Godine 1992. delegacija turske Banke za islamski razvoj je posetila Tiranu i postavila temelje za tesnu ekonomsku saradnju između dve zemlje... Nekoliko meseci kasnije u posetu je stigla i delegacija iz Kuvajta i ponudila je unosne investicije u zamenu za dozvolu za izgradnju nekoliko yamija. Ponuda je odmah prihvaćena i Kuvajćani su počeli da zidaju yamije i religiozne škole po čitavoj zemlji.
Po mišljenju Komiteta za ljudska prava iz Helsinkija, islamski misionari poslati u Albaniju iskoristili su duhovnu i materijalnu krizu u zemlji da bi nametnuli modele ekstremnog fanatizma. Podsticali su decu da putuju u Tursku, Siriju, Jordan, Maleziju, Liban, Saudijsku Arabiju i Egipat kako bi naučili islamsku teologiju zahvaljujući stipendijama koje su dale islamske organizacije.
Ova religiozna indoktrinacija dešavala se istovremeno kad i dolazak članova grupe Bin Ladena, koji su se predstavili kao članovi humanitarnih islamskih organizacija. Deo njihovog posla se sastojao u skrivanju dela humanitarnih fondova i upućivanje tog novca prema terorističkim grupama... Između ostalih, Islamskom yihadu...
Saradnja Islamskog yihada i Bin Ladena u Albaniji je bila znak integracije ove grupe se mrežom Bin Ladena... Albanci, posebno na Kosovu i u Makedoniji, uspostavili su veze i sa drugim naoružanim islamskim grupama, kao sa Čečenima, sa ciljem da učestvuju u švercu droge i oružja prema Evropi. Tada su otvorili firme zajedno s italijanskom mafijom, koja je bila zadužena za prodaju “robe”.
U toku više godina, albansku luku Dures je bez ikakvog skrivanja upotrebljavala albanska mafija za ilegalnu trgovinu drogom, oružjem i emigrantima na putu za Evropu, uz saradnju naoružanih islamskih grupa. Ali, nema te evropske države spremne da okupira Albaniju i da zaustavi ovakvu trgovinu. Godine 1977, za vreme velikih nemira u Albaniji, ukradeno je 100 000 pasoša. Interpol smatra da su ti pasoši poslužili da se u Evropu “ubace” članovi oružanih islamskih organizacija.
U isto vreme, pristalice Bin Ladena su počele da regrutuju sledbenike među muslimanskom populacijom. Uspeli su da uvere 6 000 Albanaca sa Kosova, iz Makedonije i Albanije da se priključe muyahedinskim snagama koje su se borile u Bosni. U tom periodu, Albanija je bila poznata kao sigurno sklonište za radikalne islamiste iz drugih zemalja. Godine 1998. ova nova uloga zemlje je postala stvarnost kad su Bin Laden i iranski čuvari revolucije potpisali dogovor o korišćenju Albanije i Kosova kao glavnih baza za izvođenje budućih atentata u Evropi.
Iranski ulazak u Albaniju počinje 1997, kad je vlada Irana zaključila da je Albanija spremna za ekonomsku kolonizaciju. Ta zemlja bi trebalo da zajedno sa Kosovom i Makedonijom bude “islamska osovina na samom pragu Evrope”.
Da je Zapad, a SAD posebno, sa svim ovim bio upoznat, čak u mnogo čemu posredno i učestvovao, Napoleonijeva tvrdi u knjizi, posebno kada navodi neke od događaja sa početka rata u Jugoslaviji:
“Posle rezultata u antisovjetskom yihadu, Vašington je bio siguran da i u Jugoslaviji može da ponovi uspeh iz tajnih operacija u Avganistanu. Zato je 1991. Pentagon uspostavio tajni savez sa islamskim grupama u Jugoslaviji. Tajne službe SAD, Turske i Irana stvorile su Žhrvatsku distributivnu linijuŽ prema avganistanskom modelu. Iransko i tursko oružje je stizalo u Hrvatsku flotom transportnih aviona herkules C-130. Saudijska Arabija je plaćala troškove transporta oružja i opreme. Druge islamske zemlje – Bruneji, Malezija, Pakistan, Sudan i Turska – dale su novac, oružje i opremu. Da bi se održala ova linija, američke tajne službe su izbegavale embargo koji su uvele UN. Sa ulaskom oružja u Bosnu, stigli su i iranski čuvari revolucije, njihovi špijuni iz službe VEVAK i muyahedini. U aprilu 1994, po savetu Entonija Lejka, budućeg šefa CIA, i Pitera Galbrajta, američkog ambasadora u Hrvatskoj, predsednik Klinton je lično odobrio politiku saradnje sa Iranom u Bosni – odluka koja će u budućnosti olakšati iranski ulazak u region. “Nema sumnje da je politika dopreme oružja u Bosnu mnogo doprinela da
Iranci neguju i održavaju dobre odnose sa bosanskom vladom”q, izjavio je jedan bivši službenik CIA u tajnom nastupu pred Kongresom SAD 1996. godine: “I to je ono zbog čega ćemo žaliti čitavog života, jer kada počnu da dižu u vazduh Amerikance, stvar koju će sigurno uraditi... sve će biti gotovo, delom zato što će Iranci imati dovoljno vremena i veza da bi se učvrstili u Bosni.” Uprkos ovome, učešće Klintonove administracije se ograničilo samo na kontrolu iranskih raketa koje su išle ovom distributivnom linijom.”
“Godine 1993. u Mediteranu je uhvaćen brod pod panamskom zastavom koji je prenosio rakete zemlja-zemlja,
25 000 mitraljeza i sedam miliona metaka iz Irana za islamske ratnike u Bosni. Godinu dana pre embarga, na aerodromu u Zagrebu jedan iranski boing je uhvaćen da prenosi na hiljade mitraljeza i 40 muyahedina.”
U ekonomiji terora važno mesto, prema Napoleonijevoj, zauzimaju i humanitarne, kao i nevladine organizacije, posebno kada se radi o pranju novca: “Potporne organizacije dodeljuju novac za više programa, od izgradnje yamija do kupovine oružja i finansiranje atentata. Kombinacija humanitarne pomoći i ilegalnih aktivnosti je tipična za islamske institucije povezane sa terorističkim grupama. Mufavak, poznatija kao Blessed Relief, saudijska nevladina organizacija, koju javno podržava Bin Laden, držala je kurseve arapskog jezika, informatike i kuranskih studija u Bosni i delila hranu onima kojima je bila najpotrebnija. Ali, prema svedočenju bivšeg hrvatskog obaveštajca, ova NVO je takođe pomagala naoružane islamske grupe koje su operisale u Bosni i Albaniji.”
Bookmarks