Originally Posted by
Raquel
Sve je muka duhu, sve je nevolja. A vidite sami, kad ste u miru, dobro vam je, ali taj mir ovde na zemlji ne traje dugo, nego kratko. Narušava se, pomuti se brzo taj mir. Zato neprestano moramo da budem u vezi sa Životom, sa izvorom Života, sa Bogom. Stalno, neprekidno. Čim nam se pokvari duhovno raspoloženje, odmah treba da tražimo pomoć od Gospoda. Kao što malo dete, čim se od majke odvoji, ono odmah plače za majkom, nikako neće da ostane samo. I naša duša, ako je usamljena, udaljena od Gospoda, pati mnogo u životu. A kad je sjedinjena sa Gospodom, ma kakve da su teškoće, sve joj je lako. Sve ona to prebrodi, jer oseća radost, Božansku radost i mir, i oseća da joj valja proći kroz vatru i kroz vodu ovoga sveta, da bi savladala sve, da bi se uzdigla iznad tih sitnica koje nas muče. A najviše nas muče misli. Pa onda, posle, na delu činimo svašta, pa nemamo mira (muči nas griža savesti). A griža savesti je Sud Božji u nama. Zato treba da se pomirimo sa Ocem Nebeskim, da Mu se obratimo od srca da nam oprosti i da nam da blagodat Svoju, Svoju Božansku snagu, da budemo uvek u miru i radosti, kao što su Anđeli i Sveti. Amin.
Bookmarks