Smrt i kako se sresti sa njom

[Caesar]

Nego, ne pitah da li bi voljeli da „odete“ sami ili okruzeni porodicom? Zasto sami, a zasto okruzeni porodicom ili koga god smatrate bliskim? Ja? Sam. Tako sam se i rodio.


Sent from आत्मन:

[no-mercy]

Trudim se da ne razmisljam o vremenu i uopste nadam se da cu postajati gluplji sto sam stariji, jer pametan/inteligentan cojek ce se kad-tad zapitati sta je ustvari bila svrha svega, zivota-truda i sl i onda moze/mora postati i anksiozan i depresivan, a takva negativna osjecanja te prije vode kraju.

A odgovor na temu, hmm, volio bih samo prije djece i naravno kao starac da ne budem odbacen, jer sad je staro celjade bez para samo teret

[Mojsije]

Trudim se da ne razmisljam o vremenu i uopste nadam se da cu postajati gluplji sto sam stariji, jer pametan/inteligentan cojek ce se kad-tad zapitati sta je ustvari bila svrha svega, zivota-truda i sl i onda moze/mora postati i anksiozan i depresivan, a takva negativna osjecanja te prije vode kraju.

A odgovor na temu, hmm, volio bih samo prije djece i naravno kao starac da ne budem odbacen, jer sad je staro celjade bez para samo teret

Zato se napunis para do 60te i svi ce da obigravaju oko tebe svaki vikend

Sent from my Mi 9T using Tapatalk

[kaemSe]

To je to
Sve ucinjet da ne zavisis od drugih
Puno rodbine je na kraj zavrsilo u staracke domove, nevoljno
Tako da treba mudro pristupit svemu

Sent from my POCO F2 Pro using Tapatalk

[joni]

Trudim se da ne razmisljam o vremenu i uopste nadam se da cu postajati gluplji sto sam stariji, jer pametan/inteligentan cojek ce se kad-tad zapitati sta je ustvari bila svrha svega, zivota-truda i sl i onda moze/mora postati i anksiozan i depresivan, a takva negativna osjecanja te prije vode kraju.

A odgovor na temu, hmm, volio bih samo prije djece i naravno kao starac da ne budem odbacen, jer sad je staro celjade bez para samo teret

Interesantno razmišljanje.Malo si me zabrinuo u vezi sa ovim "da bi valjalo što gluplji bit pred smrt jer se intelegentan čoek zapita...",jer sam ja onda treba davno d'umrem

Sent from my Redmi Note 8 using Tapatalk

[Bluemoon]

Nakon burnog života Bergman je preselio na ostrvo gdje je snimana većina njegovih filmova.
Želio je da provede posljednje dane u samoći gledajući okean a na vratima je pisalo opasan pas ujeda, iako psa nije imao (ako neko "zaluta".)
Nedavno je izašao film Bergmanovo Ostrvo još ga ne pogledah ali onaj autobiografski je odličan.

I treba razlikovati samoću od usamljenosti, čovjek je nekad sam i među ljudima.

"Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo si sami."

Sent from my SM-A336B using Tapatalk

[NexusVI]

Nego, ne pitah da li bi voljeli da „odete“ sami ili okruzeni porodicom? Zasto sami, a zasto okruzeni porodicom ili koga god smatrate bliskim? Ja? Sam. Tako sam se i rodio.


Sent from आत्मन:

Svi su se tako rodili. Pa opet "lirski" nazori ne vrijede za predjele s čijih međa još nijedan putnik vratio se nije.

Drago mi je što nemaš empirije bilo koje vrste s ovakvim stvarima, pa sudiš čisto "estetski".



No, kako je život najkrvožednija i najsurovija zvijer ikad,

Valja znati,

Da je bolesnom (umirućem) mnogo lakše kad je neko tu. I kad mu se "pruži ruka" (na bilo koji način).

Ovo nažalost znam iz "prve ruke". Od nekog bliskog da ne može biti bliži, neka mu je laka crna zemlja.
Ko je, dok je bio zdrav, bio izrazit individualac, maltene ničeovskih nazora. No kad je bolest došla i terminalna faza zakucala na vrata (nekom od cijelih 37-8 godina), u trenucima rijetkog boljitka, reče evidentno znajući o čemu govori,

"Najgore je kad si sam".

Misleći na trenutke kad je čovjeku loše, jako loše. Da ne može gore.



Tako, može ono i sam, tj. često mora tako, ne pitamo se.
Al bolje je ipak kad je neko tu.


Takođe,
Koliko znam postoje i medicinske sestre specijalizovane za terminalne bolesnike, čija je specijalizacija, "vođenje" umirućeg ka što lakšem kraju.


Miki Rurki je negdje govorio o tome, prisjećajući se kako mu je brat umirao. Kako mu je upravo med. sestra pomenute vrste pomogla; objasnivši mu da brat "odbija da umre" (muči se, a nema nikakve nade), zbog njega.
I tek kad mu je šapnuo, -Da je u redu, da let go. Brat mu je "počinuo".

[Caesar]

Svi su se tako rodili. Pa opet "lirski" nazori ne vrijede za predjele s čijih međa još nijedan putnik vratio se nije.

Drago mi je što nemaš empirije bilo koje vrste s ovakvim stvarima, pa sudiš čisto "estetski".



No, kako je život najkrvožednija i najsurovija zvijer ikad,

Valja znati,

Da je bolesnom (umirućem) mnogo lakše kad je neko tu. I kad mu se "pruži ruka" (na bilo koji način).

Ovo nažalost znam iz "prve ruke". Od nekog bliskog da ne može biti bliži, neka mu je laka crna zemlja.
Ko je, dok je bio zdrav, bio izrazit individualac, maltene ničeovskih nazora. No kad je bolest došla i terminalna faza zakucala na vrata (nekom od cijelih 37-8 godina), u trenucima rijetkog boljitka, reče evidentno znajući o čemu govori,

"Najgore je kad si sam".

Misleći na trenutke kad je čovjeku loše, jako loše. Da ne može gore.



Tako, može ono i sam, tj. često mora tako, ne pitamo se.
Al bolje je ipak kad je neko tu.


Takođe,
Koliko znam postoje i medicinske sestre specijalizovane za terminalne bolesnike, čija je specijalizacija, "vođenje" umirućeg ka što lakšem kraju.


Miki Rurki je negdje govorio o tome, prisjećajući se kako mu je brat umirao. Kako mu je upravo med. sestra pomenute vrste pomogla; objasnivši mu da brat "odbija da umre" (muči se, a nema nikakve nade), zbog njega.
I tek kad mu je šapnuo, -Da je u redu, da let go. Brat mu je "počinuo".

Naravno, sasvim razumijem izbor. Ne bih govorio ovdje da je je nesto ispravno ili ne. Meni samo taj momenat je veoma intiman i ne zelim da ga dijelim. Želim da budem skroz koncentrisan i da me niko ne ometa. Želim da budem u sjedećem polozaju. Nema ispravnog nacina da se “ode” samo eto tako osjećam da moram To nešto pogledati u oči i da to moram uraditi sam pri punoj svijesti. Ne bih to mogao približiti logički više od ovog, a i izvan polja logike smo kad se priča o smrti. U svakom slucaju srecan je onaj kome moze biti da bira.


Sent from आत्मन:

[Bluemoon]

Naravno, sasvim razumijem izbor. Ne bih govorio ovdje da je je nesto ispravno ili ne. Meni samo taj momenat je veoma intiman i ne zelim da ga dijelim. Želim da budem skroz koncentrisan i da me niko ne ometa. Želim da budem u sjedećem polozaju. Nema ispravnog nacina da se “ode” samo eto tako osjećam da moram To nešto pogledati u oči i da to moram uraditi sam pri punoj svijesti. Ne bih to mogao približiti logički više od ovog, a i izvan polja logike smo kad se priča o smrti. U svakom slucaju srecan je onaj kome moze biti da bira.


Sent from आत्मन:

Ako nisi obavezno pogledaj.

https://m.imdb.com/video/vi2886909721/?ref_=m_nm_ov_vi

Sent from my SM-A336B using Tapatalk

[Raulio]

Jedan rođak mi ima ASL (ili Lu Gerigovu bolest) i već treba da ga intubiraju da bi mogao hranu da uzima. Njegov brat je umro od m. skleroze sam, napušten i od ovog brata rođenog (žena ga je ostavila i pobjegla s malom kćerkom čim je čula, i još se preudala za vjenčanog kuma, drolja), sad i ovoga žena ostavila, đeca se tobože brinu o njemu, a to studenti, svoje živote žive. Sjećam se kad mi je baba umrla, od srca, pila je čaj i umakala petit ber keks kad je odjednom pala sa stolice, to je smrt za poželljeti. Moj otac je umro za 2 dana, bio je bolestan ali nije ga ništa boljelo, a ta dva dana bio je nesvjestan. Čudno je kad vidiš kako neko umre, kako prestane disanje i puls slabi, a i dalje srce kuca jedva osjetno, ne znam je li to neki refleks ili što ali je tako. Lično, da se razbolim od ovih autoimunih bolesti, kancera isl. volio bih da mi se omogući da sam sebi prekratim muke, dok mogu, a potpisao bih, ako to postoji kod nas, da me ne oživljavaju i ne operišu ako sam bez svijesti. Ne sviđa mi se koncept eutanazije đe druge ljude ćeramo da ubijaju, ali ako nema druge opcije i to bih prihvatio.
Jednom kad zađeš u određene godine, svo iskustvo životno, sve što si viđeo, naučio, pročitao, sve ti to legne, ne bojiš se smrti (ne računam strah dok, recimo, letiš u provaliju ili te šleper vuče 200 metara), žališ za mladošću, ali onako, diskretno, uz česte uzdahe i jauke ako se naglo pomjeriš ili protegneš, pomalo počne i da te interesuje što je on di ader sajd. Inače sam ja jednom umro zamalo, ali to je d(r)uga priča, iskustvo je izuzetno.

[Caesar]

Jedan rođak mi ima ASL (ili Lu Gerigovu bolest) i već treba da ga intubiraju da bi mogao hranu da uzima. Njegov brat je umro od m. skleroze sam, napušten i od ovog brata rođenog (žena ga je ostavila i pobjegla s malom kćerkom čim je čula, i još se preudala za vjenčanog kuma, drolja), sad i ovoga žena ostavila, đeca se tobože brinu o njemu, a to studenti, svoje živote žive. Sjećam se kad mi je baba umrla, od srca, pila je čaj i umakala petit ber keks kad je odjednom pala sa stolice, to je smrt za poželljeti. Moj otac je umro za 2 dana, bio je bolestan ali nije ga ništa boljelo, a ta dva dana bio je nesvjestan. Čudno je kad vidiš kako neko umre, kako prestane disanje i puls slabi, a i dalje srce kuca jedva osjetno, ne znam je li to neki refleks ili što ali je tako. Lično, da se razbolim od ovih autoimunih bolesti, kancera isl. volio bih da mi se omogući da sam sebi prekratim muke, dok mogu, a potpisao bih, ako to postoji kod nas, da me ne oživljavaju i ne operišu ako sam bez svijesti. Ne sviđa mi se koncept eutanazije đe druge ljude ćeramo da ubijaju, ali ako nema druge opcije i to bih prihvatio.
Jednom kad zađeš u određene godine, svo iskustvo životno, sve što si viđeo, naučio, pročitao, sve ti to legne, ne bojiš se smrti (ne računam strah dok, recimo, letiš u provaliju ili te šleper vuče 200 metara), žališ za mladošću, ali onako, diskretno, uz česte uzdahe i jauke ako se naglo pomjeriš ili protegneš, pomalo počne i da te interesuje što je on di ader sajd. Inače sam ja jednom umro zamalo, ali to je d(r)uga priča, iskustvo je izuzetno.

Ima nečeg dostojanstvenog u istrajavanju i borbi, ali isto tako i u odustajanju u agoniji. Nekako sam uvijek mislio da svaki dan umiremo po malo, a ne da živimo ali na kraju to je isto i zato je smrt dio života zapravo. I promjena osigurača u TEP ormaru je dio života. Može da se nauči kako ih promjeniti pa izvlačim zaključak da je moguće i naučiti kako se umire što je ekvivalent onome naučiti kako se živi. Istina mora da bude jednoznačna i u 100% ista pa računam da bi ovo možda bila ok logika. Svi imamo datum isteka roka trajanja i to je ono kad treba da prepoznamao ono što reče neki lik iz Biblije "I am full of days". Imao sam prilike da u porodici vidim teške slučajeve iako sam shvatao agoniju i bol kroz koju prolaze bilo mi je teže da shvatim strah. Ja sam imao near death iskustava od kojih jedno da sam samo sjeo i čekao da se desi. Na 40m ispod nivoa mora. Bilo mi je skroz normalno da sjednem i čekam dok ne nestane vazduh. Elem, prirodno sam kalibrisan na to razmišljanje bez da govorimo o nekom mudrovanju i tzv duhovnom rastu itd. Da ne ulazim u vjerovanja o prethodnim životima ili God forbid neuroscience... Dakle, osim moje logike kao argumenta, da li je moguće naučiti da se umre? Da li je moguće naučiti kako se živi? Mislim da može ili bolje reći osjećam. Logika je znanje ali beskorisna bez spoznaje. Znam šta je vatra, vidio je iz daljine, pričali mi ljudi ali ne osjetih vrelinu niti se ikad opekoh.

[Bluemoon]

Sjetih se Bukovskog koji je rekao da neki ljudi nisu ni živjeli pa tu nema šta ni da se sahrani.
A juče je jedan veliki reditelj izvršio samoubitsvo Jean Luc Godard baš me rastužilo i uvijek se pitam šta prije takvog koraka tako velikim ljudima poput njega prolazi sve kroz misli.

Sent from my SM-A336B using Tapatalk

[pecaros]

Prije jedno petnaestak godina sam doživio penicilinski šok. 100% sam bio siguran da mi je to posljednji sat života štoviše kad sam vidio doktore i sestre kako su panično reagovali nije se znalo što će ko prije da uradi. Mene je čitavo tijelo bilo otkazalo samo je mozak i dalje nesmetano radio i za divno čudo bio sam pribran. Srce mi je lupalo tako da je košulja odskakala centimetar ili čak i dva gore dolje ..... samo sam čeka kad će puć odnosno iščekiva sam trenutak kad će odjednom sve oko mene da nestane. Posmatrajući reakciju medicinskog osoblja to je bio scenario iz 1 u 1. Rezime svega ovoga je ostalo nešto poput anegdote koju i danas u šaljivom tonu prepričava moja žena.....
..... iznad moje glave stoji najuža familija i plakahu svi a ja glasno da svi mogu čut se obraćam ženi riječima....."umirem sigurno i nije me strah samo mi sad obećaj pred svima da te neće NIKAD imat nijedan muškarac" a dok sam to izgovara čitavo tijelo mi se nekontrolisano treslo situacija je bila toliko dramatična da nisam ocu moga viđet oči od njegovih suza.
Glupo je govoriti o smrti kakvu bismo željeli jer su to momenti koji su strani i nepoznati našoj trenutnoj svjesnosti..... u tim trnucima to više nijesmo mi onakvim kakvim smo do tada poznavali sebe, tada na scenu stupa neko drugo do tada nama nepoznato naše JA, "ja" koje je lišeno svih onih emocija koje su nam do tada smetale da imamo realnu sliku stvarnosti.

[Bugi]

Zar to nije malo sebično gledanje?
Ti ode, a drugi neka trpe?

Poslato sa kornjo komunikatora Z Fold 3

............ ¯\_(ツ )_/¯.............

[kaemSe]

Jbg izbilo iz njega...sad makar zna da bi joj rafio smajser ako sta pomisli

Sent from my POCO F2 Pro using Tapatalk

[Bugi]

Pričam, jer sam ja bio blizu toga dok sam ležao od Korone.
I jedino što mi je padalo na pamet je bilo da ne ostanem kome dužan ako odem.

To je totalno drugačiji pogled od ovoga koji sam pročitao.

Poslato sa kornjo komunikatora Z Fold 3

............ ¯\_(ツ )_/¯.............

[Raulio]

Zar to nije malo sebično gledanje?
Ti ode, a drugi neka trpe?

Poslato sa kornjo komunikatora Z Fold 3

............ ¯\_(ツ )_/¯.............

Viđi, onaj što umre najgore je prošao, ovi ostali ostaju živi.

[mika123]

Prije jedno petnaestak godina sam doživio penicilinski šok. 100% sam bio siguran da mi je to posljednji sat života štoviše kad sam vidio doktore i sestre kako su panično reagovali nije se znalo što će ko prije da uradi. Mene je čitavo tijelo bilo otkazalo samo je mozak i dalje nesmetano radio i za divno čudo bio sam pribran. Srce mi je lupalo tako da je košulja odskakala centimetar ili čak i dva gore dolje ..... samo sam čeka kad će puć odnosno iščekiva sam trenutak kad će odjednom sve oko mene da nestane. Posmatrajući reakciju medicinskog osoblja to je bio scenario iz 1 u 1. Rezime svega ovoga je ostalo nešto poput anegdote koju i danas u šaljivom tonu prepričava moja žena.....
..... iznad moje glave stoji najuža familija i plakahu svi a ja glasno da svi mogu čut se obraćam ženi riječima....."umirem sigurno i nije me strah samo mi sad obećaj pred svima da te neće NIKAD imat nijedan muškarac" a dok sam to izgovara čitavo tijelo mi se nekontrolisano treslo situacija je bila toliko dramatična da nisam ocu moga viđet oči od njegovih suza.
Glupo je govoriti o smrti kakvu bismo željeli jer su to momenti koji su strani i nepoznati našoj trenutnoj svjesnosti..... u tim trnucima to više nijesmo mi onakvim kakvim smo do tada poznavali sebe, tada na scenu stupa neko drugo do tada nama nepoznato naše JA, "ja" koje je lišeno svih onih emocija koje su nam do tada smetale da imamo realnu sliku stvarnosti.

Boze budale, nasmija me postenoo
Umjesto da svoju guzicu spasava, on razmislja oce li mu se s'kim zena po*****

Poslato sa BLA-L29 pomoću Tapatoka

[joni]

Haha.Bar je bio iskren i nasmija sve nas.
Meni je danas kolega na šalter banke ismija sve od šalteruša do obezbjeđenja.Vadi čoek uplatnice,plaća porez,plaća rate za legalizaciju,vadi listing otplate kredita i onako ka za sebe,ali da ga svi čuju:"Ja nemam kad umrijet.Da sve ovo spane na familiju oni be bi znali što,kome i kako plaćat.Jednostavno,ne smijem i nemam kad mrijet"

Sent from my Redmi Note 8 using Tapatalk

[pecaros]

Zar to nije malo sebično gledanje?
Ti ode, a drugi neka trpe?

Poslato sa kornjo komunikatora Z Fold 3

............ ¯\_(ツ )_/¯.............

To je li sebično??? pitanje je za psihologa(mada ja imam svoje mišljenje u vezi toga). Ovđe je naglasak na to kako niko ne može znat kako i što će mu bit prioritet u momentu kad "se miri" sa činjenicom da će umrijet. Ja mislim za sebe da sam OGROMNA kukavica i sam sebe sam iznenadio tom mojom reakcijom. Prije toga događaja sam bio siguran da bih histerično plakaO usled neopisivog straha od smrti.

[Bluemoon]

Yoann Lossel, Tanatos

Sent from my SM-A336B using Tapatalk

[Caesar]

To je li sebično??? pitanje je za psihologa(mada ja imam svoje mišljenje u vezi toga). Ovđe je naglasak na to kako niko ne može znat kako i što će mu bit prioritet u momentu kad "se miri" sa činjenicom da će umrijet. Ja mislim za sebe da sam OGROMNA kukavica i sam sebe sam iznenadio tom mojom reakcijom. Prije toga događaja sam bio siguran da bih histerično plakaO usled neopisivog straha od smrti.

Ko se boji smrti boji se i života. Dok god ima stvari koje želiš i iščekuješ strepićeš da ih ne dobiješ. Dok god imaš memoriju i neselektivno korišćenje iste postojaće strah usled već proživljenog. Ko savlada strah tj, zagospodari svojim željama, iskustvima, strahovima... taj je smrt porazio. Ko god je ovo uradio taj zna o čemu se razmišlja u potonjoj uri i zašto mora sam da bude u tom trenutku. Ima još mnogo da učimo ali sa pozicije naših umova trenutno ima smisla govoriti o željama jer jedna samo jedna želja ima smisla i vodi ka odlasku bez straha, a jedan od načina za "raspaljivanje" te želje je i razmišljanje o smrti.

edit: kad kažem "ta želja" mislim na prirodnu težnju ka nečemu šta jesmo ali smo samo to zaboravili jer nemoguće je željeti nešto što već imaš

[pecaros]

Ko se boji smrti boji se i života. Dok god ima stvari koje želiš i iščekuješ strepićeš da ih ne dobiješ. Dok god imaš memoriju i neselektivno korišćenje iste postojaće strah usled već proživljenog. Ko savlada strah tj, zagospodari svojim željama, iskustvima, strahovima... taj je smrt porazio. Ko god je ovo uradio taj zna o čemu se razmišlja u potonjoj uri i zašto mora sam da bude u tom trenutku. Ima još mnogo da učimo ali sa pozicije naših umova trenutno ima smisla govoriti o željama jer jedna samo jedna želja ima smisla i vodi ka odlasku bez straha, a jedan od načina za "raspaljivanje" te želje je i razmišljanje o smrti.

edit: kad kažem "ta želja" mislim na prirodnu težnju ka nečemu šta jesmo ali smo samo to zaboravili jer nemoguće je željeti nešto što već imaš

Teško je komentarisat smrt a pogotovo pojam "porazit smrt?!" sa svjetovne tačke posmatranja. Teško mi se postavit u ulozi čovjeka koji ne vjeruje u Boga a samim tim i u vječni život te na taj način pokušat dati smisao nečemu što samo po sebi obesmišljava sve što je postojalo i što će postojati a konačan cilj mu je nepostojanje. Ovo uveliko prevazilazi mene i moju moć razumijevanja nečega što ljudi nazivaju "inteligencijom?!"

[brutajle]

Rek'o Sokrat:

"Bojati se smrti, građani, ne znači ništa drugo nego držati se mudrim, a ne biti mudar. To znači misliti da čovek zna ono što ne zna. Ta niko ne zna nije li smrt od svih dobara najveće dobro za ljude, a opet plaše se od nje kao da pouzdano znaju da je najveće zlo. I kako da to nije neznanje i to ono najprekornije, kad neko uobražava da zna što ne zna. A ja građani, po tome i u tome pitanju odudaram možda od većine ljudi; pa ako bih zaista smeo reći da sam u čemu i mudriji nego drugi, rekao bih da sam u tome što kako nisam dovoljno obavešten o prilikama u Hadu, tako i ne držim da imam kakvo znanje o tome. A znam da je rđavo i sramotno kad neko krivo radi i ne sluša boljega, bilo boga bilo čoveka. Dakle, mesto onoga zla za koje pouzdano znam da je zlo, ja se nikada neću bojati ni kloniti se stvari o kojima ne znam nisu li možda dobre za nas........ Ali već je vreme da odlazim — ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Bog.

[Raulio]

Rek'o Masha Aurelije:
Smrt je, kao i rođenje, tajna prirode; kao što je rođenje spajanje elemenata, tako je i smrt raspadanje njihovo, ali nikako nije nešto čega bi se čovek morao stideti. Ona nije u suprotnosti sa prirodom bića koje je sposobno da misli ili sa zakonima svoje sopstvene prirode....
Onaj koji se boji smrti, boji se ili toga da ništa više neće osećati, ili da će osećati na drugi način. Ali, ako više uopšte nemamo osećanja, onda nećemo osetiti ni zlo. A ako nam osećanja postanu druge vrste, onda ćemo i mi postati drukčija bića i nećemo prestati da živimo....
Smrt nemoj prezirati, nego budi raspoložen prema njoj, jer je i ona nešto što zahteva priroda. Prestanak života je pojava iste vrste kao i mladost, starenje, rastenje i cvetanje, dobijanje zuba, brade, sede kose, rađanje, želja da žena začne i da rodi, i druge prirodne delatnosti koje donose razna godišnja doba tvoga života.