Smrt i kako se sresti sa njom

[vozimisko]

“Death is nothing to us. When we exist, death is not; and when death exists, we are not. All sensation and consciousness ends with death and therefore in death there is neither pleasure nor pain. The fear of death arises from the belief that in death, there is awareness.”

― Epicurus

[Caesar]

Vidiš ova Cilijata je starija od čovjeka samim tim i Hrista i umire iznova i iznova,i čovjek ima priliku da vidi njeno nestajanje u svakom trenutku.
Zaista impresivno biće.

Pokazuje složenom biću poput čovjeka tako jednostavna, sasvim jednostavne činjenice.
I što da se čini na kraju krajeva ateisti ne podliježu religijskim dogmama čiji su kreatori upravo vođe i tako ti,pa ti ostanu savršeni sagovornici samo još to da priznaš.
Šalim se no me malo iznenađuje čemu iznenađenje.

Naravno da su suprotnosti savršeni sagovornici. Iz slaganja i klimanja glavom nista se ne moze nauciti. Zato i zivot i smrt idu tako lijepo jedno uz drugo. Gledajući smrt ucimo kako se živi, a to kad naucimo onda naucimo i kako se umire. I krug se zatvara.

Mnogi ce reci da se na balkanskom podneblju slavi smrt. Obicaji, lelekanja, tuženja… Izgleda da konstantno podsjecanje na smrt drzi nas na zemlji, svjesni prolaznosti… Kad si svjestan ne postoji vrijeme. Staje. Djeluje da je brzo proslo ali nije to ono “kako leti vrijeme”. Jednostavno, nema ga. Neprolaznost. Rekao mi je nedje davno ujak da na sto vise saucesca budem isao duze cu zivjeti. Ko ce mu ga znat jel pjan bio ili ipak…


Sent आत्मनः

[Bluemoon]

Ima različitih kulturoloških običaja vezanih za samu smrt pa iz naše perspektive mislim našeg podneblja neobičnih.
Ja to više posmatram kroz sociologiju nego nešto čime je jedna ili druga "kultura u pravu."

Recimo Japan baš dugo ima tzv Obon festival,u Nju Džersiju Jazz Funeral itd,mada meni je to povezano sa prirodnom strahu čovjeka od iste.Ne postoji čovjek na planeti koji nema strah od smrti.
Dok ova cilijata ne zna ni šta je čeka.

[zvoncica]

Sad ću biti kontradiktorna, ali skroz naopako...niti sam krštena niti sam vjernica niti me to zanima....ja volim Božić, ali ne zato što je to vjerski praznik nego jer mi je super da imam izgovor da urnišem kuću ukrasima i jelkama i deda-mrazovima Isto je sa Vaskrsom, super mi je da šaram po jajima i da lomim jaja ljudima (ove godine bukvalno nijedan udarac uspješan nijesam imala )

Bojim se duge i bolne smrti....brze smrti se ne bojim jer ne bih imala kad da se prepadnem....e pazi ovo sad- ne vjerujem u život poslije života (smrti) ali je činjenica, da otkako sam ostala bez moje najdraže majke ja sam prema sopstvenom kraju života promijenila mišljenje u smislu, da baš nemam strah...čak znam da kažem da neću gore biti sama
Pošto sam ja istovrremeno i svjesna toga da kad nešto ne osjetiš na svojoj koži i nemaš pravu predstvu, ostavljam mogućnost da taj momenat kad dodje neću baš biti hrabra kao sad sa distance...alije činjenica da sam promijenila pogled i da nijesam uznemirena kad shvatim da se to svakim danom bliži

[Bluemoon]

Arnold Bocklin je posebno poznat po ovoj slici.Odradio je u više verzija.

Kažu da ga je inspirisalo jedno malo ostrvo koje se vidi sa druge obale ulaska u Perast.

Sliku je nazvao Isle of the Dead.
Moglo bi se reći da se u Čovjeku vodi vječita borba između Erosa i Tanatosa.
Iz tog ugla meni je ova tema izazovna.
Ili što bi Njegoš rekao..

...mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

[Bluemoon]

@Caesar možda bi ti bio zanimljiv ovaj članak i istraživanje.

https://neurosciencenews.com/web-sto...ess-death-nde/

[Caesar]

Oće da pobedu smrt u CG? Kakvi nam frikovi dolaze u zemlju.

Zuzalu, a pop-up city in Montenegro has provided a temporary home for people who plan to set up a new jurisdiction to encourage biohacking and fast-track drugs that slow or reverse aging.

https://www.technologyreview.com/202...dium=tr_social


Sent आत्मनः

[Bluemoon]

Oće da pobedu smrt u CG? Kakvi nam frikovi dolaze u zemlju.

Zuzalu, a pop-up city in Montenegro has provided a temporary home for people who plan to set up a new jurisdiction to encourage biohacking and fast-track drugs that slow or reverse aging.

https://www.technologyreview.com/202...dium=tr_social


Sent आत्मनः

Veli velkame to Zuzalu.

Kakvih sve avetinja ima na svijet i vazda kod nas nekako im najljepše.Magnetno polje za takve.

[mika123]

Veli velkame to Zuzalu.

Kakvih sve avetinja ima na svijet i vazda kod nas nekako im najljepše.Magnetno polje za takve.

Samo neka oni ostavljaju lovu odje

Poslato sa BLA-L29 pomoću Tapatoka

[Caesar]

Sve sto se rodi na ovom svijetu i umre. Sto se stvori to i nestane. Za godinu ili milion al tako je. Ali mi trazimo nacin da promjenimo realnost, da budemo besmrtni. Nepromjenljivi.

A ova realnost je promjenjliva i uslovljena. Biti nepromjenljiv u promjenljivom? Neće se desiti. Ali ako bi prihvatili promjenljivost/smrt i ako je ova realnost -konstantno promjenljiva- dio neceg veceg - nepromjenljivog- zar onda ne bi bili besmrtni? Da li je konstantno promjenljivo isto sto i nepromjenljivo? Ako jeste onda samo treba da se opuštimo da bi bili besmrtni.


Sent आत्मनः

[Bluemoon]

Sve sto se rodi na ovom svijetu i umre. Sto se stvori to i nestane. Za godinu ili milion al tako je. Ali mi trazimo nacin da promjenimo realnost, da budemo besmrtni. Nepromjenljivi.

A ova realnost je promjenjliva i uslovljena. Biti nepromjenljiv u promjenljivom? Neće se desiti. Ali ako bi prihvatili promjenljivost/smrt i ako je ova realnost -konstantno promjenljiva- dio neceg veceg - nepromjenljivog- zar onda ne bi bili besmrtni? Da li je konstantno promjenljivo isto sto i nepromjenljivo? Ako jeste onda samo treba da se opuštimo da bi bili besmrtni.


Sent आत्मनः

Ima to u Sidarti.

To je kao sa rijekom kod Heraklita ne može se dva puta ići u istu rijeku.

[Saruman]

Zato ćemo svi da siđemo u Had.

Inače simpatično mi je koliko Grci nisu imali jasan pojam distinkcije Pakla i Raja. Već je to samo bio Had. Emptiness.

Neki bi se heroj uzdigao do Olimpa, ali većina bi prosto završila u Hadu koji nije bio Pakao, kakvog ga kasnije znamo. Prosto "neutralno" mjesto. Kao Limbo kod Dantea, mada ni Limbo nije naivan.

Sa druge strane, Tupac je valjda jednom rekao, od smrti ga najviše plaši reinkarnacija.

I mene zaista, zamisli da se ovaj loop dešava, iznova i iznova, u drugom biću, tijelu, drugoj osobi, loop konstatan, a ti nemaš pojma da je to loop pa si zadrt u svakom egu, i svaki ego u kom se nalaziš mora bit cijeli život besprijekorno hranjen konstantno. Kao Sizif.

Zaista, Reinkarnacija je Pakao. A možda je i ovo reinkarnacija i Pakao.

[Bluemoon]

[Bluemoon]

@Caesar sjetih se "tvoje teme" kod znakova pored puta.Znam da je Andrić na ovu temu često pisao.

Biti nešto, ali jednom zauvek, bez ikakve mogućnosti da se bude išta drugo, ni prividno ni privremeno, čak ni u mislima - to je za njega nemoguće i toga se on boji više od smrti.A bez toga nikad mira ni prave sreće.

[Caesar]

@Caesar sjetih se "tvoje teme" kod znakova pored puta.Znam da je Andrić na ovu temu često pisao.

Biti nešto, ali jednom zauvek, bez ikakve mogućnosti da se bude išta drugo, ni prividno ni privremeno, čak ni u mislima - to je za njega nemoguće i toga se on boji više od smrti.A bez toga nikad mira ni prave sreće.

Da, istinite su ove riječi. Ali eto neko čezne za tim, a neko se toga boji više od smrti. Kažu da su ovi prvi zapravo živi, a ovi drugi i ne znaju da su mrtvi.

Bila je jedna interesantna pričica kada je jedan guru skoro identicnim rijecima se obratio postrojenim ucenicima. Tipa, ok ocete prosvjetljenje? To podrazumjeva to i to (Ovo sto Andrić napisa) i aj sad svako ko to zeli sad i odmah neka istupi korak naprijed. Niko nije istupio.

Raznih smrti ima. Izgleda da ova fizicka nije “najstrašnija”.


Sent आत्मन:

[Bluemoon]

Da najgora je iz ovoga što je napisao upravo ta smrt tako što se čovjek vezuje isključivo za neke društvene ili bilo koje uloge i cijelog sebe podredi tome.

Ako sam dobro shvatila.

[Atejista Vljernik]

https://en.wikipedia.org/wiki/Pam_Reynolds_case

[Caesar]

What if death isn’t the end? NDEs may complicate what science teaches us about death and consciousness.

https://bigthink.com/series/great-qu...-an-afterlife/


Sent आत्मन:

[nicky]

Na tu temu sam odgledao par snimaka sa ovog kanala, mozda ce ti biti interesantno.

[Bluemoon]

Jednoga pjesnika.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prozalnosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće – k meni dohođaše.

To su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
To su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, kô kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Vladislav Petković Dis

[Saruman]

To je jedina pjesma koju sam naučio napamet ikad, u školi što su tražili.

[Bluemoon]

To i Možda Spava.

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao;
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

_______________

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vladislav Petković Dis

Da dopunim onu kolekciju gore slike Isle of Death Arnolda Bockina što ga je inspirasalo ono ostrvo što se vidi sa Perasta.Drvo čempresa se u umjetnosti i književnosti pojavljuje kao simbol smrti, besmrtne duše i boli.

[Saruman]

Seti se, dušo, šta su videle naše oči
pitomog ovog letnjeg dana:
na savijutku staze, na kamenitoj ploči,
lešina gnusna, ucrvljana,


s nogama uvis, kao što to čini žena bludna,
topla od otrovnoga vrenja,
širila je bez stida, nehajna i požudna
svoj trbuh prepun isparenja.


Sunce je nemilice po truleži toj peklo
da rastočenja vreme skrati
i Prirodi ogromnoj sve sto je nekad steklo
u jedno – stostruko da vrati.


I gledalo je nebo kako te divne kosti
raskriljuju se poput cveta.
Pred smradom ti bezmalo pade od klonulosti
gađenjem snažnim obuzeta.


Zunzorile su muve iznad utrobe gnjile,
odakle crva čete sive
navirale su kao da gustom rekom mile
niz ove dronjke tobož žive.


I sve se k’o talas spuštalo ili pelo.
il’ bi jurnulo zaiskreno;
k’o da je množeci se živelo ovo telo
dahom laganim naduveno.


Kao žuborav potok il’ vetar, ta je smesa
brujala zvukom neobičnim,
k’o žito sto ga vejač u rešetu komeša
pokretom ruke jednoličnim.


Svaki je čileo oblik u snoviđenja prava,
k’o skica nejasna na nekom
starome platnu, koje umetnik dovršava
po mutnom sećanju dalekom.


Jedna nemirna kuja krila se iza stena
i motrila nas ljutim okom,
čekajuć’ da pre toga ispušten deo plena
kosturu otme naglim skokom.


A ipak, ti ceć biti đubretu ovom slična,
užasu ovom punom gnoja,
sunce mog bića, zvezdo ti moja nepomična,
anđele moj i strasti moja!


Da! takva bićeš kada, primivši svete tajne,
kraljice preljupka nad svima,
legneš pod sočne trave i pod cvetove sjajne
da buđaš među kosturima.


Prelepa moja! dok te poljupcem bude jeo,
ti reci crvu dušmaninu
da ja ljubavi trule još čuvam oblik ceo
i njenu nebesku suštinu!





Šarl Bodler
(Charles Baudelaire 1821 – 1867)

[Saruman]

Ne znam, al kad pogledaš najveći problem je umiranje, a ne smrt. Smrt ko smrt. Mrtav si, i mnogo drugih ljudi je umrlo prije tebe, i umire u ovom momentu, i umiraće.

Al smrt nije problem. Suštinski.
Najveći problem je taj transfer iz živih u mrtve.
Kako će se odigrati, hoće li to biti kratko ili brzo ili bolno i manje bolno... tragično ili dosadno.

Svi pisci su pisali o smrti, ali uglavnom kao o nečemu što se "doživljava", upravo o tome, tom prelazu iz živih u mrtve. Cijela egipatska mitologija se bavi "prelazom" u zagrobni život.
A kad si mrtav, tad je već svejedno. Niko ne piše o smrti kao takvoj. Ako pogledaš kostur i crve, možeš postati i ateista.
Ali ako pogledaš taj transfer iz živih u mrtve - ono što kida realnost, ono što je suština svega, umiranje, možeš povjerovati u mnogo čega. Smrt nije tolika enigma, koliko je umiranje.

Ako zamisliš da je umiranje prosto poput - trajnog gubljenja svijesti. Opet možeš postati ateista. Ali čovjek i kad izgubi svijest, ili kada zaspe, on sanja snove, a snovi nikad nisu objašnjeni. Tako da opet možeš povjerovati u mnogo čega.

Umiranje jedino čini život smislenim procesom, kao i Kamijevo samubistvo, a smrt život besmislenim ili preozbiljnim, nebitno je.

Sve mitologije i religije se bave procesom umiranja. Umiranje je centralni fenomen oko koga se one okupljaju. Današnja civilizacija nije više toliko cult of death kao što su nekad ljudi bili. Brzi život danas je poništio i strah od smrti i smrt. Jer ljudi su nekako postali potrošna roba... Nekad je svaka smrt bila tragedija neopsiva uprkos tome što su to bila divljačka ili banalna umiranja, danas je to sasvim biološki normalan proces. A nije sasvim normalan proces, i svi koji dublje krenu razmišljati o smrti mogu samo kao Edvard Munkov Krik da u sebi kriknu. Nije problem što sve ovo jednog dana oko nas više neće postojati, problem je, šta je bio smisao? Sreća pa ljudi i kultura više ne razbijaju glavu o tome. Danas si živ, sjutra mrtav, preksjutra već zaboravljen. Valjda kad se svi složimo oko toga da je besmisleno oko smrti razmišljati, onda jedino življenje ostaje smisleno. Ali ko sa 100% sigurnošću može da za sebe da tvrdi, da život koji živi, da je on nešto smisleno? Jedino ga umiranje čini smislenim, i to će svak pošten priznati. Tako da, iako su ljudi danas zaboravili na smrt, nisu zaboravili na umiranje.

[Bluemoon]

Ne znam, al kad pogledaš najveći problem je umiranje, a ne smrt. Smrt ko smrt. Mrtav si, i mnogo drugih ljudi je umrlo prije tebe, i umire u ovom momentu, i umiraće.

Al smrt nije problem. Suštinski.
Najveći problem je taj transfer iz živih u mrtve.
Kako će se odigrati, hoće li to biti kratko ili brzo ili bolno i manje bolno... tragično ili dosadno.

Svi pisci su pisali o smrti, ali uglavnom kao o nečemu što se "doživljava", upravo o tome, tom prelazu iz živih u mrtve. Cijela egipatska mitologija se bavi "prelazom" u zagrobni život.
A kad si mrtav, tad je već svejedno. Niko ne piše o smrti kao takvoj. Ako pogledaš kostur i crve, možeš postati i ateista.
Ali ako pogledaš taj transfer iz živih u mrtve - ono što kida realnost, ono što je suština svega, umiranje, možeš povjerovati u mnogo čega. Smrt nije tolika enigma, koliko je umiranje.

Ako zamisliš da je umiranje prosto poput - trajnog gubljenja svijesti. Opet možeš postati ateista. Ali čovjek i kad izgubi svijest, ili kada zaspe, on sanja snove, a snovi nikad nisu objašnjeni. Tako da opet možeš povjerovati u mnogo čega.

Umiranje jedino čini život smislenim procesom, kao i Kamijevo samubistvo, a smrt život besmislenim ili preozbiljnim, nebitno je.

Sve mitologije i religije se bave procesom umiranja. Umiranje je centralni fenomen oko koga se one okupljaju. Današnja civilizacija nije više toliko cult of death kao što su nekad ljudi bili. Brzi život danas je poništio i strah od smrti i smrt. Jer ljudi su nekako postali potrošna roba... Nekad je svaka smrt bila tragedija neopsiva uprkos tome što su to bila divljačka ili banalna umiranja, danas je to sasvim biološki normalan proces. A nije sasvim normalan proces, i svi koji dublje krenu razmišljati o smrti mogu samo kao Edvard Munkov Krik da u sebi kriknu. Nije problem što sve ovo jednog dana oko nas više neće postojati, problem je, šta je bio smisao? Sreća pa ljudi i kultura više ne razbijaju glavu o tome. Danas si živ, sjutra mrtav, preksjutra već zaboravljen. Valjda kad se svi složimo oko toga da je besmisleno oko smrti razmišljati, onda jedino življenje ostaje smisleno. Ali ko sa 100% sigurnošću može da za sebe da tvrdi, da život koji živi, da je on nešto smisleno? Jedino ga umiranje čini smislenim, i to će svak pošten priznati. Tako da, iako su ljudi danas zaboravili na smrt, nisu zaboravili na umiranje.

Ako nisi gleda ili slušao o Adolf Tolkachevu milion dolar spajmasteru ođe bi se moglo na njegov primjer dobiti dosta odgovora.On je jedan od rijetkih koji je samo zbog ideologije i osvete što su učinili njegovoj familiji ušao svjesno u neizvjesno.
Znao je ako bude uhvaćen kao "izdajnik SSSR-a" će biti mučen najstrašnijim mukama i ima je pri ruci vazda "suicide pill".

On je smrt u džepu nosio metaforički.
A ti i ja smo obični ljudi ja prva bi rekla ma nosite se svi dođavola.
Enivej Kami mi je baš misterija i njegove pisanije o apsurdu u Mitu o Sizifu.
Mislim da je to najbolje književno djelo na ovu temu.