Dr Ž. ANDRIJAŠEVIĆ: Srbi naselili Bjelasicu u ledeno doba, faks ciči zbog Filermose

[Regi]

Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ
Srbi naselili Bjelasicu u ledeno doba, faks ciči zbog Filermose


U Crnoj Gori često se dešava da se kvalitet istorijskog djela utvrđuje na osnovu njegove upotrebljivosti za političku ideju ili na osnovu ličnih afiniteta prema istoričaru koji je njegov autor. Takvo naopako vrednovanje istorijskog djela, koje, istina, nijesu nametnuli istoričari, postoji u Crnoj Gori gotovo otkad postoji istoriografija. Čak i danas, umjesto uobičajene podjele na loše i dobre istoričare, odnosno, na dobra i loša istoriografska ostvarenja, postoji podjela na “naše” i “njihove” istoričare, pri čemu su oni “naši” obavezno dobri, a oni “njihovi” neminovno loši. Dešava se i da u javnosti uistinu loš istoričar dobije mjesto koje mu ne pripada samo zato što je “naš“, a dobar istoričar da bude prećutkivan samo zato što je “njihov”. Ova podjela na “naše” i “njihove” učinila je da ispred imena istoričara obavezno ide nacionalna ili vjerska odrednica, tako da sada imamo Srbe-istoričare, Crnogorce-istoričare i, napokon, “Turčina koji piše istoriju”. Nacionalna ili vjerska odrednica ispred istoričarevog imena postala je važan element za utvrđivanje kvaliteta njegovog naučnog djela i ujedno garancija istinitosti njegovih tvrdnji. Sjetimo se samo sa kolikim je nepovjerenjem i animozitetom dio javnosti dočekao knjigu “Skrivana strana istorije” dr Šerba Rastodera, zasigurno najznačajnijeg predstavnika moderne crnogorske istoriografije, i to samo zato što im nije odgovarala njegova vjerska pripadnost. Očito, neki ljudi nikako ne mogu da shvate da je istorija zanat, a ne rod vojske u kome se služi naciji. Čim kritikujete istoričara koji i u spavaću sobu ulazi s vučedolskim Krstaš-barjakom, onda se kritika te knjige doživljava kao napad na Crnu Goru, a čim pohvalite knjigu istoričara koji je označen kao crnogorski Srbin, obavezno vas optuže za dodvoravanje Beogradu. Zato u Crnoj Gori istoričar koji se uznosi svojim crnogorstvom ili koji paradira svojim srpstvom, može da piše gluposti do mile volje, jer ga od kritike unaprijed štiti njegova nacionalna pravovjernost. Sakriveni iza tobožnjih “interesa nacije” ili političke ideje za koju je bore, ovi istoričari su istorijsku nauku pretvorili u partiotsku disciplinu. Evo nekoliko primjera “patriotskog mišljenja” istoričara.
Početkom 1990. godine akademik Vlado Strugar napisao je “Povelju Jugoslavije”, odnosno, ustav za planiranu “treću” Jugoslaviju.
- Spremio sam Povelju Jugoslavije da je - kad se navesti rad u parlamentu o novom ustavu zemlje - uručim kao predlog - veli Strugar o motivima koji su ga podstakli da se pozabavi ovim poslom. Svoju Povelju Strugar je umnožio u 300 primjeraka i poslao je na neke važne adrese. Iako Povelja nije imala nikakvu političku težinu, Strugarev napor da je napiše, od njega samog tretiran je kao patriotsko pregnuće, klasičan je primjer istoričarevog služenja zlu. Čak nekoliko godina prije nego je počeo Miloševićev rat za etnički čiste teritorije, istoričar Vlado Strugar je članom 28 Povelje predvidio mogućnost promjene republičkih granica i obrazovanje zasebnih nacionalnih republika u okviru republika-članica tadašnje Jugoslavije. Da ne bi bilo nedoumica oko graničnih linija koje treba korigovati, Strugar članom 557 predviđa da se organizuju “oblasni referendumi” u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini, južnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni, zapadnoj Sremu, istočnoj Slavoniji i Baranji. Stanovništvo istočne Bosne, zapadnog Srema, istočne Slavonije i Baranje trebalo je da odluči da li će ostati u sastavu matičnih republika ili će se pripojiti Srbiji, dok su istočni Hercegovci trebali da odluče o ujedinjenju s Crnom Gorom. I napokon, stanovništvo južne Hercegovine i zapadne Bosne trebalo je da odluči da li će ostati u sastavu BiH ili će se pripojiti Hrvatskoj. Eto tako je akademik Strugar zakonski uredio rasparčavanje Bosne i Hercegovine i “pravednu” prekompoziciju Hrvatske. Svi koji poznaju istoriju srpske političke kartografije lako će u ovom Strugarevom planu prepoznati jednu skromniju varijantu “velike Srbije”. Zatim su krenuli tenkovi.
Pored istoričara koji se bave rješavanjem krupnih pitanja nacije, postoje istoričari-patrioti koji svoju struku koriste za promovisanje našeg bogatog kulturnog nasljeđa. Jedan od takvih istoričara je doktor istorijskih nauka Radomir Bulatović (1935), dugogodišnji direktor Narodnog muzeja Crne Gore i aktuelni direktor Njegoševog mauzoleja. U želji da naučnoj javnosti predstavi relikvije koje se nalaze u Crnoj Gori, dr Bulatović je 1995. godine objavio knjigu “Najveće hrišćanske svetinje” (Podgorica, 1995). Knjiga je objavljena na srpskom, ruskom i engleskom jeziku, a recenzirao je prof. dr Slobodan Tomović. U toj knjizi jedno poglavlje posvećeno je ikoni Bogorodice Filermose, koju je Bulatović proglasio čudotvornom. Pored nekih zanimljivosti u vezi sa ikonom, zaslugom dr Radomira Bulatovića domaća i svjetska javnost saznala je i da se slika Bogorodice Filermose ne može poslati telefaksom! Kako tvrdi dr Bulatović, uzalud stavljate sliku Bogorodice Filermose u telefaks - umjesto njenog lika izlazi čisti bijeli papir, a uređaj, koji je proizvod najveće američke pameti, samo žalostivo cijuče.
- "Stavljali smo nekoliko puta njenu sliku u telefaks”, kaže Bulatović,
“a on je samo cičao. Lik se nije pojavljivao. Službeno je to bilo potrebno učiniti, ali nije uspjelo.” (str. 59).
Kako je slika ikone poslata kome je trebalo, ako već telefaksom to nije bilo moguće, dr Bulatović ne objašnjava, iako bi i to bilo od značaja za istorijsku nauku.
Istoričar dr Radomir Bulatović došao je do još nekih značajnih naučnih otkrića. U knjizi “Starozavjetni toponimi na Bjelasici” (Andrijevica, 1998.) dr Bulatović je ustvrdio da su Sloveni došli na Balkan još u ledenom dobu ili 70.000 prije Hrista, a ne u 6. i 7. vijeku nove ere (str. 139).
Takođe, u ledenom dobu Srbi su naselili planinu Bjelasicu, što dr Bulatović dokazuje činjenicom da Srbi zadnjicu zovu “tur”, a na Bjelasici se i danas kaže: “dobićeš po turu”. Ipak, da bi ova naučna teza bila vjerno prenesena, navešćemo citat iz Bulatovićeve knjige:
- Srbi kažu za guzicu tur. Eto ko je živio u ledeno doba na planini Bjelasici, kada se sada ove 1997. godine, kaže za neposlušnog "dobićeš po turu". Nije slučajno tur i guzica istog ili sličnog značenja, jer je poznato da se u pećinama nalaze iz ledenog doba kosti divljeg govečeta tura, kojim su se ljudi hranili” (str. 132).

Pored ovog neobičnog otkrića, dr Bulatović utvrdio je i da je Kotor dobio ime po toru, tj. oboru za stoku. Bulatović je lucidno rastavio ime ovoga grada na dva sloga (Ko-tor) i konstatovao da je ovo primorsko mjesto bilo zimsko stanište za njeguške čobane i njihovu stoku. Domišljati Bulatović ne objašnjava otkud kod crnogorskih seljaka iz kontinentalnih krajeva potreba da stoku zimi dognaju na morsku obalu, niti objašnjava čime je u Kotoru prehranjivana. Crnogorski seljaci jesu imali plemićkih manira, ali njihova briga da im ovce provedu zimu u toplijim krajevima, ipak, nam izgleda malo pretjerana. Bokokotorski zaliv kao crnogorsko zimovalište za stoku bio bi odista idealan ukoliko bi se stoka mogla prehranjivati ruzmarinom, a pojiti morskom vodom. No, uprkos tome istoričar Bulatović uporan je u uvjerenju da je crnogorska stoka zimovala na kotorskoj rivi, pa svoju tvrdnju podupire i sopstvenim vizuelnim utiskom. Kotor, veli Bulatović, kad se gleda sa Lovćena odista liči na tor! (str. 136). E, pa neka je blagoslovena ruka iz Ministarstva kulture koja je potpisala rješenje o imenovanju ovog čovjeka za direktora Njegoševog mauzoleja.

[Regi]

Kako akademik Lakić objašnjava pojavu termina “velikosrpski hegemonizam”

Originalnosti u naučnom zaključivanju ne nedostaje ni akademiku CANU Zoranu Lakiću, jednom od naših najpoznatijih istoričara. Po prirodi hrabar i samouvjeren, on je krajem 2002. godine otišao na skup o “Velikoj Srbiji”, koji je organizovala Srpska akademija nauka i umjetnosti, i usred Beograda iznio nekoliko interesantnih istorijskih tvrdnji. Na početku svog izlaganja pred uglednicima SANU, akademik Lakić je rekao da je cilj njegovog rada da objasni “kada se i kako u Crnoj Gori pojavio termin - velikosrpski hegemonizam” (Velika Srbija - istine, zablude, zloupotrebe, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, Beograd, 2003, str. 261). Začudo, nakon te konstatacije akademik Lakić tvrdi da je termin “velikosrpski hegemonizam” pronašao u tekstovima pisanim 1913. godine, povodom stogodišnjice Njegoševog rođenja. To znači da je ova ideološka kovanica crnogorski izum, iako svi ostali srpski akademici jednoglasno tvrde da je ona proizvod neprijateljske austrougarske propagande. Ipak, da vidimo gdje je to u tekstovima iz 1913. akademik Lakić pronašao termin “velikosrpski hegemonizam”. Pronašao je, vjerovali ili ne, jednu rečenicu upućenu Njegošu, koja glasi: “Slava ti veliki Srbine”. I to je za njega dokaz o postojanju “velikosrpske terminologije” u Crnoj Gori. Dakle, jedan akademik ne razlikuje pridjev od ideološkog termina. Ova pogreška nekako bi mu bila oproštena da barem poznaje problematiku o kojoj piše. Međutim, on ovu problematiku ne poznaje čim tvrdi da se o velikoj Srbiji prvi put pisalo u Crnoj Gori 1913. godine. Ovom prilikom otkrićemo akademiku Lakiću da se “velikosrpska terminologija” prvi put javila u Crnoj Gori 1871. godine, i to u književnom časopisu “Crnogorka”. Zar ne izgleda tužno kada ugledni istoričar promaši datum rođenja za četrdeset i dvije godine?
Na skupu o “Velikoj Srbiji” akademik Lakić je svoje kolege informisao i o aktuelnom antisrpstvu u Crnoj Gori. On kaže da u Crnoj Gori srbofobiju podstiče politička elita, koja formira “paralelne institucije” i omogućava njihovu “destruktivnu djelatnost”. Zatim akademik Lakić saopštava da se na sportskim priredbama čuju uzvici “Srbe na vrbe” i “Ubij Srbina”, da se zabranjuju srpske pjesme i da su napravljeni spiskovi za odstrel, koji su čak i objavljeni (str. 272). Kakva li je jeza prožimala srpske akademike dok su slušali kako u Crnoj Gori uzvikuju “Srbe na vrbe” i prave spiskove za likvidaciju. Akademik Lakić je, naravno, plasirao najobičnije izmišljotine o prilikama u Crnoj Gori, opisujući svoju zemlju kao Hrvatsku iz vremena Anta Pavelića. Sve ove izmišljotine trebale su mu da bi sebe predstavio vitezom koji, i pored postojanja spiskova za likvidaciju (na kojima je visoko rangiran), čvrsto drži zastavu srpstva u Crnoj Gori. No, da bi uplašenim akademicima dao malo nade, akademik Lakić je dodao jednu ohrabrujuću novost: na zidovima crnogorskih zgrada sve je više grafita protiv srbofobije. Jedan od takvih glafita glasi: “Dosta je bilo” (str. 272). Akademik Zoran Lakić je nesumnjivo prvi crnogorski istoričar koji umjesto da čita istorijske izvore, čita grafite po podgoričkim zidovima i na osnovu njih donosi ozbiljne naučne zaključke. Ako je, shodno njegovom mišljenju, grafit istorijski izvor, onda će on ubrzo krečenje proglasiti nasiljem nad istorijom.

[Ćipur]

Dr Živko Andrijašević: VREMEPLOV, O ČEMU SU CRNOGORCI RAZMIŠLJALI PRIJE STO GODINA

Od Japana do Ustava


Kao i sada, Nova godina je prije 100 godina dolazila u noći između subote i nedjelje. Izgleda da je i vrijeme bilo slično, jer poslije tropske kiše koja je na Badnji dan i prvog dana Božića padala (24-25. decembra), cetinjska brda su bila prekrivena snijegom. U unutrašnjosti Crne Gore je bilo slično, tako da zbog snijega na Bukovici i pošta iz Kotora stizala je ovih dana sa zadocnjenjem na Cetinje...
Novoj godini su se najviše radovali državni činovnici kojima su ukazi o postavljenju objavljeni posljednjeg dana 1905. godine: Mihailo P.Ivanović, je postavljen za v.d. člana Velikog suda; dr Dušan Matanović za sekretara I klase, te Ljubomir Bakić i Janko Drljević za sekretare II klase u Velikom sudu. Milovan V. Raičević, je postavljen za člana i v.d. Oblasnog suda u Nikšiću; Dušan V.Vukotić, za sekretara I klase Ministarstva pravde.
Dva su događaja bila u fokusu crnogorske javnosti: rusko-japanski rat, odnosno ruska revolucija i donošenje prvog crnogorskog ustava. Rusko - japanski rat se tumačio kao rat rasa, odnosno kultura koje su se borile o prevlast dva velika naroda. Rusija je u ovom ratu učestvovala u ime Evrope, odnosno sudeći po uvodnom komentaru u "Glasu Crnogorca" iz posljednjeg dana 1905. u kojem se sumirala godina na izmaku, u ovom ratu su se sudarile evropska i japanska vojnička škola, unutar kolonijalne politike Evrope. U tom smislu rusko-japanski rat je tumačen kao krvava tragedija te tek započete kolonijalno pljačkaške politike. U tom kontekstu, ruska revolucija je tumačena kao vjetar novog vremena koji je dunuo i kroz neizmjerne ruske ravnice i pokrenuo rusko društvo u borbu za građanske slobode...
Ona uklanja sa političke pozornice ličnost, da bi na nju došlo društvo. Padaju autoriteti pojedinca, da bi ustupili mjesto autoritetu cjeline i volji narodnog raspoloženja.
U svijetu kojim dominira otimačina velikih, mali, sićušni i neznatni stoje u zakutku, čekajući zgodan čas, da se i oni koriste onim, na šta imaju pravo. Oni ako nemaju milione bajoneta i hiljade čeličnih topova, imaju rodoljubiva srca i blagorodne duše sa pravima, koja su im osvještala i istorija i nebo. Malena, ali među silnima ovoga svijeta ugledana i rado viđena Crna Gora je dobila dar, do koga veliki i bogati narodi nijesu mogli da dođu ni poslije najvećih žrtava. To što je Crna Gora dobila Ustav zahvaljujući svome rodoljubivom vladaocu, bio je osnov za najavu još bržeg napretka i sreće. Naravno, činjenica da je Crna Gora dobila Ustav, bila je povod i za šire komentare o značenju ovoga akta za državu i društvo.
Novine su pisale kako je Ustav preveden na italijanski i razdat svim italijanskim poslanicima i senatorima. Profesor Poljani u College Romaine održao je sjajno posjećeno predavanje o novom crnogorskom ustavu ...
Oglasio se i Janko Drljević, upravo postavljen sekretar Velikog suda, najveće sudske instance u državi. Drljević Ustav smatra nužnim postulatom moderne države... Pravna ideja je duša koja teži da stvori sebi od države zdravo tijelo. Drljević je smisao ustavnog poretka i svog zalaganja za pravnu državu, vidio u pravnoj jednakosti, koja traži pri jednakim okolnostima jednaku mjeru u suđenju svima i svakome... Završavajući svoj tekst konstatacijom da je dužnost države da snaži državljane kulturno, ekonomski i prosvjetno, a nužni preduslov za sve to - conditio sine qua non - jeste čvrsto pravno uređenje zasnovano na savremenim pravnim principima, Janko Drljević, inače brat poznatijeg Sekule, konstatuje da je samo uređena pravna država sposobna za razvitak i ima pravo na opstanak, kao i da je pravno uređenje nužni postulat moderne države. Sudeći po ovim teorijskim eksplikacijama dalo bi se zaključiti da tadašnjim generacijama nije falilo znanja o pravnoj državi.
Pa ipak...
Držim, da niko ne može konstatovati, da su Crnogorci tek sada dobili slobodu, umovao je jedan učitelj koji nije razlikovao pravno uređeno i nacionalno slobodno društvo.
Svim oblasnim upravama, predsjednicima varoških opština i plemenskim kapetanima upućen je Raspis s tumačenjima glavnih odredbi Ustava. Istovremeno, pojedinci su ukazivali na pojave moralnog kvarenja društva: Svuda po državi pojaviše se seoske krčme sa raznim stranim produktima, koji štetno uticaše na dotle mirne seoske domove, to m-aterijalno počeše opadati; štetnim za njihov zdravi organizam špirituoznim pićima privukoše omladinu u svoje nezdrave i zagušljive krčme.... Trošeći tako po krčmama svoje zdravlje i očevu imovinu, postade omladina nesposobna za rada - propi se i prolijeni! Trka za materijalnim dobitima je izgleda bila u zamahu jer je nastala konkurencija među činovničkim staležom: ko će se pokazati u boljem odijelu, ko će uzjahati boljega konja....Neki od državnih činovnika prokartaše, propiše i na druge nemarne cijelji potrošiše velike državne sume.
Pošto se tada Božić slavio prije Nove godine (25. decembra) i bio važniji i glavni praznik, to se Nova godina doživljavala najčešće kao početak novog vremenskog ciklusa. Otuda su i vijesti kako se proslavljao Božić bile aktuelnije od onih u vezi dolaska Nove godine. Dvor i Gospodar su i ovaj Božić proslavili po lijepom srpskom običaju. Bajičani, podoficiri vojne škole i perjanici su na Badnji dan prije podne donijeli badnjake u dvor. Pošto je obavljena liturgija u manastiru, onda bi velikodostojnici i ugledni građani krenuli ka dvoru na čestitanje. U odžakliji, gdje je bila namještena božićna trpeza, čestitke su ovoga puta primali Gospodar s knjeginjom Milenom i knjeginjicama Ksenijom i Vjerom. Između vijesti o proslavi Božića i proslavi Sv.Stevana, krsnog imena tadašnjeg mitropolita Mitrofana Bana, stajala je mala notica o tome kako je crnogorska vlada dobila od srpske vlade vrlo ljubazan i topao odgovor na notu, kojom je naša vlada srpskoj vladi javila promjenu režima u Crnoj Gori i davanje Ustava.
Sudeći po novinama vlada je ubrzano radila na budžetu za 1906. godinu, najavljivan je izlazak novog političkog lista, koji će objektivno i rodoljubivo, u duhu novog političkog života Crne Gore, zasnovanog na Ustavu, raspravljati sva politička, društvena, narodna, ekonomska, prosvjetna i trgovinska pitanja, koja zasijecaju u život naše otadžbine.

ČESTITKE OD CARA I SULTANA

Gospodaru su Novu 1906. telegrafom čestitali: car i kralj Franjo Josif, car sviju Rusa Nikolaj II, njemački car Vilhelm II, talijanski kralj Viktor Emanuel III, kralj Velike Britanije i Irske, car Indije Edvard VII, sultan Abdul Hamid, kralj Srbije Petar, knjaz Bugarske Ferdinad I, carsko visočanstvo knjaz Napoleon, Kraljevsko Visočanstvo Duke od Aoste. ...Telegrafske čestitke o Novoj godini knjaz Gospodar dobio je i od uzvišenih Svojih kćeri i zetova, kao i od mnogobrojnih odličnih prijatelja iz inostranstva. I dok su evropski vladari razmjenjivali protokolarne čestitke telegrafom, Gospodar je na Cetinju primao lično čestitke ustaljenim redom: prvo bi čestitao diplomatski kor, potom knjaževska vlada, članovi Državnog Savjeta i Velikog suda, a potom ostali velikodostojnici vojnog i građanskog reda. Za to vrijeme ispred dvora bi stajala uparađena jedna četa vojske na čelu sa vojnom muzikom koja je svirala.

[Ćipur]

SVE SE MIJENJA OSIM ČITULJA

Čini se da su ČITULJE i po formi i po sadržaju, najstalnija crnogorska institucija koja se skoro nije promijenila u ovih sto godina. Istina, slika pokojnika će se ustaliti tek u novije vrijeme, ali forma čitulje nije. Uglavnom je počinjala: S tužnim srcem javljamo svijema našim srodnicima, prijateljima, kumovima i poznanicima, da je naš dobri i nikad neprežaljeni.....u toj i toj godini preselio u vječnost. Pri tome je bilo očigledno da to nije bila puka informacija o tome da je neko umro, jer su novine izlazile jednom nedjeljno, te bi se teško moglo zaključiti da se neko oslanjao na njih kao izvor informacija o nečijoj smrti i potrebi da na osnovu takve informacije izjavi saučešće pokojnikovoj rodbini. Kao dijelom i danas, to je bila potreba rodbine da koristeći štampu podigne ugled pokojnika, odnosno njegove kuće. To se uočava i po tome što se javno iskazivala doživotna blagodarnost knjazu Gospodaru i knjeginjici Mileni, za češće raspitivanje pri bolovanju, kao i na brzojavima nama utjehu pri smrti pokojnika: knjazu Mirku i knjeginji Nataliji na brzojavnom saučešću, a ponaosob knjazu Mirku, koji je pokojnika do vječne kuće ispratio, a nama ucvijeljenim tugu ublažio. Da je pokojnik bio značajniji, ako su na sprovodu bili ugledniji ljudi, svjedoči i potreba njihovog nabrajanja i navođenja imena onih koji su prisustvovali pogrebu. Potom se zahvaljuje običnom narodu: Hvala braći Bjelopavlićima, koji na glas o smrti pokojnikovoj dođoše, ožališe ga i do vječne kuće ispratiše ... ili hvala braći Dobrljanima, Ceklinjanima, Ljubotinjanima, Bajicama, Donjokrajcima i Cetinjanima koji u velikom broju..... Ako je pokojnik bio običan smrtnik kojem nijesu na sprovod dolazili članovi vladarske kuće ili drugi velikodostojnici iz vlasti, onda je i zahvalnost građanstvu nikšićkom... braći Crnogorcima i primorcima bila formula kojom je trebalo naglasiti masovnost sprovoda. Potom bi išla zahvala govornicima na odru. Sudeći po čituljama to su najčešće bili učitelji: Hvala g. učitelju ....... koji s pokojnikom dirljivim govorom oprosti.... Njima se iskazivala zahvalnost i kada bi na sprovod doveli đake: Hvala g. učiteljima ovdašnjim, koji s đacima sprovod uveličaše. ... Očigledna potreba da se kult smrti uzdigne na nivo javnog čina ostao je do današnjih dana i čini se da se u tom smislu malo što izmijenilo.

O TENDERU I MUKAMA JEDNE GOSPAVE

Novine su redovno čitali trgovci, ako ni zbog čega drugog, onda zbog, kako bi se to danas reklo tendera, onda oglasa kojim su najavljivane licitacije i javne nabavke. Ovog puta je iz Ministarstva finansija najavljivana nabavka soli i davanje kontrata za istu, onome ko se obaveže za najnižu cijenu nabavljati iz inostranstva morsku so, dobre vrste, bijelu, pregodišnjenu, po mostri koji se nalazi u kancelariji Ministartstva.... Da bi se učestvovalo na licititaciji Ministarstvu se morala položiti kaucija od 20.000 kruna. Kancelarija Ministarstva unutrašnjih djela je najavljivala prodaju jedanaest konja i jedne karoce sa opremom za dva konja, dok je Oblasni sud oglašavao stečaj nad imovinom prezaduženog Filipa St. Adžića iz Đinovića. U službene Objave, svakako je bila i ona da će se poštanske marke Ustav 1905. prodavati i dalje na neograničeno vrijeme, dok će one koje su se u prodaji pojavile bez žiga i potpisa moći zamijeniti u svakoj poštanskoj štaciji. Filatelija je očigledno bila na cijeni sudeći po privatnom oglasu izvjesnog Bečlije koji je rasprodavao privatnu zbirku od 15000 maraka s popustom od 50 do 70 odsto. Ako bi neko poželio novo odijelo, onda se ono moglo poručiti kod Jovana Stikarovskog u Budimpešti. Kod porudžbine dosta je naznačiti mjeru, boju i cijenu. Što se ne dopada rado će se promijeniti ili novac natrag vratiti, poručivao je ovaj trgovac svojim potencijalnim mušterijama u Crnoj Gori. Ali ako biste bili sreće, kao izvjesna Gospava, da je napusti muž prije 12 godina koji je negdje u svijet otumarao i koja je podnijela u Konzistoriju brakorazvodnu parnicu, onda biste morali preko Glasa Crnogorca uputiti javni poziv, zaboravnom mužu, da se lično predstavi, ili u protivnom slučaju, svoje sadanje boravište prijavi, kako bi sa svojom suprugom bračnu zajednicu nastavio, ili u protivnom slučaju, sa njom brakorazvodnu parnicu poveo. Ukoliko se muž ni poslije javnog poziva ne bi javio u roku od šest mjeseci, postaviće se reda radi njegov zastupnik, koji će njegove razloge u ovome bračnome sporu zastupati, te će se tako u njegovome odsutsvu ovaj brakorazvodni spor riješiti. Tim bi bila zadovoljena forma, dok je vjerovatno o suštini malo ko razmišljao.

[Old Bone]

Hvala na ovom postu..UZIVAO SAM!
Pozdrav,

[Ćipur]

“Kod nas se istorija ne falsifikuje na sitno. Mi kad farbamo, farbamo sve.”


Živko Andrijašević, istoričar

[Ćipur]

Četvrtak, 30. Decembar 2004. 13:00 (Pobjeda)

- Istorija kod nas nije obična priča o prošlom, već kolektivna fikcija koja čini temelj našeg identiteta. Svaku priču o prošlom ljudi doživljavaju kao priču o njima sadašnjim, tako da im nije nevažno kako će ta priča o prošlosti izgledati. Posebno im je važno da očuvaju mitsku građevinu koju zovu nacionalnom istorijom, jer im je ona najpouzdaniji dokaz da nijesu potomci običnih ljudi. A ako nijesu potomci običnih ljudi, onda su oni bolji od drugih. Zaista je mnogo truda trebalo da se ta građevina uspenje do oblaka i da se više od dva vijeka očuva neokrnjenom. Zbog toga razumijem naše opterećenje istorijom i toliko interesovanje za posao kojim se u normalnim društvima bave isključivo istoričari. Međutim, kod nas, da parafraziram jednu poznatu misao, postoji uvjerenje da je nacionalna istorija previše ozbiljna stvar da bi se prepustila samo istoričarima. Drugim riječima, naša uzorita nacija ne želi da nekakvi novi istoričari upropaste laž koju je ona izabrala za svoju Istoriju. Zato se svaki naš neuki sunarodnik osjeća kompetentnim da vam kaže: “To nije tako bilo”. On nije dužan da objašnjava otkud zna, niti da dokazuje da vi ne znate. Dovoljna mu je kvalifikacija to što je rođen u okolini Cetinja ili što je doselio u Crnu Goru poslije Kosovske bitke, a kasnije natakao onu kapu s točkićima, kaže specijalno za subotnji dodatak “Pobjede” istoričar, Živko M. Andrijašević.

KO NAM JE KRIV

* U kojoj je mjeri danas moguće vjerovati našim istoričarima?
- Po pravilima koja važe kod nas, istoričari se dijele na “naše” i “njihove”. Ako je istoričar “naš” onda mu bezrezervno vjerujemo, jer bi ga inače bilo glupo držati za svog. No, ukoliko je u pitanju “njihov” istoričar, onda unaprijed znamo da laže. Hoću da kažem da ljudi bezrezervno vjeruju onim istoričarima u čijim stavovima prepoznaju sebe i svoje ideološko-političke nazore, smatrajući da je istorijska istina samo ono što oni smatraju za istorijsku istinu. Od istoričara se stoga jedino očekuje da potvrdi ono što 650.000 crnogorskih građana zna i bez njih. Da li će neko vjerovati istoričarima, ponajmanje zavisi od stručnosti i istraživačke utemeljenosti istoričara, već, prije svega, od lične percepcije koja se ne temelji na vrijednosnom sistemu koji važi u istorijskoj nauci. Ipak, ja moram reći da većina istoričara, mojih kolega, strogo poštuje principe nauke kojom se bavi i da se zaista ne služi neistinama. Ima, nažalost, njih nekoliko za koje se to ne može reći, ali oni nijesu toliko ni značajni ni pametni da bi se po njima naša struka prepoznavala. To što postoje političke strukture koje upravo njih smatraju za mjeru svih stvari, nije problem crnogorskih istoričara.

* Koliko se kod nas istorijografija zloupotrebljava u dnevno političke svrhe? - Od pojave “Ljetopisa popa Dukljanina” istoriografija se zloupotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. To uopšte nije neobično, jer istoriografija zbog svoje važnosti za formiranje svijesti i uvjerenja najizdašnije “hrani” politiku. Političke strukture ne snose krivicu što je istorična obmana - najuvjerljivija obmana, već je krivica u društvenim strukturama koje su na tu obmanu neotporne, i naravno, u istoričarima koji pristaju da budu pouzdani posrednici. Međutim, nepravedno je stalno pripisivati crnogorskim istoričarima krivicu zbog služenja dnevnoj politici. Zar crnogorski novinari ili pravnici nijesu veće sluge dnevne politike? I to sluge koje snose dio krivice za hiljade unesrećenih ljudi. Pogledajte film Koče Pavlovića “Rat za mir” pa ćete vidjeti kakav su moralni zločin novinari počinili. A sjećate li se uglednih crnogorskih pravnika, univerzitetskih profesora i predsjednika ovog i onog, čiji je osjećaj za pravo i pravdu bio zamro od 1991. do 1995. godine? Danas im potekne suza kada se spomene rijeka Tara. Ako hoćemo da budemo pošteni, onda moramo reći da i ostali imaju svoje dežurne cirkusante i režimske viteze, a ne samo istoričari. I među crnogorskim hemičarima ili agronomima bi se našlo isto toliko poslušnika režima, samo da je režimu stalo da ih učini poslušnicima.

* Budućnost društva treba posmatrati kroz obrazovni sistem. Profesor ste Istorije Crne Gore na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Kakav status ima taj odsjek?
- Nažalost, na Filozofskom fakultetu još postoji zajednički odsjek za istoriju i geografiju, što nikšićki Filozofski fakultet čini jedinstvenim u svijetu. Zajednički Odsjek za istoriju i geografiju relikt je nekadašnje Više pedagoške škole koja je osnovana nedugo poslije Drugog svjetskog rata. Ako je u to vrijeme bilo razloga da takav dvopredmetni studij postoji, danas nesumnjivo nema nijednog razloga da se od Odsjeka za istoriju i geografiju ne formiraju dva odsjeka. To je ne samo prirodno i opravdano, nego u posljednje vrijeme i neminovno. Međutim, lični interesi i jedna nakaradna forma lokal-patriotizma, sprječavaju da do toga dođe. Mi smo na Katedri za istoriju odavno napravili kvalitetan i moderan elaborat za studij istorije, ali uprava Fakulteta uporno onemogućava da se to realizuje. Zanimljivo, na Filozofskom fakultetu je očas otvoren Odsjek za pedagogiju i Odsjek za njemački jezik, ali Odsjek za istoriju ne može. To je meni, jednostavno, nepojmljivo, dok nekolegijalnost, nepotizam i protekcionaštvo koje postoji na Fakultetu, mogu da razumijem. No, i pored svih tih problema, zaslugom mojih starijih kolega odnedavno su se stvari na Katedri za istoriju uveliko promijenile. Na bolje, razumije se. Ima mnogo profesionalnih i stručnih pomaka, o čemu će se, vjerujem, tek pisati.

* U jednom eseju kažete da se crnogorska istoriografija početkom 21. vijeka vraća romantičarskom periodu. Kako to objašnjavate?
- U najkraćem, krivicom školovanih istoričara. Većina školovanih istoričara, zbog razloga o kojima nije umjesno da govorim, povlači se pred raznim mitomanima i “guslarima”, koji se tobože bave istorijom. Oni, nažalost, osvajaju crnogorsku istoriografiju i svoje budalaštine nameću kao crnogorsku istoriju. U takvim okolnostima školovani istoričari morali bi da nespornim činjenicama i intelektualnom superiornošću razbiju u paramparčad plemensko-mitomanske građevine koje su nazidali ovi kvazi-istoričari. Umjesto toga, neki školovani istoričari, koji predaju na Univerzitetu ili su akademici, pristaju da im budu argati, dok većina ćuti u hladovini i streca od svakog guslara koji ima pisaću mašinu. Pravo da Vam kažem, strah me da ovi istoričari, koji vijek provode u hladovini, ne navuku nešto na plućima.

* Vi ste javno kritikovali pisanje nekih istoričara, posebno nekih akademika. - Moram Vam najprije reći da za kritiku nekih naših akademika uopšte nije potrebna hrabrost, pa ni preveliko znanje. Potrebna je samo dobra volja. Međutim, ja radove naših uvaženih akademika uopšte nijesam kritikovao, već sam njih i njihovu “nauku” ismijavao. Istorijska kritika je ozbiljan posao i podrazumijeva ukazivanje na slabosti naučnog djela, no budući da radovi ovih akademika ne spadaju čak ni u loša naučna djela, ja nijesam imao što kritikovati. Nadam se da će se uskoro pojaviti knjiga koja će biti isključivo njima posvećena i u kojoj ću objaviti svaku njihovu riječ sa partijskih sastanaka, raznih ideoloških i statutarnih komisija. Neka crnogorska javnost sazna da su današnji ravnogorski istoričari bili zaista uzorni članovi SKJ.

[Ćipur]

* Kako objašnjavate činjenicu da Crna Gora jedna od najstarijih evropskih međunarodno priznatih zemalja, nakon skoro vijek i po još uvijek traga za sopstvenim državnim identitetom?
- Većina naših velikih umova kada hoće da odgovori na ovo pitanje stavi dvije tačke, pa nabraja: Srbija, Garašanin, Pašić, Francuska, Turci, car Murat... Ja bih najprije krivicu tražio u nama samima. Ako smo 1918. godine morali da izgubimo ono što smo imali, od 1990. do danas mogli smo da vratimo ono što smo tada izgubili. Neko će reći: bilo je teško i opasno. Međutim, to nikada neće ići lako i bez velikih problema. Uvijek postoje “nepovoljne okolnosti”, a najnepovoljnija okolnost je u tome što za sada, barem prema mom uvjerenju, želja za sopstvenim državnim identitetom nije dominantna kod pravoslavnog dijela crnogorske populacije. O razlozima takvog opredjeljenja napisao sam u “Monitoru” nekoliko eseja, tako da ih ovdje ne bih prepričavao. No, objasnili vi takvo opredjeljenje ovim ili onim istorijskim razlozima, u pitanju je legitiman politički stav. Što prije uvažimo tu činjenicu, biće bolje za sve nas.


* Iz ugla istoričara kako vidite sudbinu državne zajednice Srbije i Crne Gore?
-Istoričari se, kao što znate, bave prošlošću, a Vi od mene tražite da se bavim budućnošću. Ja Vam o tome ne mogu govoriti kao istoričar. Kao čovjek koji čita novine, mogu Vam reći da ja ne osjećam da zajednica Crne Gore i Srbije postoji. Da li ona uistinu postoji i da li ima budućnost, neka vam kažu dokazani crnogorski patrioti i mislioci, a ne ja. Mene možete pitati o Turskom carstvu. Pokušavam da živim od svog zanata

*Da li i Vi živite od prodaje ideologije, budući da se u svojim tekstovima bavite i nekim politički aktuelnim temama? - Ja sam istoričar koji pokušava da živi od svog zanata. I ne bavim se politički aktuelnim temama, već istorijskim temama koje nekome izgledaju, ili to uistinu jesu, politički aktuelne. Meni je najvažnije da saopštim nepobitne činjenice i na osnovu njih izvedem utemeljene konstatacije, a da li je to politički aktuelno ili nije, zaista mi nije mnogo stalo. Svako ima pravo da istoriju čita na svoj način i da u njoj prepoznaje trag sadašnjosti. No, najstrašnije je kada vas za politizaciju istorije optuže istoričari koji su svojevremeno doktorirali na “podobnim” temama. Danas niko tako strasno ne zagovara objektivnost istoričara kao oni. Ideologije su skup dopadljivih laži.


*U knjizi “Nacija s greškom” pišete o preprodavcima ideologija i uopšte o ljudima koji žive od ideologije.
- Crnogorci, kao i većina siromašnih Balkanaca, pokušavaju da žive od ideologije, tj. od prodaje “velikih” riječi i krčmljenja svakojakih ideja. To je, ne samo kod nas, najlakši i najunosniji posao, tako da nije neobično što postoje ljudi koji od svog nacionalnog sentimenta prave zanimanje. Tokom čitavog 20. vijeka Crnogorci su živjeli, a i danas žive, od prodaje srpstva, crnogorstva, jugoslovenstva... s tom razlikom što se od crnogorstva može živjeti samo u Crnoj Gori, a od srpstva, i nekada jugoslovenstva, lijep imetak može se steći u Beogradu. Fenomenološki gledano, između ovih ideologija nema razlike, jer su sve ideologije skup dopadljivih laži koje imaju političku svrhu.

[Ćipur]

Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: Pisma Gospodaru - zašto Crnogorci uvijek moraju imati kome da pišu



Svemoćna vlast, od Nikole do Blaža, rješavala je sve probleme, osim zdravstvenih



Za političku narav Crnogoraca važi što i za Iliju Plamenca, nekadašnjeg ministra vojnog - sve se mijenja osim nje. Od Njegoševog doba, kada je u Crnoj Gori uspostavljena državna vlast, pa do današnjih dana, politički mentalitet Crnogoraca je suštinski nepromijenjen. Većina Crnogoraca, uvijek kada je u pitanju vlast, pokazuje snishodljivost, odanost i trpeljivost, koja bi u nekom vanredno religioznom društvu bila ideal za odnos između crkve i njenih vjernika. Gotovo na isti način kao što se iskreni vjernik odnosi prema svojoj crkvi, tako se i Crnogorac odnosi prema svojoj vlasti. On, naime, vjeruje i u ono što nije očigledno, i stalno očekuje boljitak u nekom drugom životu. Ipak, crnogorska skrušenost prema vlasti nije metafizičke naravi, već one najobičnije - egzistencijalne, budući da još od Njegoševog doba vlast određuje ko je ko u Crnoj Gori i ko koliko ima. Pored toga, crnogorska vlast odavno ima još jednu božansku odliku - ona je svemoćna. Bilo kakav problem da imate, osim zdravstveni, vlast može da ga riješi ukoliko hoće. Takođe, bilo što da pogriješite, vlast vas može osloboditi odgovornosti ako to želi, a sve što vam treba, ona vam može dati pod uslovom da joj se dopadate. Svjesni te svemoći, Crnogorci su još u 19. vijeku stekli naviku da se i za najmanju sitnicu obraćaju Gospodaru na Cetinju.
Tradicija obraćanja Gospodaru definitivno se učvrstila za vrijeme duge vladavine kralja Nikole. Za više od pola vijeka kralju se obratilo molbom nekoliko desetina hiljada Crnogoraca. Nekoliko hiljada tih molbi, koje se čuvaju u cetinjskim arhivima, nezamjenjivi su izvor za istorijsku priču o crnogorskom političkom mentalitetu. Svi oni koji su pročitali neke od tih molbi uvjerili su se da su naši siromašni preci bili nevjerovatno daroviti. Bilo je među njima pravih umjetnika, koji su običnu molbu smatrali prejednostavnom formom za traženje novca, pa su svoje potrebe iskazivali pjevljivim osmercem. Jedan od takvih podanika je zavapio:
“Pa ću molit Vladaoca
mog životnog hranioca
Gospodaru junačke vi časti
Nemojte me puštit do propasti.”
Običaj Crnogoraca da se obraćaju Gospodaru nastavio je da živi i poslije detronizacije kralja Nikole, jer je institucija Gospodara, za razliku od dinastije koja je tu instituciju stvorila, nadživjela nezavisnu crnogorsku državu. Postojanost te institucije, odnosno potreba Crnogoraca da imaju Gospodara, bila je uočljiva čak i u doba komunističke vlasti, kada je ogroman broj ljudi prepoznao u Blažu Jovanoviću nasljednika jedne neobične političke tradicije. Blažo Jovanović bio je od 1945. do kraja pedesetih godina čelni čovjek Crne Gore, nezavisno od toga da li je imao funkciju predsjednika crnogorske vlade ili predsjednika Narodne skupštine. Bez obzira kakvu je funkciju formalno imao, on je uvijek doživljavan kao Gospodar. Pisma i molbe koje su petnaestak godina stizale na ove dvije predsjedničke adrese, svjedoče o tome.
Crnogorci su pisali Blažu Jovanoviću zbog različitijih problema, čak i zbog onih koji ni na koji način nijesu bili u njegovoj nadležnosti. Prosto je nevjerovatno zbog kakvih su sve sitnica ljudi pisali prvom čovjeku komunističke Crne Gore, ali je još nevjerovatnije što on nije izbjegavao da se tim problemima bavi. Iako ga njegova visoka pozicija nije obavezivala da rješava probleme koji su u nadležnosti lokalne vlasti, Blažo Jovanović je i najmanjim problemima običnih ljudi pristupao sa najvećom ozbiljnošću i dobronamjernošću. Baš kao i kralj Nikola.
Početkom 1949. godine Blažu Jovanoviću, tada predsjedniku Vlade, obratio se inženjer Janke Gerhard iz Titograda, tražeći da njegov sin, učenik trećeg razreda gimnazije, bude oslobođen učenja ruskog jezika. Blažo Jovanović je odmah zatražio mišljenje od Ministarstva prosvjete, smatrajući da ovom moliocu treba udovoljiti ukoliko je to moguće. Na kraju dopisa predsjednik Vlade piše Ministarstvu prosvjete: “O rešenju po prednjem molimo da uz povratak predmeta izvijestite ovaj Kabinet.” Predsjedniku Vlade pisao je početkom 1952. i jedan Ivangrađanin, žaleći se na direktora Učiteljske škole koji se nepravilno odnosi prema đacima. U isto vrijeme Kabinetu predsjednika Vlade obratio se i direktor Učiteljske škole iz Nikšića, tražeći da Kabinet interveniše kod Uprave saobraćaja “da odobri prevoz kamionom od Titograda do Cetinja i natrag za četrdeset maturanata”. Zbog ovakvih i sličnih molbi, kojih je bilo na stotine, Kabinet predsjednika vlade je tražio informaciju od nadležnog ministarstva, a zatim je njihove podnosioce uvažio pismenim odgovorom.
Pored ovakvih molbi, od Blaža Jovanovića su obični građani tražili da im pomogne oko regulisanja penzije, povraćaja imovine, upisa djece u gimnaziju, dobijanja kredita. Blažu Jovanoviću se početkom 1955. obratila i igumanija manastira Sveta trojica, moleći ga da se manastiru vrati pet hektara zemlje. Kabinet predsjednika je odmah zatražio od Vjerske komisije pri Izvršnom vijeću da ovaj spor riješi i da o tome obavijesti Upravu manastira. Nešto kasnije kabinetu Blaža Jovanovića obratila se i jedna domaćica iz Cetinja, s molbom da joj bude odloženo izdržavanje jednogodišnje zatvorske kazne zbog abortusa. Očito, Blažo Jovanović je imao razumijevanja za ovu ženu, pa je njegov šef kabineta, Grujo Spahić, uputio sljedeći dopis cetinjskom odsjeku unutrašnjih poslova: “Umoljavate se da bi imenovanoj izašli u susret i odložili joj izdržavanje kazne na što duže vrijeme jer ima malo dijete koje mu je potrebna roditeljska njega, a i pored toga nema ga kod koga smjestiti dok se ona bude nalazila na izdržavanju kazne. Takođe se umoljavate da imenovanu posavjetujete da se obrati redovnim putem s molbom za pomilovanje.” Drugim riječima, iz kabineta Blaža Jovanovića traže od Odsjeka unutrašnjih poslova da poduči ovu osuđenicu kako da se zvanično obrati Kabinetu, jer smatraju da bi mogla dobiti pomilovanje. Ovaj gest Kabineta nesumnjivo prikazuje onu humanu stranu ovog režima, koja mu u velikom broju slučajeva nije bila strana.
Isto kao u doba kralja Nikole, i pjesnici su u vrijeme komunizma imali probleme koje je jedino mogao da riješi Gospodar. No, za razliku od pjesnika iz doba kralja Nikole, koji su se uglavnom obraćali zbog kakve novčane pomoći, pjesnici iz komunističke epohe pisali su Gospodaru da bi odagnali prigovore zbog nedovoljne političko-ideološke pravovjernosti. Jedan poznati crnogorski pjesnik obratio se Blažu Jovanoviću 1958. godine: “Druže Predsjedniče, izvinite me što Vam oduzimam dio dragocjenog vremena koje ćete, vjerujem, odvojiti da bi pročitali ovo moje pismo. Meni je veoma jasno da nije ni jednostavno ni lako razumjeti izvjesne pojave koje se dešavaju u našim umjetničkim krugovima a koje, uzgred rečeno, nemaju često nikakve veze s umjetnošću. Vi ste međutim uvijek pokazivali punu pažnju našim problemima, te sam zato slobodan i ovom prilikom da Vas upoznam sa jednom stranom određenih problema koji nijesu, po svome karakteru i suštini, samo moji problemi, iako su i na ovaj i na onaj način direktno “inscenirani” uz moju ličnost.” Ukratko, ovaj poznati pjesnik u opširnom pismu ubjeđuje Blaža Jovanovića da su neutemeljeni prigovori da je jedna njegova pjesma “pročetnička”. Iako ne spori da potiče iz porodice koja je pripadala četničkom pokretu, Pjesnik tvrdi da takva porodična tradicija ipak “ne može da pomuti blizak odnos između mene i društva u kome aktivno, i mislim, progresivno djelujem”.
Poput kralja Nikole i Blažo Jovanović je dobijao stihovane molbe od ljudi koji nijesu pjesnici, ali koji vjeruju da imaju pjesnički dar koji može fascinantno djelovati na visoku ličnost kojoj se obraćaju. Krajem 1957. godine jedan je bivši ibeovac, molbom koju je napisao u stihovima, tražio od predsjednika Crne Gore da mu nađe neko zaposlenje. Na početku ove neobične molbe, dakle prije nego se pređe na stvar, molilac je u klasičnom crnogorskom maniru rekao dvije-tri lijepe riječi o samom Blažu Jovanoviću, nazivajući ga krmarošom broda koji Crnu Goru vodi ka napretku i slobodi:
Molim muzu poezije da izrazim što finije što osjećam i što mislim, a vas hoću da zamolim

Izvinite da vi mene u časove dragocjene
za slušanje moje priče Crne Gore predsjedniče
Jer krmaroš ste na brodu u budućnost koji vodi
u državi, svom narodu ka napretku i slobodi.

[Ćipur]

Laskanje i udvorištvo, te dvije crnogorske zarazne bolesti, inficirale su i jednog crnogorskog advokata, koji jula 1949. godine dopisnicom čestita Blažu Jovanoviću preimenovanje Berana u Ivangrad. Ovaj advokat je smatrao da je promjenom imena ovog grada učinjena čast Piperima, plemenu iz kojeg potiču Blažo Jovanović i Ivan Milutinović (po kome je Ivangrad dobio ime), pa hita da predsjedniku Crne Gore iskaže svoju radost. Kao svaki pravi Crnogorac, ovaj advokat je procijenio da će podsticanjem plemenskog sentimenta ugoditi Blažu Jovanoviću (zlu ne trebalo), a ugađanje Gospodaru znak je crnogorskog punoljetstva i životne mudrosti. Pismo koje svjedoči o “zrelosti” ovog advokata glasi: “Druže Blažo, kao potomku piperskom i rođaku vasojevićkom, toplo ti čestitam na pokršćavanju Berana u Ivangrad, u znak sjećanja na poginulog narodnog heroja Ivana Milutinovića. Svetkovina dostojna svetkovanja! I duše prađedova: Ozra, Pipa, Krasa i Vasa hrabro uzleću nad dolinom Lima vrh Komova - kličući: Oj Vasova čista krvi...”
Ovi primjeri nedvosmisleno potvrđuju konstataciju o postojanosti crnogorskog političkog mentaliteta. Taj mentalitet, koji je počeo da dobija svoje konture u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša, a definitivnu i postojanu formu u doba kralja Nikole, zablistao je u nepromijenjenom obliku i u periodu komunističke vlasti. Izvori koji su ovdje citirani svjedoče o tom kontinuitetu. Naravno, i nakon Blaža Jovanovića Crnogorci su našli novog Gospodara. Svi mi koji živimo u Crnoj Gori svjedoci smo te iskrene ljubavi.


“Dete sam palog borca...”


Predsjedniku Blažu Jovanoviću obratio se 1955. godine i jedan student medicine, žaleći se što mu je bez ikakvog razloga smanjena stipendija koju je primao od Saveza boraca NOR-a. Ovaj student je danas ugledni crnogorski ljekar i aktuelni političar. Iako je rođen u Crnoj Gori, pismo Blažu Jovanoviću napisao je ekavicom:
“Druže Predsjedniče, Dete sam palog borca. I kao sva deca palih boraca primao sam stipendiju od Saveza boraca u iznosu od 2.500 dinara. Ove godine sam tražio da mi se stipendija (pomoć) poveća. Međutim iz nepoznatih razloga pomoć mi je smanjena na 1000 din. Jedina pomoć koju primam i od koje se izdržavam je invalida na oca 1200 din. i invalidski dodatak kao dete bez oba roditelja 4000 din. Mislim, da ćete Vi uvideti teškoće u kojima se nalazim i uticati da mi se pomoć povisi. Unapred zahvalan...”


(Kraj)


====================================
Ovaj student koji je 1955. godine pisao Blažu Jovanoviću, je dr Božidar Bojović, nema ko drugi biti.

[ssin]

Čini mi se da Andrijašević teži istini, ko želi istinu to i dobije, to cenim i korigovaću svoj raniji stav prema njemu. (Sve što sam njegovo čitao čitam sa interneta)

[Ćipur]

A koji ti je bio raniji stav o njemu? Citiraj se, da vidim.

[ssin]

Sećam se da je bilo nešto o Prvom srpskom ustanku, ne znam gde je taj post ali korigujem se jer čini mi se da čovek svesno želi da izbegne ideologizaciju istorije, pa iako nekad upadne u tu zamku iskreno želi da se izvuče iz toga. (moj utisak). Zbog toga, on ne može spadati u istu ligu kao onaj Cimeša.

Takođe, onaj ko iskreno krene u potragu za činjenicama pre ili kasnije upravo to dobije. To je moje duboko uverenje - da svojim težnjama i naporima čovek uvek dobije manje-više ono što želi. To je neki smisao čovekovog rada na sebi i rada uopšte. Cenim to, rad na sebi, svestan napor da neko postane bolji u svakom pogledu, to je uvek moguće. Pozz.

[Ćipur]

Borislav Jovanović: RASTURANjE PLEMENSKE ISTORIJE



Istoriografija dr Živka Andrijaševića je specificna vrsta bavljenja crnogorskom prosloscu, kako po pristupu povijesnoj gradji tako i po formi i nacinu njene prezentacije. Rijec je o istoriografiji modernog senzibiliteta, odnosno, kritickog i fenomenoloskog traganja za unutrasnjim identitetom crnogorske povijesti. Andrijasevic je, u stvari, minuciozan demistifikator one istorije koju smo voljeli a koja je imala sjaj dogmatskog, mitskog i skoro biblijskog odnosa prema njoj.
Ovo je odbrana istorije od neistorije, odnosno, od plemenske i lazne istorije. A kako smo do sada tumacili povijest (sopstvenu) takva nam je i sudbina. Autor knjige “Nacija s greskom” svoje vidjenje povijesti crnogorske i sam definise kao n e p r i j a t n o s u o c a v a nj e kako se i naziva prvi od pet ciklusa njegovih tekstova vec objavljivanih a u ovoj knjizi tek sabranih. I samo letimican pogled na neke od tekstova kao sto su “Nacija s greskom”, “Strah od nezavisnosti”, “Preprodavci ideologija”, “Cojstvo kao falsifikat”, “Granice neznanja nacionalne istorije”, “Istorija po mjeri politike”, “Pravljenje istorije makazama”, “Djedovi kao istorijski izvori”, “Guslari s Gorice”, “Srpska tajna sluzba u Crnoj Gori”, “Petrovici na nisanu”, “Dobar dan, tugo”, “Audijencija pod brijestom”, “Rodjaci na vlasti”, “Protiv plemenskog zaborava”, “Novi pristup crnogorskoj povijesnici”, “Prilog skrivanoj istoriji” govore da je rijec o povijesnicaru koji nas ne vodi iz jednog u drugi muzej i u njihovu ovjestalu ikonografiju vec nas, upravo, izvlaci iz njih i dovodi gdje, u stvari, jesmo: u zivu svakodnevicu svoje proslosti i posebno svoje buducnosti. Upravo u tome je i specificnost ovih publicisticko-povijesnih ogleda. Dr Andrijasevic ne razdvaja proslost od sadasnjosti jer nas se podjednako ticu sva crnogorska vremena. Tako se postupkom ovog autora istoriografija dovodi u poziciju onog sto se bez dvoumljenja moze nazvati i n m e d i a s r e s sopstvenog doba. Vrijeme ove istoriografije je vrijeme aktuelne istoriografije. Ili: vrijeme postherojskog iscitavanja sopstvenog istorijskog iskustva.
Andrijasevic ne ponavlja ono sto je prije njega uradjeno i po stotinu puta ponovljeno, vec saopstava nova, produbljena tumacenja i vidjenja. Ponavlja nesto sto nas se tice sada, ovdje, a to je istrazivanje onih segmenata koji uspostavljaju istorijske analogije sa sopstvenim vremenom. I to se realizuje mimo klasicnog istoriografskog prosedea: kroz socioloki, mentalitetski, kulturoloski, ekonomski i karakteroloski aspekt povijesnih zbivanja i njihovih aktera. Otuda ce proizaci i nezaobilazni utisak: da, zapravo, ovo sto nam se desava (Crnoj Gori i Crnogorcima) nije od juce. Pogotovo, kada je rijec o problemu svih problema – njihovom (crnogorskom) (ne)identifikacijom nacionalnog sa drzavom i obrnuto. I jos nesto, nista manje bitnije, kada je u pitanju eticka ravan velikog broja danasnjih Crnogoraca: nijesmo mi ovakvi samo od danas. Ovakvi, anticrnogorski nastrojeni su nam bili i mnogi preci koje smo dizali do nebeskih visina. Imamo mi duboku tradiciju i u svojim izdajama, prodajama, konvertitstvu, ovovremenom nesojluku, nepotizmu, ljudskoj potrosenosti, podanickom junastvu, politickom profiterstvu i drugom. Nema idealne istorije. Nema, pogotovo, one za koju su Crnogorci bili bogomdani prijemnici i predajnici. Crnu Goru, krajnje je vrijeme da shvatimo, ne rusi onaj ko demistifikuje njenu istoriju, vec onaj ko sve cini da do toga ne dodje. Svako antimitomanstvo ovdje se, medjutim, docekuje ne samo kao antisrpstvo vec i kao anticrnogorstvo. I sve to kao da je u skladu sa opaskom Predraga Matvejevica koja glasi: “Kriticka povijest, osobito u malih naroda, cesto je osudjena na poraz ili na izgnanstvo”.
Povijestoskop Zivka Andrijasevia je, upravo, kriticko, beskompromisno promisljanje bitnih segmenata crnogorske istorije 19. i 20. vijeka. On fajterski dekonstruise epske i narcisoidne istine, te horsku povijesnu i plemensku romatiku. Zbog toga je knjiga “Nacija s greskom” lakmus-papir za Crnogorce i njihov racionalan odnos prema sopstvenoj istoriji. Ona je i dobar test za one koji misle da znaju svoju istoriju a, pogotovo, a one koji ce je tek uciti.
Zivko Andrijasevic slijedi, zapravo, bez dlake na jeziku, otkrivanje sakrivane strane crnogorske istorije zapoceto pojavom knjiga dr Serba Rastodera, odnosno dr Radoslava Rotkovica i jos nekih autora koje je potreslo oficijelnu, guslarsku i klerikalno-nacionalisticku istoriografiju. Pogotovo, sto se pojavilo u vrijeme kada je, konacno trebalo – poslije nestanka komunizma unistiti i asimilovati Crnu Goru. Kada je rijec o Andrijasevicevom otkrivanju istorije evidentno je da ovaj proces kod njega ima dvije ravni. U prvoj ovaj autor prosiruje krug cinjenica i pojava (poznatih ili manje poznatih) dok u drugoj ravni imamo otkrivanje onog sto su drugi istoricari znali ali su to precutkivali ili iz raznoraznih razloga neobjektivno tumacili ugadjajuci pri tom folklornoj, plemenskoj, mitomanskoj, politikantskoj i anticrnogorskoj dimenziji crnogorske povijesti.
Indikativan je, po mnogo cemu, Andrijasevicev tekst “Nacija s greskom” (uz primjedbu da pravo na gorku ironiju i to na onu sa ogromnim bodljama kada je u pitanju crnogorska sudbina imaju ne samo literate vec i istoricari) u kom se na multiplikativan nacin daje odgovor na aktuelna crnogorska pitanja medju kojima je i to: zasto hocemo (odnosno hoce) tudju drzavu i tudju naciju (iako se i dalje najveci dio pravoslavnog stanovnistva izjasnjava kao Crnogorci) kad imamo i sopstvenu drzavu i sopstvenu naciju. Odgovor je nedvosmislen i opet u domenu pogresnog tumacenja istorije: Crnogorci su svoju istorijsku svijest zamjenjivali mitskom svijescu o svojoj povijesti. Mi smo ocigledno, iako smo svu svoju istoriju posvetili stvaranju sopstvene drzave, stvarali ne samo naciju s greskom vec i drzavu a samim tim i istoriju s greskom sto nema nigdje na mapi zemaljskoj. U vezi sa ovim Andrijasevic postavlja jedino logicno pitanje: “Zbog cega u Crnoj Gori najteze uspijevaju “crnogorske” ideologije?” U tekstu “Strah od n e z a v i s n o s t i” autor kaze: “Ljubitelji istoricistickih shema rekli bi da je jedan drzavotvorni narod vecinski opredijeljen protiv postojanja svoje drzave, pa bi, ako hoce da valjano objasne ovaj fenomen pokusali da pronadju njegova istorijska izvorista i uporista.” Nije, medjutim, rijec samo o zamjeni istorijske svijesti i sopstvenog istorijskog iskustva sa mitskom svijescu, vec i o tome da je sudbina Crnogoraca i njihove drzave bila vezana i za jos jedan bitan faktor a to je zapostavljanje sopstvene drzave i sopstvene nacije radi ostvarivanja licnih, vlastoljubivih i megalomanskih interesa sto se svakako moze pratiti po cijeloj vertikali crnogorske istorije – posebno u posljednjih sto godina i posebno u ovom vremenu, a u cemu je opet participirala mitska i plemenska svijest.
Andrijasevic je jasan i kada je rijec o onom sto bi se moglo nazvati fenomenom pravljenja lazne, falsifikovane istorije. To je, naime, otkrivanje postupka pojedinih istoricara – medju kojima i ovovremenih – koji krivotvore faktografiju, shodno aktuelnim partijskim i velikodrzavnim projektima. Rijec je o “pravljenju istorije makazama” kako je i naslovljen tekst u kom se govori o falsifikovanju, odnosno nekoriscenju, kompletnih podataka u autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve pocev od Ljubomira Durkovica Jaksica do njegovih sljedbenika N. Raznatovica, V. Jovicevica i A. Stamatovica. O ovakvim piscima istorije govore i tekstovi “Guslari sa Gorice” posvecen skupu o dinastiji Petrovic 2001. godine u CANU kao i tekst “Dobar dan, tugo” koji govori o problematicnom naucnom profilu Cedomira M. Lucica i njegove disertacije “Vlast i spoljni uticaji u Crnoj Gori 1499-1851”. Ali i ne samo o njemu.
Forma istorijskog eseja, koju koristi i promovise Zivko M. Andrijasevic, daje novu, postmodernisticku citljivost crnogorske istorije. “Nacija s greskom” je dodatni doprinos izvlacenju nacionalne istorije iz njenih katakombicnih stanja na nekom od nasih tako neophodnih Balsica pazara.
Citanje nacionalne istorije nije, uostalom, uvijek svecanost koja traje.
Izdavac je Centralna narodna biblioteka Crne Gore “Djurdje Crnojevic” - Cetinje. U ediciji “Posebna izdanja”. Urednik je Cedomir Draskovic.

[Ćipur]

Živko M. Andrijašević: "Crnogorska crkva 1852-1918", Nikšić, 2008.


Od empirije do pouzdanih znanja


Empirički bogata studija dr Andrijaševića, predstavlja uzorno i inspirativno istraživanje. Ona, bez sumnje, ostaje nezamjenjivo stručno štivo prilikom svakog pokušaja upoznavanja istorije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori


Prošlost Crnogorske crkve je veoma važna i aktuelna tema koja odavno čeka svoj pravi naučni izraz. Neophodnu vezu sa njenom prošlošću predstavljaju istorijski izvori, koji nas štite od nepovoljnih uticaja i iz prošlosti i iz sadašnjosti, i time stvaraju preduslov građenju znanja. Ovog postulata dosljedno se pridržavao dr Živko M. Andrijašević, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i jedan od najpouzdanijih tumača novovjekovne istorije Crne Gore. Iz Andrijaševićeve studije "Crnogorska crkva 1852-1918", zasipa nas obimna empirija koja zamjenjuje nekadašnje verbalne nanose u kojima je bilo i interesantnih opservacija, ali neutemljenih na čvrstoj izvornoj podlozi. Pored bogate izvorne osnove, ova studija se odlikuje originalnim metodološkim pristupom, tematskom razuđenošću, stilskim otvaranjem istorijskog teksta širokoj čitalačkoj publici. Stoga ona pripada uskom krugu knjiga na koje se s naročitim stručnim i laičkim zanimanjem čekalo godinama.

Kompoziciju Andrijaševićeve studije čini šest poglavlja: Istorijat institucije (1220-1851); Vlast države nad crkvom (1852-1878.); Unutrašnja organizacija i uređenje pravoslavne crkve poslije 1878. godine; Država i crkva; Život pod okupacijom i nestanak poslije oslobođenja; Autokefalnost Crnogorske crkve.

Pažljivim čitanjem se uočava da svih šest poglavlja imaju zajedničku nit koja ih tematski čvrsto povezuje i zahvaljujući kojoj se oni skladno dopunjavaju. Problematika je hronološki ograničena na razdoblje od 1852. do 1918.godine tj. na period od kada je u Crnoj Gori razdvojena duhovna od svjetovne vlasti pa do nestanka autokefalne Crnogorske crkve koji nije imao pravni legitimitet. Postojeća odstupanja bila su uzrokovana potrebom da se procesi i događaji cjelovito prikažu. Naslovljeni period teško je obraditi ukoliko istraživači ne poznaju prošlost Pravoslavne crkve u Crnoj Gori od 13. vijeka do sredine 19. vijeka. To je i odredilo polazište ovom istraživačkom poduhvatu.

Već u prvom poglavlju Istorijat institucije (1220-1851), vidljivo je koliko autor prepoznaje najraznovrsnije pojave iz vjerskog domena i smješta ih u odgovarajući društveni kontekst. Ta analiza je pedantna, na činjenicama zasnovana i propraćena odmjerenim sudovima. Pomenućemo neke pojave koje nam se čine najizrazitijim: formiranje prve vjerske institucije na tlu Crne Gore (Dukljanska crkva) koja se poslije velikog raskola u hrišćanstvu 1054. godine priklonila rimokatoličanstvu, osnivanje pravoslavne crkve u doba Nemanjića, prihvatanje pravoslavlja od dijela stanovništva u kontinentalnoj Zeti (Crnoj Gori), uvođenje katoličanstva kao državne religije u vrijeme Balšića kojeg će tek početkom 15. vijeka zamijeniti pravoslavlje,o samostalnom statusu Cetinjske mitropolije u doba Ivana Crnojevića, Pravoslavnoj crkvi kao nosiocu crnogorskog državotvornog pokreta, duhovnoj jurisdikciji Cetinjske mitropolije.

Vrlo upečatljiv utisak ostavlja autorov prikaz relacija između Cetinjske mitropolije i Pećke patrijaršije. Autor navodi da krajem 17. vijeka, Pećka patrijaršija nije imala nikakvu jurisdikciju na izbor cetinjskog mitropolita.To je podrazumijevalo i prestanak njene vrhovne vlasti nad Cetinjskom mitropolijom. Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je od tada potpuno samostalna, pa se na postavljanje cetinjskog velikodostojnika više nije odlučivalo van Crne Gore. Nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine, Cetinjska mitropolija postaje de jure autokefalna.

Andrijašević je posvetio veliku pažnju odnosima između države i Crnogorske crkve nakon 1852. godine. Koristeći analitičko- sintetički metod ubjedljivo je dokazao da Crnogorska crkva nije posjedovala ni najmanju institucionalnu samostalnost, već je bila dio državnog aparata. Ovakav odnos nije bio neka crnogorska posebnost. Bio je prisutan u svim državama u kojima je pravoslavlje bilo državna religija. U Crnoj Gori, je zaista, ostvaren idealan odnos kroz tijesnu vezu crkve i države i uzajamno potpomaganje. Tako je otjelotvoreno načelo koordinirane diarhije, odnosno koordinacije i kooperacije crkve i države u svim vitalnim pitanjima.

Dominacija države nad crkvom najočitije se iskazivala prilikom izbora cetinjskog mitropolita. Crnogorski suvereni (knjaz Danilo Petrović i knjaz-kralj Nikola Petrović) neprikosnoveno su odlučivali o čelnoj ličnosti Pravoslavne crkve u svojoj državi. Pri tome su pomno pazili da novi mitropolit ne pripada crnogorsko-plemenskoj bratstveničkoj strukturi koja mu je mogla pružiti i političku podršku. Crnogorski vladari su imali na umu, da vjera u društvu prožetom tradicijom može da posluži kao "društveni lijepak" i tako podstakne političke pretenzije crkvenih poglavara. Zbog toga su za mitropolite u periodu 1852-1918, birane ličnosti koje su bile rođene izvan granica ondašnje Crne Gore.

Institucionalnom izgrađivanju Crnogorske crkve, Andrijašević je prišao kao jednom od najznačajnijih i najvjernijih pokazatelja vjerskih prilika u crnogorskom društvu. Istakao je činjenicu da Crnogorska crkva do 1852. nije imala nijedno pravilo kojom se uređuje njen unutrašnji život i djelovanje. Takvo stanje uzrokovalo je da vjerski život bude na krajnje niskom nivou. Najveći broj Crnogoraca znao je samo da se prekrsti i da kaže kada počinju i prestaju postovi, te kada pada veći praznik. Religioznost nije ispoljavana posjećivanjem crkvama i molitvama. Sveštenici su uglavnom bili polupismeni ili nepismeni, nosili su oružje i brijali bradu. Svoj poziv doživljavali su kao uhljebljenje, a ne kao profesionalni izazov. Zbog toga su reforme u Crnogorskoj crkvi bile neophodne. Započete su 1865. godine kada je mitropolit Ilarion Roganović naredio da sveštenici obavezno nose bradu, a dvije godine docnije (1867) je donio uredbu kojom se pravoslavni pastiri obavezuju da vode parohijalne knjige rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih. Zatim je 1869. godine otvorena Bogoslovija, škola za obrazovanje budućih sveštenika.

S reformama je još intezivnije nastavljeno u vrijeme mitropolita Mitrofana Bana. Mitropolit Mitrofan je 1893. donio uredbu kojom zabranjuje svojim sveštenicima da nose oružje, a početkom 1894. je naredio da sveštenstvo u gradovima mora nositi crne dugačke mantije, dok su seoski popovi mogli nositi narodno odijelo ukoliko se nalaze u svojim parohijama. Mitropolit je sveštenicima oba reda zabranio da šišaju kosu. Crnogorska crkva je u ovom periodu značajno izmijenila svoje unutrašnje ustrojstvo, unaprijedila način djelovanja, poboljšala materijalnu poziciju sveštenstva. Tome su doprinijeli donijeti zakoni, ustavni akti, podjela na više i niže organe uprave, ustanovljenje nove administrativne podjele, obezbijeđeni izvori finansiranja, preciziran sveštenički položaj u organizaciju državne uprave. Podrška države bila je presudna u realizaciji ovih namjera. Sprega države crkve pokazala se djelotvornom za organizaciono uobličavanje i probitačnije djelovanje Crnogorske crkve.

Autor se akribično usredsredio i na pitanje pravnog statusa crkvene imovine. Prekretnicu u tom pogledu predstavljala je Odluka glavarske skupštine donesene 1868. godine, kojom se sva crkvena imovina dala na upravu cetinjskom mitropolitu. Na tome se i stalo, pošto mitropolit nije dobio ovlašćenja da u ime svoje institucije kupuje, prodaje ili poklanja bilo kakva pokretna ili nepokretna dobra. Sve ingerencije u ovom domenu imala je državna vlast. To je značilo da je ona zadržala pravo vlasništva nad crkvenom imovinom. Nesporno je, takođe, da su parohijske crkve i manastiri bili nosioci imovinskih prava, a ne Crnogorska crkva kao vjerska zajednica. To dokazuju svi dotadašnji kupoprodajni ugovori, zavještanja i ugovori o poklonu.

Upravljanje crkvenom imovinom preciznije je razrađeno u Naredbi mitropolita Mitrofana iz 1886.godine. U ovoj Naredbi je propisano da imovinu i prihode crkve nadziru sami vjernici preko svojih odabranih predstavnika. Bila je to logična i opravdana odluka, jer su crkve bile vlasništvo bratstava koja su ih izgradila. Bratstva su, uostalom, izdvajala materijalna sredstva za podizanje sakralnih objekata. Brižljivo izvedeno istraživanje omogućilo je autoru da zaključi sledeće: "parohijska crkva faktički je pripadala narodu koji je podigao, isto kao i imovina kojom je raspolagala."

Poslednje poglavlje ove studije odnosi se na autokefalnost Crnogorske crkve. Ono ima obilježje inventivne istoriografske rasprave. Autor je uvjerljivo pokazao da je svako poricanje autokefalnosti Crnogorske crkve prevashodno plod ideološko - političkih konstrukcija, a nikako, naučnog sagledavanja ovog problema.

[Ćipur]

Drugi dio ove knjige čini zbirka od 119 dokumenata od kojih se većina objavljuje prvi put. Dokumenta govore o karakteru, unutrašnjem životu i djelovanju Crnogorske crkve u razdoblju 1852-1918. godine. Objavljivanjem ovih dokumenata ima svoju svrhu i opravdanje. Autor je želio da uvjeri javnost u autentičnost građe, kao i da poslenicima struke učini lakše dostupnim dragocjeni arhivski materijal. Uglavnom je riječ o prvorazrednim istorijskim izvorima koji su pohranjeni u Državnom arhivu i Arhivsko- bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju i Arhivskom odjeljenju Državnog arhiva u Baru.

Empirički bogata studija dr Andrijaševića, s identifikacijom najvažnijih pitanja iz života Crnogorske crkve 1852-1918, predstavlja uzorno i inspirativno istraživanje. Ona, bez sumnje, ostaje nezamjenjivo stručno štivo prilikom svakog pokušaja upoznavanja istorije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Odvijanje vjerskog života

Pred čitaocem knjige Crnogorska crkva 1852-1918. nalaze se i lijepi primjeri o načinu odvijanja vjerskog života, ali i iz istorije svakodnevice koje je autor predočio preko Okružnice mitropolita Mitrofana iz 1886.godine. Cetinjski mitropolit je, pored ostalog, podsjećao svoje sveštenstvo: na obavezu služenja svečanih liturgija u prazničnim danima i nedjeljom, kao i prilikom svetkovina vladajuće porodice; na obavezu da se, najmanje jednom godišnje, ispovijede i da se za taj čin pripreme čitanjem odgovarajuće literature; da tokom čitave godine savjetuju svoje parohijane da nedjeljom i praznikom posjećuju crkvu; da uredno vode parohijalne knjige; da prilikom sklapanja braka između vjernika utvrde obostranu dobrovoljnost, te da ustanove da ne postoje bilo kakve smetnje za sklapanje braka; da se krštenje obavi osam dana poslije rođenja djeteta, a ukoliko roditelji do tada ne donesu dijete na krštenje, sveštenik je trebalo da ih na tu obavezu podsjeti; da se obredi vjenčanja i krštenja obavljaju isključivo u crkvi...


Zvezdan Folić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?id=160810

[Ćipur]

Knjiga o crnogorskoj istoriji predstavljena u Moskvi



Knjiga ''Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2006. godine'' na ruskom jeziku, autora profesora Živka Andrijaševića i Šerba Rastodera, predstavljena je u Moskovskom domu nacionalnosti, prenosi radio Antena M.
Promocija knjige organizovana je u okviru manifestacije ''Dani slovenske pismenosti i kulture'', u organizaciji crnogorske Ambasade i Udruženja Crnogoraca u Ruskoj Federaciji.
Inače, prije nekoliko dana iz štampe je izašlo drugo izdanje promovisane knjige, zahvaljujući Ambasadi, Udruženju Crnogoraca u Ruskoj Federaciji i crnogorskim privrednicima koji žive i rade u Moskvi.

http://www.portalanalitika.me/politi...-u-moskvi.html

[Old Bone]

Čini mi se da Andrijašević teži istini, ko želi istinu to i dobije, to cenim i korigovaću svoj raniji stav prema njemu. (Sve što sam njegovo čitao čitam sa interneta)

Istina je jedna *klizna* kategorija, sto besmrtno objasnjava stoovima Radovan Becirovic, koji je mnoge sluzio i dobro iskustvo stekao u verzijama istine:

*Sluzio sam devet gospodara*

pa posle zle sudbine moli:

*Molim Tita i Moshu Jevreja,
Da oproste sto sam NEKAD bleja*

SLUZIO JE SLEDECE:
/1)kralj N I;2) Franc JOzef; 3) Vilhem II; 4)Petar I ; 5) Aleksandar I; 6)Petar II; 7)Viktorio Emanuel III; 8. )Hitler; 9)Tito/


i ostao sirotinja i guslar....UMJETNICKA SUDBINA H**I GA


Pa ne oprosti starini koja je sluzila 9 gospodara ako i malo imas srca i duhovitosti u sebi....

P

[Ćipur]

Istoričar Živko Andrijašević održao predavanje o dinastiji Petrović

Neprevaziđena snaga i umijeće vladanja




Bez obzira na sve ideološke priče, ono što su Petrovići stvorili, van svake sumnje, bila je crnogorska država – kazao je Živko Andrijašević

PODGORICA - Prof. dr Živko Andrijašević održao je predavanje na temu „Crnogorska ideja dinastije Petrović-Njegoš“ u zgradi JU Muzeji i galerije Podgorice.
Priča o dinastiji Petrović je priča o državotvornoj ideji koja dominira kod svih vladara iz te vladarske kuće, iako je svaki imao zahtjeve primjerene trenutku, različitu snagu i umijeće.

Crnogorstvo nesumnjivo

Posvećenost priznanju međunarodnog subjektiviteta i unutrašnjem uređenju zajedničko je svim Petrovićima. Ono što su oni kreirali utemeljeno je u identitet Crnogoraca.
- Bez obzira na sve ideološke priče, ono što su Petrovići stvorili, van svake sumnje, bila je crnogorska država. Međunarodni znaci te države bili su crnogorski. Obilježje društva je takođe crnogorsko. Društvena svijest je crnogorska. Mentalitet crnogorski. Pobjede na Krusima i Vučjem dolu su crnogorske pobjede - konstatovao je Andrijašević.
Vladika Danilo I je zahtijevao da se Crna Gora posmatra kao politički nezavisna država. Naznačio je konture političke koncepcije prema kojoj je Crna Gora nasljednik države Crnojevića.
- Ne znam kako bi se to završilo da se 1711. kao politički oslonac tim aspiracijama nije pojavila Rusija. Cijela ova priča koju zovemo crnogorski državotvorni pokret bila bi bez te podrške krajnje neizvjesna. Od prve novčane pomoći 1715, do posljednje 1915. godine, 200 godina je Rusija ulagala novac u projekat nezavisne Crne Gore - istakao je Andrijašević.

Vladari i vizionari

Danilov nasljednik vladika Sava nije imao značajnije političke ambicije.
- Zadržati postojeće stanje, rješavati probleme koji se jave i nikade ne činiti korake koji će izazivati probleme. Što manje buke - to je sve što je on tražio - kazao je Andrijašević.
Ugledni istoričar je naglasio da je, za razliku od svog prethodnika, vladika Vasilije bio vizionar, čije su ideje bile daleko ispred političke filozofije svog vremena, čak i u evropskim okvirima. Istakao je i kontinuitet koji su Sveti Petar Cetinjski i Petar II Petrović imali na planu formiranja državnog aparata, učinak knjaza Danila po pitanju uklanjanja plemenskog separatizma i otpora prema centralnoj vlasti i neprevaziđenu vještinu vladanja Nikole I.

V. S.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-24&id=197594