Da odma razlučimo, ne želim nit mogu da ti zabranim da kažeš ono što misliš, ali isto tako imam i ja pravo kažem šta mislim o tvom mißljenju, ipak je ovo forum.
Aj da krenemo od prve tvoje tvrdnje, o prelasku sa komunizma na vjeru.
Oćeš da kažeš da je nemoguće bilo biti i komunista i vjernik?
Da nije bilo takvih ljudi?
Opet kod te teze, taj period o kome ti pričaš je bio prije 30+ godina, nzm kad si zadnji put bio u CG, ali od tada su se promjenile mnoge stvari, kao i generacije, tako da dati ljudi koje ti pominješ su neki djuturumi, koji su vjerujem u velikoj manjini, ipak je 2023-a godina.
Dakle, vjerinke ćemo da generalizujemo kroz tvojih par primjera proje 30+ godina, kad si čini mi se zadnii put i bio u CG?
I popove, naveo si 3 popa i sad ćemo da kroz njih sve da ih gledamo?
I ono najvažnije, vjernici su najobičniji ljudi, grešni, podložni uticaju i porocima, kao i svi ostali ljudi, ako se ne varam po religijskoj dogmi smo svi i rodjeni grešni, tako da ako ti posjeduješ taj vjer(nik)ometar da ocjeniš ko je pravi vjernik, a ko ne, svaka čast.
Što je najjače, nisam ja ni nešto religiozan, više ispoštujem običaje na par najvećih praznika poštujući našu tradiciju i da je to nešto što je i održalo ovaj narod i državu i spasilo asimilacije kroz vjekove, ali kad vidim sa kojih strana dolaze orkestrirani, danonoćni napadi na samo jednu religiju/stranu i kakve sve spodobe upućuju najgore uvrede, stvara samo kontraefekat kod mene.
Mi katolici smo najjači, a brale, ovi pravoslavci ni ne znaju kad je koji manastir sagradjen
Znači, ako je kotorska katedrala napravljena prije Ostroga, ne treba ona da podliježe zakonu o vjeroispovjesti, ništa to ista prava za sve religije itd, daj samo ovim pravoslavcima iz SPC da prepišemo imovinu na državu.
Jbg, znam da vas boli što ste vi Crveni Hrvate u ogromnoj manjini odje, ali to je tako i biće tako, šta da vam radimo
Inače, da znaš, na ove teze o lažnoj vjeri autorska prava polaže Amfilohije, nemate ništa oridjinal, samo kopirate
Forever young, i want to be forever young
Ajd da pocnemo od ovog:
Ne znam nikog ko je u isto vrijeme bio komunista i vjernik. Inkompatibilno je. Poznat je stav komunisticke ideologije o vjeri: opijum za narod.Oćeš da kažeš da je nemoguće bilo biti i komunista i vjernik?
Jednako kao sto je poznat stav crkve o komunizmu, kao necem satanskom. Popovi se nakostrijese na sam pomen komunizma.
E sad, ako je neko uspio da bude i komunista i vjernik, ne kazem da je to nemoguce. Ali, imam pravo da sumnjam u iskrenost. Bilo kao komuniste, bilo kao vjernika.
Partija i crkva imaju neke slicnosti. U smislu da postajuci clan partije, odnosno crkve ljudi prate neke trendove u drustvu. Prilagodjavaju se. Mentalitet gomile. Kojoj treba Vodja.
Ja jesam posao iz CG prije oko 30 godina, ali sam povremeno dolazio i znam o cemu pricam. Zadnji put sam bio proslog ljeta.
Mogu o konkretnim primjerima, ako te interesuje. Mogao bi se iznenaditi da je neko od ljudi blizak vrhu crkve nekad imao neke rukovodece funkcije u partiji. Govorim o ljudima koji su sada bliski vrhu crkve. Naravno, to su sada ljudi u nekim ozbiljnim godinama.
Ovi primjeri prije govore o crkvi kroz njen stav prema "mangupima iz njenih redova". Umjesto jasne osude i izopstenja, crkva je pokusala da gurne "smece ispod tepiha". Mislim da je svestenik Stamatovic, koji je bio upleten u prodaju pornografskih snimaka s Kacavendom sklonjen u Crnu Goru. Umjesto da je rascinjen. Dakle, postoje dokazi o nemoralu u crkvi, kojeg crkva pokusava da prikrije. U tom dijelu se moze govoriti i o nemoralu same crkve.I popove, naveo si 3 popa i sad ćemo da kroz njih sve da ih gledamo?
Jasno je da nema bezgresnih. Ne radi se o tome. Posto znam dosta ljudi koji idu u crkvu, znam da dobar dio tih ljudi se jedonstavno povodi za onim sto vecina radi. Neka vrsta pomodarstva. Dobar dio onih koje znam licno je tamo vise iz nacionalistickih nego vjerskih razloga. Ima onih koji se umotavaju u zastave. Izvini, ali imam dobar razlog da sumnjam u njihovu iskrenost kad je vjera u pitanju. Hriscanstvo ne poznaje nacije. Vjera i nacionalizam ne idu zajedno. Ko sto vjera i komunizam ne mogu nikako ici zajedno.I ono najvažnije, vjernici su najobičniji ljudi, grešni, podložni uticaju i porocima, kao i svi ostali ljudi, ako se ne varam po religijskoj dogmi smo svi i rodjeni grešni, tako da ako ti posjeduješ taj vjer(nik)ometar da ocjeniš ko je pravi vjernik, a ko ne, svaka čast.
Amfilohije je, koliko se sjecam, pominjao i "pasju vjeru", a ljude muslimanske vjere nazvao "laznim ljudima". Jedna od najgorih stvari koju je crkva uradila u Crnoj Gori jeste takvo sijanje mrznje prema ljudima druge vjere. Takvo sijanje razdora i mrznje prema ljudima druge vjere, samo zbog toga sto pripadaju drugoj vjeri i nacije je bila matrica iz koje su proizasli ratni zlocini i etnicko ciscenje. Naravno da je onda bilo i logicno da crkva stane iza ljudi koji su pocinili te zlocine.Inače, da znaš, na ove teze o lažnoj vjeri autorska prava polaže Amfilohije,
Nadam se da ono "spodoba" nije upuceno meni. Ako jeste, onda je bolje da se odje razidjemo.
Ne, spodoba nije bilo upućeno tebi, ali u orkestrirane napade se itekako uklapaš.
Eto, i ja ka' mladji znam ljude iz komunizma što su bili vjernici, išli u crkvu za praznike itd, mislim znam iz priče, a tek stariji moraju znat' x primjera, a i čas su teze "nisu komunisti zabranjivali praktikovanje vjere", čas su "nije se moglo u komunizmu biti vjernik" sve po potrebi.
Da, saglasan sam da svaka crkva (ne samo SPC) treba da se ogradi i sankcioniše ozbiljne presrupnike u svojim službenim redovima, najbolje izopštenjem.
Što se tiče sijanja mržnje, daleko od toga da je to bilo rezervisano samo za SPC, evo vidimo i u nedavnim nastupima da ima toga na sve strane, ali su orkestrirani napadai samo na jednu stranu, to je ono o čemu ja pričam.
Isti ti ljudi krive Srbe za sve nesreće koje se zadesile na Balkanu zadnjih 39 godina, a ja koliko znam za rat je potrebno (min) dvoje.
O nekompitabilnosti Hrišćanstva i Komunizma :
https://sh.m.wikipedia.org/wiki/Hri%...nski_komunizam
https://www.wikiwand.com/sh/Hri%C5%A...nski_komunizam
https://www.telegraf.rs/amp/vesti/26...otvrdjuju-foto
Forever young, i want to be forever young
Nisi u pravu.
Gledaš usko stvari kroz trenutnu situaciju u Crnoj Gori.
A čak su i ovdje stvari bile drugačije.
Februara 1938. godine u Pravoslavnoj bogosloviji na Cetinju otkrivena je grupa učenika koja je umnožavala i rasturala ilegalni komunistički materijal.
Nakon istrage, okrivljeni đaci su isključeni iz svih škola u zemlji, a prema ostalim đacima su preuzete oštrije mjere.
Preuzete akcije nijesu spriječile širenje komunističkih ideja.
Bilten jugoslovenskog antikomunističkog komiteta od 25. avgusta 1938. daje sljedeći opis stanja u cetinsjkoj bogosloviji.
„Srednje škole na Cetinju (Bogoslovija, Gimnazija i Učiteljska škola), kako nas izveštavaju, nose u sebi mnoge znake marksističke orjentacije.
Delatnost u tom pravcu razvija se doduše ilegalno, ali ipak vidljivo.
Pravoslavna bogoslovija na Cetinju koja ima oko 120 đaka podeljena je u dva tabora: u jednom su marksisti, a u drugom nacionalisti.
Marksistički tabor jači je i brojno i idejno.
Marksisti su u nadmoćnosti i idejno fanatizovaniji.
Nacionalista nema više od 40.
Izgleda na prvi pogled neverovatno da se baš u Bogosloviji može da razvija marksistička akcija i kako marksizam kao doktrina može uopšte pored bogoslovenskih nauka da zahvati mentalitet budućih narodnih sveštenika.
Pretresi izvršeni u Bogosloviji u februaru ove godine dali su dovoljno materijala iz koga može da se utvrdi s koje strane i čijom pomoću se uvlači marksistička propaganda u srednjoškolske zavode.
Na Cetinju postoje i dva javna doma.
I u tim ustanovama opaža se marksistička akcija, drže se tajne sednice, daju se direktive za rad u školi i na ulici.
Na tim sednicama uzimaju učešće i đaci bogoslovije, iako se svaki izlazak iz internata, osobito noću, najstrožije kažnjava.
Sem studentskog doma đaci srednjih škola posećuju Belvederske klisure gdje održavaju zajedničke konferencije sa žacima drugih škola.“
Naredne, 1939. godine, u bogosloviji je organizovan i opšti štrajk učenika.
Učenisi su se pobunili protiv strogih mjera koje su vladale u internatu.
Trajao je tri dana i imao je veliku podršku u javnosti, prije svega kod mladih.
Štrajk je završen uspješno.
Ideološki sukobi u školi trajali su sve do početka Drugog svjetskog rata.
*Iz knjige Napredni omladinski pokret u Crnoj Gori: 1918-1941, Jovan Bojović, Cetinje 1976.Dobar dio crnogorskih sveštenika učestvovao je u NOB-u.
Svaka veća partizanska jedinica imala je vjerskog referenta.
Samo je 1/3 pravoslavnih sveštenika pobjegla iz Crne Gore 1944. zajedno sa nacistima i četnicima.
U Drugom svjetskom ratu sa teritorije Crne Gore na strani NOP-a, kao njegove pristalice i simpatizeri, u borbama ili zatvorima poginulo je i stradalo 26 crnogorskih sveštenika, dok je njih 18 na početku rata bilo internirano u logore.
Među studentima Bogoslovske škole na Cetinju postojale su jake simpatije prema Komunističkoj partiji i njihovoj borbi za slobodu.
Od 140 bogoslova čak njih 80 su bili simpatizeri SKOJ-a.
Sveštenik Blažo Marković bio je delegat I i II zasijedanja AVNOJ-a kao predstavnik Sreza cetinjskog.
Prvi otpor sveštenika prema zvaničnom stavu Crnogorske mitropolije SPC, kojoj su pripadali, vidimo u odbijaju sveštenika Nikole Markovića i Ilije Popovića da služe prilikom posjete italijanskog kralja Vitoria Emanuela Cetinju u aprilu 1941. godine. Još od prvih dana rata sveštenici koji su se odlučili za aktivnu borbu protiv okupatora i domaćih saradnika, organizovali su se među sobom i pokušali da pošalju poruku da među klerom postoje ljudi kojima je oslobođenje zemlje preče od svega.
"CRNOGORSKI SVEŠTENICI – GLAVARI, OFICIRI I RATNICI", Matica crnogorska, br. 81, proljeće 2020.
A po latinskoj Americi preklapanja ima koliko god hoćeš, do toga da se Isus proglašava za "izvornog komunistu".
Nijesam ja ni u kakvim orkestrima. Samo iznosim svoj stav. Jasno je meni da je dosta ljudi bilo i u partiji i u crkvi. Dosta takvih licno znam. Ko sto je bilo dosta ljudi koji su iz cetnika presli u partizane. Ko sto je bilo i popva u partizanima, kao pop Vlado Zecevic. Kod nas sve moze. Po potrebi. O tome ko je kriv za ratove devedesetih je bolje pisati na nekoj drugoj temi. Ovo je tema o crkvi.
Razlog zasto se targetira SPC, kad govorimo o Crnoj Gori, dosta je lak za razumijevanje. Najvisi poglavari te crkve su iznosili najgore uvrede na racun Crnogoraca nazivajuci ih svakakvim imenima. Kao sto ti gore napisa, to izaziva kontraefekat. Niko ne voli kad mu se kaze da je kopile, g*vno ili nula covjek. Nijesam zapazio da su takve uvrede dolazile od strane katolicke crkve, niti od predstavnika islamske zajednice.
Osnovni problem SPC u Crnoj Gori jeste da promovise nacionalizam i petlja se u politiku. Da se bavi samo vjerom, ono sto je njen osonovni posao, niko se ne bi njome bavio. Ili, skoro niko. Ja sigurno ne bih.
Pomenuh i ja slucaj popa Vlada Zecevica. Kao sto mogu pobrojati dosta ljudi iz CG koji su bili komunisti, a nakon toga teski nacionalisti. Eno neki dan bjehu podaci o Emilu Labudovicu i Momcilu Vuksanovicu kao clanovima SKJ. I sto sad to treba da znaci? Cega je to dokaz? Mogao bih pobrojati jos dosta imena. Ali nije to bila moja poenta. Govorio sam o ideologiji komunizma i stav te ideologije prema religiji. A i praksi. Da ne idemo dalje od Albanije u vrijeme Envera Hodze. Kod nas je to bila blaza varijanta. Iako je i kod nas veliki broj svestenika pobijen od strane komunista. S druge strane, poznato je sto crkva govori o komunizmu - na nivou ideologije.
Ovo sto si naveo su samo pojedinacni slucajevi. Izuzeci od pravila.
Last edited by Ostoja; 14-01-23 at 13:07.
Ako je skoro trećina crnogorskog sveštenstva pristupila partizanima, kako to mogu biti pojedinačni slučajevi?
I opet iznosiš neke apsolutne tvrdnje, a realnost je drugačija.
Opet ponavljam, naročito u latinskoj Americi gdje 50 godina postoji ozbiljno približavanje religije i marksističkih ideja.
Zašto bi sveštenstvo i partizani bili u nekom paradoksalnom limbu?
Zna li se, prije svega, definicija partizana, da bi se mogli donositi ovakvi zaključci?
Forever young, i want to be forever young
Pa ja pomenuh Emila Labudovica kao nekog ko je bio u SK. Takvih je na hiljade. I cega je to dokaz? Da to nijesu pojedinacni slucajevi, nego masovni prelazak iz komunista u vjernike? Da li su ti ljudi ostali vjerni komunizmu kad su presli pod crkvene skute? Jesu, matrak. Ko onaj moj rodjak kojeg pomenuh koji se kleo u Tita, a sad ga psuje. Da li je Vlado Zecevic nastavio da bude pop nakon sto je postao komunista? Jes, matrak. Da li je ta trecina svestenika koju pominjes, koja je pristupila partizanima, nakon toga nastavila svoj posao svestenika? Jes, matrak. Sve sto ljudi koji su se presaltali. Nekad iz popova u komuniste, U novije vrijeme iz komunista u crkvu. Prelomili u glavu.
Da li znas nekog ko je ostao vjeran Titu i komunizmu, nakon prelaska u crkvu? Jedno ime?
Tema je Crna Gora.
Поменусте контраефекат, мислим да сте на трагу нечему битном, и да је тај контраефекат веома битан за вјерске/националне можда и политичке односе у цг.
Ја чекам посао али волим ову земљу!
А што пијем кад ми шкоди
ко ће кући да ме води?
Baš čudno da se Srpska pravoslavna crkva ne sjeti ni jednog od ovih sveštenika ili teologa da proglasi za mučenike ili svece, nego izbor pade na popa Milorada Vukojičića Macu i popa Slobodana Šiljka, četničke koljače.Paroh konadžijski Marko Borozan (1903–1944) sa Bokova od prvih dana ustanka tijesno je sarađivao sa NOP-om, propovijedajući borbu protiv okupatora.
Na zasijedanje CASNO-a pozvan je 1943. godine međutim nakon održane konferencije na Velestovu nije uspio da se probije do Kolašina zbog ratnih okolnosti.
Od strane okupatora uhapšen je u decembru 1943. godine. Strijeljan je sa još devet lica od strane četnika u zoru 20. jula 1944. godine.
Paroh kavadarski Marinko Vujinović (1908–1943) rođen u Župi Nikšićkoj, nakon što su ga Bugari protjerali vratio se u Crnu Goru i učestvovao u pripremama za ustanak.
Početkom 1942. godine uhvaćen je kako iznosi sanitetski materijal partizanima na slobodnoj teritoirji od strane italijanskih vlasti.
Nakon kratkog boravka u nikšićkom zatvoru interniran je u logor u Kavaja, a zatim u logor u Baru.
Kako je ostao uz NOP, odveden je u Danilovgrad i strijeljan je 25. juna 1943. godine na Šarenoj ploči od strane italijanskih vlasti.
Protojerej Mirčeta Golović (1883–1943) rođen u Pošćenju kod Nikšića učstvovao je u balkanskim i Prvom svjetskom ratu kao bataljonski sveštenik.
Sa čitavom porodicom učestvovao je u NOP-u, hapšen je od strane četnika i italijanskih vlasti.
Poginuo je tokom Pete ofanzive u borbama na Sutjesci juna 1943. godine.
Paroh u Despotovcu Damjan Damjanović (1909–1943), rođen je u Podgorici, strijeljan je od strane Ljotićevaca 17. oktobra 1943. godine jer je kritikovao njihovu saradnju sa okupatorom.
Savo Đukanović (1911–1942) rođen u Velimlju bio je asistent na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
U 13-julskom ustanku 1941. godine bio je jedan od prvih organizatora u svom kraju, kao borac i rukovodilac učestvovao je u Pljevaljskog bici.
Uhapšen je i strijeljan na planini Simunja 14. jula 1942. godine od strane kvislinga.
Sveštenik Jovan-Jole Mitrov Zec (1912–1941) rođen u Poborima, od 1941. godine jedan od organizatora ustanka u zapadnoj Slavoniji, obrijao je bradu, skinuo mantije i krenuo u oružanu borbu.
U KPJ primljen je novembra 1941. godine, prvi je komandir Psunjskog partizanskog voda, sa kojom je učestvovao u oktobru 1941. godine i u napadu na opštinsku zgradu u Rajićima.
Kao borac, a kasije i komandir partizanske grupe učestvovao je u više partizanskih akcija u borbi sa okupacionim snagama, a izvršavajući ratni zadatak probijao se punih 19 sati kroz visoki snijeg.
Poginuo je na čelu partizanske grupe koja je pošla da uništi neprijateljski puškomitraljez na mostu u blizini sela Ožegovci 23. decembra 1941. godine.
Sveštenik Ratomir Janković (1915–1941) rođen je u Pljevljima, tokom bitke na Pljevljima pomagao je partizane, sakrivao ih i svojoj kući, zbog čega je uhapšen od strane italijanske vojske i strijeljan 3. decembra 1941. godine na Senjaku.
Paroh riječko-obodski Bogić Jovićević (1901–1941) rođen je na Obodu na Rijeci Crnojevića, učestvovao je sa puškom u ruci u 13-julskom ustanku.
Supruga Danica, sinovi Milan i Živko i kćerke Olivera i Roksanda odvedeni su u logor Klos.
Pop Bogić je uhapšen i strijeljan 19. jula 1941. godine.
Na pritiske i provokacije kvislinga odgovorio je: „Ja pljujem na takve izrode i nevaljalice kao što si ti, a svjesno i drage volje sam pošao sa braćom u ovu svetu borbu koju vodi crnogorski narod“.
Njegov otac protojerej Mihailo-Milo Jovićević (1852–1942) bio je učesnik balkanskih i Prvog svjetskog rata, nosilac više crnogorskih odlikovanja, po izbijanju julskog ustanka interniran je u logoru u Albaniju, a ubrzo po povratku preminuo je početkom 1942. godine od posljedica stradanja.
Sva porodica prota Mila je učestvovala u NOP-u, četiri sina su mu poginula u borbama protiv okupatora, a peti je ostao teži ratni invalid.
Sveštenik Novak Koljenšić (1901–1942) rođen u Bjelopavlićima, učesnik je 13-julskog ustanka 1941. godine, poginio je kao partizan u jednoj borbi protiv italijanske vojske marta 1942. godine.
Paroh ceklinsko-dobrski Đorđije Krcunović (1909–1942) rođen je u Podgorici, učestvovao je kao partizan u borbama protiv italijanske vojske, dva put je zatvaran i mučen, umoren je 14. decembra 1942. godine.
Boško Popović (1900–1942) sveštenik iz poznate popovske loze rođen u Dragovoljićima kod Nikšića, učestvovao je u julskom ustanaku, kao i drugim akcijama rušenja puteva i mostova, uhvaćen je i strijeljan od strane četnika 17. juna 1942. godine čime se ugasila ova porodica.
Sveštenik Simo Popović (1899–1943) bio je paroh kosorski, rođen je na Medunu, od prvog dana ustanka je u borbi protiv okupatora, nakon povlačenja partizana u Bosni, uhvaćen je od italijanskih i kvislinških vlasti i zatvoren u Podgorici.
Tokom tamnovanja pokazao je nepopuštljivost prema četničkim ponudama i provokacijama, a njegovo držanje i danas se pamti i o njemu sa poštovanjem govori.
Strijeljan je od strane Italijana 25. juna 1943. godine kao čovjek i junak koji prezire smrt.
Kasnije je napisan pozorišni komad koji govori o njegovoj hrabrosti.
Diplomirani teolog Milo Perov Radulović (1917–1942) rođen je u Rovcima, učesnik je 13-julskog ustanka 1941. godine, a ubrzo je postao komandir partizanske čete, kao i sekretar novoformirane partijske ćelije u Rovcima.
Politički komesar bataljona u Komskom odredu bio je od njegovog formiranja do kraja januara 1942. godine kada je postavljen za komandanta Donjomoračko-rovačkog bataljona koji je ušao u sastav Kombinovanog NOP odreda „Radomir Mitrović“.
Poginuo je na čelu bataljona u borbi sa četnicima 24. januara.
Sveštenik Mirko Roganović (1906–1943) je rođen u Spužu, jedno vrijeme je bio arhijerejski zamjenik u Tetovu, đe je 1943. godine uhapšen od strane albanske policije i po naređenju njemačkih vlasti sa grupom građana sproveden za Skoplje.
Na putu za Vladičin Han skinut je sa voza i nakon mučenja ubijen 1. novembra 1943. godine.
Stari paroh iz Pive, Joko Sočica zapaljen je od strane njemačke vojske u kući sa ženom, snahom i četvoro unučadi.
Sveštenik Cjetko Stanišić iz Vinića (1894–1943), učesnik je balkanskih i Prvog svjetkog rata, za vrijeme austorugarske okupacije hapšen je i interniran u logor u Mađarskoj odakle se vratio krajem 1918. godine.
Od prvog dana ustanka 1941. godine je aktivan u borbi protvi okupatora, zbog čega je u feburaru 1942. godine interniran u Albaniji, a potom u logoru u Baru.
Zbog čvrstog držanja u logoru izdvojen je sa desetoricom zatvorenika pod optužbom da su partizanski štab u logoru.
U logoru ga je posjetio njegov rođak Bajo Stanišić, četnički komandant koji ga je pitao: „Otkud ti, pop, postade komunista“ na što mu je pop Ćetko odgovorio „Niti sam komunista, niti izdajnik kao ti“.
I pred italjanskim sudom imao je isto držanje, odbio je da revidira stav prema partizanima, kao i mogućnost za pomilovanje, poručivši svojoj porodici da za njega ne traže pomilovanje od okupatora.
Zbog toga odveden je u Humce kod Cetinja sa još 20 drugova i strijeljan 25. juna 1943. godine.
Sveštenik Lazar Strugar (1906–1943) rođen je u Strugare na Gornjem Ceklinu, kao borac partizanskog odreda uhvaćen je od strane njemačke vojske, odveden u logor na Banjici i strijeljan juna 1943. godine.
Sveštenik Andrija Šiljak (1898–1941), paroh boboski, rođen u Pljevljima, sa svojim parohijanima učestvovao je u partizanskom pokretu, prilikom napada na Pljevlja, italijanske vlasti su bile obaviještene o njegovoj podršci NOP-u, uhapsile su ga i strijeljale 3. decembra 1943. godine na Senjaku.
Sveštenik Blagota Đurović (1908–1945), paroh šobajićki rođen u Bjelopavlićima, od prvog dana ustanka je na strani NOP-a, prilikom povlačenja partizana za Bosnu, uhapšen je i interniran za Italiju, odakle se vratio nakon njene kapitulacije i stupio u Narodnooslobodilačku vojsku u kojoj je imao čin kapetana, a bio je i nosilac partizanske „Spomenice 1941“. Odmah po povratku iz rata umro je 17. juna 1945. godine.
Valjda je preduslov da stradaš od strijeljanja kao izdajnik - kolaborant i ratni zločinac, a ne u borbi protiv okupatora.
Last edited by ASC; 14-01-23 at 18:20.
nije lud Adzic niti neznalica a tako ga prikazase
https://www.google.com/amp/s/www.pol...les/amp/346659
Pre Prvog svetskog rata, i srpska država i crkva Božić su proslavljale 25. decembra po starom, julijanskom kalendaru. O tome svedoče i naslovne strane „Politike” iz tog perioda. Tako su, na primer, u prazničnom trobroju našeg lista od 24, 25 i 26. decembra 1910. objavljeni prigodni božićni tekstovi, a uz tradicionalni pozdrav „Hristos se rodi” svim čitaocima i čitateljkama praznik je čestitalo uredništvo „Politike”. U istom broju, objavljena je i reportaža o pripremama za proslavu Božića na dvoru kralja Petra Karađorđevića. Navodi se da se „kralj Petar sprema da dočeka praznik isto onako kao i njegovi podanici”.
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Pa nije sporno kojeg je dana Bozic. Istog je datuma i u jednom i u drugom kalendaru samo je do I svjetskog rata na Balkanu bio vazeci julijanski kalendar, poslije I svjetskog rata SHS, Rusija i ostale zemlje su prihvatile ovaj sadasnji kalendar dok ga Ruska i Srpska crkva ne priznaju i jedine se i dalje drze starog kalendara i slave Bozic 25 decembra koji je po starom kalendaru ili 7 januara po novom.
Stvar je kod Adzica koliko sam ispratio sto je saopstio kao da je pronasao nesto epohalno da je pravoslavni Bozic 25 decembra slavljen u CG. Jeste, ali po starom kalemdaru koji je tada bio ovdje vazeci ali to pada na 7 januar po novom.
Da je SPC prihvatila novi kalendar niko o tome ne bi ni pricao ili bar da je prihvatila Milankovicev kalendar koji je sama narucila i koji je mozda najtacniji kalendar. Sad je to toliko ukorijenjeno i pravoslavnim vjernicima na ovim prostorima imponuje da slave Bozic razlicito od ostalih i nikad ne bi prihvatili novi/stari datum koliko god dokaza da im pruzis da je on pogresan.
prije je tu prste umijesao Jerusalim da ne budu istog dana i patrijarh i papa na sluzbi
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
lijep Teks i mišljenja
2023 Index
U čemu je razlika između katolika i pravoslavaca?
Zadnja nadopuna: 11:39, 15. siječnja 2023.
STOLJEĆIMA na ovim prostorima žive zajedno katolici i pravoslavci, uglavnom u neslozi, dok njihovi crkveni vođe vole mantrati o sestrinskim crkvama. Svi ćete odmah navesti brojne razlike među njima, ali stvari izgledaju drugačije kad se zahvate malo dublje.
Znamenito Filioque
Oni koji površno poznaju teologiju odmah će spomenuti sukob u tumačenju Trojstva. Doktrinu koja predstavlja lijepi primjer udara na zdravi razum razvili su istočni teolozi, gdje je u prvim stoljećima i inače bilo središte kršćanske misli. Tek pojavom Augustina imamo i na Zapadu veliko ime u teologiji, a upravo je on i zaslužan za tu navodnu ogromnu razliku u razumijevanju kako troje može biti jedno.
Njemu ni na pamet nije padalo da se suprotstavi ocima s Istoka. Samo mu nije bila jasna razlika između proizlaženja Duha iz Oca i rađanja Sina od Oca (nije to jasno nikome, da se ne lažemo).
Stoga je mislio kako se Duh razlikuje od Sina time što Sin "izlazi" od Oca, a Duh od Oca i Sina (filioque znači "i Sina"). Usput, Augustina i danas pravoslavci smatraju autoritetom u teologiji.
Pad u grijeh
Znate ono kad su Adam i Eva pojeli plod zabranjenog voća u Edenu i onda nakon toga izgubili i vječni život i sposobnost pravog moralnog postupanja? Najviše o tome govore zapravo protestanti, kod katolika Pad je mrvicu manje drastično shvaćen. Pravoslavci imaju, da tako kažemo, pad, ali ne i Pad.
Dok na Zapadu misle kako su Adam i Eva bili savršeni, za pravoslavce oni su tek trebali postati savršeni. Pad je nešto kao kad talentirani sportaš dopusti sebi par dana cuge i junk-fooda: sad je spustio formu i morat će više vježbati da bi se vratio u normalu i onda napredovao. On je i dalje talentirani sportaš koji će jednog dana postati vrhunski i nenadmašan, samo se sada malo udaljio od tog cilja.
Što nakon Pada?
Za katolike je Pad u grijeh toliko strašan da on zahtijeva otkupljenje na ovaj ili onaj način. Kod njih se javila i misao da je Isus morao umrijeti najgorom smrću kako bi platio kaznu zbog naše neposlušnosti. Istina, nikada nisu takvo tumačenje prihvatili kao dogmu (to će se pojaviti tek kod protestanata), razvili su i drugačija objašnjenja od nesuvisle ideje da se pravda zadovoljava time što nevin plaća kaznu namjesto krivaca.
Kod pravoslavaca glavna je ideja postajanja čovjeka Bogom u smislu savršenstva karaktera, ono što oni zovu theosis (obogotvorenje). Adam i Eva, kako smo već rekli, još nisu bili u tom smislu savršeni.
Kad su zabrljali u Edenu, nastavljen je business as usual, proces postajanja Bogom trajao je i prije i nakon pada. Samo se sada nešto malo produžio, baš kao u netom spomenutom primjeru nediscipliniranog sportaša.
Zašto je došao Isus?
Već smo objasnili da je u katoličkoj misli netko morao otkupiti čovjeka i Isus je upravo i došao kako bi obavio tu misiju, koja svoj vrhunac dostiže njegovom smrću na križu. Otuda i sva ona raspela i po crkvama i po kapelicama kraj ceste. Kako je on to točno otkupio čovječanstvo, katolici namjerno nisu do kraja definirali.
Daleko od toga da je za pravoslavce križ nevažan. Oni u njemu vide prije svega simbol pobjede Isusa nad Sotonom, čak i neku vrstu trika kojim je Isus prešao Sotonu kao Maradona Engleze. Ali za njih je glavni događaj zapravo Isusovo utjelovljenje, postajanje Boga čovjekom.
Ono je dokazalo kako je theosis moguć – jer ako Bog može postati čovjekom, onda je moguće i da čovjek postane Bogom. Stoga će oni i Mariju najviše uzdizati kao onu koja je rodila Boga, dok će katolici veći naglasak stavljati na njezino vječno djevičanstvo.
Papa i patrijarsi
Kao što i sami znate, pravoslavci nemaju papu. Razlog toj činjenici nije toliko teološki koliko povijesni, jer je carigradski patrijarh izgubio svoju moć padom Bizantskog Carstva. Da se kojim slučajem ogromno carstvo održalo, osobito u svojim granicama iz vremena Justinijana, carigradski patrijarh bio bi nešto kao pravoslavna verzija pape.
Pravoslavcima nisu svi patrijarsi jednaki, imamo četvoricu glavnih – a među njima najveću čast uživa rimski biskup, dakle papa. Međutim, ne priznaju mu pravo da presuđuje u dogmama, one se mogu donijeti jedino na saboru (sinodi ili koncilu), zajedničkom odlukom. I pravoslavci i katolici priznaju odluke prvih sedam ekumenskih ("sveopćih") koncila i pravim crkvama smatraju samo one koje prihvaćaju tada izglasane dogme.
Svećenici i sveštenici
Pravoslavne i katoličke svećenike najviše razlikujete po tome što su pravoslavni bradati i oženjeni, a katolički izbrijani i na celibatu. Ali to je vrlo površno razumijevanje.
Za početak, kao što ste mogli vidjeti i na starim slikama, katolički svećenici i pape gotovo donedavno također su puštali bradu.
Kad se radi o celibatu, on ni u Katoličkoj crkvi nije dogma, nego vjekovna praksa. U suštini obje crkve na celibat gledaju kao na posebni duhovni dar, samo što kod pravoslavaca taj dar ne mora posjedovati svaki svećenik. Međutim, ako se svećenik ne oženi do svojeg zaređenja, on ostaje u celibatu. Obje Crkve misle kako je život bez seksa znak neke posebne duhovne uzvišenosti.
Naravno, ni jedni ni drugi nemaju svećenice i sveštenice, to je već dovedeno do razine dogme. Jer, znate, Isus je imao dvanaest apostola, dakle isključivo muškarce.
Konačna presuda
Moglo bi se o razlikama između dvije Crkve napisati cijela knjiga, ali gdje god dublje zagrebete vidite kako se radi samo o drugačijim naglascima i površnim pojavama (liturgija, hram, oblik križa). Za domaću zadaću istražite pravoslavnu misao o "mitarstvima" i usporedite s katoličkim naukom o Čistilištu, pa mi javite dojmove.
Da sad ne spominjem brojne zapadne teologe koji su također bili skloni idejama theosisa, primata Utjelovljenja itd. I sad se s pravom možete upitati: a oko čega se oni to već stoljećima svađaju? Odgovor svakako nije u teologiji, nego u nečemu što i katolici i pravoslavci vole puno više.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Da se vazda vijori: Simbol borbe za vraćanje objekata CPC
Crnogorske zastave na Cetinjskom manastiru i Crkvi na Ćipuru, koje su kao vid svojevrsnog performansa tj. protesta zbog aktuelne društveno-političke situcije u Crnoj Gori, postavljene u avgustu prošle godine, tokom proteklog vikend zamijenjene su novim.
Radulović ističe da su zastave sada morale biti zamijenjene jer su bile oštećene usljed vremenskih uslova.
“Nije nam namjera da nekog isprovociramo, već da sve ljepše izgleda. U razgovoru sa policijom napravili smo zamjenu zastava. Prethodne koje su bile na manastiru sačuvali smo i one će biti predate muzeju na Cetinju. Mnoge su bile oštećene zbog sunca ili pocijepane. Mislim da smo sada napravili ljepšu sliku”, napominje Radulović.
“Borićemo se da manastir vrati Opštini Cetinje, a onda ćemo od opštine tražiti da se vrati ljudima koji pripada. Zastave predstavljaju simbol borbe za vraćanje sakralnih objekata Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Iskazujemo bunt bez nereda i provokacija, mirnim putem. Nastojaćemo da istrajemo u tome, ako bi se moglo riješiti “papirološkim putem” - da se pogleda dokumentacija i istorija Cetinjskog manastira i pokrene sudski proces. To je do sad pokušavano nekoliko puta, ali bezuspješno. Mi nećemo odustati”, poručio je Đurović za Analitiku.
Da se vazda vijori: Simbol borbe za vraćanje objekata CPC (portalanalitika.me)
Ако ишта сада изгледа бвоље него прије, баш је било нескладно и набацано.
Питање за оне који знају, који музеј прихвата државне заставе које су оштећене сунцем или поцијепане? И зашто то ради, смије ли се поцијепана застава бацити у смеће?
Ја чекам посао али волим ову земљу!
А што пијем кад ми шкоди
ко ће кући да ме води?
Kad ti velis onda je sigurno greska
Zvacu Noleta adzica adzu da mi rece ciji je manastir i gradonacelnika ct
Svi sakralni objekti u cg su drzavni,
Biblija pocinje ovako
Bog je stvoren u crnoj, nastavak price je poznat ide ono sedam dana, covjek, covjek manje rebro pa zena, jabuka, zmija, ubijanje kajanje itd itd do novog zavjeta.
Ovo Bog je stvoren u cg je namjerno izbrisano zbog uticaja okupacione srpske politike i rusije i to je dekretom potvrdio kralja Aca
Inace jos za vrijeme rimskog carstva je postojala autonomna tisiculjetnja pokraJina, međutim onaj pop dukljanin i onaj pogani mavro namjerno brišu postojanje cg jos od doba paleolita a o antici da ne pricamo.
Katedrala u gradu kotoru je 2020 najzad vracena cg iako je sagrađena hiljadu godina prije Ostroga, jos kad cg nije bilo na vidiku i ispravljena velika istorijska nepravda/greska.
Snijela baba da ima visuljak
Poslato sa puslice upotrebom Tapatalk-a
Ne śekiraj se, svi smo Srbi, mi zlatnim kašikama boc a ostatak svijeta glođe nogu od praseta.
Mozda smo mi ustvari rusi…
Sent from my iPhone using Tapatalk
f6
Kako je dobro vjerovati crkvi koja je dosla u posjed manastira koji su se gradili koji vijek prije njenog dobijanja ne autokefalnosti vec prava na postojanje od turskog sultana.
There are currently 2 users browsing this thread. (0 members and 2 guests)
Bookmarks