Drugovi iz JNA
Razni su služili vojsku, ali nije ostao zabilježen usamljenik ili osobenjak koji nije za 24, 18, 15 ili 12 mjeseci (tokom decenija rok se skraćivao) stekao istinskog prijatelja. Najčvršća su drugarstva nastajala u vodovima i četama.
U albumu ili kutiji za košulje - koje su za tu svrhu veoma zgodne zbog čvrstine i formata - u svakoj će se kući u kojoj živi četrdestogodišnjak ili stariji naći po ista fotografija: dva izbrijana mladića u novim i po mjeri vojničkim uniformama, naginju glave pod kapama jedan ka drugom i guraju se ramenima da stanu u uski okvir slike na kartonu, neravnih bijelih ivica. Drugovi iz vojske!
Kitnjastija - i starija iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka - varijanta ovog umjetničkog djela podrazumijeva dva snopa žita, u čijem su podnožju baklje, a na vrhu petokraka, odnosno spoljni dio grba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao ram za sliku, i natpis „Uspomena iz JNA“.
Izgradnji bratstva i jedinstva pristupalo se studiozno, pa je svaka jedinica bila „Jugoslavija u malom“. U njoj su sklapani „savezi“ i manje ili više principijelne „koalicije“, ili izbijali sukobi, ali gotovo uvijek po liniji bliskosti kultura i ličnih navika, a ne zbog nacionalne pripadnosti.
Drugovi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji pozajmljivali su jedni drugima - osim ako nisu zajedno izlazili u grad - ogledalce, iglu i konac, bez kojih se nije moglo pored dežurnog oficira iz kasarne. A drugarstvo je podrazumjevalo i dijeljenje napolitanki, jedinog slatkiša u kantini.
U vrijeme pisama, uz telefoniranje sa jedine govornice u kasarni, pred kojom se otezao red, razglednice i dopisnice bile su jedini način komunikacije.
Na njih se lijepila poštanska marka, čija cijena nikada nije bila velika, ali su neki na prostoru za marku pisali „od vojnika kući“ ili „od vojnika vojniku“, računajući na dobro srce poštara i široko rasprostranjenu spremnost da se vojniku pomogne.
U najvećem broju slučajeva ta pisma su otpremana, ali se dešavalo i da budu vraćena pošiljaocu, sa krupnim slovima preko cijele koverte: „Vojniče, moraš da nalijepiš markata na pismoto“.
Danas, skoro četvrt vijeka poslije raspada zajedničke države, na internetu funkcioniše nekoliko sajtova posredstvom kojih se nalaze nekadašnji drugovi iz vojske.
Moto jedne od ovih stranica na internetu je čuveni stih iz pjesme Đorđa Balaševića: „A u vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba“.
Dječija ljetovanja
U socijalizmu su svi išli na more. Istorija dječijih ljetovanja u onoj Jugoslaviji počinje avionskim letom iznad Beograda: odmah poslije rata, djecu oboljelu od velikog kašlja ukrcavali su u vojne transportne avione, sa klupama umjesto sjedišta, i vozili su ih ukrug jer je razređeni vazduh pogodovao izlječenju.
Onda su ustanovljena i dječija odmarališta. Kredence po stanovima od Vardara do Triglava krasile su razglednice poslate iz Petrovca na Moru, Baške Vode, Tijesnog, Milne, Bola na Braču, Jelse...
Djeca iz porodica sa prosjekom primanja manjim od određenog cenzusa ljetovala su besplatno, ostala su plaćala, ali su cijene bile i više nego prihvatljive. Osim iz ekonomskih razloga, mnogi su djecu ovako slali na more „da se osamostale“.
Režim života u dječijim odmaralištima bio je poluvojnički, ali valjda je to bio jedini način funkcionisanja. O svakoj grupi od dvadesetak mališana približno istog uzrasta vodio je računa po jedan vaspitač, a djevojčice su bile razdvojene od dječaka.
Ustajalo se na muziku sa razglasa, radile su se vježbe, namještali kreveti, zatim je sljedila smotra i pred strojem podizana zastava. Onda se išlo na doručak, najčešće marmeladu i margarin. Za ručak ćufte i pire, a za večeru makarone i kompot od šljiva...
Poslije ručka bilo je obavezno spavanje. Uveče, prije spuštanja zastave, dijeljena je pošta. Ponekad je u koverti uz pismo, bila stavljena i papirna novčanica!
Džeparac su djeca mogla da povjere vaspitaču i da od njih povremeno uzimaju koliko im treba, a trošio se na razglednice i sladoled. Na kraju ljetovanja kupovani su suveniri za užu i širu porodicu, najčešće pepeljare ukrašene školjkama, sa natpisom „uspomena iz...“ i lakirane figurice magaraca. Ko zna zašto...
Sastavni dio ljetovanja bile su fotografije, jedna grupna - obavezna, i jedna ili dvije sa najboljim drugom ili drugaricom pod palmom. U ono vrijeme fotografi su išli po plaži vodeći magare, pa mnogi pedesetogodišnjaci imaju u albumima i fotografije u kaubojskoj pozi.
Dječija odmarališta bila su u Čanju, Bečićima, Srebrnom kod Dubrovnika, Baškim Vodama, Brelima na Makarskoj rivijeri, Tijesnom kod Šibnika, Jelsi na Hvaru, Bolu na Braču, a smene su trajale po dvije nedjelje.
Na plaži djeca su se mazala maslinovim uljem iz litarske flaše da ne izgore, a u vodu se ulazilo na znak pištaljke. Plivačka obuka bila je obavezna. Za preplivanih 25 metara sljedovalo je zvanje „srebrni delfin“, za 50 metara - „zlatni“
Bookmarks