"Zivot pise drame" - Vase zivotne price

[Xerxes]

Nije uvijek loše kada je čovjek samokritičan, vjerujem da i nije bio toliko loš roditelj... čim je spoznao ličnu odgovornost. Neki se roditelji nikad ne upitaju da li su griješili u svojim postupcima. Roditelji često, potpuno nesvjesno, griješe iz najboljih namjera : "put do pakla popločan je dobrim namjerama". Ali u jednom momentu više ne možemo ni da se žalimo da su nam roditelji krivi što su nas ovakve napravili, u jednom trenutku, kada pređemo 30-te, da ne rečem 50-te (ovdje mislim na naše društvo, u kome dugo ostajemo vezani za roditeljsku kuću, najčešće zbog loše ekonomske situacije), moramo da preuzmemo odgovornost za svoj život!

edit: Sa druge strane, mene je fasciniralo prihvatanje i priznanje krivice za grešku koja je manjim dijelom njegova. Toliko smiren, dok za najveći mogući lični gubitak indirektno optužuje pokojnu suprugu...

BTW. Pomalo "interesantno" kako ‘nisko drži‘ Čedu, ispod pasa (predizborni poster u dnu slike, na ivici koljena)

[tigrovo_oko]

Ne tvrdim da je roditeljstvo “lak posao“, ali zapadne mi prvo šala tipa “Ne može jedna generacija da odmori i da uživa“, a onda priča koju ste okačili, i skoči mi puls na 75.

Poražavajuće je da se roditelji, posebno danas, iz petnih žila trude, da “djeci“ od 20 godina, pa naviše, obezbijede sve egzistencijalne uslove. Sažaljevajući ih, oduzimaju im pravo na odgovornost, pravo na izbor, pravo na njihve životne lekcije, pravo na samoostvarenje njihove Duše, pa im još i “olakšavaju“ pripisujući sve višoj sili – vremenskim prilikama, nepogodama, kapitalizmu, socijalizmu, društvu, državi.

Nikoga ne žalim.

Njihove Duše će naći svoj put u nekom novom ruhu, pa će se ostvariti. Odakle mu pravo da im tu mogućnost oduzima, i predstavlja sebe kao jedinog konačnog?
Nema tu samokritike, naučenih lekcija. Goli Ego.

[Xerxes]

... Goli Ego.

Gola istina, krivi sebe, ali supruga je ustvari najodgovornija... amanet vremena, drugog sistema vrijednosti, prokletstvo socijalnog blagoslova i dohovne adolescencije.

[Raquel]

Karma stvarno djeluje

Evo neko brzinsko iskustvo... Upisala sam Politicke nauke kao druga (prva poslije eksperimentalne) generacija. Mislila sam da cu se, uprkos zavrsenom prirodno-matematickom smjeru, baviti novinarstvom. Medjutim, situacija je bila da se na prve tri godine skolovanja mogao naci 1 ili 2 strucna ispita. Kako je to bilo u trenutku referenduma i poshasti zvane srpski vs crnogorski nacionalizam, nije bilo za neocekivat da ce i mlade buduce politicare zadojevati tim stvarima. Kako mi je prva ideja bila astronomija ili nesto vezano za matematiku i fiziku, to sam bila na Politickim naukama pod ogromnim stresom, buduci da sam iz crnogorsko - srpske porodice. Moje mucenje, ali bukvalno, je trajalo 3 godine nakon cega sam upisala Produkciju na FVU-u. Fakultet koji je tek otvoren kao sto su bile i Politicke nauke u moje vrijeme, u haosu. Opet ista situacija sa strucnim ispitima. Kad su jos poceli da odlaze profesori koje smo cijenili, a nije ih bio veliki broj, to je bio jos jedan kraj mom skolovanju. Padalo mi je Cetinje na pamet, ali se nisam imala vremena ni snage poslije 2 fakulteta spremati za prijemni. Nakon i ovog "kiksa" sam uzela pauzu, zaposlila se u ocevoj firmi nakratko (cekam preseljenje u novi objekat da se malo vise ukljucim, ovaj trenutni je mali da bi nas sve primio da se ne sudaramo), uzela psihijatra (bilo mi je poljuljano samopouzdanje poslije 2 neuspjela pokusaja skolovanja) i spremam se polako da upisem Filozofiju u NK. Dusevni mir sam uspjela pronaci. Za vrijeme mog boravka u PG sam imala problema sa zdravljem i nekolike operacije, tako da je i to uticalo na moje skolovanje. I tako, uprkos dobrim ocjenama na oba fakulteta i pronadjenim novim talentima, odlucila sam se za NK i Filozofiju. Kamo srece da nikad nisam ni odlazila. Podgorica mi je ostala u dosta ruznom sjecanju iako sam upoznala mnogo divnih ljudi iz svih krajeva CG.

Tako... Nisam jos ostvarena ali jesam zadovoljna. Izvukla sam i iz PG, kao uostalom i iz svake situacije u kojoj se nadjem, maksimum.

[tigrovo_oko]

Znam da ne vjerujem da se odgovornost stiče putem kazne, preventivnih ili represivnih mjera, koje namećemo sami sebi ili nam ih drugi/sistem presude, a j0š manje se stiče putem izgovora.

[Raquel]

Istina ziva.
Trenutno citam Tibetansku knjigu zivota i smrti i preporucila bih je svima. Pise i o mojim iskustvima, koja nisam imala hrabrosti staviti na papir. Mozda vas jos ima slicnih.

[tigrovo_oko]

I da, da ne bude da samo hejtujem...

Kako ste stigli do vaseg cilja? – Nema konačnog cilja. Takav cilj, o kome ti pričaš, je više u rangu hobija/zanimanja koji se usput i isplati, nego nešto što čini čovjeka čovjekom. Jedini cilj čovjeka je da konstantno uči dok je živ i nauči što više lekcija, a samim tim mu i Duša postaje potpunija.

Kako ste pobijedili izazove? - Saznanje da se ne moraju uvijek pobijediti. Nekad je pobjeda u činjenju, nekad u ne-činjenju, a nekad u trpljenju.

Kako ste dobili bitku sa samim sobom i prevazisli prepreke? – Nema bitke. Nema ni prepreka. Izbor, kako se stvari percipiraju, pa u skladu sa tim nešto pred sobom vidimo kao dobro ili loše. Ukoliko učimo, nisu važni epiteti, nije važno vrijeme, bitno je samo da Duša raste I razvija se.

Koje su to najljepse i najteze stvari u zivotu koje ste uradili? – Konstantna analiza. Sebe i drugih. Ne-vezivanje.

Sta je to sto je promijenilo vas zivot ili uticalo na vas? – Da si me pitao ovo prije 3 godine, vjerovatno bi to bilo isto ovako “potresno” iskustvo kao kod čiče od 88 ljeta...nemam namjeru da pišem knjige...pa danas, znam, da nekome ili nečemu dopustimo da nas promijeni ili utiče na nas.
Rađamo se puno svjesniji, nego što to bivamo sa godinama. Gubimo se. Onog trenutka kada se “uhvatimo”, nastavljamo svoj istinski put Duše. Rast I razvoj moje Duše mi je cilj. Svako iskustvo je dobrodošla lekcija, ma kako ona drugima izgledala. Nema dobra i zla. Sve Jeste.

[Xerxes]

Iznađoh lijepe analogije...

Poražavajuće je da se roditelji, posebno danas, iz petnih žila trude, da “djeci“ od 20 godina, pa naviše, obezbijede sve egzistencijalne uslove. Sažaljevajući ih, oduzimaju im pravo na odgovornost, pravo na izbor, pravo na njihve životne lekcije, pravo na samoostvarenje njihove Duše, pa im još i “olakšavaju“ pripisujući sve višoj sili – vremenskim prilikama, nepogodama, kapitalizmu, socijalizmu, društvu, državi.

Znam da ne vjerujem da se odgovornost stiče putem kazne, preventivnih ili represivnih mjera, koje namećemo sami sebi ili nam ih drugi/sistem presude, a j0š manje se stiče putem izgovora.

Ako ja biram ono sta cu raditi onda je to igra! Ako mi neko drugi kaze sto cu raditi onda je to posao!
Particia Nourot

[tigrovo_oko]

Da, zahvalnost je isto jedan od uslova Izbora. Mnogo se lakše stiže do Ljubavi, do li "odmaranjem i uživanjem u životu" zbog ekonomske situiranosti.

[Xerxes]

Marginalno, ali ijopet analogno...

[Gandalf_White]

Karma stvarno djeluje

Evo neko brzinsko iskustvo... Upisala sam Politicke nauke kao druga (prva poslije eksperimentalne) generacija. Mislila sam da cu se, uprkos zavrsenom prirodno-matematickom smjeru, baviti novinarstvom. Medjutim, situacija je bila da se na prve tri godine skolovanja mogao naci 1 ili 2 strucna ispita. Kako je to bilo u trenutku referenduma i poshasti zvane srpski vs crnogorski nacionalizam, nije bilo za neocekivat da ce i mlade buduce politicare zadojevati tim stvarima. Kako mi je prva ideja bila astronomija ili nesto vezano za matematiku i fiziku, to sam bila na Politickim naukama pod ogromnim stresom, buduci da sam iz crnogorsko - srpske porodice. Moje mucenje, ali bukvalno, je trajalo 3 godine nakon cega sam upisala Produkciju na FVU-u. Fakultet koji je tek otvoren kao sto su bile i Politicke nauke u moje vrijeme, u haosu. Opet ista situacija sa strucnim ispitima. Kad su jos poceli da odlaze profesori koje smo cijenili, a nije ih bio veliki broj, to je bio jos jedan kraj mom skolovanju. Padalo mi je Cetinje na pamet, ali se nisam imala vremena ni snage poslije 2 fakulteta spremati za prijemni. Nakon i ovog "kiksa" sam uzela pauzu, zaposlila se u ocevoj firmi nakratko (cekam preseljenje u novi objekat da se malo vise ukljucim, ovaj trenutni je mali da bi nas sve primio da se ne sudaramo), uzela psihijatra (bilo mi je poljuljano samopouzdanje poslije 2 neuspjela pokusaja skolovanja) i spremam se polako da upisem Filozofiju u NK. Dusevni mir sam uspjela pronaci. Za vrijeme mog boravka u PG sam imala problema sa zdravljem i nekolike operacije, tako da je i to uticalo na moje skolovanje. I tako, uprkos dobrim ocjenama na oba fakulteta i pronadjenim novim talentima, odlucila sam se za NK i Filozofiju. Kamo srece da nikad nisam ni odlazila. Podgorica mi je ostala u dosta ruznom sjecanju iako sam upoznala mnogo divnih ljudi iz svih krajeva CG.

Tako... Nisam jos ostvarena ali jesam zadovoljna. Izvukla sam i iz PG, kao uostalom i iz svake situacije u kojoj se nadjem, maksimum.

E malo ko zna kako je kad se studira na FPN i taman novinarstvo, a od novinarskih predmeta za 3 godine imas istoriju novinarstva i etiku. I onda dodju jer nema profesora i ukinu etiku

I onda ucis i svakog dana pitas sebe, pa sta ce meni ovo u zivotu. I nekako preguras. Pa zavrsis. Pa ti onda daju pripravnicki da radis u DAN ako hoces, ako neces ne moze nidje. I na kraju zavrsis da dobijas po clanku 6eur. Koliko je udesa bilo, jel pala kisa i kao Nada Macura jel ko zavrsio u urgentni.

Situacija sa visokim obrazovanjem je dosta slozena u cg ali sigurno najvece frustracije se mogu dozvijeti na FPN. Mislim da je cak fakultet koji najvise ljudi i napusti upravo zbog toga sto ne vide razlog ni bolje sjutra, niti imaju osjecaj da ce ista nauciti...

A sto se tice psihijatra, tj. psihologa svaka cast. Veliki broj ljudi treba nekog sa kim mogu da otvoreno popricaju, da iznesu probleme i sto je glavno da ih neko saslusa. Nego kod nas je to "ne daj boze", u tome se ogleda jedan od mnogobrojnih primjera malogradjanstine...

[goozica]

Kako ste stigli do vaseg cilja?

Još putujem, a tako ću sve dok me ne smjeste pod onu ploču.

Kako ste pobijedili izazove?

Svaki dan neki novi izazov, e ako znam, znali me jadi.

Kako ste dobili bitku sa samim sobom i prevazisli prepreke?

I sa sobom bijem bitke svaki dan,a onda dođe novi dan i sve tako.

Koje su to najljepse i najteze stvari u zivotu koje ste uradili?

Najljepše sve one koje su me učinile srećnom, a najteže su mi one koje su mogle da me učine srećnom a nisu, jer sam mislila na druge.

Sta je to sto je promijenilo vas zivot ili uticalo na vas?

Goodiinee, proošleee gooodinee, buuduućeeeee!

nadam se da sam dobila bar 2 bambija, da podijelim.

[Xerxes]

Kako ste stigli do vaseg cilja?
Odrekavši se dječijih sanjarenja, i zadajući sebi specifične, mjerljive, ambiciozne, realne i sa zadatim rokom ciljeve, jedan za drugim...

Kako ste pobijedili izazove?
Kako je punački Čerčil znao reći: "Uspjeh se sastoji od putovanja - od neuspjeha do neuspjeha - BEZ GUBITKA ENTUZIJAZMA"

Kako ste dobili bitku sa samim sobom i prevazisli prepreke?
Strpljivošću, kategoričnim odricanjem današnjih poroka...
Prosto, upoznajući druge (ogroman broj drugih ljudi), sve sam bolje bio svjestan sebe i sa sobom se mirio.
Još prostije, praksa za razliku od teorije sve miri i sa svime se miri, pa tako i sa samim sobom. Rad Red Disciplina

Koje su to najljepse i najteze stvari u zivotu koje ste uradili?
Obično ono što je najljepše je i najteže, bez daljnjeg.

Sta je to sto je promijenilo vas zivot ili uticalo na vas?
Ljudi - oni što su bolji od mene.
Bolji u svemu onome čemu i sam težim - bolji u sferi onoga što uistinu poštujem, volim i do čega držim... bila to ostvarenost na ličnom planu, načitanost, govorništvo, moral, ili neka primjenjena znanja......... potpuno svejedno.

Istom analogijom, micanje od "deždevnjaka" koji "žderu" svoje vrijeme uludu!

[lucke91]

Evo ovako nekako ide moja prica.

Tokom osnovne i srednje skole sam se intezivno bavio fudbalom, to je prosto bio moj zivot, 2 treninga dnevno, utakmice itd. Prosto se nisam nidje drugo vidio osim u fudbalu u tom nekom vremenu. Dogurao sam i debitovao u prvoj CG ligi sa samo 16 godina. Iako su mi roditelji trazili da ne zapustam skolu tu sam prolazio solidno vrlo dobar ili odlican... Kad sam zavrsio srednju skolu 2009 i doslo vrijeme da odlucim sta cu dalje uvidjeo sam da fudbaleri generalno zavrsavaju lose i kao taksisti itd i odlucio sam se da upisem fakultet u struci o kojoj sam oduvijek mastao da cu se time baviti jer sam odrastao u okruzenju dje su mnogi meni bliski ljudi to radili i pricali meni o toj struci.
Fudbal sam batalio i totalno se posvetio nauci. Prelomio sam da ako vec ocu time da se bavim i ako se odricem fudbala bicu najbolji u tome ili me nece biti. Prosto rekao sam sebi ili pukovnik ili pokojnik nema sredine!
Paralelno sam poceo da radim u ocevim firmama. Od starta mi je otac rekao, ako mislis da jednom budes gazda ovdje moras da znas svaki posao da radis duplo bolje od bilo kog radnika. Poceo sam tako sa dna, tokom 2ipo godine prosao gotovo sva radna mjesta kroz gradjevinu, fabrike, markete i na kraju dosao do mjesta direktora jedne od firmi. Tako sam paralelno sticao radno iskustvo i radne navike u porodicnom biznisu ali me je ipak vise privlacio rad u mojoj struci za koju sam se skolovao.
Ucio sam svaki slobodan trenutak, zrtvovao sam sve van porodice, djevojke i uskog drustva.
Trud se isplatio, diplomirao sam u roku i bio najbolji student generacije (od 130 upisanih samo 12 nas je diplomiralo). Zatim sam dobio stipendiju i zavrsio master studije.
Zatim sam poceo da radim u svojoj struci po ugovoru za sad... paralelno radim kao direktor sektora u porodicnoj firmi ali u manjem obimu nego prije i sad se to vise svodi na kontrolni posao dok glavni dio posla obavljaju otac i brat... Prezadovoljan svojim zivotom i dalje cu pokusati da dostignem vrh u svojoj struci i znam da cu uspjeti jer sta naumim i tome se posvetim uvijek uspijem da dodjem do cilja. Brzo ce i zenidba jer mi je itekako bitno da se ostvarim i na porodicnom planu, a nasao sam zenu svog zivota sa kojom cu to da ispunim. Za ovih 5 godina ta cura mi je bila najveca podrska pored porodice i da mi nje nije bilo kad mi ja bilo najteze ne vjerujem da bih uspio da sve ovo postignem ovako mlad.
Najbitnije od svega je sto sam postao sposoban i posten covjek i sto me svi uzimaju za primjer idealnog i casnog momka, i sto mogu da vidim da sam svoje roditelje ucinio ponosnim. Malo me jedino muci visak kila ali i to cu da regulisem

To je moja prica koja je po meni i posle svega ovoga tek na nekom pocetku i glavni dio mog zivota tek treba da se ispise.

Mozda nije zanimljiva prica kao druge ali je moja

[Gandalf_White]

@djeye

Nemoj da osudjujemo. Ovdje su individualne price, i emocije.

Nekome je tragedija da ga ostavi djevojka, nekome da ostane bez posla, nekome da prestane da radi sto voli.

Sa luckeom se ne slazem na politickom planu ali postujem ga zbog ove price, i totalno razumijem koliko je bilo tesko ostaviti nesto sto volis zarad neceg drugog. Jos vaznija stvar da je on to sam razlucio, a da nije napustio radi povrede, pa da sad odje tupi po forumu - E da sam nastavio da igram fudbal sad bih sa Joveticem pio kave po Manchesteru ili jebavao kkurve po Barseloni sa Mesijem.

Zasto razumijem luckea. Od 6 godine poceo sam da sviram trubu i krenuo u osnovnu muzicku skolu. Napredovao sam tako da sam zavrsavao vanredno po 2 razreda za godinu dana. Do 15 godine vec sam osvojio preko 30 diploma iz regiona i svijeta, po raznim takmicenjima i priredbama. Trebao sam biti najmladji muzicar duvackih instrumenata koji je kao gost nastupao sa Beogradskom filharmonijom, spremao sam par komada svaki dan 10-12 sati skoro 2 mjeseca. Sve dok jednog dana nisam izgubio osjecaj u ustima i hitno zavrsio u bolnici. Od napora nervi u usnama su kompletno otisli i donja usna mi je pala i nisam imao nikakve kontrole. Pola godine terapije ucinilo je svoje i sve se vratilo u normalu, osim jedne stvari. Toliki sam strah dobio od sviranja trube da posle 5 minuta bih poceo da se tresem i provaljujem tonove, to nije licilo ni na sta. Morao sam da prestanem. Nije bila moja odluka, nego veca sila, i dan danas jednom/dvaput u mjesec dana uzmem je podmazem, odsviram par minuta i odlozim u kutiju. Svaki me dan boli i pitam se gdje bih na kraju zavrsio da se nije desilo to sto jeste.


E sad djeye mozda ova prica nije tebi potresna ali je sigurno ostavila dubok trag na mom zivotu.

Jos jednom respect za luckea, samo gazi ne staj...

[lucke91]

hvala gandi na lijepim rijecima prvi put od kad smo ‘‘ukrstili koplja‘‘ na ovom forumu

[lucke91]

Pukao dosta zanimljiv pdf...

[goozica]

najteze mi je bilo kada sam batalila jedini posao koji sam voljela u zivotu. jedan od ljepsih perioda, ali je moralo tako. u sadasnji nisam zaljubljena, samo osjecam zadovoljstvo kad zavrsim sve sto imam. zadovoljstvo i slobodu. jedino mi se svidja sto se konstantno uci i onda nemas osjecaj da stojis u mjestu.
eto, ne znam, neka nesanica...

[GRUNA'STAR]

ja bih da budem kao lucke