Cesto sam se pitao sta mi najvise nedostaje u zivotu, odgovarajuci uvijek istinoljubivo: ''Pisac''. Odgovor nije tako nerazuman kako izgleda. Ako se jednog dana suocim sa naizgled nerjesivom obavezom da napisem pricu od petnaestak stranica u jednom danu, siguran sam da bi do veceri u tome uspio. Mozda bi to bila losa prica, ali bi obaveza bila ispunjena, sto jedino i hocu da kazem ovim primjerom. Nisam, nazalost, u stanju da napisem najobicniju cestitku ili pismo saucesca a da se ne mucim nedjelju dana, zderuci sopstvenu dzigericu. Za te nezeljene duznosti, kao i za tolike druge u drustvenom zivotu, vecina knjizevnika koje znam pribjegava dobrim uslugama drugih i na drugi nacin pisaca.
Nikada nisam osjetio vecu potrebu za njihovim uslugama kao jednoga dana prije vise godina u kuci Luisa Alkorisa u Meksiku. Kada sam u deset ujutru dosao u njegov dom da zajedno radimo na jednom filmskom scenariju, zatekao sam ga nad praznom hartijom kako se muci da za svoju polupismenu rodjaku sacini molbu opstini. Prije nego sto opisem kako su se stvari razvijale, duzan sam da citaocima predocim kako je Alkoris sjajan pisac, najvise poznat po scenarijima za filmove Luisa Bunjuela, ali takodje i po marljivosti i metodicnosti dostojnih bankarskih cinovnika. Mislio je, otuda, imajuci vjerovatno u vidu i takva svoja svojstva, da ce pismo, obicnu molbu, u stvari, napisati najvise za pola casa. Umjesto toga zatekao sam ga bijesnog, usred razbacanih papira koji su svi zajedno cinili samo razlicite varijacije pocetne uljudne formule: Dozvolite da Vam se u ime moje rodjake obratim radi...
Pokusao sam da mu pomognem, ali poslije visecasovnog truda nismo odmakli dalje od pocetka. Nikada necu zaboraviti kako nas je pogledala rodjaka kada nas je u tri popodne, smrvljene od popijene flase ruma i obeshrabrene zbog neuspijeha, zatekla kako na podu bauljamo medju istrgnutim listovima. Priznali smo posteno da nismo u stanju da sacinimo molbu. ''Ali, nista lakse od toga''. odgovorila je sa naglasenom smjernoscu. Poslije tih uvodnih rijeci pocela je da diktira pismo sa takvom preciznoscu da Luisu Alkorisu nije preostalo nista drugo do da sjedne za pisacu masinu i otkuca ono sto je sa besprekornom tecnoscu rodjaka govorila. Toga dana, kao uostalom i danas, mislio sam da je mozda ta polupismena zena, koja je veci dio zivota provela medju sudovima u kuhinji, pisac koji mi je cijeloga zivota nedostajao.
Bookmarks