Šerbo RASTODER: O ČEMU SU CRNOGORCI RAZMIŠLJALI PRIJE STO GODINA

[Ćipur]

"Vijesti", 31. decembar 2006.


Prof. dr Šerbo RASTODER: O ČEMU SU CRNOGORCI RAZMIŠLJALI PRIJE STO GODINA




I tada se glasalo dva puta


Sudeći makar po tadašnjoj štampi, krajem 1906. i početkom 1907. crnogorska Skupština je bila mjesto glavnog dešavanja, a poslovnik i budžet glavna tema, u državi koja je tek dobila prvi Ustav, počela da uspostavlja parlamentarni sistem i uči prve korake parlamentarne demokratije. Naravno bez TV prenosa javnog servisa. Ali javnost je, sudeći po zapisnicima sa sjednica objavljivanim u "Glasu Crnogorca" mogla da nasluti atmosferu u kojoj su novoizabrani narodni poslanici iznosili svoje stavove i branili svoja mišljenja. Time je materijal za omiljenu nacionalnu disciplinu (politka) bio dostupan čak i nepismenima, jer bi u kultnoj demokratskoj instituciji (kafana) bile nastavljane debate iz Skupštine. Sjednice su počinjale u 9 časova prije podne i to tako što bi sekretar čitao zapisnik s prethodne sjednice. Potom bi se čitale molbe i žalbe građana Crne Gore upućene Skupštini, koje bi potom bile prosleđivane nadležnom odboru. Sekretar bi potom čitao ukaz Nj. Kr. V. Gospodara kojim bi nekog od ministara ovlastio da iznese predlog zakonskog projekta, što bi Skupština saslušala stojeći, s obaveznim usklikom: Živio Gospodar. U raspravi povodom Zakona o poslovnom redu poslanici su najviše vremena utrošili oko načina na koji će glasati poslanici. Pošto je Skupština bila riješila "da svaki poslanik mora glasati", otvorila se rasprava oko toga u finesama da li je time narušena "slobodna volja", da li treba da stoji "da se mora dati glas ili je dužan glasati" (pop Vojin Popović). Jovan Plamenac se pak zalagao za formulaciju "poslanik je dužan glasati", a "ne mora glasati". I taman što je razriješena ova dilema otvorila se rasprava oko toga šta je "kleveta", a šta "uvreda", da li je to isto, prešlo se na pitanje "imuniteta", odnosno da li on traje samo za vrijeme "skupštinske sesije " ili dok traje mandat poslanika (četiri godine), da bi se ustanovilo da je u Ustavu zapisano prvo rješenje. Da ni tada poslanici baš nijesu bili revnosni, upozorio je Gavrilo Cerović koji je primijetio da "ima poslanika koji slabo dolaze, pa traži da se odredi kazna za odsustva, kako za one koji imaju dnevnice ili platu, tako i za one koji nemaju dnevnice ni plate". Sa tim se nije složio Risto Popović obrazlažući, posebno za one poslanike koji ne dobijaju ni platu ni "dijurnu" (dnevnicu), da ukoliko poslanik ne "radi u korist naroda" ovaj će ga na izborima "nepovjerenjem kazniti". Na tom stavu mu je zamjerio dr Lazar Tomanović, čudeći se da ne pravi razliku između "poslanika sa i bez dijurne", na šta je reagovao Savo Vuletić ne slažući se sa "tijem, da se pljačka kuća onome koji nema plate niti dijurne ako nije došao u Skupštinu". I dok su se poslanici nadgornjavali oko toga da li kazniti ili ne one koji ne dolaze, pao je predlog da to razriješi Predsjedništvo. I kada se završavala iscrpna rasprava oko detalja poslovnika otvorena je nova. Poslanik dr Marušić je tvrdio da sada "kada imamo Ustav i Narodnu skupštinu, treba da imamo i lokal za istu jer Skupština ne smije biti siroče ove zemlje, i traži da treba imati arhivu i bibliotekara, upravo starješinu toga doma...” Pošto se razvila žustra polemika oko "arhivara" ( ko ga postavlja, iz kojih struktura) jedan od poslanika je iznio i mišljenje da bi "arhivar" morao da brine i za "zdravlje poslanika, pošto opaža užasnu zimu zbog nepažnje poslugara i neurednosti rasporeda odjeljenja". Od zabrinutosti za zdravlje poslanika se ubrzo odustalo, pošto se atmosfera naglo zagrijala, jer je isti poslanik (dr Marušić) predložio da se u pečatu "naše Skupštine stavi naziv: Srpska Narodna Skupština Knjaževine Crne Gore". Na to je reagovao Janko Spasojević, zalažući se za naziv "Narodna skupština Knjaževine Crne Gore", dokazujući da "nema Slovenina koji ne zna da je Crna Gora srpska zemlja", te pošto "postoji jedna srpska Narodna skupština, to je suvišno presađivati taj naziv našoj Skupštini i da je podražavanje nepotrebno, kad smo mi pod imenom Crnogoraca to ime očuvali od pet stotina godina". Otvorila se rasprava u kojoj je učestvovalo više poslanika, da bi se na kraju o predlogu Marušića glasalo "sjeđenjem i ustajanjem". No, pojavila se sumnja u ishod glasanja, te se prešlo na "poimenično glasanje". Predlog dr Marušića je podržalo 35, a protiv je bilo 20 poslanika. Dilemu je razriješio Gospodar, koji je odmah reagovao. Obratio se pismom predsjedniku Skupštine, Šaku Petroviću, navodeći da se neće protiviti tome što je Skupština riješila nazvati se "Srpsko-Crnogorska narodna skupština. Ja protiv toga nemam ništa, ali ne znam šta je poslanike naše na to navelo - da li tvrdnja Pera Todorovića da smo mi Crnogorci Arbanasi ili da samo Crnogorska narodna skupština ne imponuje dovoljno svijetu ili se inače pravdamo tim da smo Srbi porijeklom a Crnogorci provincijalno". Ukazujući na neodrživost ovoga naziva ne sporeći "da su Crnogorci Srbi", knjaz Nikola je primjerima obesmišljavao ovaj predlog, tvrdeći da bi se on onda trebalo titulisati "gospodar srpsko-crnogorski" ili bi se neke od njemačkih skupština nazivale germansko-bavarska narodna skupština i slično. Gospodar je prigovorio da je demokratija skupa, a Skupština neefikasna, jer je za četrdeset dana zasjedanja uspjela samo da verifikuje mandate, napravi "adresu" i donese Zakon o poslovniku Skupštine. Računajući da je to koštalo do sada državu možda i više od 25.000 kruna, Gospodar je primjećivao da se narodni poslanik ne može uzdržati, a da ne progovori "bilo što bilo, tek da se ne reče da ne umije, da mu ne basta i da nije visoko mudar" a da će se o onome što zabilježi stenograf "pričati u krčmama i kafanama". No, da ima situacija kada su poslanici spremni da zaćute i da budu složni, pokazuje primjer s zasjedanja koje je počelo obavještenjem o smrti jednog uglednog građanina (upravnik Velike gimnazije prof. Luka Zore). Na pitanje predsjednika da li će na sprovod uglednom profesoru ići delegacija ili svi, Skupština je jednoglasno usvojila ovaj drugi predlog.
Izuzetno hladni dani s kraja 1906. i početka 1907. skraćivani su "pretresanjem svjetske politike" u kojoj je tema bilo na pretek. Govor italijanskog ministra inostranih djela Titonija u parlamentu Italije o spoljnjoj politici, shvatan je kao umirujući, poslije govora nekih zvaničnika koji su shvatani prijeteće po Balkan. U Bugarskoj je izglasan zakon "po kome stranac neće smjeti imati zemljišta u Bugarskoj. Oni stranci koji već imaju zemljište u Bugarskoj, moraće primiti bugarsko podanstvo i postati prirođeni Bugari". Lako je bilo Bugarima kada su od svih balkanskih država tada imali najmanji dug po stanovniku (90 kruna), Rumunija (261 kruna), Srbija (167). Za Crnu Goru podaci nijesu objavljivani, a stranci tada nijesu kupovali zemlju, ali su zato informacije o njemačko-japanskom prijateljstvu i raspuštanju njemačkog parlamenta, te o prodoru austrijskog kapitala u Albaniju i italijanskog u Srbiju, bile teme koje su privlačile pažnju.
U oblasti književnosti, prosvjete i kulture praćena su dešavanja sa šireg južnoslovenskog prostora. Glavna vijest iz Srpske književne zadruge je glasila da se kralj Petar I upisao u dobrotvore i "položio pet hiljada dinara". Hrvatska štampa je hvaljena po tome što se odvaja od štampe "jugoslovenskih naroda sa svojim dobrim tonom, ozbiljnošću, opsežnošću listova i obilnošću najraznovrsnijeg materijala iz politike, nauke, umjetnosti i književnosti". Lazar T. Perović je u svom tekstu posvećenoj književnoj kritici objavljenom u dubrovačkom "Srđu" zamjerao "našim književnim kritičarima što su prema dobrim književnicima suviše oštri, prema nekim lošijim blagi. Sredine nema". Vjerovatno nakon sto godina ne bi imao šta zamjeriti pošto danas, sudeći po književnoj kritici, ima samo dobrih književnih djela. "Patriotski" kalendar "Vardar" koji je izdavalo Kolo srpskih sestara u Beogradu objavio je i sliku Cetinja s pratećim tekstom u duhu srpskog patriotskog zanosa, dok je Franjo Anderlić, učitelj vježbaonice na kraljevskoj muškoj školi u Zagrebu, u izdanju srpskog literarnog društva "Njeguš" iz Zagreba objavio "Čitanku za analfabete". No, to "što je ona napisana istočnim dijalektom kojim se govori u Srbiji i Srijemu" ne bi bilo toliko sporno, koliko činjenica da sadrži veliki broj "njemačkih i turskih" riječi. I to riječi koje "naš seljak ne samo što ih nikad nije čuo i što i ne zna što bi i inteligenciji bio na muku sa odgonetanjem značenja jedne takve riječi (tapa, ćilip, fioka, đeram, džak, flaše)".

[Ćipur]

ZAHVALNOST KNJAŽEVSKOJ PORODICI I U ČITULjI

U oglasima, mehaničko-gvožđarska radnja Petra Drecuna na Cetinju je nudila "sve vrste šivaćih mašina, šporete najbolje vrste, razne veličine; mašine za kropljenje loze". Stevan Perović, obućar i trgovac kožom je tražio obućarske radnike, dok je barjaktar Risto Savov Pejović "iz slobodne ruke i od dobre volje" nudio na prodaju sedam rala oranice i pet rala livada na Zabjelu u blizini Ljubovića. Narodni poslanik Gavrilo M. Cerović tražio je svoj "izgubljeni sat sa lancem, na kome su osam familijarnih sličica u emalju. Ko ga bude našao moli se da mi pošalje lanac sa sličicama, a sat sa 20 kruna u novcu biće mu nagrada".
U čituljama general ađutant Mitar Martinović je iskazivao blagodarnost knjazu Gospodaru, knjaginji Mileni, knjazu preštolonasljedniku Danilu, knjaginji Milici, knjaginji Nataliji, povodom smrti svoje majke Jovane, jer su "za sve vrijeme bolesti drage nam pokojnice, često je pohađalii i za nju se raspitivali". I tako dok su se život i smrt preplitali, u dolazećoj 1907. po riječima jedne vidovite Engleskinje "okeani će se uzburkati i poplaviti mnoge gradove na obalama. Vulkani će probljuvati oganj i smrt. Orkani će iščupati hiljadugodišnje drveće. Na Istoku će planuti požar rata i proliti krv. U Evropi će se uzdrmati jedan, a uprazniti dva prestola. Godina 1907. je godina bura, nereda i strasti". Srećom, proročica uglavnom nije pogodila.

MILENINI BUBREZI I BUDŽET

I dok se Skupština uhodavala i poslanici vježbali svoje prve lekcije iz demokratije, krajem 1906. godine, prvog dana 1907. Crnogorci su mogli pročitati u cjelosti Zakon o državnom budžetu kojeg je objavio "Glas Crnogorca". Sudeći po novinama, ne manje od budžetskih stavki, javnost je bila zabrinuta za zdravlje Nj.V. knjaginje Milene koja se već duže vremena "osjećala slabo". Neodređeni, ali dosta jaki bolovi u oblasti oba bubrega, naročito desnog, koji su se rasprostirali u svima pravcima; svakodnevno jutrenje i večernje povišenje temperature, i jako poremećenje opšteg stanja, nesumnjivo su ukazivali na neki unutrašnji proces zapaljenja". Tim povodom je bio pozvat specijalista Bestijanela iz Rima, koji je potvrdio da knjaginja Milena boluje od "zapaljenja bubrežne karlice, sa pijeskom", dok je o njenom zdravstvenom stanju crnogorsku javnost obavještavao dvorski ljekar dr Perazić.

[Ćipur]

ŠTA JE OKUPIRALO CRNOGORCE PRIJE STO GODINA


Šerbo RASTODER: Trebao bi jak sjever da izvedri tmušu nad predlogom budžeta



Francuska proročica mаdam de Teb najavljivala je “rđava vremena" za Novu 1909. Predviđala je da će to biti “crvena godina", što je značilo da će biti rata. U svakom slučaju najavljivala je “veliku krizu koja će trajati od avgusta 1909. do februara 1910.“ Porijeklo rata situirala je “na Istoku". Po njenom proročanstvu “Austro-Ugarska će stajati na vrhu, Njemačka će biti duboko uzdrmana, a njenom carskom domu predstoji borba. Jedino će Španija imati mira, dok će Engleska i Italija, osim nemira u svojim kraljevskim domovima, imati i žalost.“ Crne slutnje mаdam de Teb se uglavnom nijesu obistinile, ali joj se vjerovalo, jer je bila predvidjela smrt bivšeg francuskog predsjednika Fora i događanja u Njemačkoj 1907.

Od crnih slutnji mаdam de Teb, Crnogorce je na izmaku 1908. i početku 1909. više zanimalo to što je bila povećana carina na robu koja se iz Crne Gore izvozila u inostranstvo. Carina je bila povećana na “kupus glavati, buharicu, ruj, stoku, divljač, suhu i svježu ribu, jaja". Zanimljivo je bilo da se carina na buharicu i ruj naplaćivala samo ako se izvezu “suhim putem” , međutim “ako se unesu preko mora (preko Bara ) ne plaća se nikakva carina “ - glasila je naredba ministra finansija i građevina D. Vukotića. Najava o povećanju carina bila je uvod u raspravu o budžetu za 1909. jer je Crna Gora već četvrtu godinu živjela život ustavne i parlamentarne monarhije, što je značilo da o budžetu raspravlja Narodna skupština.

Sjednice Skupštine su počinjale uglavnom u tri sata poslije podne, članovi vlade bi sjedjeli “za ministarskim stolom". Skupštinu bi otvarao predsjednik (tada je to bio M. Đukanović), potom bi sekretar Skupštine čitao zapisnik s prethodnog zasjedanja, kada bi se okončala rasprava oko zapisnika, čitale bi se “molbe i žalbe upućene iz naroda" na Narodnu skupštinu". O njima se uglavnom nije vodila rasprava, već bi one bile proslijeđene “na proučavanje nadležnim odborima". Potom bi slijedili ukazi gospodara i njegovi predlozi zakona. Ovaj dio bi poslanici saslušali stojeći uz obavezan poklik “živio gospodar" na kraju. Na prvom decembarskom zasjedanju Narodne skupštine “gospodar je podnio Narodnoj skupštini na na pretres i rješenje prijedlog zakona o ustrojstvu vojske".

Narodna skupština je potom raspravljala o nacrtu pozdrava za srpsku Narodnu skupštinu u Biogradu i o nacrtu pozdrava za turski parlament u Carigradu. Sve bi to bilo završeno za 90 minuta, poslanici bi odlazili kućama, za šta su morali prethodno dobiti odobrenje Skupštine o dopustu. Oni koji nijesu tražili odobrenje o dopustu, ostajali bi na Cetinju i obilazili ulazna vrata Skupštine, jer su sjednice zakazivane tako što bi na njima bila zakačena objava o sljedećem zasjedanju sa dnevnim redom. Pošto se bližio kraj godine, rasprava o budžetu je uslijedila već na sljedećem zasjedanju koje je sada počelo u 8 sati ujutro. Prije nego se prešlo na raspravu o budžetu, sekretar Skupštine je čitao pet ukaza knjaza gospodara o kovanju novca, kao i ukaze o naknadnim i vanrednim kreditima, te zakonske projekte o uređenju državne uprave, trgovačke ugovore sa Grčkom i Holandijom i na kraju ukaze o postavljenju. Sve to su poslanici saslušali stojeći uz obavezno “Živio gospodar" na kraju.

Rijetki poslanici su prigovarali (Savo Vuletić) “da sve to nije trebalo čitati s obzirom da je sve davno završeno“ i da njima trebaju “računi" a ne priča koja nije aktuelna. Isti poslanik je tvrdio da se pojedini zakoni ne stavljaju na dnevni red da bi se i dalje “favorizovali nesposobni“. Pošto bi bio završen protokolarni dio u koji su spadali i otpozdravi ruske Gosudarstvene dume, srpske Narodne skupštine i rezolucija Centralnog odbora Srba u Americi, kao i pismo predsjednika vlade koji je tražio da se odmah poslije okončanja rasprave o budžetu “uzme u pretres i rješenje prijedloga zakona o ustrojstvu vojske".
Rasprava o budžetu bi otpočinjala tako što bi izvjestilac čitao u cjelini predlog državnih prihoda i rashoda za 1909. Potom bi vladin povjerenik, obično stručnjak za finansije, u ovom slučaju Miloje Ž. Jovanović, poslanicima održao kratko predavanje o budžetu “kako bi poslanicima stvari bile jasnije“. Pored uopštenih konstatacija poput one “da finansiranje i kod države i kod privatnika mora biti u dobrom i ispravnom stanju, ako se želi ostvarivanje opšteg napretka“, te da “naši državnici imaju dužnost da Crnu Goru finansijski urede, jer jedino države s dobrim finansijama mogu voditi i dobru privrednu i socijalnu politiku". “Država treba da prihodima pokrije rashode čuvajući se deficita kao opasnog neprijatelja za napredak finansija", tvrdio je Jovanović, dodajući “da i suficit ima svojih rđavih strana i ako nije opasan kao deficit".

Poslije izlaganja vladinog povjerenika koji je obrazlagao budžet, i kraće pauze, riječ bi bila data poslanicima. Pop Krsto Popović je tvrdio “da je prijedlog budžeta krnj, jer nema u njemu budžeta monopola duvana", dok se Đ. Drecunu “prijedlog budžeta predstavljao kao tmuša ili magla, te da bi trebao jak sjever da to izvedri“. Poslanici opozicije su uglavnom tvrdili da je bez završnog računa o prethodnim budžetima bespredmetna rasprava o novom, ali je većina bila neumoljiva i budžet je ipak izglasan u predviđenom roku na samom kraju godine.
Od tema iz svijeta, na zalasku 1908. i početkom 1909. najaktuelnija je bila ona vezana za katastrofalni zemljotres u južnoj Italiji, koji se dogodio 16. decembra 1908. o čemu je crnogorska javnost bila detaljno informisana.

Zemljotres je pogodio Siciliju i Kalabriju, posebno Mesinu, koja je bila potpuno razorena, i gdje je katastrofa bila uvećana velikim požarom izazvanim eksplozijom gasa odmah nakon zemljotresa. Cunami talas je dodatno opustošio Mesinu i Palermo i neke druge gradove na jugu. Štampa je donosila podatke da je u Mesini i okolini poginulo 75.000 ljudi, dok je u Kalabriji bilo preko 30.000 mrtvih. Javljano je i o tome da je mesinski moreuz zbog zemljotresa dobio drugi položaj. Italija je zbog ove katastrofe bila zavijena u crno, zatvorena su pozorišta, berze i zabavišta. Dvor je objavio da neće slaviti Novu godinu, niti će biti prijema tim povodom. Na prve vijesti o katastrofi koja je pogodila južnu Italiju, knjaz Nikola je telegrafski izjavio saučešće nj. v. Viktoru Emanuelu, istovremeno je posjetio i italijanskog poslanika na Cetinju barona Skvitia. Isto je uradio i predsjednik vlade dr Lazar Tomanović.

Od političklih tema aneksija BiH od strane Austro-Ugarske je bila ne samo glavna regionalna, već i glavna unutarpolitička tema. U tom smislu zanimljiva rasprava se vodila u crnogorskoj, a i u srpskoj Narodnoj skupštini gdje su prvaci nekoliko stranaka podnijeli interpelaciju vladi o ovom pitanju. Srpski ministar spoljnih poslova M. Milovanović je, objašnjavajući poteze srpske vlade u odnosu na ovo pitanje tvrdio da „evropski interes u pogledu Balkanskog poluostrva prije svega je i u tome da se nezavisnost Balkanskog poluostrva sačuva protiv zavojevačkih požuda velikih sila radi održanja evropske ravnoteže“, dodajući da je “Evropa smatrala Rusiju kao glavnu opasnost za nezavisnost Balkanskog poluostrva“. Zalažući se za rješavanje bosanskog pitanja kao “srpskog" i pitanja koje se podjednako dotiče i Srbije i Crne Gore, ministar Milovanović je predviđao da “zauzimajući Bosnu i Hercegovinu, i bacajući Srbiju od Jadranskom mora i sprečavajući našu vezu s Crnom Gorom, Austro-Ugarska nameće Srbiji i srpstvu u skorijoj ili daljoj budućnosti borbu na život i smrt". U to vrijeme povodom pitanju aneksije Bosne i Hercegovine iz Crne Gore su pristizali još borbeniji tonovi, a i jedna i druga država su osluškivale šta se dešava u Rusiji i kako će ona reagovati.

Tako se ulazilo u neizvjesnu novu 1909. godinu, koja se, baš kao i ova 2009, dočekivala sa srijede na četvrtak. U to vrijeme Nova godina se organizovano dočekivala jedino na dvoru, gdje bi na doček bili pozvani ministri, mitropolit, narodni poslanici, državni velikodostojnici, pojedini činovnici i glavari iz unutrašnjosti. Vrijeme bi se provodilo tako što je tim povodom “gospodar vodio razgovore o narodnim potrebama“, dok bi topovi s Tablje oglasili početak Nove godine.
Za običan narod Božić je bio važniji praznik i tada se pjevalo, pilo i igralo.

[Ćipur]

Za izdržavanje vanbračne djece 13.000 kruna iz državne kase

Prvog dana Nove 1909. u “Glasu Crnogorca” bi bio objavljen budžet sa svim stavkama uz finansijski zakon za tu godinu. Po budžetu za 1909. godinu prihodi su bili predviđeni u iznosu od 2.906.959 kruna, koliko su iznosili i rashodi. Od posrednih poreza, skoro polovina prihoda se ubiralo od carina, ili 1.000.000 kruna, od taksi 27.000 i od monopola duvana i soli 350.000.
Vladarski dom je trošio 207.586 kruna, ili 7,14 % budžeta, Narodna skupština 31.000 ili 1,066 %, Vlada 1.300 ili 00,44% dok je Ministarstvo unutrašnjih djela trošilo 187.274 ili 6,44%, Ministarstvo inostranih djela 141.663,95 ili 4,87%, Ministarstvo pravde 232.370 ili 7,99%, Ministarstvo finansija i građevina 597.263, ili 20,54%, Ministarstvo vojno 150.000 ili 5,16%, Ministarstvo prosvjete 345.154,90 kruna ili 11,87% budžeta.
Najvećim dijelom budžeta je raspolagao ministar finansija i građevina u čijoj nadležnosti su bili Odjeljenje za građevine i saobraćaj, kapetanije, carinarnice i magacini soli, državna štamparija i depozit karte. Od pojedinačnih stavki u budžetu čitaoci bi mogli da zastanu na stavci izdržavanje vanbračne djece, koja se nalazila u dijelu rashoda koji su se vodili pod ministarstvom pravde i za šta je bilo predviđeno 13.000 kruna, kao što bi moguće stavka o crkvi u okviru ministarstva prosvjete i crkvenih poslova jasno ukazivalo da se radi o državi koja nije bila u cjelosti sekularna, jer je budžetom bilo predviđeno da se za potrebe Duhovnog suda, Konzistorije Cetinje - Ostrog za plate ukaznog osoblja izdvoji 20.420 kruna, za plate posluge 980 kruna i za putne i podvozne troškove 2.700 kruna, za duhovništvo manastira za plate osoblja 15.648 i plate posluge 5.000 kruna, za popravku manastira i manastirskih crkava 7.000 kruna, ili uz druge rashode ukupno je za ove namjene bilo predviđeno 31.406 kruna. U budžetu je u okviru istog ministarstva stajala i stavka “hramovi nepravoslavnih vjeroispovijesti“ i za te svrhe je bilo predviđeno ukupno 10.604 krune, od čega se na plate osoblja izdvajalo 10.440 kruna.

[Ćipur]

KAKO SU CRNOGORCI ISPRAĆALI STARU 1909. I DOČEKIVALI NOVU 1910. GODINU

Piše: prof. dr Šerbo RASTODER: Za žbire malo novca u budžetu



Prije tačno sto godina na prelazu između 1909. u 1910. Crna Gora je već četvrtu godinu bila ustavna parlamentarna monarhija sa Skupštinom, koja je kraj godine obilježila raspravom o budžetu za narednu. Taj posao je bio okončan 19. decembra 1909. kada je Skupština utvrdila budžet. Nešto kasnije, 24. decembra, proglašen je i Finansijski zakon za 1910. po kojem su ukupni prihodi i rashodi projektovani na 3.423.847 perpera. Najveću stavku u punjenju budžeta u to vrijeme činili su porezi - 2.682.183 perpera, ili 78%. Od državne privrede se ubiralo tek 497.362 perpera (14,52%), dok su ostali prihodi činili 244.302 perpera. Državni rashodi bili su planirani u visini planiranih prihoda, pa se predviđalo da se za Vladalački dom (civilna lista Knjaza Gospodara i apanaža članovima Vladalačkog doma) izdvoji 207.586 perpera, ili 6,06%, dok je Narodna Skupština trošila tek 31.000 perpera, ili 0,9%. Ukupni rashodi za Vrhovnu državnu upravu u koju su spadali: Vladalački dom, Narodna Skupština, državni dugovi, penzije, unapređenja, Predsjedništvo Ministarskog savjeta, Državni savjet, Glavna državna kontrola i Kancelrija Nj.Knj.V. Gospodara bili su projektovani na 878.519,30 perpera, ili 25,65%. Vlada (Predsjedništvo Ministarskog savjeta) je učestvovala u rashodima sa 1.300 perpera ili 0,03%.
Ministarstvo unutrašnjih djela je imalo na raspolaganju 797.393 perpera, ili 23,28%. U stavkama ovoga ministarstva stajala je i ona „izdaci za povjerljive policijske svrhe“, ali sudeći po planiranim sredsvima za ove namjene (3.400 perpera – 0,1%) špijuni tada i nijesu imali neku cijenu. Ministarstvo inostranih djela opterećivalo je budžet sa oko 0,5%, ili 169,478,95 perpera. Od ministarstava s nešto većim budžetom je raspolagalo Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova sa 540.474,18 perpera, ili 15,78%.
Kraj 1909. je posebno onespokojio one koji su planirali da dolazeću 1910. proslave uz dobru kapljicu, jer je nekoliko dana uoči Nove godine obnarodovan Zakon o porezu na alkoholna pića, kojim se pokušala kontrolisati distribucija ovih artikala i ubirati porez. U čl. 11. ovoga zakona je stajalo:
„Za nagrade potkazivačima i hvatačima krijumčara trošarinskih pića važe u svemu odredbe carinskoga zakona“.
Ali istovremeno za ljubitelje kapljice ohrabrenje je moglo biti objavljivanje poziva za upis Prvog kola od 2.000 akcija po 100 kruna za osnivanje udruženja, odnosno fabrike za proizvodnju bire (piva). Fabrici je ime "Pivara Trebjesa", jasno je stajalo u pozivu za upis akcija.
Od kulturnih događaja na izmaku 1910. bila je aktuelna najava stogodišnjice smrti Dositeja Obradovića, koja, iako je padala u martu 1911, je već najavljivana kao događaj koji treba da bude „praznik svekolikoga naroda našega“.
Privatni život bila je najčuvanija tajna tadašnje crnogorske svakodnevice, te je vjerovatno objavljivanje statistike bračnih parnica i rastavljenih u Crnoj Gori za 1907. i 1908. godinu bilo i povod za brojne komentare. Iz objavljene statistike se moglo raspoznati da raste broj bračnih parnica 1907. (298.) i 1908. (336), da je tokom 1907. okončano samo 20 brakorazvodnih parnica i da su sve završene razvodom brakova, dok je 1909. razveden jedan brak više (21). Najčešći uzrok rastave bilo je napuštanje supruga - u pet slučajeva 1907, dva u 1908, potom preljuba, zlostavljanje i slično.
Objavljena statistika čitaonica u Knjaževini Crnoj Gori je pokazivala da u 10 čitaonica koje su radile 1908. godine ima 3.993 knjige i da su čitaonice primale 144 novine i časopisa, od čega 132 srpskih.
Kad smo već kod knjiga, u ovo vrijeme je postojala praksa redovnog objavljivanja Stenografskih bilješki o radu Narodne skupštine, tako da je svako ko je mogao izdvojiti 4 perpera, koliko je knjiga koštala, mogao pročitati diskusiju poslanika koja bi ga zanimala.
Kao što je uobičajeno, i tada su krajem godine dodjeljivane nagrade najboljima. Nagradu od 100 perpera dobili su Andrija Rađenović, vršioc dužnosti predsjednika Oblasnoga suda u Baru, i Milivoje B. Šoškić, poručnik iz Polimlja. Prvi je nagrađen za uredno podignut voćnjak i vinograd, kao i za proizvedeno vino i rakiju, a drugi za podignuti šljivljak.
U Novu 1910. godinu se ušlo sa novim zakonom o naknadnim i vanrednim kreditima za 1909. godinu, kojim su odobreni vanredni krediti u iznosu od 48.057 perpera, te imenovanjima: Jovana Matanovića, bivšeg sekretara Državnog savjeta, za načelnika poštansko-telegrafskog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih djela; Jakova G. Trebješanina za pisara uskočke kapetanije; Jagoša Zečevića za pisara andrijevičke kapetanije; Petra Plamenca, konzula na raspoloženju, za sekretara Državnog savjeta; Milana I. Ramadanovića, bivšeg sekretara Ministarstva unutrašnjih djela za pograničnog političkog komesara u Ulcinju; potkomandira Petra Đuraškovića, v.d. šefa sudskog odsjeka Ministarstva vojnog za šefa istog odsjeka u činu komandira; unapređenje u čin kapetana artiljerijskog poručnika Marka Đuraškovića; dok je potkomandir Andrija Vujačić penzionisan s oduzetim pravom da nosi oficirske znakove.
U crkvi su, saglasno novom Zakonu u parohijskom sveštenstvu, birani novi parosi u preko 100 parohija.
Saglasno ustaljenoj tradiciji, Nova godina je dočekivana tako što bi na Dvor na Cetinju bili pozvani velikodostojnici, članovi Narodne Skupštine i glavari iz unutrašnjosti. Neposredno pred ponoć bi se iz Dvora prelazilo u Ministarstvo vojno, gdje bi uz bogatu trpezu bilo nastavljeno druženje. Dolazak Nove godine najavljen je pucanjem iz topova, a poslije prvog plotuna gostima se prigodnom besjedom obratio knjaz Nikola:
"U času kada trne pošljednji plamičak stare godine, a dveri svoje otvara nova, prizivam na Crnu Goru i na vjerni Mi crnogorski narod blagoslov Božji, neka pod njegovom sjenkom prijeđu prag godine 1910-te. U isto doba uzdignimo srca svoja nebu i blagodarimo Svevišnjemu, što nas je dovdje doveo zdrave i snažne, i što je naše napore blagoslovio plodovima, s kojima može svaki od nas da bude zadovoljan. Molimo mu se da nam svoje blagovoljenje, štedro ukazano ne zakrati, da bi nam budućnost bila vazda svijetla. Ovoga ljeta navršuje se i pedeset godina moje vladavine. Predajem svoj dragocjeni odsjek Svoga života i rada neumitnoj istoriji. Kako smo iz tih teških vremena izašli, sa kakvim napretkom u zemlji a kakvim ugledom spolja, koji naša malena otadžbina uživa u velikom svijetu i među Velikijem Silama, ne pitajte Mene nego sebe, jer ste vi Moji satrudnici, to su rezultati i vašega rada, vi ste svjedoci postignutih uspjeha“.
Na knjaževu zdravicu uzvratili su mitropolit Mitrofan Ban, te Murtezir Karađuzović, muftija crnogorskih muslimana. Skup bi se razilazio, odmah pošto bi Gospodar otišao u Dvor, a to je uglavnom bilo oko pola sata po ponoći i svečanost bi se sjutradan nastavljala.
Uglavnom bi počinjala jutarnjom liturgijom u manastirskoj crkvi. Po okončanoj liturgiji ponovo bi pucali topovi, odavala bi se počast Gospodaru. Ministar inostranih poslova se brinuo o diplomatskom koru i činjenici da diplomate u vrijeme svečanosti budu viđeni u blizini Gospodara, koji bi se sa njima susretao u jednom od dvorskih salona. Ovoga puta je u ime diplomatskog kora knjazu Gospodaru Novu godinu čestitao doajen diplomatskog kora, turski ambasador Baki-beg, prigodnom besjedom, da bi Gospodar uzvratio obraćajući se prisutnim diplomatama:
"Gospodo, molim Vas da izvolite dostaviti Vladarima i Državnim Poglavarima, koje imate čast ovdje predstavljati, Moje iskrene želje za napredak njihovih naroda, te budite dobri dodati izraze Mojih osjećaja poštovanja i prijateljstva naspram Njihovih Uzvišenih Osoba".

[Ćipur]

Poslije završetka protokolarnog dijela, Gospodaru bi Novu godinu čestitali prvo državni zvaničnici, strogo po rangu i hijerarhiji, da bi potom to bilo omogućeno svim podanicima, „pogotovo onijema iz unutrašnjosti, koji su, prema raspoloživim informacijama, u velikom broju stigli na Cetinje”.
Početak Nove godine ujedno je i prilika za osvrt na bilanse godine koja je istekla. Vlast je u svoje najveće uspjehe u 1909. ubrajala brisanje 29. člana Berlinskog ugovora, kojim je bila ograničena suverenost nad barskim pristaništem i sloboda korišćenja mora. Konkretna demonstracija te "dobiti" je bila posjeta francuske eskadre Baru na Božić i njihov defile ispred knjaževog dvorca na samoj obali. Tim povodom na francuskim brodovima bili su poređani mornari, muzika je intonirala crnogorsku himnu, a zastavama je izvršen pozdrav knjaževske porodice koja je Božićne praznike provodila u svom dvorcu u Baru. Bio je organizovan svečani doček francuske flote i za tu svrhu je sa Cetinja pristigao tamošnji Tamburaški zbor.

Vlast je u uspjehe odlazeće godine naglašavala „učvršćivanje novoga stanja, koje predviđa novi Ustav, to mezimče Gospodarevo“. Uz to je obavezno i išla najava događaja koji će obilježiti 1910. „u kojoj će Crna Gora proslaviti pedesetogodišnjicu vladavine svoga Preporoditelja i pravoga Oca Otadžbine, čije zasluge i podvige može najbolje da nagradi Njegovo duševno zadovoljstvo kad pogleda na uspjehe postignute: na blagostanje dragog Mu naroda i na u svijetu podizanje ugleda Crne Gore. Apologetika i obožavanje vladara u godini jubileja bila je glavno obilježje odnosa podanika prema knjazu i budućem kralju, kojeg će samo nekoliko godina kasnije isti oni koji su ga nekritički uzdizali, satanizovati i opanjkavati.
U susret proslavi velikog jubileja prijestolnica je sređivana i uljepšavana. Opština je raspisala konkurs (tender) za javnu rasvjetu. Namjera uprave opštine varoši Cetinja je bila da grad osvijetli lampama sistema "Aladin" ili "Auto-Lux". U oglasu je najavljeno „da i druge varoši u zemlji imaju namjeru isto osvjetljenje upotrijebiti“. Tako je tačno prije sto godina Cetinje osvijetljeno a potom će Crna Gora i formalno postati kraljevina, mada će se pokazati da će ovi znaci modernizacije i napretka više biti najava njenog propadanja, nego najavljivanog prosperiteta i bolje budućnosti.


Gramofon je veselje za kuću


Oni koji su više voljeli da slušaju nego da čitaju sigurno su bili obradovani oglasom kojim je trgovac Nikola Knežević, vlasnik galanterijske radnje na Cetinju, obavještavao potencijalne kupce da je postao ekskluzivni zastupnik prodaje gramofona i ploča kuće "The Gramophone Company Ltd": „Nijedna kuća ne bi trebala biti bez gramofona, jer je on u kući veselje, razgovor, pjesma, svirka, šala i sve što čovjek može poželjet i - on je najbolja razbibriga. Dobavljanjem gramofona čovjek ima prilike čuti razne narodne pjesme i svirke kako naše crnogorske, tako i iz svijeh krajeva srpskoga naroda, razne crkvene pjesme i najbolje melodije svijeh drugijeh narodnosti: hrvatske, ruske, češke, njemačke, francuske, italijanske, madžarske, turske, pa i arbanaške..."
Uz gramofon kao novo čudo tehnike, u crnogorske prodavnice, sudeći prema oglasima, stizala je i „sumpreša - najnoviji izum sa špiritisom, od kojih se ne dobija glavobolja, što se osobito preporučuje našim domaćicama...."
Dok su domaćice vjerovatno priželjkivale da se oprobaju u kuvanju sa sumprešom, domaćini su sigurno više razmišljali o oružju koje se, sudeći po oglasima, nabavljalo u Trstu, gdje su se u prodavnici "Aninger & Ko" u Ulici Sv. Nikole br. 10 mogli pronaći najnoviji originalni Gaserovi revolveri koji su se proizvodili u tada čuvenoj fabrici Leopolda Gasera u Beču.
U to vrijeme, crnogorski iseljenici Rade S. Pavićević i Đuro Srdov Sekulić, bili su osnovali u Njujorku i Prvu crnogorsku putničku agenciju, koja se bavila prodajom parabrodskih i željezničkih karata "za sva mjesta svijeta". Pomenuti vlasnici agencije su posjedovali i fabriku duvana "America Evropeau Tobacco Manufaktoru Co".

[Ćipur]

Likeri dobavljeni od najpriznatijih svjetskih fabrika

Kafana “Kosovo” nalazila se u Njegoševoj ulici na uglu Pete proleterske, nekada Vilsonove, neposredno do zgrade Pošte. Vlasnik čuvene kafane "Kosovo" koje se i danas sjećaju stariji žitelji prijestonice bio je poznati cetinjski trgovac i ugostitelj Nikola Knežević. Ovaj vispreni trgovac, čija djelatnost je bila i ugostiteljstvo, na specifičan način je reklamirao svoju kafanu. Na unutrašnjoj strani korice kalendara Zahumlje za prostu 1909. godinu stoji reklama:

"Kafana Kosovo na Cetinju, Katunska (Njegoševa) ulica obiluje raznih likerima, koji su dobavljeni od najboljih i najpriznatijih svjetskih fabrika. Cijena sa svoje umjerenosti je takva kakva se može poželjeti, a raznovrsnost likera kadra je izaći na susret na kakvoj bilo požudi poštovanijeh mušterija. Istovremeno čast mi je do znanja staviti poštovanijem sugrađanima i putnicima da je kafana "Kosovo" udešena po najstrožijim zdravstvenim pravilima i da je snabdjevena zdravom iluminacijom, dobrijem pićem, najboljom zakuskom, a što je najglavnije tačnom, brzom i učtivom poslugom. Za što veći broj posjetilaca moli Nikola Knežević. Vlasnik kafane Knežević bio je i barjaktar Pjevačkog društva "Njegoš".

Na slici trojica Cetinjana gotovo svakog jutra sjede pred ovom kafanom kao da vraćaju sjećanje na nekadašnju ekskluzivnu kafanu “Kosovo” u kojoj je sada kladionica "Sporting".

M. Ž.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...7-12&id=167604

[Ćipur]

IZA OGLEDALA

Prof. dr Šerbo Rastoder: Januar 1911. januar 2011.

Godine počinju januarom, bila je jedna od predizbornih parola političke elite koja je počev od 1989. Crnu Goru izvodila iz komunističkog nasljeđa u “carstvo parlamentarne demokratije i liberalne ekonomije”. Komunisti su u nasljeđe ostavili perspektivnu ali neefikasnu zemlju i solidnu osnovu na kojoj je na devet potonjih parlamentarnih izbora obećavano blagostanje i bolja budućnost.
U periodu 1990-2011. održano je devet parlamentarnih izbora (1990, 1992, 1996, 1998, 2001, 2002, 2004, 2006, 2009), na kojima su se pojavljivale stranke, koalicije i udruženja različitih političkih, ideoloških i nacionalnih orijentacija. Predizborna obećanja su uglavnom brzo zaboravljana, političke projekcije ostale nerealizovane, poput one, kada su Međunarodni eksperti (Pariz 1981) predviđali da će radni kontingent Crne Gore do 2000. narasti na 468.000 radnika.

Društveno bogatstvo Crne Gore je 1983. procjenjivano na 14 milijardi dolara. U strukturi društvenog proizvoda 1984. primarne djelatnosti (poljoprivreda i šumarstvo) činile su 14%, sekundarne (industrija, rudarstvo, građevinarstvo i zanatstvo) 46,7%, a tercijarne (saobraćaj, trgovina, turizam) 39,5 %. U Crnoj Gori je sedamdesetih i osamdesetih godina radilo oko 120.000 radnika, od kojih 73% u privredi, da bi taj broj 1990. bio povećan na 159.384 (80% u privredi), a od tada počeo da se smanjuje, tako da je 1993. iznosio 133.587 radnika (78% u privredi). Gubici su (1986) bili veći od akumulacije za 110% i po zaposlenom bili za 2,6 puta veći od jugoslovenskog prosjeka. Inflacija i disparitet cijena i njihovi negativni trendovi su posebno pogađali Crnu Goru. Ekonomsku perspektivu Crne Gore komunisti su vidjeli u razvoju industrije, koja je zahtijevala velika ulaganja. Počev od 1989. u Crnoj Gori dolazi do drastičnog pada životnog standarda. U 1989. društveni proizvod je iznosio oko 2.300 USD, da bi 1994. pao na realnu vrijednost između 200 i 300 USD. Sankcije međunarodne zajednice prema SRJ maja 1992. (SRJ - Srbija i Crna Gora) su dodatno uzrokovale ekonomsku i svaku drugu izolovanost ovoga prostora. Tokom 1993. u tadašnjoj SR Jugoslaviji je nastala najveća, ikada zabilježena, hiperinflacija od 120 biliona godišnje i izvršena preraspodjela privrede i pljačka građana. Nezaposlenost je porasla na 40%, privreda je uglavnom uništena, a ekonomija zamrla i zašla u sivu zonu.

U poslednje dvije decenije izvršena je preraspodjela društvenog bogatstva, potpuno izmijenjena struktura ekonomije i socijalna struktura društva, te se čini da Crna Gora iz 2011. ni po čemu ne liči na Crnu Goru iz 1991.
Ako se ne može uspostaviti logična analogija sa vremenom od prije deceniju, dvije, čini se još besmislenijim tražiti je 100 godina unazad. No, ipak, čini se zanimljivom šetnja kroz crnogorsku istoriju diskontinuiteta, ako ni zbog čega drugog, onda zbog saznanja da često nijesmo svjesni ni promjena kojima smo savremenici.
Jedina nesporna činjenica u poređenju Crne Gore 1911. i 2011. je bila da je 1. januar padao u subotu i da je Nova godina dočekivana u petak uveče. Crna Gora je u 1911. ušla sa velikom dozom trijumfalizma, jer je Gospodar (Nikola Petrović) u predhodnoj, 1910. godini, stavio kraljevsku krunu na glavu i svoju zemlju učinio kraljevinom. Formalna znamenja moći zamagljivala su realnost u kojem je slabo i nemoćno društvo tražilo simbolična znamenja za samopouzdanje i lažno veličanje. S druge strane, Crna Gora je ušla u 2011. sa upitnom bojaznošću, jer je ostala bez svog modernog Gospodara (Milo Đukanović) koji se povukao sa pozicije formalnog vlasnika moći.

Dok je Nikola Petrović pedesetogodišnjicu vladavine iskoristio tako što je stavio kraljevsku krunu na glavu, i zadržao predsjednika vlade sa najviše premijerskih mandata, dotle je odlazeći Milo Đukanović na mjesto predsjednika vlade postavio mlađanog partijskog saborca koji prvi put zauzima poziciju prvog čovjeka izvršne vlasti. Naime, Crna Gora je u 1911. ušla sa “starim” predsjednikom vlade, Lazarom Tomanovićem, kojem će to biti peti mandat predsjednika vlade od ukupno šest, istina u kratkom trajanju od pet godina (I - od 4.4.1907 do 2.4.1909; II - od 2.4.1909 do 24.1.1910); III - od 24.1.1910 do 31.03.1910; IV - od 31.3.1910 do 1.9.1910; V - od 1.9.1910 do 10.8.1911 i VI - od 10.8.1911 do 6.6.1912). Dakle, dok je Crna Gora 1911. još bila u politici kontinuiteta, Crna Gora u osvitu 2011. najavljuje početak politike diskontinuiteta. Crna Gora je u 1911. ušla sa budžetom od 3.985.132 perpera prihoda i rashoda i vladom koja je imala šest ministarstava, dok je budžet Crne Gore za 2011. projektovan na 1,170,744,127.39 eura. Struktura budžeta se razlikovala ne samo po visini izvornih prihoda i rashoda, nego posebno po strukturi unutrašnje preraspodjele i vladom koja 2011. ima sedamnaest ministarstava.

Crnogorski predsjednik vlade 1911. imao je 66 godina (rođen 1845), a crnogorski predsjednik vlade 2011. ima mnogo manje, odnosno 35 godina (rođen 1976.) Jedina sličnost između Tomanovića i Lukšića mogla bi biti u tome što su obojica rođeni na moru (Herceg Novi i Bar), i što su obojica doktori nauka (Tomanović je doktorat iz pravnih nauka stekao na Univerzitetu u Gracu).
Vršiti analogiju između Crne Gore 1911. i 2011. skoro da nema smisla, osim u pretpostavkama u kojoj je Crna Gora početkom 2011. strahovala od poplava, a Crna Gora u 1911. od širenja lepre ili gube, koja se sporadično pojavljivala u raznim krajevima tadašnje Crne Gore. I dok je moguće uspostaviti analogiju na ravni ekonomskih i drugih činjenica, to je mnogo teže u sferi dnevne politike. Izuzev, ako se sudeći po stenografskim bilješkama Crnogorske skupštine i diskusije o budžetu ne uoči da su najveći kritičari režima, kasnije postali njegovi najveći branitelji (dr Sekula Drljević, Savo Vuletić, Mirko Mijušković).
Sudeći po tome, jedina pouka u političkom smislu bi bila: "Čuvaj se onih koji te brane!” U protivnom kletva: "Ogubao te hljeb kojim sam te hranio", dobija puni smisao.