Između mog i tvog sna stoji harfa.
Iznad naših htijenja miješa se noć.
Moramo priznati, u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih maštanja
i kao što vjetar zaposjeda planinu
i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem,
vođeni horizontom stižemo na početak.
Dakle, kako ovu pjesmu ispjevati,
a ne poremetiti smisao prvih stihova
i ne potrošiti uzalud tako škrte riječi,
kao što su, pomalo i uzbuđenje?
Jer, niti je naše divne ljubavi malo,
niti uokvirujemo naše uzbuđenje.
Vjeruj mi, ovo jest ljubavna pjesma,
njena potreba je nastala iz čežnje,
a njeni obrisi prolaze tvojim prostorom
i spuštaju se niz pramen kose u pogled,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama,
zalaze u mozak, iz njega klize kičmom,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca.
Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav?
Idemo ispočetka, prislonimo prvo harfu,
ugodimo njenim tonovima naša tijela,
između neba i zemlje pronađimo mjesto
u njemu izmiješajmo sve protekle noći.
Osjećaš li sada kako plovimo melodijom?
Vidiš, s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
možeš zagrebati prozirno nebo što u nas teče,
u svaku pukotinu utisnuti poljubac.
Možeš i svemir prigrliti, uzeti u sebe,
a ako to nije dovoljno, poslušaj harfu,
vrati se s vrha pjesme i zapjevaj.
Kada to jednom učiniš, zauvijek ćeš htjeti,
a vrijeme kojim ću ti reći, ljubavi moja,
pokrenuti će suštinu u tebi.
Već dolazi. Polako pođimo prema zagrljajima.
Putem ćeš naučiti koliko si snažna,
koliko u sebi skrivenih dodira imaš.
Sama ćeš otkriti molitvu svoje duše
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav.
Zastani na trenutak kod prvog koraka,
uskoro će i dugo očekivani zagrljaji.
Pogledaj samo oko sebe, podsjeti se harfe,
napregneš li dovoljno sluh, razaznati ćeš noć
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi.
Prepoznaš li ih, vječnu ćeš tajnu otkriti,
a ako im dozvoliš i one će tebe prepoznati.
Mila moja, sada smijemo započeti ljubav,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i želja,
okrijepili postojanje. Započnimo osmjehom.
Dovoljno da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni naše duše.
Ovo je rijetkost, jer samo ponekog iskra dotakne
i uglavnom tada ne prozbore ni riječi.
Mi ne smijemo šutjeti, nećemo tišinu u nama,
ako treba slabosti i predrasude ćemo izmiriti,
pogledati mjesečinu kroz čašu žuči,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog.
Tako ćemo, mila moja, ti i ja napraviti,
iskazivati ljubavno poštovanje i zauvijek lebdjeti.
Sada smo konačno spremni nastaviti ovo putovanje
i smireni usput uživati u beskonačnosti,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša
prihvatiti kao ponuđene stvari za pamćenje.
Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani,
zbog toga milovani toplinom izgaramo.
Ne postojimo u papirnatim mislima,
niti u svim onim staklenim drangulijama,
ljubavnim pričama što ih suzama rastaču.
Primjećuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija.
Mi proizlazimo iz općeg nestanka kaosa,
iz nas se nebo visinom stalno uznosi,
s ponosom zrcali u nama ljepotu prostora,
uzdahom milostivo odvaja dan od noći,
stvara vrijeme po našoj mjeri.
Možda ćeš pomisliti, kako je moguće
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok pokrivena samim dahom vjetra spavaš,
posjećuju te mirisni snovi mog bića.
Sve je to razlog za kraj ove pjesme.
Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala.
Rubom mog oka ocrtavaš istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama.
Znam kako je tumarati uhvaćen trenutkom,
kako je biti prekrižen od svih obzira
i što poslije nemogućnosti povratka.
No, izbor je u nama, on tek dolazi,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog.
Sadašnjost i budućnost vriju našim mislima,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo.
Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osjećaje,
nemamo razloga šutjeti, već naprotiv pjevamo,
želimo jedno drugom utisnuti nadu
zagrljeni u vječnost zakoračiti
i kao pečat pokloniti nezaboravne dodire
Od svih pomjeranja, naše je najveće,
u svim pokušajima, samo se naš san ostvario
i nismo zapušteni, već smo sjajem optočeni,
nismo izmišljeni, stvoreni smo iz praska vremena.
Eto, napokon ti donosim ljubav,
još malo, pa ćemo je i početi voditi,
a onda ćeš utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti.
Tvojim ću srcem sve do korijena prodrijeti,
ponijeti te u naručju neuhvatljivog sazviježđa,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu,
svaku tvoju poru u međunožju nježno ljubiti,
sagnuti se i posegnuti za tvojim očekivanjima,
a zatim skinuti veo i udahnuti te.
Unijeti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i neću se ondje zaustavljati, moja ljubavi.
Dalje ću krenuti vrišteći prostranstvima puti,
jer naša ljubav nudi i može više.
Na početku ove pjesme istrčala je našim stomacima,
urezujući požudu najavila svoju moć
i dala svakome od nas pravo izbora.
Hoćemo li se nakon što je osjetimo,
promijeniti u beskonačnoj praznini blještavila?
Ili ćemo s njom nastaviti, moja ljubavi?
Dje mi ovo na pamet pade nocas... blah!!
Reply With Quote
When we were younger & better...
Our love to admire?
Bookmarks