Knjaz Danilo o Crnogorskoj naciji (pominje Srbe samo ka komsije)

[Petar Mrvaljevic]

http://www.montenegro-canada.com/i//...30.09.1856.JPG

http://www.montenegro-canada.com/i//...30.09.1856.JPG

http://www.montenegro-canada.com/i//...30.09.1856.JPG



THE TIMES
London, utorak, 30.septembra 1856


U sred kriticnih okolnosti, i u prisustvu projekcija i razmatranja koje proisticu od stranih Sila, crnogorski narod sacuvao je svoje mirno držanje bez opterecivanja evropskih dvorova opisom bolne situacije u kojoj se nalazi vjekovima.

466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo cijoj moci ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otima za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Cetiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmocnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope.


Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sacuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišcanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medu svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sacuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost.


Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz plainina. Kraljevi se nisu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. Jedan od uzroka ove indiferentnosti – koji je bio nerazdvojan u hijerarhijskoj organizaciji Vlade – bio je kasnije uklonjen obnovom starog sistema. Ne dobijajuci ni zaštitu ni podršku od Hrišcanskih Snaga, a trebalo bi da one poboljšaju svoj stav iz zahvalnosti za zasluge koje je ucinio za Hrišcanstvo, crnogorski narod vidio je sebe ogranicenog na uzak prostor, i prinudenog da se bori za vracanje svojih starih granica.

Dok god Crna Gora bude ostala zatvorena u svoje sadašnje granice, njena sudbina bice ista kao što ju je pretrpjela u proteklih pet vjekova – to jest, neprekidna i krvava borba da povrati svoje prijašnje posjede.
Crna Gora se ne odrice teritorija koje je posjedovala u vec tako dalekom periodu, vec zahtijeva da joj se vrati zemlja za koju se borila u najkriticnijim vremenima, sa istim žarom kao i za svoju nezavisnost.

Što se tice njegove nezavisnosti, crnogorski narod ne misli da ona može biti dovedena u pitanje. Svo vrijeme on je imao pravo da ratuje ili sklapa mir s Turskom, i cesto je koristio to pravo.


U vrijeme ratova koje su hrišcanski narodi vodili protiv islama, evropske vlade tražile su pomoc od Crnogoraca, a ovi su uvijek žurili da odgovore na poziv, kao što pamti istorija Austrije i drevne Mletacke republike. Francuzi i Englezi tek su 1806. i 1814.god.
djelimicno upoznali Crnogorce, kada su se, zavedeni na pogrešan put, na tudi podsticaj, ovi posljednji našli izmedu dvije vatre. U tom periodu Crnogorci su još uvijek imali Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjake, Kruševicu, Zubacke Uble, Vasojevice, kao i rijeke Taru i Lim, i upravo te teritorije su i danas poprište svih njihovih borbi s Turcima.

Po cijenu svoje krvi Crnogorci su osvojili citavu kotorsku obalu, koja im je pripadala do 1814.godine, do dana kada je Car Aleksandar I pozvao Mitropoliju i crnogorski narod da ustupe kotorsku obalu Austriji, kojoj ju je Becki Kongres upravo bio dodijelio. Crnogorci su se pokorili odluci evropskih Sila, povukli se u svoje planine, i prepustili obalu Austriji. Bila je krupna nepravda to što su nas potpuno odvojili od mora i nisu nam ostavili nijednu luku.


Bez slobode trgovine za državu Crnu Goru nema ni napretka ni unutrašnjeg razvoja, i nikakve osnove koja je dobra za stvaranje regularne politicke organizacije i pogodnih veza sa susjednim narodima. Crnogorci dugo osjecaju potrebu za posjedovanjem slobodne luke. Pocetkom XVIII vijeka Vladika Danilo nastojao je da u sastav crnogorske teritorije povrati oblast Bara – pokušaj zbog koga su proliveni potoci krvi.

Oslanjajuci se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da ce velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da ce željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da ce im garantovati ono što može da sacuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijedenima.

Evropske Sile su odredile da Rusija treba da ustupi Turskoj petinu Besarabije, koju je osvojila prije 80 godina po cijenu svoje krvi. Fortiari, Sile ce moci da zahtijevaju da odredeni dio Otomanske teritorije bude pripojen Crnoj Gori, jer je ova potonja zemlja izložena daleko ozbiljnijim opasnostima nego što je Turska bila od strane Rusije.

Zahtjevi Crne Gore su potvrdeni u sljedecim tackama:
Diplomatsko priznanje njene nezavisnosti.
Proširenje njenih granica prema Hercegovini i Albaniji.
Definitivno preciziranje njene granice prema Turskoj, kao što je slucaj sa austrijskom granicom.
Pripajanje dijela Bara Knjaževini.

Vaša Ekscelencija ce se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija nece uzeti u obzir i preporuciti pažnji Njegovog Velicanstva, cija nam hrišcanska milost i osjecaj za pravdu daju nadu da se nismo uzalud pozvali na njegovo ljubazno
Dobrocinstvo.

DANILO P. NJEGOŠ,
Knjaz Crne Gore i Brda,
Cetinje, maja 1856


http://www.montenegro-canada.com/art...8396/33984.htm

[Petar Mrvaljevic]

Knjaz Danilo se ovim pismom poziva na kontinuitet: Duklja - Zeta - Crna Gora.

[Petar Mrvaljevic]

Odje se jasno vidi da "Crnogorsku nacionalnost" (koju pominje Knjaz Danilo) nijesu izmislili komunisti.

[Ćipur]

Inicijativa Cetinjana

Podići spomenik Knjazu Danilu

Cetinje, 10.aprila - Polazeći od značaja i uloge koje je u svim sferama života Cetinje kao prijestoni grad više od pola milenijuma imalo i treba da ima kada se utvrđuju putevi kojima će ići Crna Gora, ali i kod primjerenog odnosa prema dostignutim najznačajnijim vrijednostima i ličnostima koje su neposredno bitno doprinijele stvaranju tih vrijednosti, grupa stanovnika Cetinja je predložila da se donese odluka i sprovede neposredna aktivnost na podizanju spomen obilježja Knjazu Danilu Prvom Petroviću. Bogata naučna i druga na činjenicama zasnovana literatura o Knjazu Danilu Prvom i njegovom vremenu ukazuje na krucijalno značajne rezultate koje je ovaj dinast u toku svoje jako kratke vladavine Crnom Gorom postigao na najznačajnijim pravcima državnog razvoja. Zaista, nije lako naći primjer da suveren -za tako malo vremena- toliko značajno dotakne i unaprijedi čitav niz esencijalnih vrijednosti egzistencije države Crne Gore. Knjaz Danilo Prvi ostvaruje sjajne ratne pobjede, otvara novu diplomatsku stranicu i glasno postavlja crnogorsko pitanje na evropsku političku pozornicu, stalno ističe značaj morskih luka, direktnim odlukama podstiče trgovinu i razvoj poljoprivrede, donosi Zakonik, razvija školstvo i obezbjeđuje stipendije za obrazovanje mladih Crnogoraca u inostranstvu, kaže se, pored ostalog, u zahtjevu upućenom predsjedniku prijestonice Milovanu Jankoviću kojeg su podnijeli: Dragan Bracanović, Borislav Cimeša, Milorad Dapčević, Tomislav Kusovac, Vesko Mileusnić, Luka Milunović, dr Vojislav Nikčević, Stevan Radunović, Pero Vučković, Gojko Vujanović, dr Milutin Vukić i Sreten Zeković.
Ovu inicijativu još nije razmatrao Savjet prijestonice za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova kome je na posljednjoj sjednici Skupštine prijestonice Cetinje "dodata" odredba da taj savjet predlaže Skupštini podizanje spomenika i spomen obilježja znamenitim ličnostima događajima i institucijama, na kojim lokacijama i u kakvom obliku treba podizati spomenike i spomen obilježja u cilju predstavljanja i obogaćivanja kulturnog nasljeća urbanog izgleda i fizionomije prijestonice.

Đ. Mirković

[Ćipur]

Neće knjige koje negiraju Crnu Goru

CRNOGORSKO KULTURNO DRUŠTVO TORONTA SPREMNO DA VRATI POKLON KOJI SU DOBILI OD CENTRA ZA ISELJENIKE


Podgorica – Crnogorsko kulturno društvo iz Toronta optužilo je predstavnike Centra za iseljenike da su u poklon Biblioteci, koja im je uručena krajem 2008. godine, “podmetnuli” i autore koji u svojim djelima negiraju postojanje crnogorske nacije.
Predsjednik tog društva Zoran V. Raičević objasnio je da je na njihovom portalu objavljen tekst u kome se tvrdi da “mnoge knjige i autori” iz te biblioteke negiraju postojanje crnogorske nacije, kao i drugih atributa tog naroda. U tekstu na portalu se, između ostalog, navodi da su knjige “vrlo probrane”, iako su poslate iz Centra koji slovi za crnogorski.
Raičević je naglasio da se radi o neprijateljskom aktu prema iseljenicima, da će biblioteka biti vraćena Centru, te da će o tom slučaju biti upoznati premijer Milo Đukanović, šef diplomatije Milan Roćen, predsjednik Centra za iseljenike Milan Vukčević, ambasador u Vašingtonu Miodrag Vlahović i generalni konzul u Njujorku Branko Milić.
“Crnogorsko kultruno društvo iz Toronta provjerilo je navode sa sajta. Među naslovima izdanja, koja su stigla pošiljkom Centra za Dijasporu iz Podgorice, a koja je preuzeta 31. decembra 2008. na Internacionalnom aerodromu u Torontu, nalaze se i knjige u kojima se negira crnogorska osobenost”, kazao je Raičević “Vijestima”.
On je dodao da se crnogorska nacija negira, između ostalog, u fototipskim izdanjima Život i običaji Kuča (autora Stevana Dučića), izdata u Beogradu 1931, Zeta i Lješkopolje (Andrija Jovićević), izdata u Beogradu 1926, Pleme Vasojevići (Radosav Jagoš Vešović), izdata u Sarajevu 1935, te u knjizi Drobnjak, Piva i Banjani (Svetozar Tomić), izdata u Beogradu 1902.
Iz Centara za iseljenike “Vijestima” je rečeno da su tokom 2008. udruženjima iseljenika iz Crne Gore, koja imaju prostorije u zemljama boravka, poklonili Biblioteku sa preko 50 naslova koji imaju, kako su rekli, istoriografsku, umjetničku i obrazovnu vrijednost.
Oni su objasnili da biblioteku, između ostalog, čine Crnogorski klasici, Crna Gora, Fototipska izdanja, izdanja Centra za iseljenike, izdanja Ministarstva prosvjete...
“Zamjerka Crnogorskog kulturnog društva Toronto-Kanada odnosi se na fototipska izdanja knjiga sa početka prošlog vijeka, u izdanju renomirane kuće CID, koja je za svoj doprinos afirmaciji crnogorske kulture nagrađena ove godine trinaestojulskom nagradom”, kazali su u Centru.
Saopšteno je da te knjige sadrže informacije o crnogorskim plemenima, običajima, naseljima, statističkim podacima, porijeklu pojedinih naziva, društvenim i pravnim odnosima, privrednim i ekonomskim prilikama u Crnoj Gori i da su u tom smislu od interesa za dobar dio našeg iseljeništva.
“Odnos prema crnogorskoj naciji kod takvih autora, kao uostalom i kod crnogorskih klasika (Petra II, kralja Nikole...), treba posmatrati u kontekstu vremena, jasno izdvajajući istoriografsku i umjetničku od ideološke, u tom vremenu imanentne, komponente ovih djela”, kazali su u Centru.

D. MIHAJLOVIĆ

[Ćipur]

Negiranje crnogorske nacije - vampirski posao

Manipulacije s Njegošem



Uvijek kad čujem onaj refren ''Zagrli me dušo, zagrli me jako'', nešto me štrecne. Kad se ljudi grle, za očekivati je da izražavaju iskrena i topla osjećanja. Iz iskustva znamo da to nije uvijek tako. Iz nekih se prejakih zagrljaja dosta često teško iščupati i dugo potom ostaje vrlo mučan osjećaj.
Mučan je, takođe, i osjećaj da te komšija stalno uznemirava. Stari su govorili: ''Nema višeg poganstva nego pirit kavge u tuđoj kući''. Posebni oblik poganstva je kad se komšiji otima njegova svojina sa željom da sebe uveliča, a još viša sa željom da komšija osiromaši. Na pitanje što bi poželio komšiji, evo odgovora: da mu crkne krava.
Svi znamo s koliko smo ljubavi učili, čitali i svojima doživljavali dobre pisce stare Jugoslavije. No, i tada, a posebno danas, naša ljubav i poštovanje je isto, ali uz potpuno uvažavanje da oni po rođenju pripadaju rodnoj grupi, čiji su ponos i bogatsvo.
Univerzalnost jednog pisca je bogatstvo njegovog naroda, po čemu se taj narod prepoznaje i cijeni.
Istina je da je Njegoš u svojim briljantnim stihovima veličao srpstvo kao najrođenije, na čemu valja biti zahvalan, ali je nedopustivo i zlonamjerno reći da je Njegoš srpski pisac. Bilo bi razumljivo da su neki teoretičari, i ne samo oni, izbjegli neutemeljene tvrdnje i jeftine manipulacije, pa uvažili nepobitne činjenice da je Njegoš svojom filozofskom mišlju i pjesničkim genijem svjetski pisac, jednako crnogorski, ruski, srpski, hrvatski, slovenački, makedonski itd. Zasnivati tezu da je Njegoš srpski pisac na osnovu onoga što je o Srbima pisao, svjesno je zanemarivanje Njegoša kao Crnogorca po rođenju i sveukupnom ubjeđenju. Ništa novo i ništa neočekivano s tih strana.
Mnogi su stranci pisali o Crnogorcima. ''Smrt Smail age Čengića'' prava je oda crnogorskom junaštvu i svojevrsna studija o prirodi tog naroda.
I Puškin se divio tom čudnom plemenu ''Černogorci čto tako je....
Bonaparta vaprasil...'' i tako dalje, ali nikome nije palo na pamet da Mažuranića, Puškina i mnoge druge proglasi crnogorskim piscima.
Ljuba Nenadović i mnogi srpski pisci pisali su o Crnogorcima, ali ih Crnogorci ne svojataju. Ako su Crnogorci, kao što kažu Srbi, onda su Jevrem Brković i mnogi drugi crnogorski pisci – srpski pisci... Molimo vas da nas ne proskubate.
Zlonamjerno je pominjati da su se Petrovići osjećali Srbima. Ne, Petrovići su sebe bez rezerve smatrali Crnogorcima. Obraćali su se svojim crnogorskim plemenima, a pravim Crnogorcem su nazivali one koji su to istinski zasluživali. Njegošu i svim Petrovićima bilo je jasno da je njihov narod crnogorski narod, kojem oni pripadaju. Njegoš pravi jasnu razliku: ''Da je bješe Srbin ugrabio...'' ili ''Što se nešće u lance vezati to se zbježe u ove planine, da ginemo i krv prolijevamo i junački amanet čuvamo, slavno ime i zlatnu slobodu''.
Jasno je da su Crnu Goru cijenili kao državu svih naroda s ovog prostora, kao i potomke onih naroda koji su se na ovim prostorima zatekli prije dolaska Slovena na Balkansko poluostrvo, što znači da se nije posebno obraćao nijednom narodu, pa ni Crnogorcima. Istini za volju, poneki Crnogorac sebe je deklarisao kao Srbina, ali samo zato što su i jedni i drugi pravoslavci, a za Crnogorce su pravoslavci bili braća. Rusiju su smatrali svojom Majkom Rusijom ''Nas i Rusa trista miliona''.
Tom se činjenicom nerijetko manipulisalo, uprkos apsolutnoj svijesti crnogorskog naroda o svojoj samobitnosti. Miješanje ovih pojmova ne nalazimo nigdje u ozbiljnim studijama ili istorijskim tumačenjima događaja. Istorijska je činjenica da smo na ovim prostorima došli kao braća – Južni Sloveni, ali je takođe činjenica da smo se davno razbratili, vodeći međusobno krvave bratoubilačke ratove.
Njegoš: ''Počesmo se krvnički goniti, jedan drugome vadit oči žive ..''
Decidno stoji da je vjekovnu borbu za slobodu vodio crnogorski narod, da su bojeve na Tarabošu, Fundini, Martinićima, Krusima, Vučjem dolu itd. vodili Crnogorci, da je Trinaestojulski ustanak - ustanak crnogorskog naroda.
Vampirski je posao negirati crnogorsku naciju i sve njene atribute.


Dimitrije Brajović

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=94371