Dr Živko Andrijašević: SPC je politička institucija

[Ćipur]

Autokefalne igre


Kralj Aleksandar Karađorđević je 1920. godine donio dekret kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, a na prostoru Crne Gore uspostavljena srpska patrijaršija. Crnogorska pravoslavna crkva čija je autokefalnost bila priznata Ustavom Crne Gore od 1905. godine, obnovljena je prije 17 godina. Ovaj citat je nije tvrdnja nekog od crnogorskih „bezbožnika", već dio izvještaja objavljenog 18. juna na Radio-televiziji Srbije povodom izjave mitropolita Amfilohija (Radovića), na skupu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda u Budvi: „Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove".
Amfilohije je još kazao da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu (Crnu Goru), da Mitropolija ponovo bude državna religija, pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji". Izjava se tumači različito; ironična je, dijelom i netačna: državna religija u crnogorskoj kraljevini je bila pravoslavlje, a ne Mitropolija, dok druge države, nekada monarhije, sada takođe imaju autokefalne crkve.
Ipak, nakon dvije decenije negiranja i bačanja anatema, mitropolit crnogorsko-primorski SPC je konačno priznao neporecivo - Crnogorska crkva (službeni naziv u Kraljevini Crnoj Gori za Crkvu sa tri eparhije: Mitropoliju crnogorsku, Zahumsko-rašku i od 1913. Pećku eparhiju) bila je autokefalna. Suprotno ustavima, crkvenom i državnom, 1918. je ukinuta pripajanjem novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Na cetinjsku arhijerejsku katedru Amfilohije je postavljen, odlukom srpskog Sinoda, krajem 1990, neposredno nakon što nije izabran za patrijarha i dok je dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC Danilo (Dajković) na Cetinju još obavljao funkciju. Izjava o crnogorskoj autokefaliji uslijedila je nakon što zimus, u drugom pokušaju, nije postao patrijarh SPC.
Amfilohijeva „pastirska" misija je bila posvećena i negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve, kao važne odrednice nacionalne identifikacije Crnogoraca. Blagoslovio je izdavanje knjige Ljubomira Durkovića-Jakšića Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Obratio se Amfilohije juna 1992. pismom ruskom patrijarhu Aleksiju Drugom molbom da „donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori".
Tokom 1990-ih Amfilohije i premijer Milo Đukanović bili su ujedinjeni u tvrdnjama da Crkva u Crnoj Gori nema nema istorijsku podlogu autokefalnosti. Amfilohije se sada pridružio Đukanoviću u reviziji svojih ranijih stajališta. Obojica su, međutim, saglasni da se država neće, odnosno, da ne treba da „arbitrira" u crkvenom sporu između. U prijevodu, to bi moglo da znači da će se održavanjem postojećeg stanja i dalje pothranjivati unutrašnje podjele, „identitetska pitanja", kao jedna od glavnih sirovinskih baza za održavanje postojeće vlasti.
Problem je, međutim, identifikovan od strane Evropske komisije koja je preko Upitnika proljetos zatražila četiri dodatna odgovora od Vlade Crne Gore u korpusu pitanja o ljudskim pravima - što je u medijima dobilo nezapažen publicitet. Na pitanje da im se dostavi „informacija o odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve", Vlada je odgovorila da se „odnosi između određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, tri pitanja": nacionalno, državno, imovinsko.
Navodi se kako je SPC „prije nekoliko dana" (zapravo još 2006, odmah po obnavljanju nezavisnosti - prim.a.) obavila „formalnu izmjenu" imena u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ali da „prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu". Za razliku od nje, „CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC, koja po njima afirmiše isključivo srpski interes".
U segmentu o razlikama po „državnom pitanju", Vlada je Evropsku komisiju obavijestila da je SPC (Mitropolija crnogorsko-primorska) „organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu" (zapravo je eparhija SPC), a da CPC „ukazuje na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti Crne Gore, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka Crne Gore kao samostalne države, što je bilo u slučaju priznanja Kosova".
Oko „imovinskog pitanja" navode se argumenti obje strane, ali napominje kako „i pored očiglednog očekivanja i jedne i druge crkve da država 'presudi' u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova".
U praksi, međutim, to znači da je, fiktivno, još na snazi 1977. usvojeni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR Crnoj Gori (sa neznatnim dopunama iz 1989, 1994. i 2003. godine). Odnosi država - vjerske zajednice prepušteni su ad hoc procjenama vladine Komisije za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku.
U odgovoru na Upitnik Vlada je navela kako je vjerskim zajednicama u 2009. uplaćeno 320.000 hiljada eura, i to za SPC, CPC, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu kao „participaciju u doprinosima za penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika, a u najvećem obimu kroz ulaganja u sakralne objekte". Novac se isplaćuje preko Generalnog sekretarijata Vlade Mila Đukanovića.
Crna Gora je jedina država u vaseljeni, sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, kojoj se osporava da ima svoju autokefalnu Crkvu.

PROTOJEREJ GOJKO PEROVIĆ

MONITOR: Da li je mitropolit Amfilohije svojom izjavom otvorio mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska zatraži i dobije autokefalnost?
PEROVIĆ: Treba obratiti pažnju na vrlo važnu činjenicu da se mitropolit nije oglasio saopštenjem za javnost. Niti je dao intervju nekom crkvenom glasilu. Inicijativa za dolazak ove teme u medijsku pažnju došla je od novinara Vijesti. Očigledno je da novinara nijesu zanimali mitropolitovi planovi i raspoloženje u sveštenstvu, koliko jedna hipotetična priča na temu „šta bi bilo kad bi bilo"...
MONITOR: Njegovo preosveštenstvo kazao je da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu" (Crnu Goru), „pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji". Da li i Vi zbilja mislite da je monarhija uslov da neka država ima svoju autokefalnu crkvu?
PEROVIĆ: Htjelo se ukazati na apsurdnu stranu priče o autokefalnosti. Ako se akutokefalnost traži i pominje samo zato što je ona, kako se navodi, nekada postojala, onda neizostavno treba izbjeći dvostruke aršine, pa i državno uređenje podvrgnuti tom „testu rekonstrukcije". I namjesto multietničkog, građanskog i proevropskog društva, tražiti pravoslavnu monarhiju, vratiti Kralja i Kraljevinu. To utoliko bi prije važilo za Crnu Goru u kojoj je upravo voljom Kralja i Gospodara Nikole I Petrovića Mitropolija crnogorska stekla naziv autokefalne crkve. Kralja Nikolu su, doduše, mogli opravdati vrijeme i činjenica da je bio duboko pravoslavan i crkven čovjek. No, kakve veze sa pitanjem crkve i njene „autokefalnosti" može imati jedan predsjednik vlade sekularne Crne Gore koji se uz to deklariše kao ateista? Oba zahtjeva su anahrona i prevaziđena. Niti je monarhija uslov za autokefalnost, niti država nužno treba „da ima svoju" autokefalnu crkvu. Ovdje se, međutim, nameće još jedno pitanje: Zar su oni koji su izglasali nezavisnu Crnu Goru toliko nesigurni u njenu nezavisnost pa im treba crkva da je utvrdi i dade joj sigurnost?
MONITOR: Sada je Amfilohije priznao autokefalnost crkve u Kraljevini Crnoj Gori. No, svojevremeno je dao blagoslov da se štampa knjiga „Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna". Kontradiktornost?
PEROVIĆ: Zaista se ne radi o kontradiktornosti, već o neupućenosti crnogorske javnosti u ovu prilično stručnu, crkvenu temu. Vrlo uslovno može se govoriti o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori prije 1918. godine. S druge strane, kanonski i liturgijski gledano, naslov knjige koju pominjete je u potpunosti prihvatljiv. To je prije bila neka, silom istorijskih prilika uslovljena samostalnost, nego uredna, kanonska, crkveno-pravna autokefalnost. Niko nikada niti je tražio, niti potvrdio autokefalnost Mitropolije crnogorske. Voljom Kralja apsolutiste de facto je slovila kao takva svega 20-ak godina, da bi, zajedno sa monarhijom Petrovića, prestala da se tako zove, odlukom Sv. Sinoda, svog vrhovnog zakonskog organa.
MONITOR: Da li bi konsenzus pravoslavnih u Crnoj Gori oko autokefalnosti doprinio trajnom smirivanju međubratskih tenzija?
PEROVIĆ: Mislim da nam je prijeko potreban konsenzus oko toga da li smo vjerujući, u koga vjerujemo i na koji način, a ne usaglašavanje javnosti oko teme kojoj je pravo mjesto na naučnom skupu iskusnih istoričara i pravnika. I koja isključivo spada u domen crkve i njenih zakonitih organa.

Od Mitrofana do Amfilohija

Sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska, pod tim imenom, kao eparhija SPC je ustrojena 1929. od nekadašnje Crnogorske mitropolije (Cetinjske arhiepiskopije), dok su duge dvije eparhije autokefalne Crnogorske crkve, Zahumsko-raška (Manastir Ostrog) i Pećka (Manastir Pećka Patrijaršija), arondirane (pripojene drugim eparhijama). U Bijelom Polju je 1947. osnovana Budimljansko-polimska eparhija, no ukinuta je već 1956. godine. Eparhija budimljansko-nikšićka sa sjedištem u Đurđevim Stupovima kod Berana je osnovana 2001. Dijelovi teritorije Crne Gore su bili ili su još pod kompetencijama srpskih eparhija iz Trebinja, Prijepolja ili Sarajeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

http://www.monitor.co.me/index.php?o...27&Itemid=2234

[Ćipur]

AMFILOHIJE: ODLUKA MSP NASTAVAK BEZAKONJA I NASILJA

Četvrtak, 22. Juli, 2010.| Autor: Agencija BETA (0)

Uvereni smo da će Božja pravda trijumfovati nad nepravdom, dobro nad zlom, ljubav nad mržnjom i da će se Gospod smilovati nad raspetim Kosovom i Metohijom i da će obnoviti i potvrditi jedinstvo naše otadžbine, poručio mitropolit




GRAČANICA - Privremeni administrator raško-prizrenske eparhije mitropolit Amfilohije ocenio je danas da je mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu "nastavak bezakonja" i "nasilja".

"Potvrđujući nasilje oni daju pravo sili, a ne pravdi Božjoj", rekao je mitropolit Amfilohije pošto je u crkvi manastira Gračanica služio moleban za pravedno rešenje statusa Kosova. Međunarodni sud pravde u Hagu utvrdio je danas da jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo. Mitropolit Amfilohije je ocenio da su "svaka ljudska sila i nepravda privremeni".

"Uvereni smo da će Božja pravda trijumfovati nad nepravdom, dobro nad zlom, ljubav nad mržnjom i da će se Gospod smilovati raspetom Kosovom i Metohiji i da će obnoviti i potvrditi jedinstvo naše otadžbine", rekao je on. "Mi se nalazimo na svetom mestu, raspetom više od 600 godine. Kosovsko raspeće 1389. godine traje neprekidno do naših vremena. To raspeće se i danas nastavlja. I 1999. godine kada su moćnici ovog sveta nastavili delo tiranina Murata sultana bombardujući svetu kosovsku zemlju ponovo ugrožavajući dušu i biće ovog svetosavskog naroda", dodao je mitropolit Amfilohije.

Prema njegovim rečima, "skidanje Kosova sa raspeća" ne treba očekivati u bliskoj budućnosti. "Sudije koje su danas pročitale na Međunarodnom sudu u Hagu svoje mišljenje u stvari peru ruke na pilatovski način, u krvi pravednika kao što je nekada Pilat prao ruke", naveo je mitropolit Amfilohije.

http://www.kurir-info.rs/vesti/amfil...ilja-43023.php

[Ćipur]

EX KATEDRA

Strah crnogorske vlasti daje hrabrost srpskom mitropolitu

Kao čuđenje svake razborite glave ističem činjenicu da crnogorska Skupština još nije poništila odluke Podgoričke skupštine od 1918. i Dekret kralja Aleksandra o ukidanju autokefalne crkve

Raški župan Stevan Nemanja koji je 1186. godine ognjem i mačem osvojio državu Zetu primio je katoličko krštenje, a njegov sin Vukan, kralj osvojene Zete, ostao je doživotno katolik. Nemanjin sin Stevan Prvovjenčani dobio je od Pape Honorija III kraljevsku krunu 1217. godine. Da bi se pridvorio katoličkim krstašima koji su osvojili Konstantinopolj, otjerao je svoju suprugu Jevdokiju koja je bila rodom sa vizantijskog carskog dvora a oženio se duždevom sinovicom Anom Dondolo.
Hagiografsko propagandni pisci Domentijan i Teodosije vrlo vješto dokazuju da se najmlađi Nemanjin sin Rastko toliko zaljubio u pravoslavnu vjeru da je napustio položaj princa, pobjegao na Svetu Goru i zakaluđerio se. Međutim, kritička istorija zna da je Nemanjina odluka da najmlađega sina pošalje na Atos, izvanredan politički potez, jer je Raški župan znao da mu država ne može napredovati od čobanije do carstva ako ne postigne autokefalnost svoje Crkve, a njegova Crkva nije imala autokefalnost nego je iznad nje bila Ohridska arhiepiskopija, koja je bila pod egidom Veseljenske patrijaršije u Konstantinopolju.

Sila Boga ne moli

Izvanredno inteligentni Rastko Nemanjić, koji je u kaluđerstvu dobio ime Sava, iskoristiće pad Vizantije pod krstašima, pa će sa punim kesama zlata, uz pomoć bivše snahe Jevdokije, sa kojom je imao ljubavne odnose otići u Nikeju, gdje su bili izbjegli vizantijski car i vaseljenski patrijarh. Od njih će, na nekanonski način dobiti tomos o autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i potvrdu o činu arhiepiskopa koji mu je dodijeljen. Protiv tako grubog, nekanonskog postupka, digao je glas ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan, napominjući da arhimandrita Savu, koji je preskočio episkopski čin i dobio arhiepiskopski, najviše interesuju viloviti hatovi, rujno vino, zlato i ženske simpatije.
Autokefalnost Srpske pravoslavne crkve nekanonski je ustanovljena a to je podrazumijevalo anatemu. Ali, sila Boga ne moli. Tek 1261. godine Vizantija će se oštropiti na svoje carske noge i vaseljenski patrijarh se vraća u Konstantinopolj. Isto tako, Partrijaršija Srpske pravoslavne crkve ustanovljena je na nekanonski način. Prominentni osvajač kralj Stevan Dušan, prvo je smrću eliminisao svoga oca kralja Stevana Dečanskog, a onda ognjem i mačem osvojio okolne prostore, posebno gradove pravoslavne Vizantije od koje smo primili hrišćanstvo. Kad je pribrao najjaču osvajačku snagu na Balkanu proglasio se za cara. Jednostavno kazano, arhiepiskop je u Skoplju proglasio kralja Dušana za cara 1346. godine a novoizabrani car proglasio je za patrijarha Joanikija u Pećkom manastiru, koji će se od tada nazvati Pećka patrijaršija. Dušan je više vjerovao u svoj osvajački mač nego u krst, pa ga je, kako bi narod kazao „zaboljelo lijevo uvo“ što je Vaseljenska patrijaršija bacila anatemu i na njegovo carstvo i njegovu patrijaršiju. Da car Dušan rano ne umrije, ne bi Mehmed el Fatih iamo šanse da osvoji Vizantiju i Carigrad, osvojio bi to Dušan.

Crnogorci ne ljube lance

Kad je sultan Mustafa Treći, na prijedlog vaseljenskog patrijarha Samjuila Hanzerisa ukinuo Pećku patrijaršiju 1766. godine i stavio je pod njegovo žezlo, ta odluka sultanova jedino nije pogodila Crnogorsku mitropoliju, a nije zato što je vladičanska Crna Gora bila poodavno otkazala poslušnost osmanskom carstvu. Od preko četrdeset mitropolita i episkopa koji su pripadali Pećkoj patrijaršiji samo je Crnogorska mitropolija ostala samostalna i nije potpala pod vlast Vaseljenske patrijaršije, koja je bila usaglasila svoje interese sa turskom carevinom. Jak dokaz te usaglašenosti je Njegošev opis vaseljenskog patrijarha Esperijusa kao sultanovog povjerenika koji je došao u Crnu Goru da širi tursku propagandu. Toga turskofilskog patrijarha Njegoš prikazuje u svom djelu Šćepan Mali.
Treba narodu crnogorskom skrenuti pažnju i na sljedeće činjenice. Na indeksu autokefalnijeh crkava Vaseljenske patrijaršije u Istambulu i Ruske patrijaršije u Kremlju, imenuje se Crnogorska autokefalna crkva. Da je nepobitno bila autokefalna jako svjedoči Ustav Crnogorske crkve iz 1903. godine koji je sačinio Nikodin Milaš a ozakonio ga svojim potpisom knjaz Nikola Petrović. Kao čuđenje svake razborite glave ističem činjenicu da crnogorska Skupština još nije poništila odluke Podgoričke skupštine od 1918. i Dekret kralja Aleksandra o ukidanju autokefalne crkve. Iz toga straha crnogorske vlasti proizilazi hrabrost srpskog mitropolita Amfilohija da bez poreza zgrće zaradu tokom svetosavskijeh svečanosti u istorijskom manastiru Ostrog.

Novak Kilibarda

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-12&id=194868

[Ćipur]

O pravnom statusu „Mitropolije crnogorsko-primorske“

SPC je u Crnoj Gori 81 godinu


Sa stanovišta istoriografske nauke i činjenica pravnog i crkvenog karaktera, neutemeljena je teza kojom se konstantno manipuliše na ovim prostorima, u ovdašnjim političkim i klerikalnim krugovima, da „Crnogorsko-primorska mitropolija“, na čijem se čelu već dvije decenije nalazi Amfilohije Radović, ima osmovjekovni kontinuitet postojanja i djelovanja u Crnoj Gori, ranijoj Duklji/Zeti.
Sadašnja Crnogorsko-primorska eparhija Srpske pravoslavne crkve, kakav je njen autentični naziv, ne postoji i ne djeluje na teritoriji Crne Gore osam vjekova, kako se hoće nametnuti, nego nešto više od 8 decenija, tačnije 81 godinu. Naime, tek poslije 1920. godine eparhije nasilno ukinute autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve pripojene su novouspostavljenoj Srpskoj crkvi (Patrijaršiji), čije je sjedište u Beogradu. Kad je izvršena administrativna dioba KSHS/Kraljevine Jugoslavije broj crkvenih eparhija Srpske crkve je sveden sa 27 na 21. Tek tada 1929. godine prvi put je uvedena, osnovana Crnogorsko-primorska mitropolija, koja je i uspostavljena kao strukturni, integralni dio Srpske patrijaršije u doktrinarnom i pravno-organizacionom pogledu. Prema crkvenoj statistici iz 1924. godine Srpska patrijaršija je imala 29 eparhija, od kojih je 27 bilo u Kraljevini SHS. Tada se kao jedinica Srpske patrijaršije navodi eparhija „Cetinjska i zahumsko-raška“. Godine 1929. od djelova bivše bokokotorske i zahumsko-raške eparhije, kao i djelova pećke eparhije omeđena je voljom političkih i crkvenih vlasti u Beogradu teritorija novoosnovane Crnogorsko-primorske mitropolije.
Crnogorsko-primorska mitropolija imala je u svojoj istoriji do 1945. godine dva mitropolita: dr Gavrila Dožića (1931-1938.) i Joanikija Lipovca (1941-1945). Poslije rata do danas imala je 3, od kojih je treći i dalje na službi i član je Svetog sinoda i Sabora SPC u Beogradu i neuspjeli kanditat na izborima za srpskog patrijarha. Njeni mitropoliti poslije 1945. bili su: Arsenije Bradvarović (1947-1954, kada je zbog antidržavne i anticrnogorske aktivnosti osuđen na 11 godina zatvora, od kojih je izdržao samo dvije, nakon čega više nije obavljao crkvenu dužnost u Crnoj Gori), te Danilo Dajković (1961-1990), a od 1991. do danas na tome položaju je Risto (Amfilohije) Radović.
Bitno je naglasiti, pored navedenog, da u svim ustavima, drugim pravnim aktima, službenim izdanjima i publikacijama Srpske pravoslavne crkve, od 1920. godine pa sve do današnjeg dana, među eparhijama Srpske pravoslavne crkve navedena je i „Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju“. Tako je ona bila normirana i pravno pozicionirana još u Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1931. godine, kojeg je na prijedlog ministra pravde, a po saslušanju Ministarskog savjeta ondašnje Kraljevine Jugoslavije, propisao i proglasio kralj Aleksandar Karađorđević. Prema članu 12. toga ustava, pod brojem 20, navedena je među djelovima Srpske pravoslavne crkve i „Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju“. U Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine, sa svim izmjenama i dopunama do 1985. godine, u članu 14. položaj Crnogorsko-primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, čiji arhijerej nosi titulu mitropolita, regulisan je na istovjetan način kao u Ustavu iz 1931. godine.
Iz navedenog je jasno da na teritoriji Crne Gore postoji i djeluje ravno 81 godinu pravoslavna crkva, koja je uzurpatorska jer nezakonito i nesavjesno drži u svome posjedu sakralna pravoslavna pokretna i nepokretna dobra u Crnoj Gori i njima bespravno upravlja, iako su ona u istorijskom, pravnom i faktičkom smislu do 1920. godine bila pod jurisdikcijom i u posjedu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Piše Novak Adžić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-13&id=194914

[Ćipur]

Mitropolija: Prekinuti agresivnu propagandu novocrnogorskog

Sveštenstvo i monaštvo Mitropolije Crnogorsko-primorske je pozvalo danas nadležne "da prekinu agresivnu propagandu novocrnogorskog jezika, kao i dosljednu politiku gašenja ćiriličnog pisma u Crnoj Gori".
"Ovo ne činimo zastupajući bilo kakve ideološke pozicije, već svjesni značaja koje su srpski jezik i ćirilično pismo imali i imaju u Crnoj Gori. Gotovo cjelokupno naše duhovno, kulturno i umjetničko nasljeđe, ili makar ono najvrijednije je nastalo u ovom okviru", poručeno je sa bratskog sabranja sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske, održanog danas u Baru, u Hramu Svetog Jovana Vladimira.

http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=51158

[Ćipur]

Crna Gora je zemlja okrnjenog suvereniteta

Srpska pravoslavna crkva je najmoćniji politički faktor u Crnoj Gori. Ali, nije problem u tome što Srpska crkva u Crnoj Gori hoće, i u onome što čini. Ona je zbog toga tu: zadatak njenih prelata je politički i oni ga obavljaju i obavljaće ga, sve dok budu mogli. Ali, mjeru njihove mogućnosti ne određuju oni, nego Crna Gora, kaže sagovornik Portala Analitika.

- Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se pitanje položaja Srpske pravoslavne crkve u definitivno riješi, Crna Gora predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom njene teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se - kaže u razgovoru za Portal Analitika ugledni profesor Univerziteta Crne Gore, sada u penziji, dr Radovan Radonjić. On smatra da je za SPC, i njenu poziciju u Crnoj Gori, najpovoljnije bilo upravo to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da tako koristi materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema.
Profesor Radonjić nedavno je izdao svoju 40. knjigu, „Političke doktrine“, obimno djelo od 800 strana, u kojem, između ostalog, analizira i odnos crkve i države, kako kroz političku i religijsku doktrinu, tako i kroz njihov stvarni, istorijski međusobni uticaj.
Crkva je, kako se može se zaključiti, često bila politički saveznik država u ostvarivanju njihovih političkih, pa i ekspanzionističkih težnji, kao što su nerijetko bile i protivnici u borbi za politički uticaj i prevlast. Kako u starija vremena, tako i u novije doba, pa i našoj skorijoj, balkanskoj i crnogorskoj prošlosti.
ANALITIKA: Prevratničke strukture su, prije dvadesetak godina, obilato koristile usluge crkve u ostvarivanju plana formiranja nacionalnh država. Da li se danas ta usluga na izvjesni način, plaća?



RADONJIĆ: Događaji od prije 20 godina, započeti bar u Crnoj Gori, poznati kao AB revolucija, bili su dobrim dijelom, ako ne i sasvim, u funkciji ostvarivanja srpskog velikodržavnog projekta. Na tom fonu su se, iz razoga koji su uglavnom objašnjeni, našli i mnogi u Crnoj Gori, pa i vođstvo AB revolucije. Razumije se da su, prihvatajući takvu orijentaciju, prihvatili i ulogu važnog činioca tog svesrpkog poduhvata. SPC je radi ostvarivanja tih ciljeva u Crnoj Gori dala svu podršku AB revolucionarima i njihovoj političkoj promociji.
To je u početku bilo obostrano korisno i funkcionisalo je do momenta dok se u Crnoj Gori nije našla kritična masa mudrih i moćnih da se organizovano tome suprotstave.
No, kako kažu, „stara ljubav zaborava nema“, pa se i danas, na relaciji vođstva AB revolucije, koje je u biti i danas na vlasti, i vrha SPC u Crnoj Gori, javljaju vrlo interesantni odnosi: nekad izvjesnog zahlađivanja, a potom, otopljavanja. Lako je prepoznati da jedan dio vladajućih struktura u Crnoj Gori nikad nije shvatio što je radio i za koga je radio ili, ako jeste, utoliko gore, jer tako priznaje da je svjesno radio protiv Crne Gore.
Jer, od svega što je napravljeno za SPC i njenu poziciju u Crnoj Gori, svakako je najpovoljnije to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da, koristeći materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema, čini ono što čini.
Ko plaća račune? Crna Gora, razumije se.
Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se to pitanje definitivno riješi, ona predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se. Nažalost, ne pokazuje ni interes, niti snagu da to riješi.

ANALITIKA: Mislite li da je neće ni pokazati u skorije vrijeme?

RADONJIĆ: Sudeći po nekim nedavnim izjavama iz crnogorskog političkog vrha, može se zaključiti da će ovakvo stanje potrajati. Crnogorski politički vrh se i dalje ne oslobađa jedne fatalne stvari i po njega i po Crnu Goru – uplitanja u pitanja dogmatsko-vjerskog karaktera. Ako ne direktno – u smislu da mijenja učenje - a ono u smislu da presuđuje o tome ko je kanonski priznat, a ko nije kanonski priznat.
Religijsko je uvijek imalo uticaj na to što se na Balkanu dešava. Danas sve balkanske države uglavnom slijede evropske i svjetske trendove u pogledu regulisanja odnosa između države i vjerskih organizacija. U konstitucijama nijedna od njih nema nešto za šta bi se moglo reći da nije na nivou savremenih svjetskih standarda. U praksi se, međutim, javljaju različitosti.
Kad je islam u pitanju, on ima različite pozicije, zavisno od zemlje. Kod katolika je situacija nešto drugačija. Sve katoličke organizacije širom svijeta izuzetno drže do toga što centar u kojem trenutku smatra važnim i to poštuju.
Na području pravoslavlja, međutim, na Balkanu vlada pravi nered s mnogo međusobnih nerazumijevanja, pa i sukoba pomjesnih crkava. Odnos Makedonske i Srpske, Srpske i Crnogorske crkve, govore da ima puno neriješenih pitanja, koja proizilaze, što iz nepoznavanja stvari, što iz otvorenih političkih tendencija samih crkava i težnji za što većim uticajem. Balkan, kako u političkom, etničkom, kulturološkom, tako i u smislu međusobnog odnosa vjerskih zajednica, predstavlja jednu od najsloženijih destinacija na zemlji.

ANALITIKA: Komunizam je bio snažno ideološki obojen. Koja je ideologija današnje vladajuće strukture u Crnoj Gori?



RADONJIĆ: Nema moderne politike bez ideologije i nema ideologije van politike. Komunistički odnos prema religiji temeljio se na dvijema pretpostavkama. Prvo, da objašnjenju treba dati prednost nad vjerovanjem, a razumu nad misticizmom.
Loša tumačenja tih dviju pretpostavki i njihovih prevođenja u ideologiju nepodnošenja svega što se suprotstavlja njihovom pogledu na svijet drugo je pitanje i može se porediti s onim što je crkva radila u vrijeme inkvizicije, ili proizvodeći instituciju jeresi.
Ali, bilo je komunističkih zemalja, i to komunističkijih od naše u kojima niti su vjerske organizacije bile na udaru, niti je za članove komunističkih partija bilo zabranjeno ispovijedanje vjere. I na prostoru bivše Jugoslavije su iskustva u tom pogledu bila različita.
Što se sadašnjih crnogorskih političkih partija tiče, na vlasti i u opoziciji, nijedna od njih ne bježi od ideologije - čak nijedna od njih ne bježi ni od korišćenja religijskih osjećanja ljudi u ideološke svrhe. A što je ovo paktiranje sa crkvom, ili sukobljavanje s njom, do emanacija toga? Manifestacija pokušaja da se i čovjekovo religijsko ubaci u kola političkog i da se preko njega lakše ostvaruju neki ciljevi koji su u skladu sa ideologijama partija.

[Ćipur]

ANALITIKA: Crkve na Balkanu, pa i SPC, kao kako sami kažete, najuticajnija u Crnoj Gori, ponašaju se kao prvenstveno politički faktori. Da li će i dalje težiti održanju te pozicije?

RADONJIĆ: Crkva se uvijek miješala u političke stvari. Ne samo kod nas. Ona se nikada nije ograničavala samo na sferu duhovnog, na „otvaranje širih i izvjesnijih puteva prema Tvorcu“, već je nastojala da čovjeka zahvati u svoj njegovoj suštini. Ne treba se zanositi da će jednoga dana postojati neka crkva koju neće interesovati politika i političko.
Međutim, u tom dijelu crkvenog angažovanja javljaju se velike razlike. Ako neko uzme, recimo, platformu koju je Katolička crkva usvojila u vrijeme, mislim, pape Đovanija XXIII, ranih '60-tih prošloga vijeka, i uporedi je sa najprogresivnijim političkim platformama svijeta onoga doba, neće naći bitne razlike. Imate i crkve koje, međutim, pribjegavaju vrlo konzervativnim ideologijama i orijentacijama, proizvodeći stanja kakve su neke crkve kod nas proizvodile tokom nekoliko posljednjih decenija. To i danas čine, noseći barjak najvećih međunacionalnih i međudržavnih isključivosti i animoziteta.
Uostalom, treba se podsjetiti nečega što ljudi gube iz vida - da su crkve organizacije koje su stvorili ljudi, po mjeri svojih interesa i ciljeva.

ANALITIKA: Jedna od teza zagovornika potpuno autonomnog djelovanja crkve jeste da je crkva starija od svake države, te da je njeno pravo, po pravu prvenstva, apsolutno i dominatno nad državnim pravom, a da su crkveni zakoni iznad državnih...

RADONJIĆ: Naravno da će crkveni oci u okviru svoje propagande, koja je čisto politička, reći da je crkva starija. Crkva je specifična vjerska organizacija, nastala u okviru hrišćanstva i nigdje drugo. A hrišćanstvo, kao što znamo, nije ni prva, niti najveća svjetska niti najveća monoteistička religija. Ima i većih i starijih. Mnoge religije, i velike, i stare i uticajne, nemaju boga i božanstvo, već vjeruju kultu prirode ili već nečem drugom. Mnogi iz neznanja i neukosti misle da sve vjeroispovijesti imaju crkve. Nemaju! Još u 12. vijeku prije nove ere, Kina je imala državnu organizaciju na nivou na kojem su postojala vrlo precizno definisana, pa i po međusobnim odnosima, ministarstva, za koja se takođe često smatra da su proizvod novog doba.
Dakle, lako se može zaključiti ko je stariji. Starije su države, i to mnogo. Vjerovanja je bilo i prije pojave država, ali crkava nije. Uostalom, i monoteizmi su često nametani silom državne politike, uz mnogo krvi i ratovanja. Tako je i hrišćanstvo šireno. Jer, oni koji su bili na čelu tih država, računali su, a pokazalo se da nisu bili u krivu, da će im religija i religijsko prevedeni u političku ideologiju, poslužiti za ostvarivanje njihovih velikodržavnih ciljeva i održavanje na vlasti.

ANALITIKA: Kako ocjenjujete položaj SPC u Crnoj Gori, koja ima centar u drugoj državi?

RADONJIĆ: Kada govorimo o poziciji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, često optužujemo kralja Aleksandra Karađorđevića, zaboravljajući da je mjesec dana nakon Podgoričke skupštine, na istoj etičkoj, ideološkoj i političkoj podlozi, arhijerejski sabor Crnogorske pravoslavne crkve donio odluku o pripajanju Crnogorske crkve Srpskoj crkvi, odnosno crkvi koja će se formirati u budućoj zajedničkoj državi.
Prema tome, Crnogorska crkva je sebe prinijela na oltar, i otuda SPC sada polaže pravo na svoje prisustvo u Crnoj Gori. Naravno, ta prava su u nekom smislu ukinuta aktima nove vlasti poslije II svjestkog rata, ali stvari nisu suštinski ukinute.
Mi slavimo mitropolite kao velike državotvorce. Zaboravljamo, pri tom, da zavirimo u to – koje su to njihove projekcije crnogorske države i koja su to njihova džavotvorna shvatanja? I uporno odbijamo da o tome pričamo. Kad bismo to pitanje otvorili, vidjeli bi da među njima nema nijednog, ama baš nijednog, koji je na tu temu promišljao konzistentno i moderno.
Štaviše, bilo je ucrnogorskoj istoriji perioda kada su, dobrim dijelom katastrofalnim greškama upravo njenih vladara, napravljeni potezi čiju besmislenost Crna Gora sada plaća.
U vrijeme formiranja nacionalne svijesti, ubacivani su elementi koji su jačali uticaj religijskog i otvarali prostor za interpretacije da su svi Crnogorci Srbi ili, makar, da je srpska vjera u Crnoj Gori.
Kod Mitropolita Petra I postoji samo jedna vizija te vrste, izložena u njegovom čuvenom projektu o „slavenoserpskom carstvu“ koje bi obuhvatalo dosta širok prostor, do Drača, Skoplja, i u kojem bi on, kao ruski namjesnik, bio „šef“. Druge projekcije on nema. Petar II, kad razmišlja o tome što bi na Balkanu trebalo da se desi, nakon tada već izvjesnog povlačenja Turaka, on govori o „vaskrsu“ bugarskog carstva, makedonskog carstva, srpskog carstva, ali Crnu Goru kao jedinicu – nema. Kralj Nikola takođe ima fikcije o ujedinjenom srpstvu na čijem će on biti čelu.
Kada je Crna Gora nestala, 1918. godine, nestala je i crnogorska crkva, u čijim se redovima, uostalom, kao i u glavama onih koji su joj bili na čelu, nikada nije javljala crnogorska država. Oni su se borili za „naš“ narod, za „našu“ slobodu. U to „naše“, bilo je naravno i odrednica crnogorska, ali se u kontekstu modernog državotvornog smisla, nije razmišljalo.
Ali, nije problem u tome što Srpska crkva hoće, i u onome što čini. Ona je zbog toga tu. Zadatak njenih prelata je, oni to ne kriju, politički, i oni ga obavljaju i obavljaće ga, sve dok budu mogli. A mjeru njihove mogućnosti ne određuju oni, nego Crna Gora. Danas je Srpska pravoslavna crkva najmoćniji politički faktor u Crnoj Gori.

ANALITIKA: Moćniji i od DPS-a?

RADONJIĆ: Jeste! I od DPS-a. Jer, DPS i vlast su obavezani zakonom. Srpska pravoslavna crkva ne podliježe crnogorskim zakonima. Ona se ponaša bukvalno kao ekstraustavna. Što god da radi, Crna Gora ne pokazuje moć da može to da osujeti. To što je podignuta crkva na Rumiji, mimo zakona, to što čine sa sakralnim objektima, to što čine u sferi finansijskog poslovanja, to što čine politički, u krajnjoj liniji- zorno propagirajući svoju anticrnogorsku opredijeljenost - je nešto što niko u Crnoj Gori ne kontroliše. A sve su to stvari koje spadaju u ingerencije onoga ko vodi državu.

Gordana BOROVIĆ

http://www.portalanalitika.me/drutvo...reniteta-.html