Ne znam, al kad pogledaš najveći problem je umiranje, a ne smrt. Smrt ko smrt. Mrtav si, i mnogo drugih ljudi je umrlo prije tebe, i umire u ovom momentu, i umiraće.
Al smrt nije problem. Suštinski.
Najveći problem je taj transfer iz živih u mrtve.
Kako će se odigrati, hoće li to biti kratko ili brzo ili bolno i manje bolno... tragično ili dosadno.
Svi pisci su pisali o smrti, ali uglavnom kao o nečemu što se "doživljava", upravo o tome, tom prelazu iz živih u mrtve. Cijela egipatska mitologija se bavi "prelazom" u zagrobni život.
A kad si mrtav, tad je već svejedno. Niko ne piše o smrti kao takvoj. Ako pogledaš kostur i crve, možeš postati i ateista.
Ali ako pogledaš taj transfer iz živih u mrtve - ono što kida realnost, ono što je suština svega, umiranje, možeš povjerovati u mnogo čega. Smrt nije tolika enigma, koliko je umiranje.
Ako zamisliš da je umiranje prosto poput - trajnog gubljenja svijesti. Opet možeš postati ateista. Ali čovjek i kad izgubi svijest, ili kada zaspe, on sanja snove, a snovi nikad nisu objašnjeni. Tako da opet možeš povjerovati u mnogo čega.
Umiranje jedino čini život smislenim procesom, kao i Kamijevo samubistvo, a smrt život besmislenim ili preozbiljnim, nebitno je.
Sve mitologije i religije se bave procesom umiranja. Umiranje je centralni fenomen oko koga se one okupljaju. Današnja civilizacija nije više toliko cult of death kao što su nekad ljudi bili. Brzi život danas je poništio i strah od smrti i smrt. Jer ljudi su nekako postali potrošna roba... Nekad je svaka smrt bila tragedija neopsiva uprkos tome što su to bila divljačka ili banalna umiranja, danas je to sasvim biološki normalan proces. A nije sasvim normalan proces, i svi koji dublje krenu razmišljati o smrti mogu samo kao Edvard Munkov Krik da u sebi kriknu. Nije problem što sve ovo jednog dana oko nas više neće postojati, problem je, šta je bio smisao? Sreća pa ljudi i kultura više ne razbijaju glavu o tome. Danas si živ, sjutra mrtav, preksjutra već zaboravljen. Valjda kad se svi složimo oko toga da je besmisleno oko smrti razmišljati, onda jedino življenje ostaje smisleno. Ali ko sa 100% sigurnošću može da za sebe da tvrdi, da život koji živi, da je on nešto smisleno? Jedino ga umiranje čini smislenim, i to će svak pošten priznati. Tako da, iako su ljudi danas zaboravili na smrt, nisu zaboravili na umiranje.
Bookmarks