"RODITELJA MOJIH GOSPODE SRPSKE"- Stefan Tvrtko Kotromanić!
Čitaj.
Forum Addict
Pošto je bio plemić moguće je da su se orođavali sa srpskim plemstvom.Originally Posted by RHCP
Neobično u srednjem vijeku zar ne? :lolblue:
Kralj Bosne, Srba, Zapadnih Strana i Pomorja
Jel tako?
Prema tome Srbi su razdvojeni od Bosne, Pomorja, Zapadnih Strana, đe jasno, nijesu živjeli.
Kako god da se domunđaš, opet ispada da su tvoji Srbi postali 1918, a porijeklom si Bosanski Vlah.
Member
"RODITELJA MOJIH GOSPODE SRPSKE"- Stefan Tvrtko Kotromanić!
Čitaj.
Boj ne bije svijetlo oruzije,već boj bije lobi u američkom kongresu.....
Forum Addict
Pošto je bio plemić moguće je da su se orođavali sa srpskim plemstvom.
Neobično u srednjem vijeku zar ne? :lolblue:
Member
To je sve što imaš da kažeš. Vrlo stručno objašnjeno. Dokazi ti idu od ruke
Svaka čast!
Da je i tako kao što stručno kažeš, opet je srbin!:zzz:
Boj ne bije svijetlo oruzije,već boj bije lobi u američkom kongresu.....
Forum Addict
Pa jes i meksički car je jednom bio jedan Habzurg.
To po svetosavskoj mudrosti i logici znači da su Meksikanci ustvari etnički Njemci.
Member
Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim
Bosanski ban Stefan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".
https://forum.cdm.me/attachment.php?...1&d=1187268921
Boj ne bije svijetlo oruzije,već boj bije lobi u američkom kongresu.....
New Member
ćipure, ovu za tvrtka gubiš...
neka bude borba neprestana...
New Member
jes, ako on to oće da bude. ko zna kako su sebe nazivali ljudi iz plemena iz kojeg smo ti, rhcp, Ja, još dok nijesu bili na balkanu? jesmo li mi crnogorci, srbi, šta smo?Pazi, da li je Greg Popović trener San Antonia Amerikanac?
MODERATOR, GREŠKA; OVAJ BRIŠI
Last edited by andrija81210; 16-08-07 at 17:34.
neka bude borba neprestana...
New Member
Pazi, da li je Greg Popović trener San Antonia Amerikanac?
aha.
ko zna kako su sebe nazivali naši preci još dok nijesu bili na balkanu, i prije toga? i pojam naroda i nacije je jako diskutabilan. jedino se možemo prema državi određivati. moj sin može da bude hrvat, ili francuz, isto kao i crnci u francuskoj, isto kao i greg popović u americi.
neka bude borba neprestana...
Member
Srbi "zapadno od linije Drina-Tara prije Vuka i Ilije"
Evo, sklepano posebno za Ćipura, da uživa.
822. godine, franački hroničar Ajnhard bilježi Srbe:
… ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit.
Što znači Srbi koji drže veliki dio Dalmacije, to najvjerojatnije uključuje Bosnu ili zemlje priobalju na jug.
Ovo što slijedi su Zaključci Crkvenog Sabora u Spljetu iz 925. godine:
Kad su spomenuti biskupi (1) tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim (2) velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:
[..]
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbiprimili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).
1150. godine Ioannes Cinnamos (Jovan Kinam), vizantijski istoričar opisuje Bosnu da je "...od ostale Srbije odijeljena rijekom Drinom, ali da nije potčinjena srpskom velikom županu nego je samostalna sa svojim životom i posebnom upravom." Dakle, srpsko ime ovdje nikako nije državničko, zar ne?
Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.
Između 1190. i 1192. godine Stefan Nemanja piše pismo gradu Splitu. "...sabiratelj svih srpskih zemalja [..] Humsku zemlju.."
Humska zemlja je najvažniji dio srednjovjekovne Srbije visokog doba. Demografska istraživanja prikazuju da je trend iseljavanja i širenja na zapad i prema Kosovu i Makedoniji uglavnom bio odatle; to je bio najgušće naseljen dio srpske države i privredno najbogatiji tokom tog perioda. Tu je nastalo Miroslavljevo jevanđelje i njim je vladala udeona srpska dinastija, a kasnije je i postala raško nasljedno dobro. S ovih strana su i Mrnjavčevići i Brankovići.
A sada da vidimo što piše u najstarijoj sačuvanoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina, iz 1510. godine, Marko Marulić, hrvatski pisac (prijepis jednog vrlo upitnog djela zapadne književnosti iz početka 13. stoljeća):
Sa starohrvatskog jezika: Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, sto su Dalmatini Nizni. I jos od mista Dalme do Bandalona grada, ca se sada zove Drac, dotle prozva Donju Dalmaciju i to /li/ koje Surbiju, ča jest Zagorje.
Dukljanin je strahovito nejasan - ali da li znači ovo da su Donja Dalmacija, Surbija i Zagorje jedno te isto?Ali u jednom je jasan, i u tome se poklapa sa svim izvorima toga vremena - evo dijela o Srbiji: Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom.
Bosanski ban Matej Ninoslav iz prve polovine 13. vijeka, u svojoj povelji Dubrovniku iz 22.03.1240. godine:
A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma.
On lijepo kaže direktno u pismu, kao i Kulin Ban prije njega - što znači da je i Kulin mislio na Srbe, iako se u njegovoj povelji iz 1189. godine direktno ne pominju. Kao što vidimo, srednjovjekovni Bosanci su Srbi, a Dubrovčani su Vlasi. Ista povelja je ponova izdata još jednom (1234.), pa još jednom 1249. godine. U nekim drugim bosanskim srednjovjekovnim poveljama se spominju "Raguzijanci" i "(Dobri) Bošnjani", što se može objasniti kao regioalni lokalitet - Dubrovčani su etnički Vlasi, a Bošnjani Srbi.
Da citiram bosanskoga bana Stepana II Kotromanića, 15. marta 1333. godine, koji očigledno piše "srpski":
да имамо и дрьжимо до конца свиета непомачно. и за то
ставлю я (господинь) бань Стефань свою златѹ печать, да
ѥ веровано, сваки да знаѥеть и види истинѹ. а томѹи сѹ .д̄.
повелле..а.. двие латинсциа дви српсцие, а све сѹ печа-
тене златиеми печати: двие ста повелле ѹ господина бана
Стефана а двие повелле ѹ Дѹбровници. а то ѥ писано подь
4. maja 1406. godine, plemić Pribisav Pohvalić banice Ane, očito šiše "srpskim": а Прибисав Похвалић дају всакоме знати ере доидох у Дубровник посланијем госпоје банице Анке и госпогије војводинице Катарине Сандаљевице, доних кнезу, и властелем дубровачцијем три листове... писане листом српсцијем... « … s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom » i dalje « a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan ».
Povelja istoga, 9. januara 1407. godine: : « … ovi list srpski » … «… u drugom listu srpskom… » … « u prvom listu srpskom ».
I posljednji put, 15. marta 1409. godine: « ovi list srpski blizu ovogai moga pisan … »
Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu: Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..
Hajmo vidjeti što 20. septembra 1434. godine kaže jedan hrvatsko-bosanski udeoni vladar. U pitanju je Grgur Vojsalić, od Hrvatinića: i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu.
Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima: I a Pirko govorah / kao imate sa mnome pravdu ali krivinu, da me veete, Serbli, bezakono.
Nad grobom Svetog Save hercegovački vojvoda Stefan Vukčić iz dinastije Kosača se proglašava 1449. godine: milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu. Zahumljem je nepune dvije godine, sjetimo se, upravljao Sveti Savo.
Nasljednik Svetosavskog prijestolja i pretendent, Vladislav Hercegović, izdaje povelju 25. avgusta 1451. godine: I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik [..] da nisam voljan, ni da mogu uiiniti gabelu od prodaje soli nigdie u vsem nasemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, cetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani.
14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima: takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô.
New Member
a odmah u nastavku teksta te povelje ide i "roditelja mojih gospode bosanske"
Forum Addict
Smiješne budalaštine.Evo, sklepano posebno za Ćipura, da uživa.
822. godine, franački hroničar Ajnhard bilježi Srbe:
… ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit.
Što znači Srbi koji drže veliki dio Dalmacije, to najvjerojatnije uključuje Bosnu ili zemlje priobalju na jug.
Ovo što slijedi su Zaključci Crkvenog Sabora u Spljetu iz 925. godine:
Kad su spomenuti biskupi (1) tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim (2) velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:
[..]
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbiprimili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).
1150. godine Ioannes Cinnamos (Jovan Kinam), vizantijski istoričar opisuje Bosnu da je "...od ostale Srbije odijeljena rijekom Drinom, ali da nije potčinjena srpskom velikom županu nego je samostalna sa svojim životom i posebnom upravom." Dakle, srpsko ime ovdje nikako nije državničko, zar ne?
Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.
Između 1190. i 1192. godine Stefan Nemanja piše pismo gradu Splitu. "...sabiratelj svih srpskih zemalja [..] Humsku zemlju.."
Humska zemlja je najvažniji dio srednjovjekovne Srbije visokog doba. Demografska istraživanja prikazuju da je trend iseljavanja i širenja na zapad i prema Kosovu i Makedoniji uglavnom bio odatle; to je bio najgušće naseljen dio srpske države i privredno najbogatiji tokom tog perioda. Tu je nastalo Miroslavljevo jevanđelje i njim je vladala udeona srpska dinastija, a kasnije je i postala raško nasljedno dobro. S ovih strana su i Mrnjavčevići i Brankovići.
A sada da vidimo što piše u najstarijoj sačuvanoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina, iz 1510. godine, Marko Marulić, hrvatski pisac (prijepis jednog vrlo upitnog djela zapadne književnosti iz početka 13. stoljeća):
Sa starohrvatskog jezika: Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, sto su Dalmatini Nizni. I jos od mista Dalme do Bandalona grada, ca se sada zove Drac, dotle prozva Donju Dalmaciju i to /li/ koje Surbiju, ča jest Zagorje.
Dukljanin je strahovito nejasan - ali da li znači ovo da su Donja Dalmacija, Surbija i Zagorje jedno te isto?
Bosanski ban Matej Ninoslav iz prve polovine 13. vijeka, u svojoj povelji Dubrovniku iz 22.03.1240. godine:
A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma.
On lijepo kaže direktno u pismu, kao i Kulin Ban prije njega - što znači da je i Kulin mislio na Srbe, iako se u njegovoj povelji iz 1189. godine direktno ne pominju. Kao što vidimo, srednjovjekovni Bosanci su Srbi, a Dubrovčani su Vlasi. Ista povelja je ponova izdata još jednom (1234.), pa još jednom 1249. godine. U nekim drugim bosanskim srednjovjekovnim poveljama se spominju "Raguzijanci" i "(Dobri) Bošnjani", što se može objasniti kao regioalni lokalitet - Dubrovčani su etnički Vlasi, a Bošnjani Srbi.
Da citiram bosanskoga bana Stepana II Kotromanića, 15. marta 1333. godine, koji očigledno piše "srpski":
да имамо и дрьжимо до конца свиета непомачно. и за то
ставлю я (господинь) бань Стефань свою златѹ печать, да
ѥ веровано, сваки да знаѥеть и види истинѹ. а томѹи сѹ .д̄.
повелле..а.. двие латинсциа дви српсцие, а све сѹ печа-
тене златиеми печати: двие ста повелле ѹ господина бана
Стефана а двие повелле ѹ Дѹбровници. а то ѥ писано подь
4. maja 1406. godine, plemić Pribisav Pohvalić banice Ane, očito šiše "srpskim": а Прибисав Похвалић дају всакоме знати ере доидох у Дубровник посланијем госпоје банице Анке и госпогије војводинице Катарине Сандаљевице, доних кнезу, и властелем дубровачцијем три листове... писане листом српсцијем... « … s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom » i dalje « a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan ».
Povelja istoga, 9. januara 1407. godine: : « … ovi list srpski » … «… u drugom listu srpskom… » … « u prvom listu srpskom ».
I posljednji put, 15. marta 1409. godine: « ovi list srpski blizu ovogai moga pisan … »
Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu: Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..
Hajmo vidjeti što 20. septembra 1434. godine kaže jedan hrvatsko-bosanski udeoni vladar. U pitanju je Grgur Vojsalić, od Hrvatinića: i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu.
Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima: I a Pirko govorah / kao imate sa mnome pravdu ali krivinu, da me veete, Serbli, bezakono.
Nad grobom Svetog Save hercegovački vojvoda Stefan Vukčić iz dinastije Kosača se proglašava 1449. godine: milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu. Zahumljem je nepune dvije godine, sjetimo se, upravljao Sveti Savo.
Nasljednik Svetosavskog prijestolja i pretendent, Vladislav Hercegović, izdaje povelju 25. avgusta 1451. godine: I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik [..] da nisam voljan, ni da mogu uiiniti gabelu od prodaje soli nigdie u vsem nasemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, cetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani.
14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima: takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô.
Sporadično pominjanje socijalnog sloja sebrdije / polurobova / zavisnih seljaka, koje nema veze sa etnicitetom.
Na 40 hiljada stećaka u Bosni nijedan jedini čovjek koji je napravio te stećke za sebe nije ostavio epitaf da je Srbin.
Forum Addict
Alberto Fortis: "Put po Dalmaciji", Venezzia 1774.
Konačno!
Prvi put na internetu, pojavila se slavna knjiga Alberta Fortisa iz 1774. godine. Alberto Fortis je bio veliki prijatelj Morlaka, boravio je među njima, to su današnji takozvani Krajišnici.
U 19. vijeku ko je među njima bio katolik postajao je Hrvat, ko je bio pravoslavac postajao je Srbin. Fortis dakle opisuje - pretke Tesli, Desnica, Martića, Raškovića .... Knjiga je u ovim krajevima bila dobro ukrivena, ali u III mileniumu informacije ne mogu bit vječno skrivane.
Karta Morlačke zemlje koju opisuje Alberto Fortis
01. Njegovoj ekselenciji milordu JOHN STUART -u grofu od Bute itd, itd.
02. Podrijetlo Morlaka
03. Etimologija ovog imena
04. Različno podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe
05. O hajducima
06. Moralne i obiteljske vrline Morlaka
07. Prijateljstva i neprijateljstva
08. Prirodni darovi i vještine
09. Praznovjerje
10. Običaji
11. Ženska nošnja
12. Svadbe, trudnoće, porođaji
13. Jela
14. Pokućstvo i kolibe; nošnja i oružje
15. Glazba i pjesništvo; plesovi i igre
16. Liječenje bolesti
17. Pogrebi
Bibliografija o Albertu Fortisu
Priređivač dr Josip Bratulić o knjizi i o Albertu Fortisu
Srećan Božić, a ovaj topic čitajte od početka!
Forum Addict
Vizantinac Jovan Kinam o Bosni 1150. godine
Iz knjige :arrow: Dr Radoslav Rotković: Kraljevina Vojislavljevića
Jovan Kinam o Bosni: Drugi pohod cara Manojla protiv Raške (1150)
Banned
Iz podužeg pisma Austrijskog cara Leopolda srpskom patrijarhu Arseniju Čarnojeviću da se zaključiti da ne stoji tvrdnja o jednakosti pojmova Srbin i pravoslavni.
Dano u Našem gradu Beču .Šest dana meseca aprila,godine 1690;Našega Kraljevanja ,rimskoga,32;ugarskoga 35;češkoga 34. …...........
Mi Lepold itd.itd.
Častnome,odanome,Nama ljubaznome Arseniju Čarnojeviću,Srbalja istočne crkve grčkoga obreda arhiepiskopu,episkopima,i svim drugima crkvenim i mirskim staležima,kapetanima,potkapetanima,najposle celom obštinstvu istoga grčkoga obreda i naroda srpskoga,po Grčkoj,Bugarskoj,Rasiji,Hercegovini,Dalmaciji,Podg orju,Jenopolju i ostalim sajuženima mestima i svima drugima ,koji ovo čitali,vidili ili slušali budu,Našu carsku i kraljevsku mislost i svako dobro.
Milostivo smo zaključili : da po običaju Srbalja istočne crkve grčkoga obreda i po propisu staroga kalendara slobodno opstojati ,i da vam kao do sada,takav i u napredak nikoji crkveni ili mirski staleži nikakve dosade činiti ne mogu;i neka vam slobodno bude,između sebe ,sobstvenom vlašću,i srbskog naroda i jezika postavljati sebi arhiepiskopa,koga će crkveni i mirski stalež između sebe birati
I ovaj arhiepiskop neka ima slobodnu vlast raspolagati sa svima istočnim crkvama grčkoga obreda,episkope posvećivati,sveštenike po manastirima razređivati,gde bude nužno crkve sopstvenom vlašću zidati,po varošima i selima srbske sveštenike nameštati: jednom reči kako i do sada da bude poglavar na crkvama grčkoga obreda i nad obštinstvom iste veroispovesti , i da ima vlast njima raspolagati,sobstvenom vlašću crkvenom,povlasticama ,koje vam dadoše prejemnici Naši ,nekadašnji blažene pameti Kraljevi Ugarske ,po svoj Grčkoj,Rasiji,Bugarskoj,Dalmaciji,Bosni,Jednopolju ,i Hercegovini,kao i u Ugarskoj i Hrvatskoj,gde ih faktično ima ,i ukoliko i dokle Nama svi skupa pojedince verni i privrženi budu
Forum Addict
Radi se o Srbljima sa Kosova, izvornim Srbljima / ratarima.
Banned
Dobro neki su bili i ratari ,neki zanatlije, svještenici,plemići.... ne radi se naravno samo o Srbima sa Kosova nego i Srbima iz drugih pokrajina od kojih se neki već nalaze na teritoriji Habsburškog carstva - Dalmacija,Slavonija,Hrvatska,i onima koji žive u oblastima Balkana zauzetim od Turaka-Hercegovina,Bosna,Raška,Arbanija,... .Bar se to jasno da vidjeti iz pisma ili i to treba objašnjavati.
U knjizi Vasilija Đerića "O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda" iz 1914 sabrano je više od 400 pomena srpskog imena zapadno od linije Tara i Drina u različitim izvorima (privatna pisma javnih ličnosti,javne isprave,proklamacije...).Preko 100 pomena se odnosi na Srbe na teritoriji Crne Gore i Boke Kotorske.Skoro svi pomeni su stariji od 1800 godine.Naravno zbirka je nepotpuna.
Last edited by Ljuban; 01-02-09 at 08:22.
Forum Addict
Plemići u Srbiji 1690. godine ?!!
Misliš age i begovi?
Oni su pošli za Čarnojevićem u Seobi Srbalja? :lolblue:
New Member
Ah, opet comedy hour sa serbdomcafea.
http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm
Sa Serbdom cafe sajta
Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]–u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.[/SIZE]
Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.
Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”, i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.
http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view¤t=Malcolm2.jpg
“It occurs in the politico-geographical handbook written in 958 by the Byzantine Emperor Constantine Porphyrogenetus.In the section of his handbook devoted to the Serbian prince`s lands he wrote:’IN BAPTISED SERBIA ARE THE INHABITED CITIES OF DESTIKON [etc.]….AND IN THE TERRITORY OF BOSONA,KATERA AND DESNIK”
This makes it clear that Bosnia was considered a seperate territory. page 10(Bosnia a short history by Noel Malcolm 1995)
http://www.imagepundit.com/images/24-25_Bosna_.jpg
John V.A Fine: When ethnicity did not matter in the Balkans p.24-25 2005
Large parts of what was to become Yugoslavia remained outside the rule of these two dominant tribes,presumably simply under units of the original Slaveni.These areas included Bosnia and Duklja(Montenegro).
Tako da DAI ne govori o Bosni kao djelu Srbije LOOOOOOL, radi se o pogresnom prevodu
Sa Srbdom cafe sajta
Anali” franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.
“Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit”
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.
Srpski historicar Relja Novakovic ima adekvatan odgovor na ove tvrdnjeTreba nesto reci i o Einhardu za kojeg neki povijesnicari drze da donosi podatke o povijesti Bosne u IX stoljecu Einhardova vijest o bijegu panonskog kneza Ljudeita 822 iz Siska u Dalmaciju Srbima obicno se tumaci kao da se odnosi na Bosnu,medutim po logici stvari Ljudevit je pri bijegu iz Siska i Panonije
morao bjezati onamo gdje se Panonija najprije dodiruje sa Dalmacijom a to znaci sjeverozapadno od Bosne kako naglasava Relja Novakovic nema nikakva smisla sve Srbe tražiti cak u predelu srednjeg ili gornjeg Vrbasa dve stotine i više kilometara daleko od Siska a manje negde još istocnije.
SA CETNICKOG SAJTA
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: “regnum Servilie, quod est Bosna” (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci “kraljevina”, Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
28.marta 1187 godine u jednom papinom pismu (buli) Dubrovcanima pojavljuje se po prvi put jedan vrlo zagonetan izraz “regnum Servilie,quod est Bosna”,sto znaci:”Kraljevstvo Srbija,sto je Bosna”,te su srpski historicari pokusavali da ovo prikazu kao “dokaz” da je Bosna bila srpska zemlja,sto je naucno dokazano kao apsolutno neistinito
Ovaj izraz se pojavljuje samo jedno izvjesno vrijeme (do 1252 godine),a prije i poslije toga ne.Kako je nastao ovaj izraz?Prije svega treba uociti jednu stvar vrlo jasno : papine bule su vjerski/crkveni dokumenti i u njima se navode crkvene oblasti,a ne drzavne.Kao najocitiji primjer koji to moze ilustrovati treba navesti primjer Bosanskog franjevackog vikarata,koji je formiran 1385 godine i koji je ukljucivao u sebi 35 franjevackih manastira,od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Drzave Bosne,naime Bosanski franjevacki vikarat se pruzao sve do Rumunije,ali niko nikada nije ni pokusao “dokazati,da je sve do Rumunije u stvari Bosna,jer se tu radi o crkvenim oblastima,a ne drzavnim!!Isto tako,izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” nije drzavni nego crkveni izraz,ne za drzavne,nego za katolicke crkvene oblasti,sa kojima su Dubrovcani manipulisali preko pape,odnosno,radilo se,u stvari, o teznjama za prosirenje Dubrovacke nadbiskupije koju do 1187 godine sacinjavaju tri pokrajine,i to kraljevstvo Zahumlje,kraljevstvo Srbija i kraljevstvo Travunija.Ovdje je termin “kraljevstvo” samo crkvenog karaktera,odnosno tako papa naziva sve pokrajine/biskupije koje ulaze u sastav nadbiskupije,bez obzira sto mnoge nisu ni drzave,a kamoli kraljevstva u drustveno-politickom pogledu.[/SIZE]
Od prvog poznatog papinog pisma Dubrovackom nadbiskupu 1022 godine,pa do te 1187,uvijek se spominjalo “kraljevstvo Srbija” i to samo formalno,(jer srpska biskupija jos od 1020 godine pripada Ohridskoj arhiepiskopiji)ali uz to nigdje nije dodavan umetak “quod est Bosna”,jer je Bosna kao crkveno podrucje,odnosno biskupija,pripadala Splitskoj nadbiskupiji i nije imala apsolutno nikakve veze sa Dubrovackom nadbiskupijom.
Dubrovacka nadbiskupija je tokom vremena izgubila Bar,koji je promovisan u nadbiskupiju,a takodjer gubi i Kotor koji se takodjer oteo jurisdikciji Dubrovnika,kao i gubljenjem citave srpske biskupije,koja se otrgla od Dubrovnika jos 1020 godine,kada ju je Car Vasil II otrgao od Dubrovacke nadbiskupije i podvrgao Ohridskoj arhiepiskopiji,te je izraz “regnum Servilie” (kraljevstvo Srbija),bilo samo mrtvo slovo na papiru,jer u stvarnosti Dubrovacka nadbiskupija od 1020 godine nema nikakvu jurisdikciju nad “kraljevstvom Srbijom”,ali je i dalje navodi,jedino eventualno kao pretenziju,a nikako kao stvarno cinjenicno stanje.Dubrovackoj nadbiskupiji je jedino ostala Trebinjska biskupija.U pitanje je dakle bio dosao i sam opstanak Dubrovacke nadbiskupije zbog manjka podloznih biskupija.
U takvoj situaciji Dubrovacki nadbiskup Tribun je morao naci nacina da prosiri svoju nadbiskupiju te onda pokusava pridobiti prostranu Bosansku biskupiju koja je u to vrijeme pripadala Splitskoj nadbiskupiji od koje se zeljela otrgnuti,jer su vrlo cesto Splitskim nadbiskupima bili Ugari,na koje se u Bosni gledalo kao predstavnicima neprijateljske Ugarske,kao konstantne prijetnje nezavisnosti Bosanske drzave.Ovdje je vrlo bitno zapaziti sljedece:
Last edited by Shmasjer; 02-02-09 at 12:05.
New Member
Servilie”,(kraljevstvo Srbija),I BOSNA SE NE PODRAZUMIJEVA POD TIME JER PRIPADA CIJELO TO VRIJEME SPLITSKOJ NADBISKUPIJI.,a onda odjednom uz umetak”quod est Bosna”,Bosna se kao da podrazumijeva pod tim pojmom,i da pripada Dubrovackoj nadbiskupiji??!O cemu se ovdje zapravo radilo? Bosanski kler je sklopio dogovor sa Dubrovackim nadbiskupom,da se Bosanska nadbiskupija prikljuci Dubrovackoj i napusti Splitsku,sto je nekako moralo biti ozvaniceno pred papom,te Dubrovacki izaslanici uspijevaju “uvjeriti” Rimsku kuriju,da je Bosanska biskupija oduvijek bila dio Dubrovacke nadbiskupije,samo sto se to podrazumijevalo pod “regnum Servilie” i da bi se to pojasnilo da se uz “regnum Servilie” doda i umetak “quod est Bosna”,sto je jednostavno bilo falsificiranje stvarnog stanja,a sve u cilju prosirenja Dubrovacke nadbiskupije,kao i otcjepljenja Bosanske biskupije od Splita.I Bosanska biskupija i Dubrovacka nadbiskupija su time ostvarili sto su zeljeli,a sve to su uredili da izgleda sasvim legalno pred papom,iako je cijela stvar bila daleko od icega legalnog.O tom ” diplomatskom ” uspjehu Dubrovcana Kr. Draganovic primjecuje ovo: ” Papinska kancelarija, koja je znala nasjesti i drugim ocitijim povjesnim zabludama glede njoj slabo poznatog i uvijek nemirnog Balkana, nasjela je i ovom `neduznom’ tumacenju spretnih Dubrovcana i dala ga uvrstiti na tako neobican nacin i u samu papinsku bulu ed g. 1187. Kad je jednom formula prodrla u papinsku povelju, ona ce se neko vrijeme zadrzati u bulama jos dvojice Dubrovniku sklonih papa, usprkos toga, da je u opreci i s povjesnim cinjenicama i s fakticnim stanjem u tadasnjoj Bosni “(Draganovic,Kat.crkva,732)
Bosanska se biskupija nije mogla smatrati srpskom iz vrlo prostog razloga sto su i Bosna i Srbija od starina imale svaka svoju biskupiju (Bosna jos od vremena Rimljana).Sjediste Bosanske biskupije je bilo u gradu Vrhbosni,dok je srpska biskupija bila u gradu Rasu.Provinciale vetus iz godine 1080 i bula Klementa III iz 1089 godine spominju i Bosansku i srpsku biskupiju JASNO RAZLIKUJUCI JEDNU OD DRUGE.
Ova formula “regnum Servilie,quad est Bosna”,zadrzala se izvjesno vrijeme u papinskim bulama,sve do 1252 godine i to od strane onih papa koji su bili naklonjeni Dubroniku,i to Klementa II u buli od 21.juna 1188 godine,te u dvije bule Grgura IX i to od 24.jula 1227 godine i 26.marta 1238 godine.Da bi,pslije sirenja bogumilstva po Bosni i jacanja bogumilske Bosanske Crkve, Rimska kurija otrgla Bosansku biskupiju od Dubrovacke nadbiskupije 26.avgusta 1247 godine i pripojila je Kalockom nadbiskupu u Ugarskoj.Dubrovacki nadbiskup Ivan je ,vodeci parnicu sa Barskim nadbiskupom o granicama izmedju njihovih nadbiskupija,pokusao je da ponovo da polozi pravo na ovu formulu,ali nije uspio da Bosansku biskupiju vrati Dubrovackoj nadbiskupiji,te je to bio zadnji put da se ovaj izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” ikada vise pojavi u bilo kakvim papinim sluzbenim dokumentima,a koristiti ga kao neki dokaz o “srpstvu” Bosne,je vec odavno naucno odbaceno kao apsolutno neutemeljen argument.
[SIZE=1]Naso sam ja u Monumenti odlicnu povelju Mateja Ninoslava duza je puno od onih koje koriste Srbi da dokazu kako je Matej svoj narod nazivao Srbima. Pisana je Dubrovcanima u Martu 1249. i u njoj Matej kaze kako ce za zlocine njegovi ljudi i kmeti njemu odgovarati, kako ce Dubrovnik braniti ukoliko budu u sukobu sa raskim kraljem i na kraju se izmedu sebe djele koji ce Srbima suditi a koji Vlasima.[/SIZE]
http://books.google.ba/books?id=57JJAAAAMAAJ&pg=PA32&dq=monumenta+serbica+spectantia+historiam+Serbiae&hl=en&output =html
Povelja pocinje na dnu 32. stranice Monumente.
[SIZE=1]Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji Bosanskoga Bana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala izmedju 1232 i 1235 godine,jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez Zan Dandulo,koji je vladao do aprila 1235 godine):[/SIZE]
“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos’nski Veliki, kle se Knezu Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj. Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”
,srpski historicari su pokusavali da ustvrde,kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovcane Vlasima,sto je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ovu “povelja” je vrlo malih dimenzija,a u njoj pisar,inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja,kada kaze”A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.”
Ovo je bio,dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama,ocigledno,posto je napisan poslije dovrsetka povelje,da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce strane u povelji :Bosnjake i Dubrovcane.Nazivi “Srbljin i Vlah” se spominju pri jos dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine),a ne spominju se ni prije ni poslije,jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni,kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake “Bosnjani”) i nikako drugacije,kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima,na nadgrobnim spomenicima,u vjerskim bogumilskim knjigama,darovnicama i sl.
Takodjer,tvrdnje da se naziv “Vlasi” odnosi na Dubrovcane ne stoji,jer se nigdje i nikada tako oni sami nazivaju,niti ih iko ikada tako naziva,cak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srblja i Vlaha,kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345 godine:”…da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni sr’binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov’nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku…” Ovdje,dakle,sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srba i Vlaha (”ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni Sr’binu),te je tvrdnja da su Dubrovcani bili nazivani “Vlasima” oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora !! A,ako Dubrovcani nisu Vlasi,onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati,pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva “Srbljima”,jer u toj povelji jedno iskljucuje drugo!!
U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje “Srbe,Vlahe i Dubrovcane”,kao tri razlicite vrste ljudi,Ban Stjepan II Kotromanic je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima,a Dubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.
Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -”nasi ljudie”,Vi-”Dubrovcani” i Oni-”Srblji i Vlasi” Stranke u ugovoru povelje su “Mi” i “Vi”,odnosno Bosnjaci i Dubrovcani,a “Oni” - Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima (”nasi ljudie”),u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje “izmu”,odnosno vansudsku odmazdu u krivicama (”i ne izma”).U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o “Srbljima i Vlasima”,kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi “srblji i Vlasi” bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo!
Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!
www.zemljabosna.com
New Member
[SIZE=1]15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane Bana Stjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tome Dubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se može procitati i sljedece:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu…”,a odmah potom slijede sljedece tri recenice: “…A tomuj su četiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)[/SIZE]
Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva “srpskim”(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kaže “na latinsci” i ” na srpsci”,a ne kaže se “latinski” i “srpski”(naziv “cirilica” se udomacio tek u 16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva “srpskim”,kao sto to mnogi i dan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,nego Bugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijanta cirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitih tipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik od Bugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”,koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od 1174 godine,kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i na dvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nije nikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu “srpskim”.Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje su sacuvane u originalu.Naziv za pismo “cirilica”,kao sto je vec receno, se udomacio tek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju “srpskim”,onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao “Stefan”,iako je njegovo ime originalno bilo “Stjepan” i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako da se vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu pravi znacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao “Stefan”.
Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kaže kada je povelja napisana,ime pisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikom itd.Naravno da pisar iz Srbije piše “srpskim pismom”,što i sam navodi,ali reci da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak,što je karakteristicno kao radnja za pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nije ni pisao,niti “na latinsci”,niti “na srpsci”nego je pisanje bio posao pisara,a za sve pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da su uvijek pisali “srpskim nacinom” i svoje pismo nazivali “srpskim”.Pisari,a ne Ban.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??To je bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati., je napisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detalje vezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze biti samo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:
——————————————————————————–
Priziraje blagovoljenje sviditelj’ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovačci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem…Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unučje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovačkijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra…i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih’ volju,da imaju i drže i da čine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine - do vijeka vjekoma…
I da su voljni zidati zadi i tornje - gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati - na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluči nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci - da pomože koliko može naša jakost.A zato mi općina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro općeno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera - do zgorenja svijeta…
I jošte se obetuje općina Dubrovačka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma - do zgorenja svijeta…
I jošte se obetuje općina Dubrovackaa ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi - do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta - sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti - do zgorenja svijeta…
Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano - svaki da znajet istinu.
A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.
Literatura:
M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997
New Member
Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,tri zadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne povelje,doslovno opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodi se kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te tri zadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom.”Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nije govornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa glasi dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to moze biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebi referirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor te recenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vec nalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisar originalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,to nije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je on napisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.
Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrlo indikativna,a kaze: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”,jer da je Dubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalo stajati :”A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”….i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu “to je pisano”,a ne “ovo je pisano”,to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio recenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo o tehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a onda vezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara iz Dubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenice spornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::
“Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.
Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da se tri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja je cetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervenciju Stjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino se mogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljima vezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su povelje pisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,to je klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica u kojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autor zadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Ban zavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”.Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u povelji rekao o spornim nazivima pisama “na latinsci i na srpsci”,nego su to rijeci Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi “Antologija Starih Bosanskih Tekstova”(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini “na latinsci” i “na srpsci” odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na “latinicu i cirilicu”(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer te termine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze i sljedece:”…Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovi zlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu.”
[SIZE=1]SA SRBDOM CAFE SAJTA[/SIZE]
[SIZE=1][/SIZE]
(”Kralj Srbljem”, potpis kralja Stefana Tvrtka)
Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice “kralj Srbljem”, zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.
Svi bosanski kraljevi sebe zovu “Kralj Srba” sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.
Totalna fula nema nista etnicko sa kralj Srbljem,to zna svako sa iq preko 90.Kralj Srbljem znaci kralj Srbije.
Bosnia-Herzegovina in Pictures by Mary Englar page 25
http://books.google.com/books?id=0_3Wt46vBv8C&pg=PA8&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no
http://books.google.com/books?id=LACpYP-g1y8C&pg=PA119&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no
http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1Pzi Dw#PPA8,M1
http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1Pzi Dw#PPA8,M1
New Member
Bosnia and Herzegovina: a tradition betrayed by John V.A Fine and Robert J. Donia[/SIZE]
http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view¤t=72-73.jpg
A Bosnian`s identity as a Bosnian goes back many centuries whereas the classification of any Christian Bosnian as a Serb or a Croats goes back barely a century.
A quote from Noel Malcolm`s book Bosnia: a short history p.10
As for the question of whether the inhabitants of Bosnia were really Croat or really Serb in 1180, it cannot be answered, for two reasons: first, because we lack evidence, and secondly, because the question lacks meaning. We can say that the majority of the Bosnian territory (in 1180) was probably occupied by Croats - or at least, by Slavs under Croat rule - in the seventh century; but that is a tribal label which has little or no meaning five centuries later. The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history; but to apply the modern notion of Croat identity (something constructed in recent centuries out of religion, history, and language) to anyone in this period would be an anachronism. All that one can sensibly say about the ethnic identity of the Bosnians is this: they were the Slavs who lived in Bosnia.
[SIZE=1]Yugoslavia as history by John R. Lampe p 23 [/SIZE]
http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/22-23IdentitiesBosnia.jpg
More significantly, to the considerable degree that religious identity determined ethnic identity in the 15 and 16 centuries,the extent of the conversios calls into question the consciously Croat or Serb identity of much of the Bosnian population.
The Muslims of Bosnia-Herzegovina by Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh page 8
John B.Alckock-Explaining Yugoslavia pages 318-319
http://i407.photobucket.com/albums/pp159/petrich/318-319identities.jpg
Croat like Serb is a construction which only acquires anything like its present form in the late
A quote from a book “Putnams Home Cyclopedia” p116 written in 1851
As we can clearly see the orthodox population at the time this book was written considered themselves to be Bosniaks, not Serbs, Serbian propaganda machinery was not as effective back than.
http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/A%20N….ght%20p.9 4.jpg
A New and Comprehensive Gazetteer By George Newenham Wright p.94
“Bosnians are almost independent”, unlike Servians (in mid 19 century Serbs were called Servians and their country was named Servia, it`s not hard to guess what those names mean now is it) who took great pride in serving their new masters the Ottoman Turks.
Greek Christians=Bosniaks , no Serbs in sight, but Garasanin and his propagandists were about to change that.
The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary p 564 written in 1822
“The inhabitants (Bosniacks) are of Sclavonian origin and use the purest dialect of the Sclavonian language”, don`t tell this to Servs. LOOL
History of the Greek revolution byThomas Gordon p19
Bosniaks of three faiths.
The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge written in 1836
Active Member
Ban Matej Ninoslav
Tekst koji govori da u Bosni, po ovom bosanskom vladaru, zive samo Srbi i Vlasi
Nesumljivi dokaza da su u srednjovijekovnoj Bosni zivjeli srbi i to dok se ona jos prostirala samo u Sarajevskom i Zenickom okrugu (u dolini rijeke Bosne). U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "srbljima" a dubrovcane "vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog). Nazivanje dubrovcana vlasima kao i latinsko ime njihovog kneza govori nam da su dubrovcani jos uvijek bili romani, dok su bosnjaci uveliko srbi (i osjecaju tu razliku)..Sve je napisano u vrijeme kada se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od od dubrovacke granice - dakle nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na srpska plemena u zaledju Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti nemanjicki kraljevi i oni se granice sa Dubrovnikom. To Bosni neuporedivo slabijom i manjom (i bez statusa kraljevine) nesmeta da se odredjuje kao srpska.
Vidjeti u:Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I., 8, 9-10.
1232-1235
U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu
Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj.
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.
(Povelja Dubrovcanima)
Ban Matej Ninoslav, 1240
Umedjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "Srbljima" a dubrovcane "Vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog).
"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma."
Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo
Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.
Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim
Bosanski ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".
Tada je bio obicaj da se izdaju po cetiri povelje sa istim tekstom, dvije na srpskom i dvije na latinskom. Ova povelje se moze naci u
Franc Miklosic, Monumenta Serbica, Bec 1858. str. 105-109
Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I, 46.
Zapadni izvori i literatura
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.
Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.
Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.
"Anali" franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.
"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek
Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.
LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit".
"Srbiju, pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna od velike rijeke Drine prostire prema zapadu do planine "Pina"; nju nazva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od recene rijeke Drine prema istoku do "Lupia"-e i Skadarskog jezera; nju nazva Raskom."
Enciklopedija Britanika
1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."
2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.
3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.
Lingvisticke variante
Stjepan, Stepan, Stipan, Scepan, Stefan, Stevan je jedno te isto ime. Posto nije bilo slova J prije vukove reforme, a bilo je slovo "JAT" koje je citao kako je ko htjeo, u zavisnosti da li je bio ekavac, ijekavac, ikavac ili su cak drugi regionalizmi dolazili u obzir.
Srpska epska pjesma o caru Stefanu Dusanu "Zenidba Dusanova" (isecak):
Kad se zeni srpski car Stjepane,
on isprosi po knjigam djevojku.
U Ledjanu gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu djevojku
(Vuk II/28 )
A od Kralja Tvrtka svi su bosanski vladari STEFANI.
Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.
Dakako niko to ne uzima dokaz da su bili Srbi. Pokazatelji nacionalnih osjecanja se nalaze u poveljama gdje oni za sebe kazu da su Srbi, da su im praroditelji bili Srbi, da vladaju Srbima te da govore srpskim jezikom.
Pojam drzave u srednjem vijeku
Last edited by salex; 27-03-09 at 09:21.
Active Member
Za ilustaciju nekih gore navedenih teza vidi mapu Evrope iz perioda o kojem govorimo, recimo oko 1400 (dok Osmanlije jos nisu bile prodrle do Bosne). Jasno upada u oci gomila administrativnih jedinica na koje su podijeljene neke nacije, npr nemacka, francuska, ali primjetne su i one administrativne jedinice koje obuhvataju i vise nacija.
Titule vladara
Intersantno je vidjeti kakve su titule nosili vladari srednjeg vijeka, kako su se zapravu zvale tadasnje "drzave"
Kraljevska titula Nemanjica je ovako izgledala: "Kralj Raske zemlje, Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja"
(vremenom je za Duklju i konacno ustaljen naziv Zeta)
Dusan kao car uzima titulu "Car Srba i Grka", titula ostaje sinu mu Urosu, a sledecu takvu je imao Tvrtko jer je jasno bio "Kralj Srba", te ce i svi bosanski kraljevi do kraja nositi titulu "Kralja Srba", bez ijednog pomena o drugom narodu.
Jedino su u latinskim izvorima Rasku zvali Srbijom, ali svi Srbi su zvali Rasku samo Raska.
Titula kralja Tvrtka je bila "Kralj Srbljem i Bosni, Primorja".
Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice "kralj Srbljem", zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.
Svi bosanski kraljevi sebe zovu "Kralj Srba" sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.
Povelja Dubrovcanima iz 1189
Ova povelja Bana Kulina iz 1189 predstavlja prvi sacuvani bosanski dokument i prvi pomen slovenskog imena grada Dubrovnika (Epidaurum, id est Ragusium, na tal.: Ragusa). Godinu dana prije pisanja ove povelje Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
Povelja Bana Kulina (29. VIII 1189)
1 Fol. 49v - 53r (Cod. slav. 12 Bibl. Vatic.), v.sn.XIII i "Slovo" 9-10.
2 Prema tzv. lenjingradskom (izvornom) primjerku.
ili u prevodu na moderan srpski:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha
Ja ban bosanski Kulin prisezaju (iskazuje) vama kneze Krvasu i svima dubrovcanima pravi prijatelj biti vam od sada do vijeka i pravicu drzati s vama i pravu vjeru dokle sam ziv. svi dubrovcani koji hode po mojemu vladaniju trgovace gdje koji hoce, konaci ce gdje se koji nadje s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakvog zla... ("razvje shto mi kto, da svojev volov poklon", ovdje mi nije jasna konstrukcija radi se o darivanju stoke)...da im ne bude od mojih castnika sile i dokle u mene budu dat imat svet i pomoc kako i sebi koliko mogu bez zle pomisli tako mi Bog pomogao i sveto Evangelie
Ja Radoje, dijak bana pisah cijelu knjigu banovu povelju od rodjenja Hristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta u dvadeset i deveti dan otsjecenije glave Jovana Krstitelja
Prilikom bavljenja istorijom srednjeg vijeka izuzetno je potrebno naglasiti promjene u sadrzini pojma drzave. Danasnje drzave imaju tendenciju da budu nacionalne, tj. da okupljaju sve pripadnike jednog naroda. Shodno tome one su i mnogo vece. Kao sto je poznato u srednjem vijeku pripadnost u administrativnom smislu nekom podrucju ne govori nista o etnickim odrednicama datom stanovnistva. Poznato je da su vladarske dinastije u to vrijeme koristile sredstvo krvnih veza, tj zenidbi, da bi svoju vladarsku titulu prosirili na nova podrucja, koja cak u nekim slucajevima nisu morala da imaju teritorijalni kontinutitet. Na primjer, spanski kraljevi su bili vladari preko hiljadu kilometara udaljene i teritorijalno odvojene od Spanije, Belgije. To nikako ne govori da su stanovnici tadasnje Belgije bili etnicki Spanci. Isto tako jedan etnos je mogao da posjeduje vise, cak na desetine, knezevina, pokrajina, kraljevina, kao sto je slucaj sa Nijemcima, Ircima, Francuzima. To nikako ne govori o tome da su u dvije razlicite nemacke drzave zivele dvije razlicite nacije. Isto vazi i za vjerske razlike. Vjera podanika se zapravo odredjivala vjerskim osjecanjima vlastele, a ta osjecanja su ze znala vremenom menjati. Tako i dan danas nisu malobrojni slucajevi naroda sa dvije ili vise religija, kao npr. Madjari, Nijemci.
Kao izvor relevantan za proucavanje nacionalnog identiteta stanovnistva jednog podrucja su shodno tome nepodesni karte tadasnjih upravnih cijelina, tj, banovina, knezevina, kraljevina. Sta moze biti podesnije za proucavanje nacionalnih osjecanja vladara i stanovnistva odredjenog podrucja, od povelja srednjovijekovnih vladara, koji daju jasne nacionalne predznake sebi, sstanovnistu kojim vladaju i jeziku kojim zbore?
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Posting Permissions
Bookmarks