Originally Posted by
проф. Јово Дмитровић, Тромеђа
Po završetku mletackih ratova s Turcima, došla je pod duždevu vlast cijela unutrašnjost Dalmacije. Po završetku Morejskog rata (1699.) prestala je jurisdikcija dabrobosanskog mitropolita nad pravoslavnom crkvom u Dalmaciji, jer mletacke vlasti nisu dozvoljavale Srbima da njihovo crkveno sedište bude van njihove teritorije. Narod, koji se doselio ili povratio na svoja ognjišta je odmah poceo da podiže nove crkve ili obnavlja one postradale (Ervenik, Vrbnik, Strmica, Ivoševci, Kricke, Dobropoljci, Oton, Jagodnja).U vjerskom pogledu, pravoslavna srpska crkva u Dalmaciji došla je pod jurisdikciju grcko- unijatskog arhiepiskopa u Veneciji. Medutim, neposrednu vlast nad pravoslavnim sveštenstvom i njegovim crkvama vršio je arhimandrit manastira Krke. Srpski narod je uporno tražio od mletackih vlasti dozvolu da Srbi sami biraju episkopa iz redova svojih crkvenih stariješina, koji je pripadnik srpske nacije i govori njenim jezikom. Braneci svoj vjerski i nacionalni identitet, kao i svoj status u novoj državi, dalmatinski Srbi su do kraja XVII i u XVIII vijeku davali snažan i organizovan otpor. Ali, svaki pokušaj Srba da se izbore za autonomiju nailazio je na hladan prijem mletackih vlasti, odbijanje Rimske kurije i donosio je još snažniji atak rimokatolickih prelata Vicentija Zmajevica i Matije Karamana. Vjerskoj slobodi alternativa je bila unija, odnosno priznavanje poglavarstva rimskog pape od strane pravoslavnih. Prvi grcko-pravoslavni episkop koji je prihvatio uniju bio je Grk Milentije Tipaldi, sa sjedištem u Veneciji. Tipaldi je dobio od pape gramatu kojom ga priznaje za zakonitog episkopa i dodjeljuje mupunu mitropolitsku vlast (1690.) nad pravoslavnim crkvama na tlu Mletacke Republike. Srbi kninske krajine nisu ni pomišljali da im takav mitropolit bude crkveni stariješina. Još od pocetka 1692. godine, u Kninskoj krajini, u selu Golubicu, nalazio se pravoslavni episkop Vasilije, koji se zajedno sa narodom doselio iz Bosne. Iz Golubica je episkop Vasilije poceo da upravlja srpskom crkvom u Dalmaciji. Priznao ga je patrijarh Arsenije III, kao i dalmatinski providur Danijel Dolfin, koji mu je dodijelio kucu Turcina Pohalovica, jedan vinogra i 60 dana oranica. Medutim, iako je poceo dobro da djeluje i upravlja crkvom, njegov rad zasmetao je Milentiju Tipaldiju, koji je odmah pokrenuo tužbu vladi u Veneciji i ona mu je onemogucila rad. Poslije toga mitropolit Tipaldi je pozvao u Veneciju Nikodima Busovica, jeromonaha iz Šibenika, i predložio mu da ga hirotoniše za titularnog episkopa Dalmacije, gdje bi bio njegov zamjenik. Milentije je cin hirotonije obavio 1693. godine. Medutim, po povratku u Dalmaciju (manastir Krka) ovaj cin je protumacen kao Nikodimovo unijacenje, pa cak i prihvatanje rimokatolicizma. Citavu stvar je razriješio srpski patrijarh Arsenije III, koji je Nikodima priznao za episkopa, uz prekor što ga nije hirotonisao srpski patrijarh. Nikodim je upravljao pravoslavnom crkvom u Dalmaciji na opšte zadovoljstvo Srba ne obracajuci se uopšte Tipaldiju. U najvecu mu se zaslugu može staviti što je obnovio manastir Dragovic, koji je od 1619. godine bio pust. U brijeme Kuridžine bune pojacan je pritisak na pravoslavlje, a providur je vršio pritisak na Nikodima da prizna starješinstvo splitskog nadbiskupa. Poslije ovih postupaka, Nikodim je napustio Dalmaciju.Dolaskom novog providura u Dalmaciju Vicenca Vendramina, covjeka rasterecenog vjerskog fanatizma, imenovan je 1709. godine za episkopa pravoslavnih u Dalmaciji episkop Savatije Ljubibratic. Ovaj episkop je imao odredenih zasluga za republiku, pa je providur Vendramin glatko izdejstvovao njegovo imenovanje za pravoslavnog episkopa Dalmacije. U njegovo vrijeme ukinuta je , opet zaslugom Vendramina, zabrana mješovitih brakova. Arhiepiskop Milentije Tipaldi nije pustio na miru ni ovog episkopa, ali ga je 1712. godine snašla kazna vaseljenskog patrijarha Kirila IV, kojom se proglašava svrgunutim i lišenim sveštenog dostojanstva, a 1713. godine se teško razbolio i umro.U to vrijeme pravoslavna crkvena oblast u Dalmaciji i Boki imala je 190 pravoslavnih crkava.U januaru 1716. umro je episkop savatije, a naslijedio ga je episkop Stefan Ljubibratic. Razborit, mudar i energican vladika, koji je kasnije izdržao pravu kanonadu rimokatolickih primasa, a narocito zadarskog nadbiskupa Vicentija Zmajevica. Pocetkom 1719. godine stigao je na Cetinje srpski patrijarh Mojsije da zavladici Savu Petrovica Njegoša. Tom prilikom sišao je i u Boku Kotorsku, gdje je na molbu sveštenstva i naroda Dalmacije zavladicio arhimandružita Stefana Ljubibratica. Odlukom generalnog providura, Stefanu je kao arhimandritu bilo dozvoljeno da naslijedi strica Savatija (1716.) i da, po stricevom testamentu, preuzme upravu nad pravoslavnom crkvom u Dalamciji. U vrijeme Malig morejskog rata (1714-1718) Mlecanima je išao u prilog dobar odnos prema pravoslavlju u Dalmaciji, pa je i dužd potvrdio odluku providura.Vladika Stefan se nastanio u manastiru Dragovicu, odakle je stalno obilazio pravoslavne crkve i davao uputstva sveštenstvu. Vladika Stefan je osvetio mnoge nove crkve i naredio sveštenstvu da uvede knjige vjencanih rodenih i umrlih, uputivši ih u taj posao. Mnoge crkve je snabdio crkvenim knjigama, koje je 1705. donio iz Rusije. U Kninskom Polju kod crkve Svetog Đorda sazvao je skup sveštenika iz ovog dijela Dalmacije na kojem je potvrdio sve odluke i naredbe koje je ranije donio. Posebno je insistirao da sveštenici moraju marljivo uciti narod vjeri i posebno poducavaju djecu. Izricito je zahtijevao da sveštenici poslije svake liturgije drže narodu propovijedi i tumace mu Jevandelje. Mora se priznati da su mletacke vlasti u Dalmaciji bile vrlo zadovoljne radom novog vladike, pa su njegov manastir Dragovic nagradili sa 8 jutara zemlje i baštom u Vrlici, i zemljama kod Vukovica mosta u Koljanima. Nezadovoljan njegovim radom bio je samo katolicki kler i prelati.Iste godine (1713), kad je u teckim mukama u Veneciji umro veliki neprijatelj pravoslavlja Melentije Tripaldi, na tron zadarskog nadbiskupa došao je još ljuci protivnik svega što je srpsko i pravoslavno vicentije Zmajevic. Ovaj nadbiskup srpskog plemickog porijekla, ciji je rodeni brat u službi Petra Velikog bio admiral i utemeljivac ruske flote, napisao je bezbroj tužbi protiv episkopa stefana vladi u Veneciji i rimskom papi. Te tužbe protiv vladike, od kojih samo »Ogledalo istine« ima 12 poglavlja, sadrže niz kleveta ne samo protiv episkopa Stefana vec i protiv citavog srpskog naroda. Narod iz koga je i sam potekao obasuo je takvim pogrdama,ponižavajucim uvredama i nipodaštavanjem . nahuškana od rimokatolickih biskupa iz Dalmacije, a posebno njihovim opomenama da srbi u Dalmaciji spremaju ustanak i da su orijentisani proruski, mletacka vlada je 1722. lišila episkopa Stefana svake jurisdikcije. Nisu pomogla zalaganja Alviza Moceniga i njegove ugledne porodice, koja je cijenila i srpski narod i njgovog episkopa. Uporni ataci Zmajevica, Kongregacije i Kurije urodili su plodom.Episkop Stefan, zahvaljujuci providuru i potom duždu Alvizu Mocenigu, ostao je u Dalmaciji i došao u Sremske Karlovce, episkopu Stefanu je mitropolit beogradsko-karlovacki izdejstvovao novu eparhiju. Dodijeljena mu je kostajnicko-zrinopoljska eparhija, koja je obuhvatala Liku i Krbavu. Na dužnost eparha nove eparhije stupio je 1729. godine, pošto se odrekao titule dalmatinskog episkopa. Na novom položaju su ga cekala nova iskušenja.Episkop Simeon Koncarevic, poznat pod imenom Kosovski vladika, predstavlja najmarkantniju licnost XVIII vijeka u borbi protiv kobne sudbine koja se poigrala sa srpskim narodom. Roden u Karinu kod Benkovca, napojen istinom na izvoru narodne duše, postao je neustrašiv voda srpskog naroda koga nisu mogli da pokolebaju progoni, tamnice, mucenja i procesi pred »vijecem trojice«, koji je predstavljalo najstrašniju kvesturu medu svim narodima onoga vremena. Najznacajniji organizacioni potez ovog odlucnog vode nešeg naroda jeste Benkovacka skupština, 28. juna 1731. (Vidovdan). Na ovom skupu, na kojem su se okupili sveštenici i monasi iz Dalmacije i Boke, srpski narod je »progovorio« u obliku sažete rezolucije od šest tacaka. U rezoluciji se istice da srpski narod ispovijeda pravoslavnu istocnu vjeru i da ona nema ništa zajednickog s rimskom crkvom. U njoj se bogosluženje vrši po kanonima pravoslavne istocne crkve i nikakav latinski biskup nema prava da se miješa u to bogosluženje. Na kraju si tražili da se srpskom narodu dozvoli izbor jednog svog sveštenika za episkopa Dalmacije i Boke. Ovu molbu rado je primio providur Sevastijan Vendramin i, uz preporuku da bude uslišena, proslijedio je Senatu. Meditim, zbog oštrog suprostavljanja katolickih primasa i nadbiskupa Zmajevica, i ovaj pokušaj je propao. I pored toga, Benkovacka skupština predstavlja pocetak nove etape borbe srpskog naroda za njegova prava. Ta borba nije se više vodila svijetlim oružjem nego povezivanjem svih narodnih snaga. Kad je Simeon postao udovac izabran je za vladiku. Bilo je to u vrijeme kada su u mnogim mjestima rušeni pravoslavni hramovi (Bribir, Brocanac, Kistanje), a državni inkvizitori odlucivali da ce pravoslavne sveštenike postavljati rimokatolicki biskupi. Ovo je sve vršeno na inicijativu novog zadarskog nadbiskupa Matije Karamana, koji se pokazao dosljednim nasljednikom Vicentija Zmajevica (umro 1745).
Bookmarks