Dječak spasio osuđenog na smrt

[Regi]

OTRGNUTO OD ZABORAVA:
SJEĆANjE ILIJE Ž. VUJOVIĆA (92) NA JEDAN DOGAĐAJ IZ VREMENA OKUPACIJE CETINjA

Dječak spasio osuđenog na smrt


ISTOG DANA KADA JE ODLUČENO da budem pogubljen, neustrašivi četrnaestogodišnjak Ilija J. Jabučanin uspio je da me na biciklu odveze iz dobro čuvane cetinjske bolnice i...

Mnogo sam preturio preko glave. Zahvaljujući porodici Jabučanin koja, nažalost, odavno nije među živima, dočekah duboku starost, kaže Ilija Živkov Vujović, kojeg smo posjetili u cetinjskom naselju Podgranicom. Priča o događaju , od prije šest decenija, za vrijeme okupacije Cetinja povod je za razgovor sa ovim krepkim i odvažnim čovjekom.
- Mnogo je događaja iz tih teških i krvavih ratnih vremena kada se branila sloboda i čast našeg naroda, a kako pretekoh - jeste priča za divljenje o podvigu Ilije Jolovog Jabučanina i njegove majke Ljubice, koji, rizikujući živote, uspješe da me spasu od fašista i domaćih izdajnika koji su namjeravali da me pogube.
Prije nego sam smješten kao teški ranjenik sa slomljenom nogom i pod nadzorom čuvara u cetinjsku bolnicu, mučen sam u zloglasnom zatvoru Bogdanov kraj. Htjeli su da odam partizanske drugove i njihove porodice. Znali su da sam komesar Lovćenskog odreda. Na jednom od ispitivanja, visoki njemački oficir je za saradnju nudio da se liječim u Berlinu. Nijesam pristao i odlučno sam odbio. Ipak, cijeneći moje držanje, taj oficir je naredio da me liječe u bolnici "Danilo Prvi". Poslije desetak dana, pod uticajem domaćih izdajnika (četnika), donijeta je odluka da me strijeljaju, na dan 17. oktobra 1944. godine, u večernjim satima. O tome se pročulo u okupiranom Cetinju, gdje je, uprkos neprijatelju, u tajnosti djelovao naš pokret otpora, koji je zadužio Ljubicu Jabučanin da me obilazi. Inače, njen stariji sin Veljko, već je bio borac u našoj partizanskoj četi. Pravio se plan kako da me izbave, ali sam uporno odbijao, bojeći se da neko strada. Već pomiren sa sudbinom koja me čeka, ipak sam tražio da mi dobave oružje, da bar zamijenim svoj život sa nekim od krvnika. Popodne, na taj sudnji dan, Ljubica je donijela revolver, s dva šaržera, civilno odijelo i štake, i rekla mi da će mali Ilija doći u šest popodne, s biciklom da me izbavi. Neću da neko strada, uzaludno sam govorio Ljubici, prisjeća se Ilija, a ona je, odlazeći, rekla: "Ja sam ga rodila, a on je odlučio da dođe, pa neka ide s tobom, da uspijete, ili da poginete". Te riječi dovoljno govore o toj veličanstvenoj ženi i majci, Crnogorki, a znao je za to i njen suprug Jole, kojeg su, inače, neprijatelji pratili.
Sa prvim mrakom, čim je stražar negdje otišao, iz potkrovlja bolnice, uz pomoć štapa, preobučen i naoružan, oprezno sam sišao do prizemlja, i kroz prozor iskočio u slabo osvijetljeno dvorište. Već me čekao dječak Ilija, koji je bio razvijen za svoje godine. Popeo me je na biciklo, ispred sebe, i hladnokrvno prošao pored kapije, ispred koje su stražari kontrolisali neke ljude. Sporednim ulicama smo se vozili i naišli na dvije grupice neprijateljskih vojnika, kojima je čak otpozdravio. Sjećam se kada je rekao: "Da samo znaju koga pozdravljaju". Već je bio iscrpljen od vožnje, posebno kada smo prelazili preko mekog terena i livade u Donjem Kraju. Tada se začula sirena za uzbunu. Znao sam da mene traže i da će brzo orgnaizovati potjeru. Rekao sam Iliji da bježi, ali on ni tada nije odustao. Nekako smo se dograbili kuća na periferiji ispod Špadijerskog vrha. Sakrili smo bicikl, i uspuzali iza nekih stijena. Nedugo zatim, čitav kraj se pretraživao i skoro su bili došli na nišan. Tada sam poslao dječaka da ide i da se spašava, ako mogne, potraži pomoć, jer sam pretpostavljao da ima partizana u zaseoku Gnjijevi Do, nedaleko preko brda. Pod okriljem mraka, sve se utišalo. Znao sam da su obustavili potragu. Poslije nekoliko sati, došla su dva naoružana partizana i moj spasilac Ilija. Tako smo zajedno dočekali dane slobode. Moj otac Živko je toliko poštovao porodicu Jabučanin da smo se čak pobratimili, a Ljubici, koja je bila kasnije predsjednik AFŽ na Cetinju, često je govorio: "Ti si mi sada isto kao Stana", misleći na moju majku, sjeća se Ilija Vujović, dodajući da ova istinita priča ima žalostan završetak. Nakon oslobođenja, kao veoma perspektivan mladić, Ilija J. Jabučanin je poslat na školovanje u Češku. Nažalost, tamo se razbolio i umro, a tek je imao 18 godina, priča nam, sa suzom u očima, starina Ilija. Mogo sam patio i molio nadležne. Tada je to bilo veoma teško da mog Iliju sahrane na Cetinje. Kasnije, na intervenciju ondašnjeg predsjednika Crne Gore Blaža Jovanovića, to je i urađeno. I stariji od braće Jabučanin, Veljko, nije doživio srećne dane za koje se borio. Umro je u jeku mladosti, kao i Ilija, od bolesti pluća. Samo nekoliko godina zatim, slomljeni tugom i bolom za tek stasalim sinovima, umrli su, gotovo u istoj godini, Jole i Ljubica Jabučanin.
Od nezaborava na Iliju i porodicu Jabučanin u amanet ostaje i za moje sinove Veselinu i Čedu, zajednička fotografija iz 1946. godine, koju držim na zidu spavaće sobe, a u potkrovlju kuće čuvamo staro biciklo, koje je moj spasilac Ilija u djetinjstvu vozio, kaže Ilija Vujović.


P. Sekulić

[Veri]

Odlicna prica

[Bugi]

Ne samo priča, već odlično djelo.. Pokoj mu duši

[Ćipur]

Oni koje ne zaboravljamo: Narodni heroj Marko Martinović

Dopisao Primjere čojstva i junaštva.
Kako je Marko Martinović iz Bajica u septembru 1943. muškim crnogorskim prsima zatvorio neprijateljski bunker na Barutani kod Kolašina

Crnogorski Matrosov

Trinaestom julu, Danu ustanka i Danu državnosti Crne Gore, od vajkada je pripadalo počasno mjesto u njenoj svijetloj istoriji. Jul je bio i ostao biser crnogorske borbe: 1878, Crna Gora je međunarodno priznata, a 63 godine kasnije 1941. organizovala je svenarodni ustanak i počela narodnooslobodilačku borbu...
Zato se danas treba sjetiti svih tih dana "za pjesmu stvorenih", svih junačkih smrti za život, za novu nadu, za Crnu Goru. Prkosnog osmijeha Ljuba Čupića, uperenog u neprijateljske cijevi na strelištu, Jagode Bogićević, neustrašive bolničarke sa Sutjeske i iz mnogih drugih bitaka, braće Barović iz Bandića, braće Vlada i Uroša Gojnića iz Crmnice, braće Jovanović iz Komana, ili div - majke Mile Poleksić iz Mokrog pod Vojnikom, koja godine 1943. u jednoj pećini, zadavi rođeno dijete da svojim plačem ne bi Njemcima otkrilo narodni zbijeg... I mnogih drugih. Znanih i neznanih. Onih koje ne zaboravljamo.
Jedan od njih je svakako i narodni heroj Marko Savov Martinović, crnogorski Matrosov, borac Četvrte crnogorske proleterske brigade, rođen 1911. u ponositim Bajicama, a poginuo 1943. godine na Kolašinu. Junak, istorijskih čitanki, iz narodnog pamćenja, heroj koji je svojom krvlju dopisao primjere čojstva i junaštva. O njemu su se pjevale pjesme u crnogorskom kolu, guslalo uz logorske vatre, po njemu su novorođeni sinovi dobijali ime...
Marko Martinović, selo Bajice kod Cetinja. A od krvave kolašinske zore, 27. septembra 1943. uz njegovo ime se piše i izgovara - Matrosov, prezime jednog od najvećih sovjetskih heroja. Ovako počinje priču o crnogorskom Matrosovu, Radovan Jablan. Neustrašivi gimnazijalac, otišao je 1941. iz Pišteta bajičkog na dugi put sa kojega se umjesto njega na rodno ognjište vratila junačka priča o njegovom hodu preko Sutjeske, Kupresa, Livna, Kolašina. I ko će sve nabrojiti ratnikove konake, megdane, rane... Kolašin 1943. Praskozorje i šum krvave Tare. Grad su preplavile italijanske i četničke jedinice. Od jednom se na grad sručila uraganska vatra. Narod je dobro znao - to nastupa slavna Četvrta crnogorska, proleterska. Poslije četranestočasovne borbe, jedne od 23 koliko ih je vođeno za Kolašin, grad na Tari je oslobođen. Jedino su iz bunkera na Bašanjem brdu i istorijskoj Barutani još štekali mitraljezi. Okupator i njegovi pomagači su bili zabarikadirani. Prekaljeni bombaš i puškomitraljezac Marko Martinović je dobio zadatak - uništiti bunker da bi proleteri pošli dalje. I pošao je on kroz kišu metaka. Krčio put svojim pukomitraljezom. Oko njega su padali njegovi najbolji drugovi. Cvijet crnogorske mladosti. Marko više nije imao bombi. Ostala su mu samo muška crnogorska prsa. Njima je zatvorio smrtonosno grotlo iz kojeg je bljuvala vatra. I dok je zbunjeni mitraljezac rešetao njegovo tijelo, bombaši su jurnili naprijed. Bunker na barutani je pao, Kolašin je po četvrti put oslobođen, a Marko Martinović otišao u legendu, u udžbenike života i ljubavi prema slobodi i rodnoj grudi, u narodne pjesme.
Markovi drugovi su otišli dalje ka slobodi, ali Marka Martinovića nikad nijesu zaboravili: 20. decembra 1951. proglasili su ga za narodnog heroja, na mjestu gdje je mitraljeski rafal prošao kroz njegove grudi podignuta je spomen ploča, a 4. aprila 1976. na groblju u Bajicama održana je svečana komemoracija na kojoj je narodni heroj Vukica Mićunović otkrila spomen grobnicu Marku Martinoviću i njegovoj junačkoj smrti, njegovom bratu Vasu prvoborcu, Prve prekomorske tenkovske brigade koji je poginuo u Kninu 1944. godine i njihovom ocu Savu, prekaljenom ratniku, dobrovoljcu iz Balkanskih i Provog svjetksog rata i ratnom vojnom invalidu.
Krv očigledno nije voda...

Zapis o jednim grudima

Ova priča bi ostala siromašnija bez jednog detalja zapisanog rukom hroničara... Poslao komandir čete dvojicu - Marka Martinovića i još jednog da ispitaju ko se tamo na Brezi kolašinskoj među grobovima krije. Dvojica mladića dovedoše četvorogodišnjeg dječaka a on im reče - čekao sam brata. Ubili ga četnici, a majka rekla da će ozdraviti kad dođu partizani...
Šta li je u trenutku kad je jurnuo na bunker mislio mladi proleter Marko Martinović? Kako li su mu se u oko i srce urezale nevine ručice i širom otvorene zjenice dječakove, i kako je sve to spojio trenutak kasnije dok je svojim grudima zatvarao mitraljesko gnijezdo?

"Pobjeda" 18. septembar 1966. godine.

J. Stamatović

[Ćipur]

Podsjećanja:
KAKO JE UPRAVNIK ZLOGLASNOG ZATVORA U BOGDANOVOM KRAJU STEKAO PRIJATELjE MEĐU SVOJIM ZATVORENICIMA


KAO UPRAVNIK VIŠE ZATVORA našim ljudima pomogao da lakše podnesu život u njima, a iz zatvora u Kotoru poveo u partizane 50 talaca i spasio ih sigurne smrti



Dobri čovjek Ludvig Mozer



Ti gut kamarad * govorili su bivši zatvorenici zatvora u Bogdanovom kraju u Cetinju čovjeku u uniformi Vermahta sa koje su bile skinute oznake bivšeg podnarednika (orao koji u kandžama drži kukasti krst) i čašćavali ga u kafanama oko Balšića pazara. Bio je to zaista neobičan prizor. Dok se na jednoj strani vilo kolo pobjednika, koji su 19. novembra 1944. godine oslobodili grad pod Lovćenom, na drugoj, pak, strani naši ljudi grle i u kafanama čašćavaju dojučerašnjeg pripadnika njemačkih oružanih snaga! Neupućeni su se pitali o čemu se, zapravo, radi?

Pisac ovih redova vremenom je odlučio da pronikne u razloge takvog odnosa Cetinjana prema upravniku zloglasnog zatvora u Bogdanovom kraju * iz koga su mnogi rodoljubi odvedeni na gubilište. Predosjećao je da se tu krije nešto, u najmanju ruku, nesvakidašnje. I zaista jeste. Tako što nije se nigdje desilo u porobljenoj Evropi!

Prvi trag

Prvi trag našao sam u knjizi cetinjskog advokata Vlada Aleksića u kojoj piše da je upravnik zatvora u Bogdanovom kraju Austrijanac Ludvig Mozer prema zatvorenicima, među kojima se nalazio i autor knjige, bio veoma pažljiv. Nije pretjerano reći da se prema njima ponašao čak prijateljski! Tako se Ludvig Mozer, između ostalog, kad god bi u zatvor doveli novog zatvorenika, postarao da ovaj dobije što bolje ćebe, a zna se šta to znači za one koji spavaju na betonu, naročito u vrijeme poznatih cetinjskih zima.

Mnogi zatvorenici imali su status taoca. To je značilo da su kandidati za strijeljanje u slučaju da u okolini Cetinja ili njemu samom bude ubijen ili teško ranjen neki pripadnik njemačke vojske (deset za jednoga!) Nikad se nije znalo šta koja zora donosi * kada su strijeljanja obično vršena u zaseocima Humci ili Paprati. Taoci su na razne načine prkosili smrti. Bilo da su pjevali onu „Duni vjetre malo sa Neretve pa rašćeraj sa Balkana tamu”, ili neku drugu, a zabilježeno je da su izvodili djelove Njegoševog „Gorskog vijenca” u režiji takođe taoca, poznatog cetinjskog glumca Petra Begovića. Na zaprepašćenje nekih stražara, naročito naših ljudi, Mozer je na takve „ispade” „reagovao” sa * osmijehom na usnama.

Među zatvorenicima bio je poznati cetinjski zubar Simo Vrbica, jedna od markantnih ličnosti grada, čovjek pun duha i silovite energije. Takav kakav je bio dopao se upravniku zatvora i ovaj je sa njim više puta otvoreno razgovarao. Ubrzo je među njima stvoreno pravo prijateljstvo i Mozer je Sima noću krišom dovodio kod njegove porodice, ovoj donosio hranu, sa njim slušao vijesti radio Londona i Moskve, radujući se slabljenju moći Hitlerove soldateske.

Sumnja u prijatelja

Jednoga dana Simo Vrbica je izveden pred prijeki njemački vojni sud, kome je predsjedavao pukovnik Gajzinger, koji je izrekao mnoge smrtne kazne. Simo je optužen da je pripadnik oslobodilačkog pokreta. Smrt je nad njegovom glavom visila kao Damoklov mač, ali je Simo ipak hladnokrvno saslušao optužnicu. Uznemirio se, i to ne malo, kad je trećeg dana suđenja predsjednik suda najavio da će se kao svjedok, po vlastitoj želji, pojaviti niko drugi do Ludvig Mozer! Optuženi Simo vrbica se naglo trgao, jer to nije očekivao.

* Odjednom sam, na trenutak, pričao je kasnije Simo, povjerovao da je to veliko finale lukave igre Ludviga Mozera.

Međutim, Mozer je stao pred sudsko vijeće i bez i malo patetike rekao:

* Optuženi je, gospodo sudije, častan čovjek, ja vam za go garantujem, a časni su i njegovi drugovi u zatvoru. On je sigurno rodoljub i svoju zemlju voli vidjeti slobodnu, ali ja mislim da to ne bi smio biti razlog da ga osudite na smrt. Kao čovjek koji ga odlično poznaje * molim vas da imate milosti.

Međutim, takvo njegovo svjedočenje kao da je, makar za trenutak, pokolebalo pukovnika Gajzingera i ostale članove sudskog vijeća, jer su cetinjskog zubara oslobodili optužbe da je saradnik Narodnooslobodilačkog pokreta, a to je za okupatora bio smrtni grijeh. Rečeno mu je da se svakog dana policijskim vlastima mora prijavljivati, inače će, u slučaju da pobjegne u partizane, biti strijeljano deset njegovih drugova.

Kazna za Mozera

Mozer je od suda tražio milost i za ostalih 103 taoca u Bogdanovom kraju, što je još više šokiralo Gajzingera i ostale sudije. Naravno, Mozera je ipak stigla kazna zbog svega što je toga dana izgovorio pred prijekim vojnim sudom. Nekoliko dana kasnije on se pojavio na vratima stana porodice Vrbica. Simova supruga Taša se sjeća da je Mozer bio veoma potišten. Simu i njegovoj supruzi suznih očiju je sapoštio da je smijenjen s položaja upravnika cetinjskog zatvora i da ga po kazni šalju u Hercegovinu da se bori protiv partizana.

* Uvjeravam vas da ću u svakoj borbi pucati u vazduh, jer ne bih mogao podnijeti da od moje ruke pogine neki vaš čovjek * rekao je.

Simo i njegova supruga Taša bili su sigurni da Mozer govori ono što zaista osjeća. Sjetili su se da je Ludvig u njihovoj kući plakao kad je na Balšića pazaru obješen cetinjski omladinac Gojko Kruška i Albanac Musa Buta Hodža, kao i kad je strijeljan sveštenik Boško Borozan. Nije im mogao pomoći, a to je želio svim srcem.

Kad je odlazio za Hercegovinu Simo mu je dao pismo koje su potpisali on i još neki ilegalci. Njega je Ludvig u slučaju zarobljavanja trebalo da izvadi iz postave svoje podoficirske bluze i život bi mu, vjerovali su, bio spašen jer su u njemu, naravno, ukratko, opisane Ludvigove zasluge za naš narod.

Sjutradan ujturo, jednim njemačkim transporterom, Ludvig je napustio Cetinje. Njemački major, njegov veliki prijatelj, izbavio ga je iz te situacije i Mozer se ubrzo vratio u Kotor, gdje je postavljen za upravnika tamošnjeg zatvora, takođe punog taoca. Glas o tome brzo je stigao partizanima koji su o njemu preko Sima Vrbice i drugih ilegalaca već bili čuli.

* Za vrijeme mog boravka u Njegušima sastala sam se sa prvobrcima Velišom Lekovićem, Ljubom Martinovićem i još nekima. Oni su mi saopštili da s poznatom ilegalkom Krestom Kusovac moram ići u Kotor i Ludvigu Mozeru predati pismo u kome ga mole da nekako organizuje bjekstvo taoca, jer ih Njemci svakog časa mogu poubijati. Tako je i bilo. Nas dvije otišle smo kod Ludviga. Primio nas je u svojoj kancelariji u zatvoru, pročitao pismo koje smo mu doniojele, zatim ga zapalio. Rekao nam je da će pokušati sve to da sredi uz pomoć svojih prijatelja.

Njih dvije nijesu znale da je Okružni komitet KPJ za Boku, preko ilegalca Tonka Premužića i zatvorskog ključara Krsta Pejovića već bio stupio u vezu sa Ludvigom predložio mu da organizuje bijeg zatvorenika. Preko ključara zatvora pomenutog Pejovića, koji je bio partizanski saradnik, Mozeru je prenijeta molba da ne oklijeva, jer pedesetorici talaca (većinom je bila riječ o očevima istaknutih boraca) svakog časa prijeti strijeljanje. U međuvremenu su partizani zarobili četničkog poručnika Nenezića i njemačka komanda mjesta objavila je oglas da će biti strijeljano pet talaca ako se do nedjelje, 30 .jula 1944. u 18 časova, ne pojavi zdrav i neozlijeđen. Na spisku su bila imena Pera Zekovog Vukčevića, Tripa Kostova Maslovara, Nika Matova Petrovića, Blaža Stojova Popovića i Nikole Špirovog Vrbice, svi iz Dobrote.

Zatvorski ključar Krsto Pejović jednog je dana bez straha prišao Mozeru i prenio mu poruku Okružnog komiteta. Ludvig ga je, sjećao se kasnije Kosto, strogo pogledao, kao da je provjeravao da li ga ovaj slučajno ne provocira, zatim je kratko rekao:

* Biće sve u redu.

I zaista, 23. novembra 1944. godine tačno u 18 sati i 45 minuta po nalogu Ludviga Mozera ključar Krsto Pejović otvorio je kapiju i svi zatvorenici * taoci nađoše se uskoj uličici koja vodi k sjevernoj kapiji grada. Zatim su se zajedno sa svojim spasiocem Ludvigom Mozerom, Krstom Pejovićem, Tonkom Pemužićem i još nekim ilegalcima našli u jednoj kući izvan gradskih zidina. Odatle su svi otišli u partizane. Ludvig Mozer je smatrao najvećom nagradom za taj svoj postupak kad mu je u početku 1946. godine odobreno da se može vratiti u domovinu. Sa sobom je ponio dva pisma, jedno na engleskom, a drugo na ruskom jeziku, zapravo karakteristike u kojima je pisalo da je kao upravnik zatvora u Cetinju i Kotoru - bio i ostao čovjek. Za slučaj da ga uz put snađe neka neprijatnost Simo Vrbica i njegova supruga Taše dali su mu tri zlatnika, koja su mu sašili u postavu kaputa.

[Ćipur]

To nam je, i mnogo čega drugog vezanog za njegov život u vrijeme okupacije, kad se i on, kako je rekao, osjećao robom, ispričao kad smo ga avgusta 1972. godine posjetili u samačkom hotelu u Inzbruku, gdje je živio sa svojom drugom suprugom Hildegard (prva se 1943. godine preudala jer je bila obaviještena da je on poginuo). Pričao nam je da je kao upravnik zatvora u Baru spasio nekoliko jevrejskih porodica. U Dubrovniku je takođe spasio jednog Jevreja, a i u Sarajevu.

-Kad je čuo da službeno idem u Hum, došao je kod mene i dao mi ceduljicu namijenjenu partizanima u slučju da me zarobe. Napisao je da sam mu spasio život i zamolio ih da se prema meni drugačije odnose nego sa ostalim zarobljenicima.

Na ruku mi je išlo i to što su me kao dobrog čovjeka cijenili i moji pretpostavljeni, tako da su se ponekad neki od njih, kao onaj major u Kotoru, pravili da ne vide ono što sam radio za vaše ljude. Tako, naprimjer, za vrijeme svog boravka u Tuzli, saznao sam da je neka porodica napustila sav svoj imetak da bi pobjegla od terora ustaša. Odmah sam se uselio u njihovu kuću, jer to je bio jedini način da spriječim ustaše da je opljačkaju. Poslije sam tu porodicu posjetio u Beogradu i to na dan njihove krsne slave. Bila je to porodica Petra Jovanovića, njegova je supruga bila u Tuzli nastavnik njemačkog jezika. U Beogradu sam ih posjetio u Ulici Kralja Milutina 36. Divni ljudi.

Ipak se Ludvigu Mozeru na dostojan način nijesmo odužili. Bio je predlog Republičkog odbora SUBNOR-a da ga pozove na nekoliko dana u Crnu Goru, kako bi se sastao sa onima čije je živote spasio, ali na žalost nije postojalo razumijevanje za jednu takvu akciju. A zaslužio je Ludvig i više od toga.


Kosta Čakić


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...10-03&id=43165