(nastavak)
Slušam učiteljicu i gledam koliko djeca uživaju u bašti, jedući plodove direktno sa drveta i igrajući se sa kozama koje su za njih bile atrakcija kada su ih Aco i Kristina izveli na livadu da pasu. I Aco smatra da je baštovanstvo sada aktuelno i da mnogi sada obrađuju bašte jer je to novi hit u svijetu. Kaže da je sada ultra moderno i kul, posebno među studentima i onima sa već stečenim fakultetima kačenje fotografija na društvenim mrežama.
Pominje mi imena naših poznanika koji se takmiče ko će da nađe i okači stariju fotografiju kojom dokazuje da je prvi intelektualac koji je zasukao rukave i obrađivao njivu. Ne haje moj bivši saborac za studentska prava za novi trend jer smatra da će ovakve ideje nakon što se rašire „filtrirati" ljude i da će ostati samo oni koji su iskreno zainteresovani za ekološke proizvode.
Tog dana u bašti ih je bilo tek šestoro, iako grupa broji nekih desetak stalnih baštovana. Svi su dolazili kako je kome odgovaralo - neko na biciklu, neko kolima, neko pješke. Interesantno je da su svi odmah uzimali alat u ruke i uskakali u baštenske redove, kao u nekom od filmova naučne fantastike gdje vam u mozgu ugrade komandu koju pratite.
Nije politikolog slučajno u ovoj priči, jer kao što sam navela na početku, radi se o njegovom porodičnom imanju. Dvadeset godina je uz roditelje imao obavezu oko imanja i stoke, koja mu je ranije predstavljala „crnu obavezu".
- Shvatio sam da postoji koncept permakultura koji od ovoga pravi svjetsku priču. Tri godine sam to proučavao i sada imam pune foldere planova što i kako da se radi, kako da se socijalizuje priča i kako da se raširi - objašnjava mi Aco kako je sve počelo.
- Ovo je idealno mjesto za to. Nije idealno zbog mentaliteta ljudi, ali je idealno za zemlju u tranziciji koja ima problem sa gašenjem svega i svačega, a sa druge strane imamo tone i tone zemljišta, ljude koji mogu da rade, klima nam je idealna - kaže.
Sada je i život prilagodio ovom cilju, novom načinu života. Ne traži drugi posao ili neki koji bi zahtijevao od njega puno radno vrijeme, mada uz šalu dodaje da sa njegovim stajlingom ne bi ni mogao da se uklopi u san većine Crnogoraca – državni posao.
Opet u našem razgovoru promaljaju termini iz politikologije, te tako Aco objašnjava princip rada na donjoj, srednjoj i gornjoj bašti.
- Poenta je da nema nikoga iznad. Pitao me drug da mu ovo uporedim sa nekom ideologijom. Dobra stvar je što ovdje ne vlada nikakva ideologija. Ako bih baš morao da izaberem ova priča bi najbliža bila anarho-primitivizmu. Ne onoj ružno definisanoj anarhiji kao bezvlašću, nego nepostojanju strukture dominacije. Ovdje svako pokriva svoj dio i ovdje svako ima priliku da iskusi kako se gine. Nešto se uradi i ako ne ispadne dobro, svako ima priliku da ispravi grešku onog drugog - objašnjava mi Aco koristeći termine koje bolje razumijem jer je valjda shvatio po mom osmjehu da sam sa pojmovima iz poljoprivrede još uvijek na Vi.
U bašti ovih crnogorskih "intelektualaca" može se naći maslačak, boranija koja čuči, te boranija koja puže, zelena salata, rukola, čeri paradajz, patlidžan, tikva, kukuruz, luk, krompir, šargarepa i slično. Bilo je i biljki čije ime ne umijem da ponovim, ali i onih koje ni oni sami nikada nisu vidjeli i ne znaju kakvi će plodovi ispasti. Ne možete ih dobiti na mjeru na pijacama i marketima, već samo ako ste prijatelji ili rodbina. Postoji još jedan način – da zasučete rukave i pomognete u bašti.
Na „Jeleninoj, Itaninoj, Žarkovoj i Milaninoj bašti", zatekla se i Jelena Adžić, profesorica italijanskog jezika koja je došla da sredi svoj dio „raja".
- Nisu u pitanju velike obaveze i vrijeme. Volimo da dodamo u baštu uvijek ponešto. Moji me pitaju zašto toliko ostajem u bašti i što mi to radimo - priča Jelena.
Ona obožava začine, pa je i druge ubijedila da mogu svi uživati u njima. Zasadili su limuntusov bosiljak, korijander, kadifu, origano, bosiljak i još nekoliko začina za koje vjerujem mnogi nisu čuli jer je Vegeta nešto uz što su rasli i na čemu su vježbali nepca. Tako se Jelena raspitala, uglavnom putem interneta, kako se uzgajaju začini i koja biljka „komunicira sa kojom".
Koliko sam shvatila, izuzetno je važno da biljke ne ugrožavaju jedna drugu i da podstiču međusobno rast i razvoj, pa se baštovani trude da sade biljke koje su „dobre komšije".
Dok pijemo čaj od pelina i sjedimo u donjoj bašti, Kristina, Acina devojka, priča mi svoje iskustvo sa motikom.
- Mi smo mladim ljudima pokazali da ovo ovako može i da nije sramota imati svoju baštu i raditi na zemlji. Napravili smo neku vrstu trenda od ovoga. Dostigli smo da se sada ljudi koji su baš urbani Podgoričani i Podgoričanke, preko Fejsbuka, prepiru ko je prvi radio u bašti. Postoje ljudi koji dolaze kod nas samo da bi se fotografisali sa kozama jer im je to kul, ali uglavnom ne urade ništa u bašti. Ipak, na taj način će se pokrenuti i ljudi koji će to raditi, da li kroz baštensku zajednicu ili svoju privatnu baštu. Dali smo im model da mogu sami sebe da hrane i da to nije blam - priča.
Ekologiku sam napustila sa entuzijazmom koji je na mene prenio moj nekadašnji kolega, ubijeđen da će iz godine u godinu biti sve više baštenskih zajednica i urbanih vrtova koji će okupljati građane, od kojih se neće praviti megalomanske priče i posjetiocima naplaćivati poljoprivredne proizvode po nekim basnosnovnim cijenama.
Vidjećemo.
The more things change, the more they stay the same.
Bookmarks