Reply With Quotepazi kad nisam nikako cuo za Panca? al nema sto, odlican text i cijela prica
Banned
Pančo
11.09.2005. Društvo
PRIčE SA PERIFERIJE
Pančo
ZAHVALjUJUĆI MEKSIČKIM FILMOVIMA, svojoj pjesmi i poznavanju španskog jezika, koji je naučio gledajući filmove, Omer Merulić je gotovo prekonoć stekao ne samo slavu "podgoričke legende", nego i nadimak koji će ga pratiti čitavog života - Pančo Vilja
Početkom šezdesetih u Podgorici se neočekivano dogodio jedan dotle nezamisliv i po mogo čemu izuzetan događaj, koji će još dugo godina docnije biti predmetom raznoraznih prisjećanja i lamentacija nad prohujalim vremenom. Grad je još uvijek vidao ratne ožiljke. Tu i tamo još su se mogle vidjeti posljedice bombardovanja, a mnogi građani su se zacijelo živo sjećali italijanskih vojnika, koji se pod Dučeovom zastavom bijahu raširili Crnom Gorom. Neki od njih, kao djeca, bijahu naučili nešto talijanskog jezika, i sada su se naprosto utrkivali ko će se prije staviti na uslužnost filmskoj ekipi iz Rima, koja Crnu Goru bijaše odabrala za snimanje istorijskog spektakla inspirisanog trojanskim ratom. Za tu priliku na Ćemovskom polju bijaše podignut grad-tvrđava, koji je očito trbao da predstavlja Troju, ispred čijih zidina je stajao ogromni konj, napravljen od dasaka i kartona, oko koga su se motali Zećani, Lješkopoljci i ini, obučeni u odore helenskih ratnika. Oni su, zapravo, predstavljali statiste jednog grandioznog spektakla, koji je za mnoge predstavljao više od samog filma i filmske umjetnosti - mogućnost i priliku za ovjekovječenje vlastitog lika na celuloidnoj traci. Neki u toj nakani bijahu otišli tako daleko u domišljatosti, pa se i danas može vidjeti kako im na ruci sa ispruženim kopljem svjetluca ručni sat marke "areta". Niko se više nije prisjećao Drugog svjetskog rata. Sada smo svi na Talijane gledali kao na stare prijatelje, koji iz dalekog i nama nedostižnog svijeta bijahu pristigli da nam prošire kulturne vidokruge i život bar za trenutak učine podnošljivijim i ljepšim.
Film je, doista, tih godina za nas predstavljao neku vrstu virtuelne stvarnosti, u kojoj smo svi pomalo jednom nogom živjeli. U varošici kakva bijaše Podgorica, u kojoj se iza rijetkih automobila i kamiona (koje ste mogli prebrojati na prste) uvijek vukao gusti oblak prašine, bioskopske predstave u kinu "Kultura" su odista predstavljale virtuelan nadomještaj za ono čega nema - nedosanjane snove, živote, putovanja... U bioskop se išlo gotovo kao da se putuje u inostranstvo. Majke bi nam peglale košulje i pantalone, a mi bi glancali cipele do usijanja, kako bi u kino ušli kao u neko pozorište ili kulturni hram, što je za mnoge od nas tih godina ono zaista i bilo. Bilo je čak i nešto više od toga - naša druga ili drugačija realnost. Čim bi se pogasila bioskopska svjetla i otpočela projekcija, svi bi ubrzo utonuli u filmsku priču, često se identifikujući sa filmskom storijom i njenim junacima. Neki su, čak, i kad je predstava bila odavno završena nastavili da i u životu igraju rolu svog omiljenog junaka. Kako je u nas u to vrijeme svako imao neki nadimak, i oni bi brzo sticali svoj, na koji se nijesu ljutili, nego, rekao bih, čak bili ponosni. Sjećate li se Draga "Šejna", Dragana "Ben Kvika", Omera "Panča Vilje"?
Zahvaljujući meksičkim filmovima, svojoj pjesmi i poznavanju španskog jezika, koji je, kažu, naučio gledajući po hiljaditi put filmove inspirisane meksičkom revolucijom, i meksičkim revolucionarima Pančom Viljom i Emilijanom Zapatom, Omer Merulić je gotovo prekonoć stekao slavu ne samo starovaroške legende, nego i čitavog grada. Pojavljivao bi se ispred bioskopske predstave, sa meksikanskim sombrerom i gitarom u ruci, i pomalo melanholičnim, pomalo sjetnim glasom, dok je publika netremice slušala i poistovjećivala se s njegovom pjesmom, kristalnim glasom zapjevao: "Ja pijem čašu gorkih suza, za našu ljubav, za našu sreću. Ti nisi ubrala rosu s ruža, ti nisi htjela ljubav veću... Aj-ajja-jaj... Molim te, pusti da pamtim ljepotu lica tvog". Omer je te nastupe radio besplatno, onako od srca. Za ljubav Podgoričanima. Nikad nije snimio muzičku ploču ili kasetu, iako su ga mnogi na to nagovarali. I nije se ljutio što ga svi u gradu zovu Pančo, a ne Omer. Vjerujem, čak, da je na taj nadimak, koji je u sebi nosio iskreno i duboko poštovanje cijelog grada, isto tako bio ponosan kao na svoj glas i svoje poznavanje meksičkih filmova, čime se, inače, nije hvalisao. Bio je tih i skroman, pomalo plav i lijepo razvijen mladić. Mladić koji nikad nije vidio Meksiko, i koji će preko svog nedosanjanog sna o njemu zauvijek u našim srcima ostati - Pančo Vilja.
Miodrag Tripković
-------------------------------------------------------------------
Extreme freak
pazi kad nisam nikako cuo za Panca? al nema sto, odlican text i cijela prica
C9H13NO3
One world, Two wheels
Active Member
regi ovo zasluzije da izadje u neke novine postovanje
Banned
Ovo je iz Pobjede, od prosle nedjelje.Originally Posted by NAND
Kuglica
:lolblue::lolblue:
A u ulici Slobode i Hercegovackoj sad rastu iz Berana dEca. Neki novi klinci, neki novi klinci..
Banned
SKOLA KAPADZICA
pise: Stevo Vucinic
Donedavno, u pitanjima skole, podgoricani su narocito drzali do takozvane diplome stecene na podgorickim sokacima. Inace, sto bi rekli, diplomirane ulicare zvali su cikoticima. A svi cikotici uvijek su se vise ponosili marifetlucima naucenim na podgorickim sokacima nego diplomama najprestiznijih jugoslovenskih Univerziteta. Koliko se ja sjecam oni su, jos, i bili predmet opsteg divljenja i postovanja. Mada se radilo o ljudima koji su jedino bili osposobljeni i navikli da se u zivotu sluze marifetlucima i zaradjuju mufte. Iskren da budem, za razliku od njihovih danasnjih nasljednika, nijesu bili niti lopovi niti ubice. Pa su zato na neki nacin bili i ostali, na neki nacin, sarmantni ukras negdasnje Podgorice.
Kao maturu, polagali su pred ovijanim cikoticima i to na Mostu Kapadzica na Ribnici. Rekli bi, glavni predmeti na diplomskom bili su im skakanje naglavacke u plicak Ribnice sto se kao vjestina, u svakom slucaju, granici s ludilom i voznja biciklom po ogradi mosta. A diplomirali bi, tek, nakon sto bi kakvog nesrecnog prolaznika s mosta bacili u Ribnicu. Mislim, ipak, vrlo nesvjesni mogucih posljedica takve surove igre. U svakom slucaju medju njima je bilo mnostvo, reklo bi se, s dusom i u zivotu su se mnogi pokazali kao ljudi za razliku od njihovih savremenih nasljednika. Medjutim, marifetluk i mufte i danas su njihov kultni obrazac zivota. A mozete ih prepoznati po kratkim komentarima bilo koga i bilo cega koji obavezno pocinju krivljenjem krajeva ustiju na lijevu ili desnu stranu prije nego otegnuto izuste, obavezno podrugljivo, recimo: A dje si mene nasa; kome ti to; znas li ti ko sam ja, i slicno. Mora im se priznati, do danas su ostali uvjereni u sopstvenu narocitu vrijednost jer su mladost proveli, doslovno, na ulici dje su toboze naucili sve sto im treba u zivotu. U svakom slucaju imaju pravo da biraju nacin zivota i odredjuju svoj odnos prema njemu ukoliko ne ugrozavaju druge. Medjutim, ova nazovi skola koju su oni utemeljili, do danas, znacajno utice na svu podgoricku populaciju. Pa su im mnogi postovaoci koji nikada nijesu maturirali zbog kukavicluka, od prije petnaestak godina, nenadno dobili sansu da demonstriraju marifetluke i zive mufte.
Nazalost, Podgoricu su nakon drugog svjetskog rata naselili i potomci nekadasnjih hajduka, bolje reci, lupeza, ubica i otimaca. Njihovi danasnji potomci, od kraja osamdesetih godina, vrlo efikasno su demonstrirali pradjedovsku narav. Pa su koristeci ovo pogodno vrijeme za hajduciju tako udesili crnogorsku i podgoricku privredu i drustvenu imovinu da bi, u buducnosti, arheolozi koji ne bi raspolagali pisanim dokumentima pomislili da je na nas bila bacena hidrogenska bomba. No, ni po jada sto su oteli imovinu da njome upravljaju na opstu korist, vec, im sluzi za iste svrhe kao sto bi, svojevremeno, Marku Kraljevicu sluzio, recimo, televizor. Tako su hajduci postali privrednici a privreda hajducki plijen. A dje su tu jataci? E, jataci su u drzavnoj upravi. A to su, upravo, oni koji su skolovani na Kapadzica mostu koji, medjutim, nikada nijesu diplomirali zbog kukavicluka. Nahrupili su u drzavnu upravu koja je tako napucena njima da se to lijepo vidi s kilometra. Ova svjetina preuzela je sve moguce funkcije u drzavi, mada, drugorazredne ali odlucujuce, narocito, u pitanju para te nacionalnih i drzavnih interesa i zorno demonstrira uvredljivu kolicinu neznanja te moral ispod svakog praga ljudskog dostojanstva, cak, u svim pitanjima drzavnog i narodnog zivota. Bolje reci, boli ih ***** za sve i svakoga, sem, za sopstveni komoditet i karijeru koju dozivljavaju, na tipicno cikoticki nacin - kao bozje pomazanje njihove licnosti. Zato, mislim, u ovoj zemlji, prije nego se hajduci vrate u sumu a cikotici na most Kapadzica nece biti nafake niti za koga, sem, za cikotice i hajduke.
Forum Addict
Prije no odete u ovu radnju, da sve znate o njoj, pročitajte ovaj članak
Priča o rezanju stakla, ramovima, skromnosti, poštenju, dvije tri čašice rakije i uzajamnom povjerenju koje traje
Pušti staklo...
Kada se početkom osamdesetih prošlog vijeka vratio iz vojske, sa nešto malo staklorezačkog iskustva koje je stekao u očevoj radnji, našao je zaposlenje kod Milonjića. Tada nije ni slutio da će se tu zadržati sve do danas. Nikola Rogošić jedan je od rijetkih Podgoričana koji ima skoro 27 godina radnog staža kod istog privatnika. I nikada nije razmišljao da promijeni gazde. Kako onog starog, danas pokojnog Boška, tako ni kasnije njegovog sina Mila. ’’Bio sam i više nego zadovoljan sa njima. A i oni sa mnom, izgleda. Čim sam još tu.’’
Staklorezačka radnja ’’Stakloram’’ nalazi se na Zabjelu. Na novoj lokaciji tek su godinu dana, dok su ranije bili u samom centru grada.
Ipak, Nikola Rogošić kog smo zatekli na radnom mjestu, kaže da preseljenjem nijesu izgubili staru klijentelu. Naprotiv, oni koji su im dolazili tamo dolaze i ovdje iako im je neuporedivo bliže da svrate do neke druge radnje.
’’Naše vjerne mušterije su nam zaista privržene. Ne kažem da ih ima mnogo ali ti što dolaze su nam stari znanci. Desi se da nemamo neku vrstu robe koju traže, recimo lajsne i kažemo da ih nećemo dobiti ni za dvaes’ dana. Predložimo im da pođu kod kolega koji dobijaju robu od istog proizvođača. A oni neće: Mi smo odlučili kod vas pa ćemo čekati i mjesec ako treba. Jer znaju da to što napravimo, stvarno napravimo da valja, kvalitetno.’’
Nikola je sa Cijevne, napustio je srednju ekonomsku školu i zaposlio se kod oca koji je takođe bio staklorezac. Kasnije, prelazi kod novog gazde Boška Milonjića.
U početku je bilo neobično, ali novi gazda se, veli pokazao kao veoma dobar.
’’Gazdin sin bio je malo stariji od mene. Radio je u Radio televiziji Titograd a dolazio je i u staklorezačku radnju. Kasnije je u potpunosti napustio taj drugi posao i posvetio se, zajedno sa mnom, staklorezačkom pozivu. Uz njega sam i ja učio. Uvijek ima ponešto novo ali za ove osnovne poslove brzo smo se obučili.’’
Posao stakloresca vezan je isključivo za staklo što podrazumijeva da čovjek bude pažljiv i spretan.
Najteže mu je bilo na samom početku radnog vijeka kad bi dobili novu isporuku stakla.
’’Dođe veliki kamion koji doveze stakla. Pa, imate one kracne. Trebalo je prenijet’ ta stakla do radnje. To smo radili u parovima. Dvojica gore a mi odozdo prihvatamo stakla sa oba kraja. Moralo se voditi računa da uskladimo hod, da jedan ne krene na jednu a drugi na drugu stranu, jer su stakla bila zaista velika. Nije to bilo radi štete... Naš stari gazda je vikao: Pušti staklo, samo da se ko ne nagrdi...’’
Nikola nam priča da je prvo naučio da kituje, da stavlja štuk na prozore. To je, veli nekome možda najteži dio posla ali njemu nije predstavljalo problem.
Osim rezanja stakla rade se ramovi, uramljuju slike, gobleni, ogledala...
Prije se to sve rezalo ručno, a danas, veli Nikola, postoji specijalizovana mašina za to. Pokazuje nam tu napravu.
’’Kad sam ja počinjao, ručno su se rezali i sastavljali ramovi. Sada je posao sa ovom mašinom olakšan i puno je preciznije. Što mi kažemo ’u milimetar’. Mašina reže i sastavlja, a mi preostali dio ručno radimo. Izrežemo staklo, čistimo krpom, stavljamo lesonit pozadi slike...’’
U Podgorici danas ima petnaestak staklorezaičkih radnji ali ’’nekad se bolje živjelo i bilo je više posla’’.
’’Mi, kao stakloresci danas, eto da kažem, prolazimo. Ima staklorezaca koji rade velike poslove, tipa zastakljivanje zgrada, postavljanje duplih, vakumiranih stakala. Mi nemamo mogućnosti za to. To su posebne radionice, posebne mašine...’’
Stakla u ’’Stakloramu’’ dobijaju u tablama i režu ih prema dimenzijama, kako kome odgovara. Ranije su svi uglavnom uvozili stakla iz Pančeva, danas ih nabavljaju ’’od nekih odavde’’ koji opet stakla dobijaju sa raznih strana.
’’Poručimo ih, pa nam donesu ispred radnje. Pet tabli ovih, pet ovih drugih, kolko god treba...’’
Većinu stvari, oko izbora oblika i boje rama, mušterije prepuste njima kao već ’’iskusnim vukovima’’.
Ali ima i onih, čangrizavijih koji oko ’’sitnica’’ ostanu po pola sata – sat, objašnjavajući šta ’oće.
’’Moraš svakoga da saslušaš i uslužiš. Na kraju izaberu ili ne. Donesu poslije dva dana, uz obrazloženje da su tražili nešto tamniju pozadinu. No mi smo uvijek bili predusretljivi i kažemo da ćemo uraditi kako god žele.’’
Cijene u radnji su iste već nekoliko godina.
Međutim dosta ljudi, veli Nikola, danas nema novaca.
’’Recimo, po cjenovniku je, uramiljivanje diploma ili đačke fotografije kao vrijedne uspomene iz škole, šest eura. Pitaju može li za pet. Može vala. Neće radnja propasti zbog toga.’’
Ka’ da ništa nije bilo...
Nikola je vazda na posao dolazio ranije. I danas je uvijek na radnom mjestu pola sata prije zvaničnog početka radnog vremena. Kaže tako je naučio. Ali, bilo je i izuzetaka. Prisjeća se tih trenutaka. ’’Jednom prilikom krenuo ja od kuće na posao. Negdje kod Pogrebnog, nedaleko od bivšeg Doma JNA bila je stara kafana. Naiđe mi jedan drug, ajmo da popijemo po jednu. I on zove piće meni, pa ja njemu. Onda dođe još jedan poznanik pa zove piće nama dvojici, pa mi njemu. Naiđu četvrti, peti... I ja dođem neđe pola sata pred kraj radnog vremena. Gazda vidi u kakvom sam stanju. ’’Đe si Niko?’’, pita. ’’Sreo sam Vanju.’’, kažem ja njemu. ’’Znam’’, veli gazda ’’I Vanja te zva’ na piće. Platio je Vanja turu. Onda ti. Onda je naišao Pero, onda Marko i tako... Niko, i ja sam to radio sine, al gledaj da se ne ponavlja često.’’ Znao je tako u trenutku da se naljuti a poslije pet minuta bi rekao: Ajde stavi kafu... Ka’ da ništa nije bilo...’’
Idite, ali na smjenu!
Govori Niko o pokojnom gazdi Bošku sa poštovanjem i zahvalnošću što mu je pomogao kad je bilo najpotrebnije. ’’Stari gazda je bio tolerentan i mnogo dobar čovjek. On mi je ’’počeo’’ kuću. Kad sam se oženio, on mom ocu kaže: ’’Treba Nikola da podigne kuću’’. ’’Znam Boško, ali ne može se...’’ Dao mi je pare za blokove i poslije mi još pomagao. Bio mi je kao otac, to svi znaju.’’ Nikola kaže i da ga je često oslovljavao sa ’’sine’’ prisjećajući se još zanimljivih detalja iz staklorezačke radnje. ’’Milo i ja smo imali običaj da izađemo na piće u obližnji bife. Gazda ostane sam, čita novine i ne vidi da smo izašli. Mušterija dođe da poruči stakla, a nas nema. On nas zovne: Milo sine! (njega nema), pa Niko sine! Ali, mu se niko ne odaziva. Čovjek kaže da će navratiti za pola sata. Ja se prvi vraćam. Pita gazda: ’’Đe si bio?’’ ’’Bio sam u WC.’’ ’’A, đe je Milo?’’ ’’Eto ga na trafiku, čita novine!’’ Na to će gazda: ’’Po koliko ste popili, Niko?’’ ’’Po tri’’, velim ja njemu. ’’Pa, tako reci, oca mu j....! Ali idite na smjenu, drugi put, nemo'te me ostavljag samoga.’’
Miloš Milačić
Member
Lijepo za procitati
...
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
submarine
e vala ice mnogo si propustio sto nisi cuo ;p
Risk , is what makes life worth living
Never a failure, always a lesson!
Forum Addict
10. septembar 2005.
BAJRAM-BAKO ALIBAŠIĆ, BUNARDžIJA IZ SELA VRANj
Rudar iz ravnice
-Za bunar dublji od 12 metara Bako naplaćuje 40 eura po metru, a ako je plići od te dubine i cijena je po metru niža za 10 eura Za razliku od većine Zećana i Malisora koji hljeb zarađuju od rala i motike, njihov zemljak Bajram-Bako Alibašić (60) iz sela Vranj, višečlanu porodicu uglavnom prehranjuje kopajući bunare, dakle od krampa i lopate.
-Sadim ja i po desetak hiljada strukova duvana, stražarim i na “Plantažama”, ali nekoliko puta više zaradim od kopanja i čišćenja bunara u Zeti i Malesiji. Ovaj teški, skoro rudarski posao radim preko 40 godina. Do sada sam iskopao i produbio blizu hiljadu ublova, a nadam se, pošto sam zdrav i nemam reumu, da će ih još puno biti - kaže bunardžija Alibašić.
S obzirom da su u naše krajeve posljednjih 15-ak godina “uvalili” brojni fizikalci iz Rumunije, Albanije i sa Kosmeta, pitamo Baka, da li ga ugrožava konkurencija.
-Kada zasuši, kao pretprošloga ljeta, za sve nas ima posla. Inače, za razliku od njih, koji rade sve poslove, ja sam se za kopanje bunara specijalizovao i mušterije uglavnom mene traže. Nije ni čudo što me mještani dobro znaju, jer sam prvi bunar iskopao davne 1963. na imanju Miloša Grbavčevića iz Mataguža. Osim toga ljudi bježe od ovoga posla jer je težak i opasan tako da će za mene, dok je snage u mišicama, hljeba biti- smatra Alibašić.
Bunardžija Alibašić je u posljednje vrijeme nabavio čekrk i drugi priručni alat i po potrebi plaća radnike( “pola meni u jami, a pola njima na površini”), tako da gazda, ako ima para, ne mora da izvlači kante šljunka napolje, već može mirno da “sjedi u hladovini i ispija pivo”.
- Posla ima kao u Americi, a i zarade nijesu loše. Ako je zemlja meka, kao u priobalju jezera, bunar od pet metara mogu da iskopam za dan. Nevolja je tome što uglavnom kopam bunare po obodu Ćemovskog polja, gdje je šljunkovito tlo izuzetno teško i često pećinama prošarano. Međutim, ja sve to po obavljenom poslu naplatim. Ako je bunar dublji od 12 metara uzimam 40 eura po metru, a ako je plići od te dubine, onda je i cijena po metru niža za deset eura. Tako sam nedavno u blizini Tuzy za 18 dana kopao bunar od 40 metara. Kada sam naišao na izdašnu “žicu” gazda je bio presrećan i nije žalio da izbroji pare, jer više nije morao da brine hoće li mu dva hektara paprike biti žedni, a i ja sam pošao kući pjevajući - ističe Alibašić.
Pored kopanja bunara “na novo”, kako se to u narodu kaže, Alibašić puno novca zaradi i od produbljivanja bunara koje višemjesečna suša u našim krajevima često ostavi bez kapi vode.
-To su mi najslađe pare, jer se desi da dnervno zaradim i stotinjak eura, jer po kanti uzimam euro. Taj novac nekako lakše i trošim. Tako, kada se u selu čuje da je Bako “danas trojici-četvorici `čistio` uba” za mojim stolom u seoskoj krčmi se dovlače stolice do kasno u noć. Ne žalim da potrošim sa društvom, jer znam da mi već sjutra ujutro može pasti puna kofa šljunka na glavu, kavaljerski će bunardžija Bako.
V. Miranović
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-09-10
Forum Addict
27. 08. 2009.
Radio o glavi Milu i Filipu
GANO ORAHOVAC, FRIZER IZ BRONKSA, SVOJEVREMENO JE ŠIŠAO DRŽAVNI VRH
Od dopisnika “Vijesti”
Njujork - Da ljudske sudbine znaju da bude nepredvidljive, primjerom pokazuje i slučaj poznatog frizera iz Podgorice Gana Orahovca. Čovjek koji je do prije tri godine šišao predsjednika i premijera Crne Gore i članove samog vrha crnogorskog rukovodstva, sada radi u frizerskom salonu u Bronksu u Njujorku. Uprkos visokoj reputaciji koja ga je pratila u glavnom gradu Crne Gore, on je poput mnogih drugih sreću potražio u Americi.
Najtužniji zbog toga, kako kažu, bili su političari kojima je godinama „radio o glavi“. Pored predsjednika Filipa Vujanovića, u frizerski salon gdje je Gano šišao dolazio je i premijer Milo Đukanović. Što se u njegovom salonu šišaju predstavnici vlasti, nije smetalo liderima opozicije koji su takođe dolazili. Kada je Gano došao u SAD, nekako u isto vrijeme njegov politički lider i vjerni mušterija Žarko Rakčević je razočaran napustio politiku. Da li zbog odlaska vjernog frizera i člana, ili zbog nemogućnosti da se izbori sa situacijom u SDP-u nikad nije do kraja razjašnjeno.
Najčudnije od svega je kako je predsjednik Vujanović imao povjerenja u zakletog opozicionara.
„Tačno je da sam kao opozicionar šišao vladajuće strukture. No, moj posao nema veze sa politikom, nego je vezan sa znanjem i umijećem koliko je neko sposoban da ošiša na pravi način mušteriju“, priča Orahovac, koji je prije 40 godina počeo da uči zanat, a tri godine kasnije zaposlio se u frizerskom salonu Sabahudina Baha Mandića.
Početkom osamdesetih, sa Džikom Đečevićem, otvorio je frizerski salon koji je radio do 1987. godine. U ovom salonu je aktuelni premijer Crne Gore Milo Đukanović bio redovna mušterija.
„On je tada bio predsjednik omladine Jugoslavije, i samim tim prepostavljao sam da će daleko da dogura. Kod mene je dolazio i predsjednik Filip Vujanović, koji se tada bavio advokaturom. Bili su to mladi i ambiciozni momci“, priča Orahovac.
Prvi Ganov frizerski salon bio je u Hercegovačkoj ulici, da bi devedesetih prešao na novu lokaciju – iza zgrade tadašnje Metalke, gdje je ostao do 2005. godine. Pored toga što je Vujanoviću i Đukanoviću radio o glavi, Gano je sa kolegom Džikom za njih morao posebno da podešava stolicu. Jer, nije baš lako šišati Đukanovića koji je visok 203 centimetra, i Filipa Vujanovića koji je niži samo par centimetara.
„Morali smo stolicu da spuštamo na minimum“, kratko kaže Gano.
Kako je poznato da su frizeri najupućeniji u čaršijska dešavanja, političari su počeli vrbovati Orahovca da se uključi u njihovu partiju. Neki kažu da je razgovarajući sa njima i sam počeo dobijati političke ambicije. Tako je 1988. godine postao član Reformskih snaga na čelu sa Antom Markovićem. Već na prvim izborima, Gano je postao odbornik u opštinskoj skupštini glavnog grada. Ubrzo je došlo do raspada Reformskih snaga, pa je Gano postao član SDP-a.
„Mi smo bili antiratna partija. Imali smo mnogo antiratnih akcija. Zbog napada na Dubrovnik, zajedno sa Liberalima smo organizovali čuveni miting na Cetinju gdje se prvi put zapjevala pjesma ’Oprosti nam Dubrovniče’. Protestovali smo i protiv rata u BiH“, priča Orahovac
Naravno, Gano je tih dana posebno pazio na frizuru lidera SDP-a Žarka Rakčevića. I dok je on šišao Žarka, ostali članovi SDP-a su samo slušali ideje svog vođe. Kasnije su pod Ganove makaze došli i Jusuf Kalamperović i Ramo Bralić, oko čije frizure je imao najmanje posla.
„Kod mene su dolazile mnoge poznate ličnosti. Poslanik Ferhat Dinoša, koji je moj školski drug, bio je redovna mušterija. Bili su tu i bivši predsjednici opštine Titograd Ratko Ivanović i Boro Drakić, kao i direktor nedjeljnika ’Monitor’ Miodrag Miško Perović. Moj mušterija je bio i doktor Ratko Perović, brat lidera LSCG Slavka Perovića...“, nabraja Orahovac.
Neki u šali kažu da je preko Gana i dogovorena koalicija DPS-a i SDP-a.
„Vjerovatno da ima nešto i od toga. Najvažnije je da danas imamo svoju državu i da sami odlučujemo o svojoj sudbini.“
Dolazak visokih funkcionera nametao je i druge stvari koje se u Crnoj Gori popularno zovu – intervencija. Veliki broj ljudi se obraćao Ganu da ukaže predsjedniku Vujanoviću na neki problem. Zbog toga je termin dolaska predsjednika na šišanje morao ostati tajna. Gano je udešavao da tada niko ne bude u salonu.
„Narod kao narod. Uvijek se traži veza. A vama je poznato da se predsjednik Vujanović šeta Podgoricom bez obezbjeđenja i da svako može da mu priđe na ulici. To je radio i u tim kriznim vremenima. Nijesam ga puno zamarao molbama.“
A koliko je Gano dobro šišao visoke funkcionere Crne Gore, govori i podatak da mu se uvijek jave kada dođu u Njujork. Doduše, ti susreti prođu bez nekada obaveznog šišanja. Prisjete se nekadašnjih dešavanja i Gano se bar na trenutak vrati u zavičaj.
Glumio na izborima
Svjevremeno je Gano Orahovac pritekao Filipu Vujanoviću u pomoć. Bilo je to uoći predsjedničkih izbora, kada se zajedno sa Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem pojavio na predizbornim spotovima u kojima daje podršku svojoj vjernoj mušteriji.
Đukanović je tada poručivao da je Filip “dobar domaćin” i da bi mu povjerio i brigu o svojoj porodici.
Marović je tvrdio da su “u Crnoj Gori dobri ljudi, a dobri ljudi traže dobrog predsjednika”.
Gano je pričao da odavno poznaje Vujanovića i da se “ništa nije promijenio, osim nabolje”.
Sada šiša diplomate
Gano je u Podgorici bio frizer kod koga je šišanje bilo stvar prestiža. Sjesti na njegovu frizersku stolicu, gdje je samo nekoliko minuta ranije sjedio predsjednik ili premijer, svakako je bilo privlačno za mnoge. Danas je to sasvim drugačije. U frizerskom salonu u Bronksu kod Gana svraćaju ne tako poznate mušterije. Naravno, ukoliko se izuzme ambasador Miodrag Vlahović, generalni konzul Branko Milić i konzul Hamdija Hasani.
„Čim krene iz Vašingtona prema Njujorku, ambasador Vlahović mi javi da će svratiti da ga ošišam. Kod mene dolazi i generalni konzul Baćo Milić, kao i konzul Hamdi Hasani, koji je moja stara mušterija iz Podgorice. Za vrijeme šišanja podsjetimo se starih dana, tako da me raduje svaki njihov dolazak“, kaže Orahovac.
Sead HODŽIĆ
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=314142
Forum Addict
30. 04. 2006.
“SLOGA” - NAJSTARIJA OBUĆARSKA RADNjA U PODGORICI
Kod majstor Mica svi pekli zanat
~Nekada su se u radnji Milutina
-Mica Maraša skupljali i družili svi podgorički obućari. I danas ih kod Željka možete vidjeti kako ispijaju kafe i prepričaju najnovije gradske događaje
Rijetki su Podgoričani koji svoje stare cipele barem jedanput nijesu odnijeli na opravku u “Slogu”, najstariju i najpoznatiju obućarsku radnju u Podgorici. Kako poslije Drugog svjetskog rata nije bilo prodavnica obuće, za potrebe glavnog grada otvorena je Obućarska zadruga “Sloga”. U početku je trideset zaposlenih obućara uspijevalo da odgovori na potrebe sugrađana. Više od dvije decenije oni su pravili novu obuću i popravljali staru. Ulicama Podgorice odzvanjali su isključivo koraci “Sloga” cipela. Jedan od tih starih obućara je i otac sadašnjeg vlasnika Željka Maraša Milutin-Mico Maraš.
Sve je počelo prije pola vijeka u drvenoj baraci u centru grada. Obućari, šnajderi, krojači i svi ostali čije je znanje bilo potrebno da bi se izradio jedan par cipela udružili su svoje umijeće u namjeri da obuju ratom osiromašeno građanstvo. Čitav posao obavljali su ručno, bez ikakvih mašina.
Kako je Podgorica rasla, tako su potrebe njenih stanovnika postale veće, otvorile su se nove obućarske radionice, ali i prodavnice cipela, koje su vrvile od novih modela i brendova. Strana konkurencija, bolja ponuda, modni trendovi diktirani iz razvijenih zemalja, ali i većih jugoslovenskih gradova učinili su da mala obućarska zadruga prestane sa proizvodnjom cipela i preorijentiše se isključivo na njihovu popravku.
Početkom devedesetih godina, kada je naša zemlja počela da napušta principe društvene svojine i usvaja tekovine kapitalizma, najstariji radnik “Sloge” Mico Maraš privatizovao je ovu radnju. Tako je “Sloga” postala jedno od prvih privatizovanih preduzeća u Crnoj Gori.
Danas u Podgorici postoji desetak obućarskih radnji, a zanimljivo je to da su njihovi majstori, baš svi, učili zanat kod Milutina. Prije desetak godina Mico je uveo u posao sina Željka, koji je danas vlasnik i glavni majstor u radnji.
“Sloga” se više ne nalazi u drvenoj baraci. Preselili su je u prostorije zgrade koja je preko puta, ali sve drugo je ostalo isto.
- Radim na isti način na koji je radio moj otac. U suštini ništa se bitno nije promijenilo u odnosu na njegovo vrijeme. Sada je doduše više materijala, posebno gume, mnogo je više modela... Glavno je to da je kvalitet onog što radim ostao isti - priča Željko.
Novi vlasnik je nastavio tradiciju svog oca. Nekada su se u Milutinovoj radnji skupljali i družili svi podgorički obućari. I danas ih kod Željka možete vidjeti kako ispijaju kafe i prepričaju najnovije gradske događaje.
Sjećanje na pale obućare
Na zidu Milutinove stare radnje nalazila se spomen-ploča sa imenima predratnih podgoričkih obućara koji su izgubili živote boreći se protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu. Kada su Maraši preseljavali radnju, ploča je pala sa zida i slomila se. Danas se na zidu nove radnje nalazi slična ploča sa istim imenima, poklon Udruženja boraca NOB-a.
V. D. RAČIĆ
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-04-30
Forum Addict
Vijesti, 26. 10. 2010.
SVE MANJE KOVAČA U PODGORICI, GLAVNI GRAD NE ČINI NIŠTA ZA ZANATE KOJI IZUMIRU
Ziko i posljednji Mohikanci
Kovački zanat čiji se kontinuitet već vjekovima ne prekida, u Podgorici održavaju u životu svega tri majstora. Na kraju Ulice V proleterske brigade na Cvijetinom brijegu još uvijek postoje tri stare kovačke radnje, na mjestu na kojem ih je nekad bilo trinaest. Proširenje na kraju ulice završava se otvorenim radionicama ispred kojih vise svježe iskovane sjekire, plugovi i ostali predmeti najčešće potrebni za rad u polju. Nijedan dio alata se, kako kaže jedan od kovača, “ne može upotrebljavati do maksimuma dok ne prođe kroz kovačke ruke”.
Nijazim Ziko Alković, jedan od trojice podgoričkih kovača, svoju radionicu napravio je od kamena i drveta tako da podsjeća na stare kovačnice u kojima su radili podgorički kovači prije nego što je njihov posao spao na posljednju trojicu.
Ziko Alković je Podgoričanin čija se familija više od pola vijeka bavi ovim zanatom za koji, kako smatra, “nema mnogo nade”.
-Ovaj posao teško da će opstati. Znam da se moj sin neće njime baviti. Bilo bi dovoljno kad bi neko u škole u kojima uče zanat uveo smjer kovača, a nama dao po jednog učenika da ga obučimo za rad- rekao je Alković, koji se sjeća vremena kad je u podgoričkoj Mašinskoj školi predavao “Njemac koji je bio i majstor i nastavnik od kojeg su đaci mogli mnogo toga da nauče”.
U Alkovićevu radionicu dolaze ljudi sa različitim željama. Uprkos napretku tehnologije i danas se događa da kod kovača dođu mušterije u potrazi za dijelom koji ne mogu da kupe ni u dobro opremljenim prodavnicama u zemlji i inostranstvu.
-Postoje djelovi koji se teško nalaze ili su previše skupi. Kad se to dogodi ljudi dolaze kod mene i često ne mogu da vjeruju da takve stvari mogu da se naprave u kovačkoj radionici – kaže Alković.
Septembar i oktobar su mjeseci kad u radionici ima najviše posla. Zika Alkovića ekipa “Vijesti” zatekla je u radu, sa teškim kovačkim čekićem u rukama. Zatišje nastaje krajem i početkom godine, a u radionicama ponovo ima gužve početkom proljeća.
-To je period kad narod počinje da radi oko bašte. Tada dolaze sa plugovima i ostalim alatom za rad. S proljeća i u ovo doba obično nadoknađujemo posao kojeg nema tokom zime i ljeta – rekao je.
Kovači, uz još nekoliko majstora starih zanata u Podgorici, nemaju zaštitu grada. Zanat ne postoji u školama, a budžet za očuvanje starih zanata je minimalan.
Činjenica da tri kovačnice i dalje postoje jasno govori o tome da su kovači, ipak, nekome potrebni. Bogatiji stanovnici glavnog grada stilizovane ograde za svoje novoizgrađene kuće naručuju u kovačkim radionicama.
-U kovačnice ne dolaze samo oni koji žele da prođu jeftinije ili da kupe alat za baštu. Najkvalitetniju ogradu za kuću može da napravi samo kovač, razumije se, ako je dobar. Za bogatije mušterije najčešće pravim samo nekoliko metara ograde. Čitava ograda bila bi preskupa. Takve ukrasne elemente radio sam na bogatim kućama u Podgorici, Kotoru i Perastu. To nisu česte porudžbine ali se dobro plaćaju i još uvijek možemo da ih napravimo samo mi – kroz smijeh zaključuje Alković.
Sve su prilike da će ono što u istoriji civilizacije traje vjekovima, u glavnom gradu nestati na Cvijetinom brijegu. U tri preostale kovačnice još uvijek ima posla, ali je sudina kovačkog zanata u Podgorici neizvjesna. Za sad ne postoje nikakve naznake o mogućnosti ulaganja u tu vrstu zanata. Nakon iskustva starih podgoričkih kovača i Nijazima Zika Alkovića, ostaje nada da će predstavnici glavnog grada konačno zaštiti kovački zanat od izumiranja, ako ne zbog kovanih sjekira i plugova, onda zbog kovanih ograda kojima im kuće mogu ukrasiti samo oni čiji zanat zanemaruju.
Za platu kilogram kobasica
Na početku svog radnog vijeka Ziko Alković živio je u baraci pored radionice. Danas živi u kući koju je sam izgradio, zajedno sa suprugom i dvoje odrasle djece. Ziko je deset godina radio u Željeznici kao dio osoblja za održavanje signalizacije. Posao je napustio kad je, kako kaže, “onih godina, za platu kupio kilo kobasica”.
-Ništa od ovoga nije bilo kad sam se doselio. Živjeli smo tu, pored radionice. Tu mi se rodio sin. Ja sam se jednom prilikom vratio sa posla, u rukama sam nosio kilo kobasica koje sam kupio od plate. Ostavio sam kobasice na sto i rekao ženi: “Ženo, ja više na posao ne idem”. Od tada sam se posvetio samo kovačkom poslu i uz veliki rad izgradio sve što imam – rekao je.
Od priče nema napretka
“Vijesti” nisu prvi predstavnici medija koji razgovaraju sa Zikom Alkovićem. Njegova supruga pokazala je ekipi “Vijesti” album sa isječcima iz novina u kojima se godinama pisalo o Ziku i njegovom zanatu. Naviknut na javne nastupe, Alković je shvatio da, kako je rekao, “od mnogo priče nema napretka”.
-Mnogi su dolazili i svi su htjeli isto, priču o prošlosti i o tome što se kuje u radionicama. To ne bi trebalo da bude tema. Odnos institucija prema zanatima je ono o čemu treba da se govori – istakao je Alković, nezadovoljan hladnim odnosom opštine prema zanatima koji izumiru, zajedno sa majstorima kojima pripada i on – jedan od tri posljednja kovača u glavnom gradu.I.Đ.
Forum Addict
PODGORIČANI ČUVAJU OD ZABORAVA LIK I DJELO BOŽIDARA-BOŽA ĆETKOVIĆA, PREDSJEDNIKA "AKADEMIJE PODGORIČKOG ĆOSANjA"
Bonja za sva vremena
~Kada mu je umrla sestra od tetke Maša Čelebić sa Cetinja stigao je telegram: "Otišla je Maša", a on je odgovorio: "Ovamo nije dolazila"
Na "tajnoj večeri", 19. februara 2002. godine, obućara Božidara-Boža Nikolina Ćetkovića izabrali su za počasnog predsjednika "Akademije podgoričkog ćosanja". Iako nije više među živima i dalje živi Bonja ili Ćoro kroz priče i anegdote. Bio je i ostao podgorička legenda... Bio je anđeosko čeljade, kaže njegova kćerka Anka Ćetković. Je li dovoljno reći da Radosav-Cico Popović, najpoznatiji hroničar grada, nijednu knjigu nije napisao, a da ga nije pomenuo. U istom društvu bili su Cico Popović, Luka Brnović Škuri, Cujo Bošković, Božo Vučinić, Đoko Drecun.
- Oca pamtim kao jednu izuzetno pozitivnu ličnost, čovjek koga ništa nije moglo iznervirati. Bio je staložen, miran, tolerantan, nikada nije ton povisio, dobar suprug, otac, svako bi ga poželio u porodici. Mlade sahranjuju danas bez suza, a njega su unučad danima oplakivala. Puno anegdota ima na njegov račun, bio je šaljivdžija - priča Anka Ćetković.
Božidar Ćetković je rođen 1927. godine u Podgorici kao sedmo dijete u siromašnoj radničkoj porodici, a od 1957. do 2007. godine radio je kao obućar. Imao je dvoje djece, sin Ratko je umro 1995. godine i tada je Božo počeo da se povlači polako iz svakodnevice, da bi se u potpunosti povukao 2005. godine kada mu je umrla supruga Ljubica. Od tada je rijetko izlazio iz kuće.
Deda Bonja je bio posebno naklonjen unučadima Ivici, Ivoni i Draganu, od sina Ratka, koji su preuzeli brigu o djedu poslije očeve smrti.
- Ivona nam se udaje u subotu, baš kada će da izađe tekst o dedi, biće joj drago. Kupićemo dosta novina, narod će da traži da čita i da ga sačuva od zaborava - ističe Anka i dodaje da je Božo bio osoba koja je umjela da živi i da se druži sa osobama od pet do 85 godina.
Bonja je uvijek bio šaljivdžija, rođen je sa tim, pjevajući je dolazio i odlazio iz kuće.
- Šalio se na svoj, ali i na tuđi račun. Komšije su dolazile kući, uđu samo i poljube ga i idu dalje. Ipak, njegov život su bili Sastavci, jer smo prije nego smo dobili stan u Džan ulici živjeli u kući u Staroj varoši, u Ulici Sava Lubarde - priča Anka.
Prisjeća se rado jedne anegdote koju je Božo `vazda zborio`.
- Kada mu je umrla sestra od tetke Maša Čelebić sa Cetinja stigao je telegram: "Otišla je Maša", a on je odgovorio: "Ovamo nije dolazila". Ma nijesmo mogli ručati od smijeha i pošalica. Majka mu je sve govorila: "Pusti djecu da ručaju na miru, trista ti ga đavola pojelo". Sjećam se i kada su ga zvali prijatelji i kazali mu da su svraćali, ali da nije otvarao vrata iako su cipele bile ispred kuće. Odgovorio im je da smo bosi pješke otišli, a cipele ostavili - prisjeća se Anka.
Muzičar Šukrija-Žuti Serhatlić planira da na novom albumu otpjeva pjesmu posvećenu Božu obućaru.
- Podgorica je živjela kroz obućare, krojače, frizere, opančare, mesare, ljude kakav je bio i ostao Božo Ćetković. Okupljali su se u gradu, imali svoja mjesta, ostavili su pečat za sva vremena. Podgorica je bila prepoznatljiva po zanatlijama, uvijek si mogao kod njih saznati sve što se dešava u gradu. Božo je bio dobar čovjek, ljudina, poznavao sam ga. Bio je između ostalog i izvanredan pjevač. Zadovoljstvo mi je što će na albumu biti pjesma "Šeret varošani" u kojoj se Bonja pominje - kazao je Serhatlić.
Autor pjesme "Šeret varošani" Imo Abdović učio je sa njegovom kćerkom Ankom.
- Imao je radionicu na Pobrežju u kojoj je radio do smrti. Bio je dobar čovjek, šaljivdžija. Božo se jednom prilikom našalio i na moj račun. Pošao sam do njega da mi probuši rupu na kaišu, a on mi reče da nema mašinu nego da idem kod Dulje Martinovića - ispričao je Abdović.
Pjesmu mu je Imo napisao prije tri godine, Bonja je još bio živ kada je napisana.
- Nema ko ga nije znao, bio je legenda humora podgoričkog - rekao je Abdović.
Jedan od njegovih najboljih drugova Radosav-Cico Popović ističe da ga je znao cio život.
- Bio je izuzetan čovjek na svoj način, kao svaki Staropodgoričanin. Imao je patinu koja se ne stiče tako lako. U mojih pet knjiga ima preko 60 štoseva njegovih, autentičnih. Na svakoj mojoj promociji bio je i ostao glavna ličnost - rekao je Popović.
Šeret Varošani
Sastali se šeret varošani
Raspravljali bučno iz inata
Sahat kule sjetili se stare
I te tajne oko njenog sata
Sahat kule sjetili se stare
Otkucaja njenog starog sata
Pitali su staru Sahat kulu
Da li može otkucati nulu
Ona njima odgovara
To pitajte Boža obućara
Za pjesmu je Podgorica stara
I za šalu vazda dušu dala
Ali ne zna stara Sahat kula
Da je ikad nulu otkucala
Niti pamti stara Sahat kula
Da je ikad nulu otkucala
ANEGDOTE IZ KNjIGE "SOKACIMA PODGORICE" VLATKA IVANOVIĆA
Novo odijelo
Zadesio se Božo u Novoj varoši kada je počeo pravi ljetnji pljusak. Naiđe jedan Starovarošanin i otprati ga pod kišobran do kuće. Od tada, kad god bi se sreli, onaj je stalno isticao kako je Boža spasio od kiše.
Naljuti se obućar, pa jednog lijepog dana obuče novo odijelo. Zamoli svoga "spasioca" da pođu zajedno, da mu nešto pokaže.
Kad su došli na Sastavke, kako se zvalo ušće Ribnice u Moraču, Božo uskoči u rijeku, onako sa novim odijelom.
Kad je izašao, upita komšiju:
- Onoga dana kad si me spasio, bi` li se više skvasio no ovo sada?
Više mu nikad nije prigovorio za ono spasavanje.
Sat sa nulama
Božo Ćetković, obućar i poznati šaljivdžija, nije bio manje noznat od Marka Đonovića, Mila Đekića i drugih. Jedne večeri se zakartao sa društvom i vratio se kući sat poslije ponoći. Supruga ga ču i iz kreveta priupita:
- Koliko je sati, jadaćine?
- Deset.
Baš kad je to izgovorio sa obližnje sahat-kule otkuca jedan poslije ponoći.
- Koliko to reče?
- Koliko?! Nećeš da ti još i nule cuka!
P. DABANOVIĆ
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2011-04-30
Forum Addict
Forum Addict
TALENAT: GIMNAZIJALKA ANĐELA MIĆANOVIĆ
Pozlati čega god se lati
E za nju se može reći da je svestrano i iznad svega talentovano dijete. Udahnite vazduh da bi mogli pročitati šta je dosad postigla sedamnaestogodišnja Anđela Mićanović, učenica trećeg razreda Gimnazije „Slobodan Škerović”. Govori engleski, italijanski, španski, njemački jezik, bavi se novinarstvom, pjevanjem, glumom. Na svim školskim manifestacijama voditelj je programa, a član je Debatnog kluba škole. Anđela je završila OŠ „Savo Pejanović” kao đak generacije, tri godine je bila predsjednik Đačkog parlamenta škole, član hora i uspješan takmičar na školskim i državnim takmičenjima iz više predmeta. Kao kapiten škole osvojila je prvo mjesto iz prve pomoći na Državnom takmičenju 2009. godine. Četiri godine je pohađala Muzičku školu „Vasa Pavić”, odsjek violina i završila je sa odličnim uspjehom. Sada je kandidat za diplomu „Luča 1” i predstavnik odjeljenja u Zajednici učenika škole. Na internacionalnom „Budva Open 2010” takmičenju, sa svojim debatnim timom, osvojila je drugo mjesto i bila ukupno rangirana kao četvrti govornik. Član je reprezentacije Crne Gore, koja je osvojila drugo mjesto na međunarodnom takmičenju „Bosnia Open 2011”. Na prvenstvu Crne Gore ove godine osvojila je prvo mjesto timski, kao i prvo mjesto u pojedinačnoj konkurenciji. Član je reprezentacije koja je Predstavila Crnu Goru na Evropskom debatnom prvenstvu 2011 u Štutgartu, gdje su ostvarili zapažene rezultate, a Anđela je bila najbolje plasirani crnogorski govornik. Bila je voditelj i pi ar brojnih manifestacija, a učestvovala je na brojnim muzičkim festivalima. Proglašena je i za najsvestranije dijete Crne Gore i dijaspore od strane Dječjeg saveza i NVO „Djetinjstvo”...
- Čast mi je što sam odličan učenik mogu reći najprestižnije srednje škole u Crnoj Gori. Osim toga drago mi je što su me prepoznali kao nekoga ko bi mogao biti voditelj i predstavnik škole na brojnim manifestacijama i seminarima. Učestvovala sam u organizaciji mnogih projekata, a uskoro se planira i velika humanitarna akcija – kaže Mićanovićeva.
Dvije godine je pohađala časove građanskog obrazovanja koje je upotpunila kroz školu prava na Univerzitetu „Mediteran”. Ono što Gimanaziju, kako kaže, čini posebnom jeste odnos koji učenici imaju kako među sobom, tako i sa upravom.
- Jako je važno što uvijek nailazim na podršku uprave škole, na čelu sa direktorom Radišom Šćekićem. Oni su uvijek tu da ideje učenika podrže i upotpune – ističe Mićanovićeva.
Novinarstvom je počela da se bavi sa deset godina. Pet godina je uređivala i vodila dječju emisiju „Siti kids”, koja se svakodnevno emitovala na TV „Pink M” i kroz nju napravila prve korake u svijetu novinarstva i TV voditeljstva.
- Pohađala sam i časove novinarstva kod Vesne Dedić, Sanje Marinković, Emilije Pejović i sve ispite položila sa desetkom. Trenutno se zbog prevelikih obaveza u školi i vannastavnih aktivnosti, ne bavim se novinarstvom, ali se nadam da ću ubrzo naći vremena za dalji napredak na tom polju – kazala je Anđela Mićanović.
Odabir budućeg zanimanja je jedna od najtežih i najvažnijih odluka, koju Anđela još nije donijela.
- Već sam morala donijeti jednu tešku odluku kada sam dobila stipendiju Ujedinjenih svjetskih koledža, te Umjetničke škole „Artimedia” ali evo me tu, odlučila sam da školovanje, za sada, nastavim u Crnoj Gori– kaže Anđela.
Anđela takođe pohađa i školu glume u klasi profesora Petra Pejakovića.
- To je ujedno i priprema za igrani film Nikole Vukčevića, čije snimanje uskoro počinje, a u kom tumačim jednu od uloga. Očekuje me i snimanje spota za pjesmu „Dijete Evrope”, čija je osnovna verzija nedavno završena. I pored svih ovih obaveza uvijek se trudim da nađem vremena za svoju porodicu i prijatelje, neki dobar film, šetnju i druženje upravo sa društvom iz razreda, kod kojih nailazim samo na podršku i dobronamjerne savjete. Ipak, moram priznati, najviše uživam kad nađem vremena da sa svojom porodicom otputujem negdje – navela je Anđela Mićanović.
Vukčević: Anđela je posebno dijete
Anđela će se pojaviti u novom filmu „Dječaci iz Ulice Marksa i Englesa” reditelja Nikole Vukčevića. Vukčević je istakao da je Anđelu zapazio jer je posebno dijete.
- S jedne strane je multitalentovana, a sa druge zrači čestitošću koja mi je potrebna za lik Danice u filmu „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” koji počinjem da snimam u januaru. Bio sam srećan kada sam sve to pronašao u Anđeli. Radili smo glumačke probe, nadao sam se određenom glumačkom talentu, a ona je radeći na ulozi prevazišla sva moja očekivanja – rekao je Vukčević.
A.D.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...&clanak=313882
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Posting Permissions
Bookmarks