Originally Posted by
Raulio
Jedan rođak mi ima ASL (ili Lu Gerigovu bolest) i već treba da ga intubiraju da bi mogao hranu da uzima. Njegov brat je umro od m. skleroze sam, napušten i od ovog brata rođenog (žena ga je ostavila i pobjegla s malom kćerkom čim je čula, i još se preudala za vjenčanog kuma, drolja), sad i ovoga žena ostavila, đeca se tobože brinu o njemu, a to studenti, svoje živote žive. Sjećam se kad mi je baba umrla, od srca, pila je čaj i umakala petit ber keks kad je odjednom pala sa stolice, to je smrt za poželljeti. Moj otac je umro za 2 dana, bio je bolestan ali nije ga ništa boljelo, a ta dva dana bio je nesvjestan. Čudno je kad vidiš kako neko umre, kako prestane disanje i puls slabi, a i dalje srce kuca jedva osjetno, ne znam je li to neki refleks ili što ali je tako. Lično, da se razbolim od ovih autoimunih bolesti, kancera isl. volio bih da mi se omogući da sam sebi prekratim muke, dok mogu, a potpisao bih, ako to postoji kod nas, da me ne oživljavaju i ne operišu ako sam bez svijesti. Ne sviđa mi se koncept eutanazije đe druge ljude ćeramo da ubijaju, ali ako nema druge opcije i to bih prihvatio.
Jednom kad zađeš u određene godine, svo iskustvo životno, sve što si viđeo, naučio, pročitao, sve ti to legne, ne bojiš se smrti (ne računam strah dok, recimo, letiš u provaliju ili te šleper vuče 200 metara), žališ za mladošću, ali onako, diskretno, uz česte uzdahe i jauke ako se naglo pomjeriš ili protegneš, pomalo počne i da te interesuje što je on di ader sajd. Inače sam ja jednom umro zamalo, ali to je d(r)uga priča, iskustvo je izuzetno.
Bookmarks