Pa rekoh ja, čoek od kombinacija. Taksista u toku vožnje
"Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi
https://m.cdm.me/ekonomija/start-i-k...a-po-10-centi/
Sekretarijat za saobraćaj Glavnog grada prihvatio je sugestiju taksista da se poveća donja granica cijena kilometra vožnje i starta u prvoj tarifi pa će u konačnom cijena starta biti u rasponu od pedeset centi do jednog eura, koliko će biti i raspon za kilometar vožnje, piše Dan.
Sekretar za saobraćaj Lazarela Kalezić objašnjava da su taksistima izašli u susret kada je u pitanju cjenovnik za noćnu i prazničnu tarifu gdje će takođe, biti poskupljenje.
kad stave sad start euro
Sent from my iPhone using Tapatalk
“Да, что-то чуждое, бесовское и прелестное есть в ней”
Topcina. Jos samo kad bi malo sredili linije busa, pa da pocinemo od guzvi. Mada iskreno prethodni mjesec sam eksperimentalno koristio liniju Donja Gorica - Stari Aerodrom posle 10 godina ne voznje busom, i mogu vam reci da sam zadovoljan bio. Redovnost svaki put, ko zeli u grad moze da izadje kod Hiltona, mada sam ja isao do Starog svaki put. Bus ziv zdrav, sve na mjestu, cak je i muzika bila, doduse neki d plus je siba, ali za 90 centi do Starog je dzabaluk
Sent from my Redmi 5 using Tapatalk
Kako ti svaki put zadrhti ruka maleni čovječe što te kupuju za 2 sendviča i kutiju pralina...
Да би почели да личимо на неко нормално друштво, Црна Гора треба за почетак направити двије ствари.
Једна се односи на смеће и управљање отпадом, од сортирања до рециклаже и одлагања.Ту нису довољне само инвестиције већ и систем пријављивања и кажњавања.
У ту сврху бих омогућио и неку награду од рецимо 10% за пријављивање и доказ, рецимо комшије који је бацио смеће поред контејнера, бацио кесу са терасе, или у ријеку.Посебна награда би ишла ако се пријави правно лице.Било би добро направити и неку апликацију.Преваспитавање.
Друга ствар је градски јавни превоз, који мора одржавати све градске и приградске аутобуске линије, аутобусима не старијим од онога што је европски стандард, а за оне неисплативе линије морају добијати субвенцију државе или града.
Такси превоз је у ПГ замијенио градски превоз, то је један јавашлук и то треба уредити.На корист и такси удружења, али и грађана.
Црногорце је одржало црногорско срце.
Jedan od problema je i presijedanje na druge linije. Tu nema nikakve uskladjenosti. Npr oces da dodjes od zlatice do donje gorice ili obrnuto. Treba ti makar sat i po ako ne i vise busom. I plus ti treba 2 puta po 90c. Ta bi karta od 90c trebala da traje 2 sata, da bi moga coek da se veze na makar jos jednu liniju. A i da se spusti cijena na 40-50c.
Sent from my VTR-L09 using Tapatalk
Reče li ti da je u pitanju "stari mangup". Mangupi nisu prijatelji sa direktorima banaka
"Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi
A jes ono. Vidi se po slikama sa proslava da se politicka i ekonomska elita druzi sa profesorima sa Harvarda. Posebno je ekonomska elita sva sa manirima i biranim drustvom
Ipak Dajkovic, mada meni je zvucnije ime Joko Blagojevic
https://www.vijesti.me/vijesti/crna-...a-utaju-poreza
Sent from my HUAWEI CRR-L09 using Tapatalk
Last edited by kimmi; 08-05-19 at 21:45.
Dobro je to. Na sporazume se sve zavrsi i na uplatu kazne koja je 15ti dio onoga sto se uzelo...
Sent from my iPhone using Tapatalk
f6
To mi je najjace od svega... Priznas, platis sitno i ajmo opet
https://www.vijesti.me/vijesti/crna-...e-nezavisnosti
Pobjegnes iz ove smrdljive drzave za boljim zivotom i onda ides na proslave nezavisnoti drzave iz koje si bukvalno primoran bio da podjes, e pa mozgova.
Ovo je ludilo haha. Ujutro izadje da je Dajković uhapšen, onda on to javno demantuje, kaže sa porodicom je u rafailoviće, onda Vijesti obrišu tekst, ali je sad ipak uhapšen
Podržavam svako hapšenje za utaju poreza ali je li ovo zemlja ludaka pa ne shvataju. Koliko j etoga bilo sada u aferi koverta, Milo, Migo, i niko ništa haha. Narod ćuti i gleda iz zadnjih redova i čeka priliku da opet zaokruži gospodara!
Dje su poreski dužnici sa crne liste? Njih ne hapse, njima daju dodatne kredite da im pomognu. Pih.
Jedan od tih prepoštenih krvavih radnika je hapšen ČETIRI puta zbog utaje poreza.
U MUP ide svake godine ka' na slavu...
Sell the Vatican, Feed the World!
Jos jace je kako neki koji duguju masuuu za porez itd (tipa milion, dva) normalno radi samo se otvorila druga firma...
Sent from my SM-G610F using Tapatalk
Lezalo po zatvora, na sve spremno, sve probalo, na sve nauceno.
To su veliki poslodavci. Da njih nema ne bi bilo na hiljade ljudi koji su osigurani na minimalac, rade za 300e, doprinosi im nisu uplacivani 10-15 godina, ali oni imaju nadu... Je li bolje imati 100 000 poslusnika sa nadom kod privatnika nego 100000 nezaposlenih bez nade? Hvala Brkovicu, Bokane, Popovicu, Celebicu, Petrovicu, Barovicu, & druzino sto drze narod u zivotu i drzavu stabilnom.
Sent from my VTR-L09 using Tapatalk
https://www.vijesti.me/vijesti/polit...dodikom-u-nisu
https://www.vijesti.me/vijesti/polit...ga-mora-da-ide
Sent from my iPhone using Tapatalk
“Да, что-то чуждое, бесовское и прелестное есть в ней”
Naravno da je Vučić saučesnik u namještanju državnog udara. Odnosno službe. Pa kako su samo Dikiću smjestili njegovi uz dogovor sa ovim našim. Prodali ga lagano.
Sent from my ONEPLUS A6000 using Tapatalk
Takoe
Sent from my ONEPLUS A5000 using Tapatalk
One Ring to Rule them all...
Evo jedan tekst kakvi nisu uobičajeni ovdje. Tekst je o mojoj babi. #ponosni unuk
Život je lijep!
One su kćerke žena iz XIX vijeka i zato su vaspitavane po starim uzusima. Noseći u sebi nauk od majki, najveći dio svojih života su proživjele u XX vijeku, upoznavši i vidjevši sve što je taj vijek donosio. One su sada stogodišnjakinje ili starije, i ima ih tek petaestak u Crnoj Gori.
Objavljeno: 10. 05. 2019 - 11:42
Autor: Nada Bukilić
Te dame su već spakovale svoja sjećanja i posložile u male kofere svoje uspomene; oslobođene su od svih nada i svih strahova. Na peronu vremena, one mirno sjede sa svojim prepunim koferčićima i čekaju vozove koji će ih odvesti na posljednje putovanje...
Bez njih nećemo više imati istinske poveznice vjekova koji su prošli i ovog vijeka kojem pripadamo; nećemo imati autentične svjedokinje i učesnice novije crnogorske istorije. Bez njih nećemo znati kako se uistinu odvijao život na ovom prostoru i kako su žene izdržale tu istu istoriju o kojoj neki drugi i mnogo mlađi, pišu i pišu debele knjige...
Predstavljamo vam jednu od tih izuzetnih žena - gospođu Milevu Tomović iz crmničkog sela Podgor. Gospođa Tomović će uskoro proslaviti 103. rođendan, pa je ovaj zapis svojevrsni rođendanski poklon, sa željom da joj kofer ne zatreba godinama još.
Gospođa Mileva Tomović, rođena Strahinja, i danas je "prava k'o strijela", lijepog stasa i povisoka, sa srdačnim osmijehom i vedrim, optimističnim očima. Zbog njenog savršenog vladanja pripovijedanjem i spretne kombinacije arhaičnih i posve modernih izraza, a posebno zbog vještog dočaravanja situacija i događaja o kojima govori, pozavidio bi joj i sasvim pristojan spisatelj. Otuda nije bilo potrebe za novinarskim intervencijama i potpitanjima. Upoznale smo se u kući njene kćerke i razgovarale u jednoj posve privatnoj i prijatnoj atmosferi. Priča je ženski lako krenula.
Mileva Tomović: Ne znam, bogami, kako sam doživjela ovolike godine?! Niko moj nije živio ovoliko. Znam, piše mi u krštenicu, rođena sam 12. juna 1916. godine, u teško vrijeme. Imala sam dva brata. Bili su mi, obojica, prava braća. Stariji je bio u partizane od početka do kraja rata, Spomenicu imao, a mlađi je otišao nešto kasnije, kad je pristasao. Bio je ranjen, preživio, ali nije dugo potrajao nakon rata.
Kad sam bila mala, otac je bio u Ameriku, radio i zarađivao, slao svega i svačega, dolazio i donosio. A majka mi je bila prava ljepotica. Mnogi su zbog svega toga bili zavidni i ljubomorni. Učinjeli su da se njih dvoje razdvoje, da mi rastemo bez majke. Ona se kasnije preudala, rodila ćerku i brzo umrla. Sa trides' i pet godina.
Otac je plaćao jednu stariju ženu da radi oko nas, da nam ponešto skuva i opere. Bilo je čisto, bogami, uredno. Śećam se, bilo je u kuću svega: jorgana i postelje, odijela i košulja, haljina i cipela... Bilo namještaja, satova, bilo suđa, svega...
A poslije, ka' da je ničije: dođi ovaj, svrati onaj, uđi u kuću rođaka ili komšinica, i svako ponešto ugrabi i odnesi. Brzo postadosmo sirotinja ka' što su i drugi bili. Bio je to težak, siromašan i primitivan život. Selo, nemaština, nikakvih uslova...
Prosto - nemaš ništa. Imala sam sedam il' osam godina, pa treba da operem nešto. Nema vode kod kuće, no moram da idem na potok, a potok daleko. Pa, nit' mogu odnijet' onaj veš do potoka, nit' ga mogu oprat'. Kako bi'? Premala sam bila, a za to treba snage. Padne mi onaj čaršav na zemlju, pa se još više isprlja. A nikoga da me išta nauči, a kamoli da mi pomogne. Morala sam i da kuvam, da pečem 'ljeb. I sad se śećam kako sam se mučila da ga umijesim.
Dok je bila sa nama, majka me upisala u školu. Škola je za mene bila najveća rados'. A kad je majka otišla, otac mi nije dao da idem. Rekao je:"Jes', pa da pišeš pisma momcima..." Ka' da škola samo zato postoji.
Kad mi je mlađi brat krenuo u školu, ja sam ga učila ono što sam znala, a poslije sam, pošto je on školu nastavio, sve uz njega učila i ja. Da me vaspita, posavjetuje, nauči nešto, nije imao ko.
Zato je moje vaspitanje bilo ovakvo: dođe u kuću poneko, posijedaju, razgovaraju, pričaju o ovome ili onome. Ja slušam, čujem ponešto pametno, pamtim... tako sam učila. I sve što sam naučila u životu i o životu, naučila sam sama. Sve sama! Gledala kako drugi rade, pa probala sama; ne uspijem jednom, probam opet, pa opet, sve dok naučim kako treba.
Sve se pamti
Rasla sam u toj sirotinji i gledala svojim očima što se s narodom dešava. Tada sam naučila da ljudi mogu biti svakakvi. Sad mi se ponekad dešava da pomiješam neke događaje, da se ne mogu śetit' nekog imena ili nečijeg lika, zaboravim. A drugi put se śetim. Ali, nikad ne zaboravljam ko mi je učinio dobro ili mi pomogao, kad god da je to bilo. Znam i ko mi je učinio zlo. Od dobrog čovjeka se možeš nadat' svemu, a od lošega samo lošemu...
Porasla sam u lijepu đevojku - tako su, bar, drugi za mene govorili. (Napomena N.B: pored 100 i kusur godina i danas se vidi da je bila veoma lijepa žena) Mnogo sam radila, mučila se, pa nijesam mogla mislit' o ljepoti. Poslije sam shvatila da je ljepota, bogami, važna - i za muškarca, a kamoli za ženu. Važna je ljepota, važna. Samo - ljepota bez pameti ništa ne valja. Još je grđe bit' lijep, a bez pameti, no bit' ružan. Glupos' se bolje vidi na lijepom licu.
Tren za pamćenje
Već sam bila stasala, a razboljeh se. Skoro godinu sam se mučila sa tim bolovima, ali ka' da mi ništa nije - otac me nije ni tada štedio od rada. Dođe dan da više nijesam mogla nikud, ni da se ispravim, ni da hodam, ni da legnem.
Otac reče: "Ajde, spremi se, idemo na Cetinje." Ja ne mogah, ali morah. Nijesam se ni presvukla, no krenuh onako, u tu haljinu u koju sam bila. Druge nijesam ni imala. Pa za njim na Cetinje, pješke. Nekako stigosmo do bolnice. U dvorište se zatekao doktor - čuveni doktor Vukić - i još jedan mlad momak, sanitet. Oni odma' viđoše da sam jedva živa. Čudili su se kako sam mogla tako do Cetinja.
Ocu rekoše da ide kući, da ja moram ostat', pa me njih dvojica uz one bolničke stepenice gotovo uniješe unutra. Mene sramota od one moje haljine, pa im se izvinjavam, pravdam svoju sirotinju... Ostala sam u bolnicu, bogami i petnaes' dana. Imala sam upalu slijepog crijeva, liječili me, pa operisali... Kad jedan dan onaj sanitet dođe u moju sobu i reče: "Mileva, 'ajde izađi, čeka te neko na kapiju!" Ja se začudih, pitam se ko to može bit', ali izađoh. On pored mene. Odosmo u dvorište, a tamo nema nikoga. Nasmijah se, onako u sebe. Razmislih, pa krenuh nazad. On odma' za mnom, vidi - pogriješio je.
Popesmo se, pomože mi on. I mi da prođemo kroz ona velika vrata u hodnik, on mi sa desne strane, a ja treba tamo da idem, ja njemu s lijeve, a on mora ulijevo... Stadosmo, pogledasmo se. Tren jedan samo. Rekoh onda: "Na koju ćete vi stranu?" On spušti oči, pomjeri se i ja prođoh, odoh u sobu. Taj tren i sad pamtim.
To je bio momak koji mi se svidio. Mnogo. Nije bilo na cijelo Cetinje još jednoga takvoga. Pisao mi je pismo, nađoh ga sjutradan na krevet, a ja ga ne pročitah, jer nijesam znala da je za mene... Nijesam znala da me otac, još kad sam imala četrnaest godina, obećao drugome. Zamisli ti to: obećao me!? Ja ništa znala nijesam!
I bi tako: jedan dan nam u kuću dođoše ljudi s druge strane našeg sela, Podgor je povelik, ja ne znah zašto su tu. Kod ognjišta sam, radim nešto, a otac me zovnu. Dođoh, a oni mene prsten. Eto, tako me otac udade. Dade me Tomovićima, za Joša. Tad sam se zarekla da ocu više nikad neću u kuću kročit', i nijesam!
Škola je najvažnija
Iako nijesam birala muža, vremenom sam ga zavoljela. Lako je zavoljet' dobroga čovjeka. Lijepo smo se slagali Jošo i ja, baš lijepo. Mada, vidio je on dobro kakva sam...
Rodila sam dva sina i dvije ćerke, i ništa mi sinovi nijesu bili miliji od njih dvije! U naše selo je brzo poslije rata imalo struje, radila je škola, bilo je bolje no prije. Tada su sva đeca mogla da se školuju. Milije mi je bilo da mi ćerke završe školu, no sinovi. To mi je bilo najvažnije. Nikad ocu nijesam oprostila što mi nije dao da idem u školu! I sad bi' ga mrtvoga klela zbog mnogih stvari, ali najviše zbog toga. Za ženu je najvažnije da bude pametna i školovana.
Pitali su me: "Kako vi to možete da školujete svu vašu đecu? Mi ne možemo..." A ja im odgovarala: "Da radite koliko treba, mogli biste!" Muž mi se zaposlio, imao platu, a ja sam se bavila trgovinom. Išla sam na Vir (Virpazar), tamo potrgujem ponešto, a od kuće sam već spremila ono što sam ja sama proizvodila - najviše crveni luk, a i drugo - natovari sve na magare, pa sa Vira na Cetinje. Bili ljudi što su samo kod mene kupovali. Ja izmjerim tačno koliko traže, pa onda ovako rukama uzmi i pridaj im još, a ne ka' neki. To su oni cijenili, viđeli kakva sam.
Desilo se da jedno vrijeme nijesam odila na pazar. Kad sam opet došla, iznesem robu na tezgu, prodajem, i vidim kako me oni što su kod mene kupovali čudno gledaju. Dođoše. "Što je", pitam? Vele: "Nama je ona žena" - i pokazuju mi jednu koju sam dobro znala - "rekla da si ti umrla!" "E, evo nijesam, no sam živa!" Smijala sam se, a mislila o tome kako čo'ek može bit' jadan i pokvaren. Zloban. Čuješ ti: umrla!? A viđi sad ovo - ja stotu pregurala, i kakva sam, i stodesetu ću doživjeti!
Sent from my Motorola 8400
There are currently 5 users browsing this thread. (0 members and 5 guests)
Bookmarks