U svom radu profesorka Đurđica Petrović pod pojmom Vlaha obrađuje predslovensko stanovništvo Balkana tj. djelimično romanizovana ilirska plemena kao i neke slovensko-albanske zajednice koje su vremenom dobile status Vlaha a koje su naseljavale područje Stare Crne Gore(tj. Zete) i Stare Hercegovine.Kao najveći izvor za saznanja o ovim skupinama poslužio je Dubrovački arhiv ali značajno mjesto zauzimaju i Kotorski kao i Venecijanski(tj. Mletački) arhivi.Kao sekundarni izvori korišćeni su razni natpisi na spomenicima,građevinama ali i brojne monografije o crnogorskim plemenima pogotovo onih na čijoj su se teritoriji nalazila vlaška naselja.Autorka je za ovaj rad takođe koristila i popise iz vremena Otomanske imperije u kojima se vidi brojno kretanje vlaških porodica na određenim područjima Crne Gore i Hercegovine.
Što se tiče Dubrovačkog arhiva u njemu je najviše podataka o hercegovačkim Vlasima i katunima a manje o Vlasima na području Zete.Naime, stanovništvo Hercegovine je puno češće stupalo u kontakt sa žiteljima Dubrovnika negoli zetsko stanovništvo pa je samim tim i sačuvano više podataka.S obzirom da je Dubrovnik dugo vremena bio veliko(ako ne i najveće) trgovačko središte na istočnoj jadranskoj obali u periodu kasnog srednjeg vijeka kao i dugo vremena posle njegovog završetka, normalno je da je i sačuvana obimna arhivska građa o stanovnicima područja u njegovoj nepeosrednoj blizini.Ta građa se odnosi uglavnom na poslove trgovine ali i na napade na dubrovačko stanovništvo kao i uzimanje u najam stanovnika iz zaleđa za potrebe Dubrovačke vojske.
Poput Dubrovnika i Kotor je bio u jednom velikom vremenskom razdoblju značajan trgovački centar a svakako najtraženija roba sa njegovih trgova je bila so kao jedna od neophodnih životnih namirnica.U njegovom arhivu su sačuvani podaci o hercegovačkim ali i o zetskim Vlasima.
Što se tiče venecijanskog arhiva podaci u njemu se uglavnom odnose na stanovništvo u primorskim oblastima ili stanovništvo iz zaleđa koje je dolazilo u kontakt sa vlastima Mletačke republike bilo zbog trgovine,politike ili ratnih operacija.
Brojno stanje Vlaha u Crnoj Gori se tokom vjekova mijenjalo a na kraju su potpuno iščezli.Neki su napuštili svoja dotadašnja mjesta stanovanja,neki su protjerani ili istrijebljeni dok su u najvećem broju asimilovani od strane brojnijeg stanovništva.
Treba napomenuti da se pod stanovništvom koje je asimilovalo Vlahe najčešće misli na slovensko doseljeno stanovništvo a pod Vlasima se smatra Ilirsko starosjedjelačko stanovništvo.Međutim pojam Vlaha je širi jer po nekim autorima u Vlahe se ubrajalo i slovensko stanovništvo koje se pretežno bavilo stočarstvom i uglavnom naseljavalo katune.
Đurđica Petrović se u svom radu uglavnom zadržala na hercegovačkom plemenu Riđana.Ovo pleme se sem stočarstva bavilo i pljačkom koja je u pojedinim periodima bila čak i glavno zanimanje ove skupine koja nije prezala ni od ubistava kako bi stigla do plijena.
Profesorka Petrović izvodi pretpostavku da Riđani vode porijeklo od jednog zajedničkog pretka koji je nosio ime Riđan a čiji su potomci nosili prezime Riđanovići oko kojih je kasnije obrazovano pleme Riđana.Prvi pomen Riđanovića tj. Riđana odnosi se na zapis iz Dubrovačkog arhiva koji se javlja 1335. godine.Ponovno javljanje ovog imena dešava se tek 1412. godine.Takođe se javlja i mogućnost miješanja sa albanskim stanovništvom koje je potisnuto od strane Turaka stiglo na teritorije ovog plemena.Pretpostavka je da su Riđani naseljavali oblast koja je bila udaljena od Dubrovnika i Kotora pa s obzirom da nijesu dolazili često u kontakt sa stanovništvom ovih gradova nije ostalo ni puno zapisa o njima u ranom periodu.Oni su se kasnije preselili u oblasti bliže ovim gradovima.Tu pretpostavku bi mogla opravdati i legenda prema kojoj su Riđani naseljavali jedan dio područja današnje nikšićke opštine .Njih su sa tog područja potisli pretci Nikšića koji su bili mnogobrojniji.Ovome u prilog ide i naziv sela Riđani u Nikšićkom polju.Takođe je istorijski potvrđeno da je Riđanima pripadala i planina Lola sjevero-istočno od Nikšića a koju su od Riđana oteli Drobnjaci sredinom XVIII vijeka a to je potvrdio i knjaz Danilo Petrović.
Pretpostavka je da su njihove migracije počele najkasnije u XV vijeku.Naseljavali su područje Grahova i iznad Risna odakle su potisnuli takođe jedno staro pleme Mataruga.
Prvi pomeni Riđana u Dubrovačkom arhivu odnose se na pljačke koje su počinili nad dubrovačkim žiteljima.U Dubovačkim navodima se pominje i velik broj imena pripadnika ovog plemena među kojima i neka sa kneževskom titulom što dovodi do zaključka da je ovo pleme imalo značajan uticaj na politička dešavanja na području Hercegovine.Pretpostavka je da su je ovo pleme od svog gospodara imalo zadatak da čuva puteve i granice koje su se nalazile na njihovoj teritoriji.Međutim kao njihova glavna profesija javlja se oružana pljačka kako trgovaca koji su se kretali putevima koji su se nalazili nanjihovoj teritoriji tako i raznih podanika njima susjednih oblasti a pogotovo Dubrovčana.Međutim iako je Dubrovnik često tražio zaštitu od olasnoh gospodaraod ovih pljačkaša on ih je isto tako i prema potrebi koristio onda kada su mu bili potrebni za vojne pohode.Tako su Riđani 1430. godine kao dubrovački plaćenici ratovali protiv vojvode Radosava Pavlovića u tzv. Konavskom ratu.
Takođe se pretpostavlja da su Riđani posjedovali veliki broj stoke kako sitne tako i krupne.Ova se pretpostavka ne izvodi samo na osnovu njihovog katunskog načina života već i po tome što je upravo stoka bila glavni cilj njihovih pljački i otimačina.Pljačkaške pohode su često predvodili glavari ili ugledni ljudi iz plemena.Prvi takav pohod je zabilježen 1412. godine a isti je obavljen sa susjedima Vrsinjanima.Što se tiče samog plijena nijesu bili izbirljivi pa je tu spadalo sve od stoke preko oružja,odjeće,alata,posuda pa do hrane i raznih sitnica.
Za razliku od čestih sukoba sa Dubrovnikom sa Kotorom su Riđani bili u miroljubivim odnosima a kontakti između njih su se najčešće svodili na trgovinu.
U XVI vijeku dolazi do tursko-mletačkih ratova a u ovim se sukobima Riđani svstavaju mahom na stranu Venecijanaca.Veliki broj pripadnika ove zajednice je izginuo u tim sukobima, jedan broj je prešao u islam a ostali su se iselili u susjedne oblasti gdje su asimilovani od svojih brojnijih susjeda.
Zadnji pomen ovog plemena je iz 1749.godine i pominje se sin kneza Riđana koji se pridružio „Vijeću glavara Crne Gore“ i koji je u njega primljen a pleme Riđana je priključeno Crnoj Gori a njegovi članovi priznati za Crnogorce.Na njihovoj teritoriji nastala su tri nova plemena i to:Krivošije,Grahovo i Nikšićke Rudine.
Korišćena literatura:
Srednjevjekovna Istorija Crne Gore kao polje istraživanja - Đurđica Petrović-Srednjevjekovni Vlasi na teritoriji danasnje Crne Gore - Primjer Ridjana
Bookmarks