Reply With QuoteUrodilo plodom, ali nedovoljno (nije ih bilo "vise nego dovoljno" da kazu 'NE').Originally Posted by wilco
Active Member
Wilco živa istina.
Banned
Urodilo plodom, ali nedovoljno (nije ih bilo "vise nego dovoljno" da kazu 'NE').
Forum Addict
Zadnja dva Crnogorca!!!
Svaka čast!!
Forum Addict
Tako se pozdravljao vladar slobodnog i slavnog naroda!
"E VIVA! E VIVA"!
Iz knjige :arrow: Ljubomir Nenadović: Pisma iz Italije
Njegoš u posjeti američkom vojnom brodu.
Last edited by Ćipur; 01-02-08 at 02:16.
Forum Addict
U časopisu „Nova Evropa” 1925. god., Nikola Škerović: NjEGOŠ I JUGOSLOVENSTVO
http://www.pobjeda.co.me/arhiva/cita...09-09&id=70120
http://www.pobjeda.co.me/arhiva/cita...09-10&id=70203
Šta su o izdaji Crne Gore, slomu crnogorske države i padu njene dinastije, kapitulaciji crnogorske vojske 1916. godine, o Crnoj Gori u Prvom svjetskom i između dva svjetska rata i drugim spornim pitanjima pisali serdar Janko Vukotić, Marko Daković, Petar Plamenac, Pero Šoć, Jovan Đonović, Don Niko Luković Radosav Vešović, Nikola Škerović, Lazar Tomanović i drugi poznati crnogorski političari i intelektualci u uglednom zagrebačkom časopisu „Nova Evropa” koji je izlazio između dva svjetska rata
Nikola Škerović: NjEGOŠ I JUGOSLOVENSTVO
Prošlo je 73 godine kako je zaklopio oči i preselio se u carstvo besmrtnosti posljednji mitropolit-vladar Crne Gore i Brda, pjesnik i mislilac Petar II Petrović-Njegoš. Rijetki su ljudi među Jugoslovenima koji i poslje smrti životvorno djeluju na čitava pokoljenja svojim idejama, dubinom misli, i silinom svog umjetničkog genija. Njegoš, u tom pogledu, stoji skoro potpuno usamljen. O Njegošu pjesniku i misliocu pisano je mnogo, o Njegošu vladaru manje, a o njegovim nacijonalno-političkim koncepcijama vrlo malo i tek uzgred. Međutim, Njegoš je rijetka pojava u našem narodu nesamo kao genijalan pjesnik i mislilac, - on je rijetka, upravo jedinstvena, pojava i kao državnik i prvosveštenik. Za njega, kao vladiku, nijesu postojale uske granice koje su postavljene jednom monahu propisima njegove konfesije; on, po svom širokom shvatanju, nije bio, niti mogao biti, ničiji neprijatelj „radi vjere svijeta nesloge”. Njegoš monah, i pravoslavni mitropolit, jeste slobodan mislilac, ali nije bezvjerac. On je štaviše duboko religijozan, pobožan, - on se samo uzdiže nad konfesijama, i teži jedinom Bogu svih stvari, kao izvoru života i vječne pravde. Njegoš, pravoslavni prvosveštenik, ne pita:
Ko se kako krsti -
No čija mu krvca grije dušu,
Čije ga je ml’jeko zadojilo.
Uzrok velikog bola
Njegoš-vladar nije dinastičar. On ne vodi računa o uskim, egojističnim interesima jednog dinaste-vladara, čije se cjelokupno djelovanje upravlja interesima svog visokog položaja ili dinastije. Svoje djelovanje, kao vladara, on shvata kao jednu neobično tešku i odgovornu dužnost pred narodom, nesamo u granicama svoje male države nego pred cijelim srpskim plemenom; štaviše, pred cijelim jugoslovenskim, pa i slovenskim, narodom, pred Evropom i čovječanstvom. Rijetko je ko od Slovena, a pogotovo od Jugoslovena, onako široko shvatio tajanstvenu moć krvi i jezika kao što je ovaj genijalni vladar. On je pojimao temeljito značaj srodničke veze koja se manifestuje zajedničkim porijeklom i zajedničkim jezikom, uvjeren da se samo na tom temelju može izgraditi jedna jaka Jugoslovenska Država. I baš nacijonalna svijest, koja gospodari njegovim djelovanjem, težnjama, i mislima, kojom je protkana njegova umjetnička stvaralačka moć, uzrokom je onog velikog bola s kojim se nosio cijelog svog kratkog života. U najkritičnijim danima, kad je Crnoj Gori prijetila smrtna opasnost od neprijatelja, Njegoš nije mogao zaboraviti milijone svoje braće koja stenju u ropstvu, i stidno služe tuđinu na sramotu čovjekova dostojanstva; on se stidi kukavnog položaja u kojem se Jugosloveni i Sloveni nalaze, od čijeg truda žive i na čiji račun gospoduju Njemci i Turci. Bol uvrijeđena patrijote, bol ponižena od ropstva nacijonalnog, revolucijonarnog genija, tišti dušu ovog velikog čovjeka. I svakom prilikom, kad blesne i najmanja nada na mogućnost oslobođenja, on se, sa grčevitošću topljenika, hvata za nju i kuša da tu nadu raspiri u moćnu buktinju nacijonalne svijesti i nacijonalnog dostojanstva, i poštovanja u sebi slobodna čovjeka. Svjestan sve propasti koju je vjera izdubila među rođenom braćom, Njegoš kuša da svojim plamenim jezikom nametne braći po krvi i jeziku svoje shvatanje religije, koje isključuje mržnju i razdor. Na osvitku 1847 godine, on poručuje „svome rodu” („Pozdrav rodu”, na Novo Ljeto 1847, iz Beča):
Je li vopros svetoga simvola?
Svak uz svoju neka leti zraku,
prostora je dosta k žertveniku,
svi uz jednu ne biva tjeskote.
Prenosi su laki materije;
nevješta se usta skameniše,
koja sveto evangelsko slovo
himernijem plamom razdimahu,
pod kojijem jako sazrjevaše
adsko sjeme bratskoga razdora.
Osahnuše samoubistvene
skvrene ruke slijepe prostote,
te amanet i opštu svetinju,
jezik slavni i narodnost svoju
razdirahu i kamenovahu.
Lična stvar svakog pojedinca
Za Njegoša ne postoji „jedinospasavajuća” crkva. Za njega je sporedno kako se ko moli, - to je lična stvar svakog pojedinca. Ali što je opšte, nedjeljivo, zajedničko, - to je zajednička mati domovina, narodnost i sloboda. Tu moraju sva srca, sve mišice, sve pomisli biti zajedno, ujedinjene, jer:
koje srce za svojost ne tuče,
zaludu se u prsa budilo.
Ko je vjeran domaćoj svetinji
polezan je vlasti, domovini,
ko l’ na majku svoju rodnu huli,
na njega se strašno i jarosno
lomi vječna roditeljska kletva.
Nošen velikom mišlju oslobođenja svoje nacije, i ujedinjenja njena u jednu veliku, slobodnu, i prosvijećenu „mati domovinu”, Njegošu je jednako blizak i Beograd i Zagreb i Travnik i Dubrovnik i Skadar i Mostar. Za njega je jednako brat buntovan vezir bosanski Gradaščević, Ali-paša Rizvanbegović, Osman-paša Skopjak, kao knez Aleksandar Karađorđević, ili ban Jelačić. Za njega je svejedno, kako se koji od njih krsti ili ne krsti, i kako se zove; za njega je glavno, da su oni sinovi jedne majke, jednog naroda, da su braća. Značaj i vrijednost svakojega cijenio je samo po tome koliko je koji mogao i bio voljan da učini za ostvarenje velike nacionalne ideje. On pritom nije procjenjivao svoju snagu, niti potcjenjivao sve teškoće koje stoje na putu ka ostvarenju njegove zamisli. On se napreže da svaku zgodnu priliku iskoristi da složi zavađenu i odrođenu braću, svjestan da se samo udruženim snagama može nacija osloboditi, za što je gotov svagda staviti sav svoj autoritet, svu snagu svoje junačke zemlje, na raspolaganje porobljenom Jugoslovenstvu. Za njega je sporedno i to, ko će biti vođa nacije u njenoj borbi za oslobođenje, - hoće li to biti Gradaščević, Karađorđević, ili Jelačić. Glavno i jedino na što on misli, to je: oslobođena, ujedinjena, i prosvijećena domovina.
Rukovođen tom zamišlju, Njegoš nije mogao nikad oprostiti Milošu Obrenoviću njegovo držanje prema Gradaščevićevoj buni; on je vjerovao, da bi Bosna bila još onda oslobođena, da je Miloš primio bio predlog tada tek dvadesetogodišnjeg vladara Crne Gore!... Iz istih razloga on, iako blago, zamijera i Aleksandru Karađorđeviću, što nije iskoristio revolucijonu 1848 godinu za oslobođenje te iste Bosne. Njegoš je s pravom vjerovao, da bi jednovremena akcija Srbije i Crne Gore u Bosni i Jelačićeva u Hrvatskoj mogle donijeti oslobođenje i ujedinjenje ovih naših zemalja, odakle bi, sa po muke, bilo dovršeno oslobođenje i ujedinjenje cijele nacije. On stalno zove na okup; vatrenim, ubjedljivim jezikom pokušava da budi narodnu svijest i narodni ponos. Još u svojoj 21. godini odlučno dovikuje:
Srbstvuj djelom - vjeruj što vjeruješ.
Laktom vjere glupost čojka mjeri,
a ozbiljnost djelom i vrlinom!
Almaz u viteškoj kruni
Forum Addict
.................................nastavak......... ........................
A 1847, u septembru, piše veziru skadarskom Osman-paši, među ostalim: „Ja sam inokosan, ja sam sirak - pomisli: đe su braća Sloveni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva, đe su Crnojevići (Bušatlije), đe je Obren Knežević, (Mahmutbegović), đe je Kulinović, đe je Skopjak, đe je Vidajić, đe je Filipović, đe Gradaščević, đe je Stočević, đe je Ljubović? pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našeg naroda, da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo!... Da smo svi zajedno, onda bih ja nešto veliko potražio... Bog zna kada će se oni svoje slave spomenuti, i dokada će se ova moja braća od svoje rođene tuđiti i nazivati se Azijatima, i dokada će za tuđu korist rabotati, nesjećajući se sebe ni svojega”. „Sa kim se bori šaka crnogorskih gorštaka za opšte poštenje i ime svoga naroda, čitav niz vjekova?” - pita Njegoš Osman-pašu, i s bolom odgovara:
„Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom: brat brata bije, brat brata siječe... Razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle - evo naše obšte nesreće! Ova je nesreća i obšta vražda bratska više no sila tuđa učinila, te je naše junačko pleme postalo tuđim nadničarom i služiteljima, kao što si i ti tuđi nadničar”. Kukavnu Crnu Goru”, veli Njegoš dalje, „ovaj je razdor našega naroda gotovo udavio, no i opoštio; ovo je učinilo, te je Crna Gora, danas, i biće dovijeka, almaz u vitešku krunu. Ja bih radije no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, a koju je jedno mlijeko odojilo”. Njemu nije poterbno više poštenja, za njega i Crnogorce, negho ga pred „velikijem i opamećenijem svijetom ima”, „no se nešto drugo želi, jerbo je krvava rana i golo poštenje”... „Ja bih rad, da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću da su se sebe i svojijeh spomenuli, i javno pred svijetom kazali, da su oni dostojni praunuci i potomci starijih vitezova našega naroda”. - „Blago našemu cijelome narodu, kad se ova sveta riječ izgovori!” - kliče ovaj prikovani Prometej; on je doduše svjestan da to neće dočekati, ali vjeruje, zna, da će to doći.
Oštro reagira Njegoš i na riječi Osman-paše koji je nekom prilikom nazvao Crnogorce hajducima. - „To ime nije nimalo sramno”, veli on. „Hajduci su Kraljević Marko, Relja, Janković, Mićunović, Tomanović, Karađorđe Veljko Popović”, i mnoge druge on nabraja . - „A to su imena slavna i časna”, ubjedljivo završava, pa nastavlja: „Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj; ali kad govoriš kao turčin, kako azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno, i svakome bi blagorodno mislećem protivno bilo”. Uostalom, lovćenski Prometej svakako dobro zna da ga ovaj „brat Bošnjak” neće razumjeti, predviđa da će se čuditi vladičinu pismu, pa ipak piše, svjesan da vrši jednu dužnost u ime velike narodne misli. „Ali se nadam”, završava on ovo znamenito pismo, „da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastvoljubivim mislima u pismu vladičinu, na koga se viče sa svake strane kako na bijelu vranu”. Nije potrebno, držim, komentara ovome pismu. Vladika je jasan, a potomstvo je doista dalo dostojnu cijenu njegovim mislima...
Prorok budućnosti
Prorok budućnosti svoga naroda, Njegoš s prezirom odbacuje nedostojne sinove majke domovine:
Ko se stidi majčina mlijeka,
Nek se stidi ljudih i svijeta,
Nek se stidi sunca i mjeseca.
Đe narodnost - život je duševni,
đe je nije - bez duše kipina”...
On bez razmišljanja nudi Jelačiću krv koje hiljade Crnogoraca, da je prinese na žrtvu velikoj budućnosti naroda. Jer za veliku ideju nijesu velike nikakve žrtve. Sloboda je božanstvo kojemu se sve može žrtvovati. Čovjek bez slobode nije čovjek. I počasti i visoki položaji u tuđini, samo su kukavna varka, kip bez duše. Samo „đe je narodnost - život je duševni”, sve je ostalo ropstvo i nadničarenje. Nadničar je Bošnjak Osman-paša iako je vezir Arbanije, nadničar je Jelačić iako je austrijski ban. I mada je Jelačić odbio da primi Vladičinu pomoć u ljudima, Vladika ne prestaje da se nada da će Jelačić proći onim putem koji je on onako proročki vidio i pokazivao. On kuša svojim božanstvenim jezikom da uputi bana po tome putu, kojim se stiže do vatreno željene slobode narodne. U znamenitom svom pismu iz godine 1848, dok se Jelačić još borio, Vladika piše: „Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjana postavila, tebe sreća s divnim neprednostima vjenčaje... Svaki narodoljubac, cijeli narod naš u tebe je očima upro i k tebi ruke pruža kako nebom poslanom Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva; on miče gadnu ljagu sa lica silnih Slavjana, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosti robovi i nadničari drugih naroda... Oh, dragi bane, već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše su blagorodno mislećih Slavjana u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudi zbog ovoga niskoga stanja, u kojemu smo sprema drugih naroda evropskih, našom braćom, - radi čega mimo proče ovaj zli narok nas prati, zašto smo privikli robovati, zašto svoje sile ne poznajemo, zašto neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima te se samovoljno u tuđe verige vežu... Ja sam, istina je, sa ovom šakom naroda, pod anatemom tiranstva i špijonstva, svobodan, ali što mi je bolje? Kad gledam okolo sebe milijone moje braće đe stenju u tuđe lance.” On opominje bana da je već prevaren, nudi mu po drugi put vojničku pomoć, jer „što se snažnom mišicom ne uzmogne držati, ovo sve za ništa treba smatrati”. „Ništa me do sada na svijetu nije interesiralo toliko koliko tvoj posao”, produžava vladika; „svako malo i veliko moli ti Boga za zdravlje i za srećan uspjeh, a ja više od svakoga”. Njegoš završava ovo znamenito pismo s molbom, da ga Jelačić izvještava o daljem toku događaja.
Još prije ovog pisma, Njegoš je uputio bio jednu proklamaciju narodu u Boki i Dubrovačkoj Oblasti, kojom ih poziva da bez razlike vjere i partije „budu srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti, i sasvijem vjerni i poslušni Jelačiću, svome jednoplemenome banu od trojedne kraljevine”. Ako bi ih ma ko napao, Vladika ih uvjerava: „Mi smo u svaki čas gotovi vama na pomoć priteći i za vašu svobodu s vama ujedno našu krv proliti”. Ako li se pak obrate tuđinu, Vladika im otvoreno poručuje: „Mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji”. Ovu proklamaciju, koja se štampana rasturala po svoj Boki i Dubrovačkoj Oblasti, izazvao je pokušaj Venecije da svoju vlast proširi i na Dalmaciju. Njegoš je na ovaj način htio da osigura Jelačiću zaleđe a Dalmaciju sačuva za svoj narod.
Posmatrajući i danas još događaje iz 1848. godine, na daljinu od skoro osam decenija, čovjeka obuzima mučno raspoloženje; kako li je tek savremenik Njegoš morao patiti kad je vidio porušene sve svoje velike nade koje je polagao na Jelačića i na pokret Južnih Slovena? Kakve li su ubistvene misli uznemiravale tu genijalnu glavu cetinjskog pustinjaka! Kakvi li su smrtni bolovi razdirali uvrijeđeno srce velikog narodoljupca!...
Forum Addict
.................................nastavak......... ........................
Usamljeni izabranik
Njegoš nam je ostavio dva dokumenta o svom duševnom raspoloženju poslje iščeznuća njegove vizije oslobođenog naroda. Na poziv naših ljudi iz Trsta, da se upiše za člana nekog slovenskog zbora koji se tamo osnivao, on se rado prima, i osnivačima će služiti na čast „ako on (zbor) bude slavjanski”, ali se Vladika boji da to neće biti, jer, veli on, „naše stvari svekolilke imaju veliku glavu a slabe noge”, pa se boji da i ovaj zbor „ne pođe putem pragskog”. „E siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robova, da joj nije njih!” Njemci bi morali skinuti rukavice a Turci odložiti čibuk, pa se pobratimiti s trudoljubijem, „da im njina sreća nije poklonila Slavjane”. „Da”, bolno produžava Njegoš, „naše je pleme imuće drugih naroda, kao proča životinja, i ko ima više stado on je bogatiji... Ko se i koliko sumnjao, da nijesu Slavjani rođeni za robstvo, neka danas vidi njino poslovanje. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće?... Ja se svagda čudim i nigda se načuditi ne mogu, kako nekima ljudima može postidno robstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga vežu”. Koliko gorčine i bola! Kako se strašno obliva krvlju plemenito srce ovog u istini velikog muža nad skrhanim idealom!
Iste 1848. godine, Njegoš još jasnije otvara svoju dušu, u pismu dubrovačkom pjesniku Medu Puciću: „Dragi grofe”, piše on tu među ostalim, „danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije urađeno; ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim, da je za sada Jugoslovenstvo idealna riječ, koja samo praznijem glasom lijepo zvuči... Što je banovina (trojedna kraljevina) i Vojvodstvo? - to su mrtve istoriske riječi, drugo ništa... Jugosloveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide, stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno robstvo tuđinu... Ovo je vječna muka za one duše koje ovo osjećaju... Nego, sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda”. Za čovjeka Njegoševa kova i veličine, za izabranika božjeg kakav je on bio, koji je sa visine jednog genija posmatrao stvari i pronicao u korijen odnosa među ljudima, nezaustavljajući se i nezaplijećući se sitnicama svakidašnjice, za čovjeka kog je bog „i dušom i tijelom uzvisio nad milijonima”, kako je on sam sebe ocijenio na pragu vječnosti, u svojoj posljednjoj oporuci, nije moglo biti veće duševne tragedije nego viđeti milijone svoje rođene braće u ropstvu, radi toga samo što „svoje sile ne poznaju”, „radi vjere svijeta nesloge”, i radi toga što „ne umiju razumjeti što je lična svoboda”. Tragedija je tim v eća ako je izabranik usamljen, a Njegoš je bio usamljen: „sirak tužni bez nigđe nikoga”, a slamka jedna među vihorove”... I u ekstazi tragične ljubavi narodoljupca grmi, kao prokletstvo, njegov užasni krik prevarene nade, u stihu:
„Strašno pleme dokle ćeš spavati!”...
Naziranje uskrsnuća
Pa ipak, Njegoš nije dopustio da ga očaj potpuno savlada, on je svakako sišao s krvave zemaljske pozornice s vjerom, da će bilo kad bilo doći vrijeme uskrsnuća jugoslovenskog plemena, da će na
grobnici ugašene narodne svijesti i ponosa
„ponići cvijeće, za daleko neko pokolenje”.
„Uskrsnuća ne biva bez smrti”...
U svojoj vidovitosti, Njegoš je jasno nazirao svečani dan uskrsnuća jugoslovenskog naroda, u kom će Crna Gora blistati „kao almaz u junačkoj kruni”; za njega je bila van diskusije prosta istina:
Belo, bilo, bjelo i bijelo,
Listići su jednoga cvijeta
U pupulj se jedan odnjihali.
Kako je on plastično i prosto predstavio jedinstvo jugoslovenskog naroda! - Možda bi smo se mi, savremenici, trebali zastiđeti što nas je Cetinjski Pustinjak preduhitrio u shvatanju naroda za jedno čitavo stoljeće?... Ali, velikani govore za stoljeće unaprijed, i daju putokaz pokoljenjima koja iza njih imaju doći.
Usamljeni Njegoš je brzo sagorio u svojoj velikoj ljubavi i bolu. On se, kao meteor, zasjao na onda tamnom jugoslovenskom nebu, ostavivi za sobom plameni put kojim se postiže uskrsnuće, kao vjesnik velikih dana o slobođenja. On je ostao viši predstavnik naše rase, kao mislilac, kao pjesnik, kao sveštenik i vladar, kao patrijota. Njegove široke koncepcije o Jugoslovenstvu i Slovenstvu, o slobodi bratstva, čovječnosti, i prosvijećenosti, uzdižu ga visoko, i stavljaju u red onih ličnosti koje za vjekove unaprijed st varaju program čitave nacije, čine ga narodnim Mesijom, tvorcem jedne svijetle, nacijonalne religije herojizma, slobode, bratstva, ljubavi, i čovječjeg dostojanstva; stavljaju ga u red ličnosti koje djeluju vjekovima na čitave generacije i čine ga u istini besmrtnim. Na njega se u potpunosti može primijeniti istinitost njegovih stihova:
„Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi”.
Dr Nikola Škerović,
direktor gimnazije (Podgorica) (1925)
ŠKEROVIĆ DR NIKOLA (s. Kopito, Danilovgrad, 25.IV 1884 - Beograd, 27. decembar 1972), doktor filozofije. Gimnaziju je učio na Cetinju i u Rusiji, studije filosofije u Pragu, gdje je i doktorirao. Učesnik je balkanskog i Prvog svjetskog rata; od 1916. do 1918. nalazio se u zarobljeništvu. Radio je kao profesor gimnazije na Cetinju, direktor gimnazije u Podgorici, prosvjetni inspektor i u Državnom arhivu na Cetinju. Kao protivnik režima penzionisan je 1935. Poslije Drugog svjetskog rata bio je upravnik Državnog arhiva Srbije. Škerović je bio narodni poslanik Crnogorske skupštine (1913), poslanik Oblasne skupštine (1926) i narodni poslanik (1927). Svoje demokratske poglede iskazivao je baveći se novinarstvom i politikom. Sarađivao je u više domaćih i inostranih listova. Uređivao je časopis „Dan” (Cetinje, 1911-1912) i „Godišnjak Podgoričke gimnazije” (1931-1934). Bavio se istoriografijom.
Važniji radovi: Đuro Križanić (1936); Podgorica i njena okolina od najstarijih vremena (1930); Pregled istorije Crne Gore (1931); Crna Gora u Prvom svjetskom ratu (1963); Crna Gora na osvitu HH vijeka (1964); Zapisnici Ministarskog savjeta Srbije (1952).
New Member
Pridruzujem se pohvalama,slazem se,vala sve si pogodio,samo "bar ne sve dok ste za glavu visi od njih",mi je simpaticno bilo,zar ovi sto su ispod 1.80,1.70 nisu Crnogorci?!
Pozrdav
Active Member
Caki Njegoš je u prvom redu filozof a njegove riječi iako jasne svim drugim kao i Crnogorcima razumijevanje misli je za sve druge velika tajna osim za Crnogorce. Treba razumjeti što Njegoš veli. Gore je to Ćipur lijepo pokazao.
New Member
Komentario sao sam ovog "wilca"?Ja mislio da su to njegove reci a ne Njegoseve...
Ma razumem,i ja sam Crnogorac!
Active Member
Ja sam mislio da si komentarisao Ćipura. Izvinjavam se
Komentario sao sam ovog "wilca"?Ja mislio da su to njegove reci a ne Njegoseve
Ma razumem,i ja sam Crnogorac
Forum Addict
Miodrag Tripković: Epistole duboke odanosti
I kada na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva kolosa: Lovćen i Vladika.
Ljuba Nenadović („Putovanje po Italiji")
Nigde čovek ne putuje sam. Ponajmanje je to slučaj na putovanjima po Italiji. U zemlji blagog neba kao da su blaži i strogi zakoni prostora i vremena: preko granice svih vremena i mimo svih zakona traje jedan neprekidni zbor duhova; misao se brže veže za misao, lepota se lakše ovaploćuje i otkriva. Sećanja imaju boju života, a život često boju uspomena...
Stojeći na vrelom suncu Mediterana, koje je kao užarena narandža blještalo na zidovima Pompeje, tog vječnog, usnulog grada, sjećao sam se naprijed navedene Andrićeve misli, uzaludno pokušavajući da pronađem palatu koja po vladici crnogorskome, P. P. Njegošu, bijaše dobila ime „Il principe di Montenegro".
Pitao sam se: ne hodam li to možda onim istim zaraslim stazama kojima je hodao i knez pjesnika moje zemlje, čijeg imena se ovdje malo ko sjećao, ali koje je u uspomeni jednog mladića mnogo jače sijalo od toplog spomena tolikih rimskih cezara, patricija i centuriona.
Pompeja je odista odavala sliku ljudske prolaznosti, ali i besmrtnosti onih koji su nekad svojim zemnim koracima mjerili njene ulice. "Pisma" mladog Nenadovića, koja bijah slučajno ponio na putovanje, doista su mi pomogla da se u Italiji ne osjetim sam. Ta pisma je Ljuba svom imaginarnom čitaocu pisao s proljeća 1851. kao epistole duboke odanosti crnogorskom Gospodaru, Pjesniku i Vladici. Njegoš u Italiju, kako svjedoči Ljuba, bijaše doputovao, moren grudoboljom, ne zbog živih nego zbog mrtvih, očito se više interesujući za istoriju Rima i grob pjesnika Torkvata Tasa, nego za tašte italijanske kraljeve i Svetu kuriju s vatikanskog trga. Kako to već primijeti Ivo Andrić, Njegošev lik je u „Pismima" dat sa hijerhijskom krutošću ikone, bez senčenja i preliva, bez izraza strasti i slabosti; više kao vladalac - pjesnik, a manje kao putnik na putovanju.
Kome i kada su ova pisma bila otposlata, istorija nije uspjela da odgovori. Poznato je da su se prvi put pojavila tek 1868., dakle punih sedamnaest godina nakon što su nestala, pod naslovom „Vladika Crnogorski u Italiji". Zašto je Nenadović tolike godine čuvao od pogleda javnosti ove svoje putopisne memoare, koji odista predstavljaju jedne od najsjajnijih stranaca posvećenih Njegošu, ostaće zacijelo zauvijek tajna. No, možda ih Ljuba i nije bio namijenio svojim savremenicima, nego upravo tom mladiću koji je stajao pod vrelim suncem Pompeje i čvrsto ih stiskao u svom džepu kao putokaz vlastite istorije.
Nenadović se, kako sam piše, sasvim slučajno sreo sa crnogorskim vladikom u Napulju. Nije li upravo sama Fortuna htjela da tada jedan od najobrazovanijih mladih Srba bude Njegošev potonji značajni pratilac na njegovom putu ka sjeni predaka!?
Već pri prvom susretu, impresioniran Njegoševom duhovnom i fizičkom figurom, mladi dvadesetpetogodišnji Ljuba napisaće možda najsjajniji memento ikad posvećen Onome koji se činjaše bogovima ravan. Najvećem, dostojnom poštovanja. Ovaj susret ne samo što će zauvijek izmijeniti Nenadovićev život, nego će, štaviše, postati jednom od onih krucijalnih tačaka po kojoj će se uvijek uz Vladičino pominjati i Ljubino ime.
Više od sjaja Italije Ljuba će zaista više dojmiti sjaj Njegoševa duha i govorenja. Pjesnički nadahnut, svom imaginarnom čitaocu napisaće: „Neću ti više pisati o lepoti Neapolja i njegovog zaliva. Neću ti dosađivati s opisivanjem ikona, kipova i drugih znamenitosti... Ovde je vladika crnogorski. O njemu ću ti odsada pisati više nego o cijeloj Italiji.... Vladika pravo ima kad kaže da će Rim i njegova okolina trajati još hiljadu godina i hiljade putnika će ih opisivati. Ja ću samo o vladici da pišem. O njegovom putu po Italiji niko drugi neće pisati. Njegovo trajanje na zemlji je kratko".
Stojeći na rimskom forumu, gdje se još uvijek može čuti romor vjekova, jedan mladić je čitajući Ljubina pisma upravo ponajviše razmišljao o tom kratkom trajanju na zemlji, uvjeren da će mu, dok je Lovćena i Pompeje, zauvijek sijati dva imena: Njegoš i Ljuba.
Member
Nije pogrijesio
Member
... Из истог извора којег не могу именовати сазнадох да су Ђуро Мазарак из Горовица, Иво Ников Пићан из Кримовица и Андрија Вуков Лазаревић из Главатичића са неким другим сељанима, које ми није именовао, пошли код Владике црногорскога да измоле његову помоћ и постигну његову подршку, али не бих могао прецизирати коју, обећавајући му да би били спремни прећи под његову власт кад би он био спреман пристати на њихова тражења, а Владика мјесто да је прихватио њихова тражења, савјетовао их је да буду мирни и да се покоравају законима и обавијестио их да он живи у добрим односима са Аустријом и да не би никад ништа подузео што би јој било штетно. (Нарочито да се не предомисле Аустријанци па да му траже натраг два пута по 17.ооо фјорина у сребру које му дадоше за куповину манастира Маине и Станјевић. Морао би да врати и билијар и тако не би имао су чим се бавити приватно...). Да је у исту сврху пошао у Црну Гору и Перо Симов Бубања са сељанима, али да не би могао казати да ли је говорио са Владиком или са другима онога мјеста..."
Ако је до краја вјеровати Касандрићу, односно његовој "повјерљивој особи", држање Владичино према грбаљским изасланицима остаје доста загонетно. Вјероватно да је порука из Београда, коју му је пренио Матија Бан, изазвала оштар заокрет у његовим политичким плановима.:joint:
Last edited by junackopleme; 03-03-10 at 02:04.
Forum Addict
Novak Kilibarda: Njegoš i Markiša Plamenac
Forum Addict
Vječna borba Davida protiv Golijata
Čekajući knjige sa carine
Last edited by Ćipur; 04-06-10 at 20:48.
Forum Addict
U poređenju sa knjazom Danilom Njegoš je ppotpuni politički diletant
Živko Andrijašević: Njegoš je politički diletant
U koju knjigu ste najviše energije uložili?
- Knjige koje sam pisao razlikuju se po vremenu koje je na njih potrošeno, što zavisi od toga da li je riječo istraživačkoj monografiji, sintezi ili zbirci eseja. Postoje neke moje knjige za koje ne bi bila nikakva šteta da nijesu objavljene, iako su mi u trenutku objavljivanja bile potrebne. Svojim najvrijednijim djelima smatram “Istoriju Crne Gore od najranijih vremena do 2003. godine” i “Crnogorsku crkvu 1852-1918”, a čitaoci, čini mi se, najviše cijene knjigu “Nacija s greškom”.
Kada je počelo Vaše interesovanje za istoriju?
- Imao sam trinaest godina kada sam pročitao knjigu Vladimira Dedijera “Izgubljena bitka J. V. Staljina”. Od tada nijesam prestao da čitam istorijske knjige. Možda s mojim interesovanjem za istoriju ima neke veze i činjenica da su prvi stihovi koje sam u najranijem djetinjstvu naučio, bili iz Bećirovićeve deseteračke pjesme “Pogibija Blaža Boškovića”. Za one mlađe, Radovan Bećirovićje pisao pjesme koje su pjevali guslari. U vrijeme mog djetinjstva, očevi su često djecu uspavljivali baš takvim pjesmama, jer su ih i njima u djetinjstvu pjevali.
Profesor ste, pisac, otac, optuženi… Koja Vam je uloga najteža?
- Da odmah kažem koja mi je uloga najlakša: uloga profesora. Za taj posao sam se dvije decenije ozbiljno pripremao, i nakon takvih priprema nije teško obavljati ovaj posao. Uloga oca je najveće zadovoljstvo i daje najpotpuniji smisao postojanju jednog čovjeka. Uloga pisca istorijskih knjiga najblža je mom intelektualnom senzibilitetu, i kada bi trebalo da biram: istoričar ili profesor, bez razmišljanja bih se opredijelio za ovo prvo. Uloga optuženog dodijeljena mi je davno. Optuživali su me zbog manjka patriotizma i ideološke nepostojanosti, čim sam počeo da pišem za novine, negdje krajem devedesetih godina prošlog vijeka, a 2009. i formalno sam optužen i kažnjen za uvredu jednog akademika. Uloga optuženog je zaista nezaboravno iskustvo. Kada me je sud novčano kaznio za uvredu akademika, osjećao sam se zadovoljan, jer vjerujem da će pravedna kazna koju mi je sud izrekao,vaspitno djelovati na jadniju stranu u ovom sporu.
A studenti Vaši, kakvi su? Ima li izuzetnih talenata među njima?
- Svi profesori hvale svoje studente, to se nekako podrazumijeva. Priznaćete da bi neobično bilo da je drugačije. A studenti su kao i njihovi profesori: neki su izuzetno dobri, izuzetno talentovani, kvalitetni, prosječno dobri, prosječno loši, izrazito loši.
Na kom projektu ste sada angažovani?
- Pišem knjigu o knjazu Danilu, a objaviću i njegove odabrane političke spise. Treba dosta napora da se objasni kako je ovaj, elementarno pismeni Njeguš, tako brzo ovladao političkom vještinom i kako je za kratko vrijeme ušao u samo središte politike velikih sila na Balkanu. U poređenju s njim, pisac “Gorskog vijenca” je potpuni politički diletant.
www.Zrcalo.me
http://zrcalo.me/?p=260
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Posting Permissions
Bookmarks