Smrt i kako se sresti sa njom

[Nista]

Ovako sam cuo. Jednom prilikom.....
Svijest o neminovnosti odlaska.. u nepoznato. Svako ima odgovor za sebe. Kontemplirajuci o njoj kada razmislim koliko se ljudi oko nas ugasilo kao upaljene svjecice sto se gase, jasno je. Ja sam sledeci, tu negdje,cekam. Volio bih da me drzi taj osjecaj i ta svijest uvijek , mislim da bih bio pazljiviji prema drugima. Volio bih da roditelji odu prije mene( radi njih) a ja prije drugih dragih ljudi(radi sebe). Volio bih samo malo svijesti u poslednjim trenucima. To je to, stiglo je, poslednji udasi i izdasi.. Volio bih da iza sebe bol ne ostavim. Da nevezan odem. Kao sto se covjek za put pakuje, ovdje je obratno, otici sa sto manje prtljaga. I tako raspakivam se pomalo, svaki dan.Strah me nije smrti, nego procesa umiranja. Nekada u teskim mukama zaklopim oci pred san..od misli i hiljadu jada, mogu misliti kako moze biti pred poslednji san.
Ucenje kako umrijeti? Nije nista vise nego ucenje o zivotu, jer treba prvo nauciti zivjeti pa onda umrijeti. Mnogi misle da imaju hrabrosti za smrt, a nemaju hrabrosti za zivot, za trenutak kakav jeste. To je isto ono ucenje koje kaze sve je samo trenutak - disite.
Kazu da su veliki ucitelji odlazili tamo i vracali se, otuda znanje o tome koje nije naklapanje, nego precizna uputstva.
Tako sam cuo.