Gordan Stojović: Prof. Nikola Petanović (Nicholas Petanovich Naiad)

[Regi]

Pobjeda 31. 10. 2005

Gordan Stojović:
CRNOGORCI U SVIJETU: Prof. Nikola Petanović (Nicholas Petanovich Naiad)



Život posvećen borbi za obnovu crnogorske državnosti


Nikola Petanović je bio jedan od brojnih Crnogoraca koji se u teškim vremenima po Crnu Goru našao u SAD. Bio je jedan od onih koji se nikako nijesu mogli pomiriti sa stanjem u kojem se našla njegova domovina, kao ni sa situacijom u samom iseljeništvu. Spada u red ljudi koji nikada nijesu posrtali u borbi za pravo, čast i slobodu svoje porobljene domovine.
Danas slobodno možemo reći da je upravo on vaskrsnuo naš nacionalno-oslobodilački pokret i udario temelje modernom crnogorstvu u SAD, kao i čovjek čije ideje i shvatanja daleko prevazilaze prije svega vrijeme kada je djelovao i stvarao i sve što je do sada viđeno u tom domenu. Sredinom dvadesetih godina prošlog vijeka, postao je vođa Crnogoraca na zapadnoj obali SAD i čovjek koji se do kraja života beskomrpomisno borio za slobodu svoje zemlje i svoje nacije.
To je čovjek koji je čitav svoj život uložio u borbu za obnovu crnogorske državnosti držeći predavanja po mnogim američkim univerzitetima, održavajući kontakt sa mnogim poznatim ličnostima i uticajnim ljudima tog vremena, pišući drame, pjesme, knjige, izdajući časopise, povezujući slobodne Crnogorce.
Petanović je takođe, u vremenu potpunog beznađa, predstavljao jedini oslonac i podršku svim slobodnim ljudima kako u SAD, tako i širom svijeta koji su Crnu Goru vidjeli kao modernu i nezavisnu državu.
Prof. Nikola Petanović, rođen je u Crmnici, selo Podgor 1892. i bio je među rijetkim pripadnicima tzv. stare emigracije koji su stekli visoko obrazovanje u SAD. Na njemu se odmalena vidjelo da nije stvoren da fizički radi. Još kao dijete je bio upamćen kao onaj koji „vazda i svuđe ide sa komadom papira i olovkom”.
Na poziv svoga starijeg brata Mitra, 1912. godine odlazi u SAD. Nakon kratkog vremena provedenog u Butte-Montana gdje se u to vrijeme nalazila najveća crnogorska kolonija u SAD-u, sa savršeno savladanim engleskim jezikom, odlazi u Kaliforniju gdje nastavlja sa obrazovanjem i par godina kasnije započinje sa književno publicističkim radom. Godine 1923. u San Francisku objavljuje svoje prvo poetsko filosofsko djelo na materenjem jeziku „Ponos Života”. Gotovo sva njegova kasnija djela su pisana na engleskom. Upravo tih godina zabrinut dešavanjima u Crnoj Gori nakon 1918. donosi odluku da čitav svoj intelektualni angažman posveti borbi za obnovu crnogorske državnosti. 1924. godine započinje sa djelovanjem među tadašnjim intelektualnim krugovima i našim iseljeniciam u USA. Počinje sa izdavanjem brošura, pisanjem javnih proglasa, pisama i držanjem predavanja o Crnoj Gori. Godine 1927. pokreće časopis „Montenegrin Mirror” (Crnogorsko Ogledalo) i osnova Odbor za suverenu i samostalnu Crnu Goru u San Francisku.
Oko sebe stvara krug uticajni ljudi uz čiju pomoć nastavlja da vrši pritisak na američku javnost u vezi cr nogorskog pitanja sve do kraja 1931. godine. Najznačajnije njegovo djelo iz tog perioda je drama „Troslavija” čija je tema bila potlačen položaj Crnogoraca i drugih naroda u kraljevini SHS. Ubjeđivao je Amerikance da je nas Vladika Danilo za Crnogorce isto što i Džordž Vašington za amerikance.
Tokom svog političkog djelovanja zalagao se za stvaranje uslova za održavanje referenduma na kojem bi se Crnogorci slobodno izjasnili u kakvoj državi žele da žive. Njegova predviđanja da će SAD u decenijama koje slijede potati najveća vojna i ekonomska sila, te da će engleski postati vodeći svjetski jezik su se pokazala tačnim. To je bio čovjek koji je iz te perspektive činio sve da se crnogorsko nacionalno i državno pitanje na vrijeme stavi na dnevni red i uvrsti u prioritete američke spoljne politike kako bi buduća najveća svjetska sila bila upoznata sa problemom Crne Gore. Tokom svog rada koristio je nadimak NAIAD i mnoga djela je potpisivao samo sa njim.
Na žalost, ovaj slavni američki Crnogorac i njegovo plemenito djelo, kao i mnogi drugi zaslužni i slavni pripadnici našeg naroda, kako u dijaspori tako i u domovini, još uvijek nijesu zauzeli mjesto koje im sa pravom pripada. Značaj djela Nikole Petanovića danas je od neprocjenjive vrijednosti, ne samo zato što predstavlja jedinog našeg originalnog ideologa, stvaraoca iz dijaspore koji je stvarao isključivo na engleskom jeziku, a čiji je rad bio okrenut prema Crnoj Gori, već prije svega zbog njegovog modernog i jedinstvenog shvatnja nacije i to vrijeme, njenog razvoja, jačanja, ali i zbog svojih vizionarskih pogleda u međunarodnim odnosima. Dakle, gledano iz današnje perspektive, Nikola Petanović je upravo ona karika koja je nedostajala. Zahvaljuući njegovom radu koji je čitavih sedam decenija bio nedostupan našoj javnosti, danas smo u prilici da otkrijemo mnoge stvari koje su slučajno ili namjerno bile prikrivene decenijama.
Umro je u San Francisku 1932. godine i sa njegovom smrću došlo je do gašenja Crnogorskog nacionalnog pokreta u SAD-u, mnoga djela koja je ostavio iza sebe su još uvijek neotkrivena i pohranjena su u bibliotekama širom SAD-a. Crnogorcima predstoji veliki posao na prevođenju i otkrivanju svih njegovih radova u kojima leže mnogi odgovori na pitanja koja postavljamo sebi daanas.
Njegovi najbliži saradnici, prijatelji i saborci su bili Princ Milo Petrović Njegoš, Mileva Gvozdenović (unuka Marka Miljanova Popovića) i Marko Zekov Popović nekadašnji komandant kraljevske garde.
Negdje pred samu smrt, zapisao je sljedeće stihove:
As a free man/once more/I will see Cetinje
(Kao slobodan čovjek / Još jednom / Vidjeću Cetinje)

Nije dočekao sanjanu slobodu, ali njegovo djelo je, nepokon, nakon toliko decenija, ipak stiglo do njegovog voljenog naroda.
Crna Gora danas mora naći načina da na adekvatan način ime i djelo ovog velikog patriote, naučnika i borca dospije onamo gdje i pripada.

[mc_dralje]

Stariji je moj đed od srpske nacionalne kape!

????????????????????????????????????????????

moga si i bez ovoga....

[Regi]

Srbi su mlada nacija koja je nastala po programima Vuka i Garasanina, naglasavam da su im i nacionalni simboli jako mladi !

[Ćipur]

RAZGOVOR S POVODOM: Gordan Stojović, autor brojnih radova o Crnogorcima u Latinskoj Americi

Mala zemlja velike dijaspore



Trenutno pripremam nekoliko projekata koji će biti značajni za popisivanje kompletnog našeg starog iseljeništva u Argentini, u saradnji sa Maticom crnogorskom i Centrom za istraživanje migracija u Buenos Ajresu, kaže Gordan Stojović

Iako smo mala zemlja, imamo veliku dijasporu i ako je kvalitetno povežemo možemo olakšati mnogo toga u bilateralnim odnosima i ekonomiji. Od ranog djetinjstva slušao sam priče o našim ljudima u Argentini, Boliviji i drugim zemljama Latinske Amerike. Priče su dolazile od Atanasija Stojovića, koji je boravio u diplomatskoj službi u Buenos Ajresu. Iskoristio sam porodična poznanstva u tom dijelu svijeta i započeo istraživanje – rekao je za Pobjedu Gordan Stojović, koji se naučnim radom bavi dugi niz godina.

Olakšan kontakt

Prva knjiga - Crnogorci u Argentini - štampana je 2000. godine, kao imenik-adresar, kako bi ovdašnjim ljudima koji imaju rodbinu u Argentini olakšao kontakt, a kasnije su uslijedila Crnogorska emigracija u Argentini iz 2002, Crnogorsko ogledalo – Nikola Petanović, Paralelne sudbine - Knjiga o Jovu Hajdukoviću, osnivaču Fairbanksa na Aljasci, Ilustrovana enciklopedija Crne Gore i mnoga izdanja, autorska i koautorska djela, studije i feljtoni.
Gordan kaže da je kao pojedinac uradio dosta na zbližavanju sa jednim dijelom našeg naroda.
- Ponekad organizujem ili pomognem dolazak i po nekoliko desetina ljudi našeg porijekla u Crnu Goru – kaže Gordan, koji je često domaćin onima malo slabijeg imovinskog stanja, a nekad u njegovom domu ostanu i po nekoliko mjeseci oni koji žele da nauče jezik.
Stojović je obišao Latino i Sjevernu Ameriku, ali je svoje interesovanje za dijasporu proširio i na Aljasci, Montani, Kaliforniji i otkrio, kako kaže, neke nama nepoznate a značajne ličnosti iz prošlosti našeg iseljeništva kao što su bili Nikola Petanović, John Hajduković, ali i upoznao mnoge važne ličnosti današnjice.
- Trenutno pripremam nekoliko projekata koji će biti značajni za popisivanje kompletnog našeg starog iseljeništva u Argentini, u saradnji sa Maticom crnogorskom i Centrom za istraživanje migracija u Buenos Ajresu – priča Stojović.

Argentina, pa Bolivija

Drugi bitan projekat je praćenje imigracija ka Boliviji, koja je poslije Argentine najznačajnija naša dijaspora u Latino Americi. On se bavi i migracijama prema Italiji, potomcima naših rudara u Belgiji, Francuskoj, starih iseljenika u Egiptu, Šangaju, Ukrajini, Turskoj, Rusiji i naglašava da u mnogim od tih zemalja ima kvalitetne saradnike.
- Nedavno su kod mene u gostima bili potomci naših iseljenika iz Odese. Ukrajinci crnogorskog porijekla, kako vam to zvuči – kaže Stojović koji pohađa master studije iz oblasti studija Latinske Amerike na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, geoekonomske i regionalne studije.
- Rezultat mog upornog pisanja i skretanja pažnje, kako pojedincima, tako i institucijama, posljednjih 11-12 godina, jeste to da sada ima mnogo ljudi sa izgrađenom sviješću da je naša dijaspora neodvojivi dio nas, koji moramo njegovati – kaže Stojović.
Od njega saznajemo da potomaka naših iseljenika ima u svih 23 provincije Argentine, ali potomci Crnogoraca najviše su skoncentrisani u provinciji Buenos Ajres, u kolonijama Tandil i General Madarijaga, provinciji Santa Fe, gdje je najpoznatija kolonija Venado Tuerto i provinciji Ćako u kolonijama La Montenegrina, Kitilipi i Maćagaj.
- Neke su osnovane krajem 19. vijeka, ali su se vremenom smanjivale raseljavanjem stanovništva, tako da danas, pored istorijskih kolonija našeg naroda u Argentini, najveći broj potomaka iseljenika živi u gradovima: Rozario, Buenos Ajres, Seanz Pena, Resistencia i Mar Del Plata – kaže Stojović.
Prema njegovim riječima, naši običaji sačuvali su se u kolonijama, dok je u velikim gradovima ostala još samo poneka riječ.

Jezik predaka

- Prema istraživanjima koje sam radio, danas ima nešto više od sto ljudi našeg porijekla koji govore jezikom svojih predaka, a veoma je rijetko da neko od potomaka nosi ime koje u sebi ima prizvuk naših prostora – priča Stojović za Pobjedu.
Razloge za tako nešto on ne vidi u udaljavanju od predaka, nego u zakonu hispanskih zemalja, koji nije odobravao davanje stranih imena djeci, u cilju hispanizacije, praktičnih i birokratskih razloga.
Razlozi za imigraciju, kako nam je kazao, bili su uglavnom ekonomski, a iseljavanja su započela još u 18. vijeku.
- Upravo završavam studiju o prvim doseljenicima u Limi i nekim karipskim otocima, koji su najvećim dijelom bili iz Boke Kotorske, posebno iz okoline Herceg Novog – priča Stojović.
Tandil i Doc sud kolonije nastaju u 19. vijeku, dok kolonija General Madarijaga i Venada Tuerto nastaju početkom 20. vijeka, a La Montenegrine u provinciji Ćako 1917. godine.

Krsto Zrnov boravio u Argentini

- Početkom dvadesetih godina prošloga vijeka dolaze mnogobrojni politički emigranti, protivnici ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, pa je tih godina u Argentini boravio i sam Krsto Zrnov Popović – priča Stojović o doseljavanju koje je postalo masovnije pred početak Drugog svjetskog rata i po njegovom završetku.
- Poslije Drugog svjetskog rata u ove krajeve se doseljavaju uglavnom protivnici tadašnjeg sistema ili porodica koje su napustile ratom opustošenu Crnu Goru i svoj život nastavile kod rodbine u Argentini – kaže on i naglašava da je doseljavanje prestalo početkom pedesetih godina prošlog vijeka.
O tome koliko su interesovanja izazvale njegove publikacije, on kaže:
- Interesovanje je veliko, ali do sada nije bilo konkretne institucionalizovane podrške. Nijesam želio da vrijeme tek tako prolazi, pa sam finansirao projekte. Najkonkretniju saradnju do sada imao sam sa Maticom crnogorskom, ali je u posljednje dvije godine unaprijeđena saradnja i sa Ministarstvom vanjskih poslova i drugim institucijama u Crnoj Gori – naveo je on.
Prema njegovim riječima, to uliva nadu da bi u budućnosti stvari mogle da se značajno promijene na bolje.

Crnogorci slavljeni i u Latino Americi

- U koloniji General Madarijaga, u provinciji Buenos Ajresa kod iseljenika čiji su preci došli sa Njeguša sačuvana je tehnologija pravljenja pršuta, tako da, ako kad pođete tamo imaćete priliku da probate njeguški pršut usred Pampa – ispričao nam je Stojović. Njeguški pršut nije jedina zanimljivost koju smo saznali.
Naša prezimena se pominju čak i u ratu za nezavisnost od Španije.
- Slavni argentinski ljekar, sa činom generala dr Eleodoro Damianovich proslavio se u Paragvajskom ratu, a smatra se i začetnikom argentinske vojne medicine – priča Stojović.
Od njega saznajemo i da se doseljenici u 19. vijeku zapošljavaju u koloniji Tandil, u velikim kamenolomima, a u Dock Sudu se, početkom dvadesetog vijeka stvara prva prava građanska klasa, sitni industrijalci, trgovci i ugostitelji.
Potomci industrijalaca prvi su se školovali na univerzitetima u tadašnjoj Argentini i od njih potiču današnji priznati ljekari, inžinjeri i preduzetnici.

Piše Jelena Veljović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-24&id=207263

[kuglica]

Gordan je ljudina!
Hvala za ovaj razgovor.