mojem odnosu prema DARU(svjesnosti) života. A smrt želi da ga ODuzme?! E! Paa! Ne dam ga!
Dnekud!? Odjednom! Pojavio se Isus koji se odazvao na vapaje i jezive krike moje duhovne borbe sa mnogo jačim protivnikom đe je poraz bio neizbježan, ali isto tako ni predaja nije bila moguća. To je borba! Priznajem da sam kukavica. Ali čak i kao takav neću nikad prihvatiti poraz. Sve i da me Isus "ne prepozna" prilikom vaskrsenja, nestaću, ali sigurno ne kao neko ko se POMIRIO sa svojim dželatom.
Po meni onaj ko se pomiri sa stvarnim stanjem je hrabar pa bila to žaba ili čovjek ili ratnik.
Šta je stvarno stanje je situacija koju ni žaba, ni čovjek ni ratnik ne znaju do samog kraja.
Poslato sa Ultra Fold5 pisaće mašine
............ Ż\_(ツ )_/Ż............
Mogu li mi kolege koje su na ti sa Isusom približiti kako izgleda taj život poslije smrti i u čemu je bolji nego kod drugih religija?
Opet jedan od indikatora kolko smo spremni je i onaj kolko smo vezani za materijalne stvari. Mislim tu i na ljude, zivotinje i stvari. Vezanost ne indikuje neku spremnost. Po tome bi mogli da vidimo sebe. Mislim nije problem imat i voziti BMW ali mos li nemati i pržulin vozit jednako opusteno i bezbrizno? Jer najjaci je onaj koji moze sam da stoji.
Sent आत्मन:
Last edited by Caesar; 01-10-23 at 10:13.
"Vidiš li: svet pun sebe grca -
Očiju punih, prazna srca."
Pa dobro ne treba filozofirati oko smrti ali o njoj odnosno temi tanatosa su pjesnici toliko stihova spjevali.
Ja priznajem ne umijem osim neki sudoku i to u stilu crnog humora slobodno.
Evo Vito.
I OPET JESEN
I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare
crne slutnje,
i opet —
sam si,
Nikoliću.
I opet neka
pisma duga,
očajna pisma —
bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.
A šta ako
prosviram
taj metak
kroz ovo čelo
neveselo,
a onda počne
sve
ispočetka:
život,
stradanja,
pa opet —
čelo.
A šta ako
nema zaborava,
ako je to
samo
vječna igra kruga?
A šta ako
tamo
ispod trava
boli ova
ista
ljudska tuga?
Vitomir Vito Nikolić
No pasaran!
I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!
Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.
Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.
- Mihail Ljermontov
Konkretno sam pomislio na malo ekstremnije situacije jer u njima ljepse do izrazaja dolazi ta specificnost. Recimo trenutak potezanja obaraca kod osvete, donoselje odluke o spasavanju covjeka iako je zivotno opasno, da ne pominjem politicke odluke koje se ticu rata i sl.
Mrzim smrt, hoću ba vječno da živim. Dajte mi neke tablete, neki eliksir mladosti, nešto za besmrtnost. Neću da umrem. Nije me strah da umrem, ali šta ako mi zapravo ne bi trebali da umiremo... mislim ljudi će za 1000 godina, ako ne izginu u nekoj katastrofi, sigurno živjeti po 500 godina i više... neki ljudi.
A onda mi pane na pamet od Žan Žak Rusoa: kad bi mogao postati besmrtan, koji čovjek bi htio primiti takav tužan poklon?
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks