Stradioti
Ovaj jedinstveni vez, zalog vjernosti i ljubavi, još jedna je potvrda patrijarhalnog morala i posebnog duhovnog obilježja ljudi iz Boke kotorske.
I danas, svakog 22. jula, koji je označen kao rođendan Gospe od Škrpjela, u smiraj dana sve brake Perasta, napunjene kamenjem i vezane jedna za drugom, u svečanoj povorci kreću prema ostrvu da bi oko njega nasipali kamenje. Običaj zahtijeva da u čamcima budu samo muškarci, koji pjevaju stare obredne pjesme, dok veslaju do samog Gospinog ostrva...
U davna vremena ostrvo Stradioti, u Tivatskom zalivu, zvalo se Sveti Gavrilo po jednoj crkvi od koje ni traga nije ostalo, kao ni od onih koji je sagradiše. Povijest Stradiota veoma je bogata, a prošlost seže u vrijeme kada se nije znalo za slova i pismenost.
Jedna od legendi kaže da su grčki bogovi, za vrijeme Ikarije u 7. vijeku, darovali istaknutim junacima iz ratova ostrvo bajne ljepote, da se na njemu odmore i rane vidaju. Bilo je to ostrvo Sveti Gavrilo. Prekaljeni ratnici su se brzo oporavljali, razgovarali o osvajanjima i junaštvima, ali i o strahotama ratova, pokoljima i razaranjima. Kako je vrijeme odmicalo, polako su postajali svjesni zla koje su počinili i osjećali su veliku grižu savjesti. Zbog toga se, jednog dana, okupiše i pomoliše se bogovima da ovo bajkovito ostrvo zauvijek ostane oaza mira. Ratnici-veterani se zavjetovaše da će od tada samo svoje tlo braniti, a samo u slučaju nužde ratovati. U osvajačke pohode više neće ići. Kao zavjetnu potvrdu na ostrvu posadiše drvo mira – maslinu. Na opšte zaprepašćenje, masline su brzo rasle i ostrvo začas postade prekrasan maslinjački vrt.
Ali, grčki ratnici-veterani nijesu poštovali datu riječ. Ratovi su nastavljeni, a velika grčka pomorska flota krenula je u nova osvajanja teritorija. Prevareni bogovi se razljutiše i poslaše strašnu oluju na ostrvo. Orkanski vjetar je bijesnio danima, dok je uzavrelo more gutalo jednu po jednu galiju. Kad se oluja stišala grčka flota više nije postojala. Samo su rijetki ratnici uspjeli da prežive katastrofu i uz velike napore doplivaju, na splavovima, do Svetog Gavrila u Tivatskom zalivu. Ali, bogovi ko bogovi bili su ljuti na ove brodolomnike i na ostrvo poslaše neizlječivu bolest. Poumiraše gotovo svi, a na ostrvu ostadoše samo masline i priče o tragičnoj sudbini grških ratnika-veterana. Tada starosjedeoci Tivatskog zaliva odlučiše da ostrvu daju novo ime – Stradioti. Ono se tako zove i danas...
Grispoli
Sa desne strane u Bokokotorski zaliv postojao je nekada velelepni grad za koji legenda kaže da su ga podigli čudni ljudi neobične visine i dobra srca, a stigli su sa neba uz sijevanje munja. U početku grad je bio mali, tek toliko da se smjeste ti neobični ljudi, ali su kuće bile tople i veoma lijepe, sa velikim prozorima. Grad je dobio ime grispoli iz nema neznanih razloga, a neobični nemimari jednoga dana odoše i nikad se više ne vratiše. U velelijepni gradić uskoro se naseliše drugi stanovnici, proširiše ga, još više uljepšaše i podigoše pravoslavni manastir Sveti Nikola. Grad je ubrzo brojao 150 kuća. Sve je napredovalo, jer su mještani bili vrijedni i milosrdni. Naročito su brinuli o svom manastiru i u njemu čuvali "šest srebrnih kandila, tri srebrna svijećnjaka, a bratstvo manastira držalo je i 200 koza i ovaca". Za Grispole je čuo Sveti Sava, pa je na putu za Jerusalim svratio da se uvjeri u ljepotu grada i posjeti manastir.
Prvi ljudi u gradu bijahu tada Ostoja Lazarević i protopop Raić Mikelj.
Upravo su se građani dogovarali da u grad dovedu najbolje majstore i učine ga još ljepšim i grandioznijim, kad stiže glas da su velike turske galije uplovile u Jadransko more i počele da siju smrt. Dobroćudni mještani, nimalo vični ratovanju, veoma se zabrinuše. Naredne noći bijesnila je oluja i nad Grispoli gradom se ukaza, u bijelo odjevena, prikaza koja upozori mještane da bježe iz grada, osuđenog na stradanje. Ali, kako nikome zla nisu činili, ljudi se ponadaše da se proročanstvo neće obistiniti.
Nažalost, jednog tmurnog jutra iz magle izroniše brzi turski jedrenjaci, a Turci sa handžarima i krivim sabljama krenuše u juriš na nebranjeni grad. Većinu mještana pobiše, a preostale pretvoriše u roblje. Grad opljačkaše, zapališe i sravniše sa zemljom. Tako nestadoše Grispoli. Samo su rijetki žitelji grada izbjegli zlu sudbinu, među njima i iguman Milentije Čukurović, koji ostavi zapis- svjedočanstvo kako se sve desilo.
Na mjesto nekadašnjeg Grispola, zbog ljepote položaja, ljudi odlučiše da podignu novi grad. Ivan beg Crnojević prvi započe sa gradnjom dvorova, pa po njemu mjesto dobi ime Begovo, a zatim ga narod prekrsti u Bigovo.
Tajna risanskog zaliva
U poslednjem nastavku ovog feljtona pozabavićemo se i arheološkim istraživanjima, kako podmorja tako i podzemlja, odnosno nekim od lokaliteta u Zalivu, kako bismo pobliže upoznali i rekonstruisali misterije naselja, život ljudi, običaje, kulturu...
Grupa speleologa ronilaca 1993. godine, ispitujući dno Risanskog zaliva, na dubini od oko 18 metara, pod naslagama mulja, pronašla je dobro očuvane keramičke posude iz rimskog doba i vremena starog Ilirika.
Prvih nekoliko primjeraka koje su ronioci izvadili stariji su od 2000 godina. Prema nekim procjenama, na dubinama 18-25 metara, u muljevitom dnu nalazi se veća količina posuda u kojima se nekad prenosilo vino i maslinovo ulje.
Prema položaju i koncentraciji predmeta postoji mišljenje da se na dnu nalaze potopljeni kompletni plovni objekti sa tovarom. Naziru se i građevine o kojima istorija govori, i o kojima smo pisali u prethodnim nastavcima, mada su i ovi ostaci djelimično zatrpani pijeskom i muljem.
Posebno interesovanje ronilaca i arheologa privlači pećina "Spile", koja se nalazi u blizini mora i iz koje se stanovnici Risna snabdijevaju vodom. Prema pouzdanim podacima i dokazima, mještani u sasušenom koritu rijeke, poslije obimnih kiša na planini Orjenu na Crkvicama (gdje su, inače, najveće atmosferske padavine u Evropi), nalazili su mnoge stare predmete. Tada se nivo podzemnog jezera podigne, iz pećine poteče moćna rijeka. Kada se povuče, u suvom koritu pronalazili su se predmeti od keramike, stari rimski novac, djelovi nakita.
Otkud ovi predmeti iz davne prošlosti u potopljenim pećinskim lavirintima? Za izranjanje vrijednih predmeta iz utrobe Orijena, a možda i iz nekog drugog mjesta (možda je Orjen samo prolazna stanica) postoji jedno prihvatljivo, ali još nepotvrđeno objašnjenje.
Na brdu iznad pećine Spile su ruševine prastarog grada- tvrđave čije se zidine jedva naziru u stjenovitom kršu, zarasle u korov, u koje ljudi rijetko zalaze.
Dobri poznavaoci istorije ovoga kraja pominju da je tvrđava nastala prije nove ere. U literaturnim tekstovima se pominje kao Teutin grad oko 230 godina prije nove ere. Nekadašnje je stjecište pirata koji su bili strah i trepet ovog dijela Jadranskog mora.
Ostaci starog utvrđenja nalaze se baš iznad Spile, a stručnjaci smatraju da je nekada između tvrđave i podzemnih slatkovodnih jezera u utrobi planine postojala direktna veza i da je dio vrijednih predmeta, tokom neke od opsada utvrđenja, sklonjen u podzemne kanale kroz koje su se stanovnici snabdijevali vodom iz podzemnih vrela. Vrijednosti su sklonjene u ove podzemne koridore, a zatim su ulazi zarušeni. Usled razornog zemljotresa koji je zadesio Crnu Goru 1978. (izuzetno jakog intenziteta bio je baš u Risanskom zalivu) došlo je, kako tvrde, do pomjeranja u zemljinoj utrobi, pa je podzemna rijeka prodrla u pećinska skloništa. Sada, poslije obimnih padavina, iznosi na vidjelo ove dragocjenosti iz davne prošlosti... Istraživanja u podmorju danas se vrše između Rca i manastira Banja.
Nedavno je započeta i peta kampanja kopnenih arheoloških istraživanja u Risnu. Pronađen je veliki broj amfora, kovanog novca iz vremena ilirskog kralja Balajosa, i gigantski bedemi širine pet metara, koji, izgleda, datiraju iz trećeg vijeka prije nove ere. Kopnena istraživanja vrše se na lokalitetima Carine i Gradina.
Arheolozi napominju da se sada vrše istraživanja predgrađa i centra Risna, i ona se odnose, odnosno, obuhvataju isključivo period postojanja Ilirske države na ovim prostorima, u vrijeme suživota Ilira sa stanovnicima antičkih starogrčkih naseobina.
Iskopavanja su pokazala uticaj grčke kulture na život, a smatra se da su Iliri od Grka, koji su stizali brodovima, uzimali keramičke proizvode u zamjenu za drvo i rudu. Najbrojniji arheološki nalazi su keramika, poklopci sa pečatima grčkih majstora, odnosno monogramima.
Arheolozi smatraju da je pronađeni novac iz emisije ilirskog kralja Bajalosa, kovan u Risnu i govori da je on imao kovnicu novca koju ranije nije bilo moguće dokazati. To ujedno govoroi, smatraju oni, da je Risan bio neko vrijeme i prestonica Ilira.
Interesantno je napomenuti da su arheolozi, pored amfora i ilirskog novca, pronašli i gigantske bedeme koji datiraju iz trećeg vijeka prije nove ere. Kiklopski zidovi pronađeni su na lokalitetu Carine, i potvrda su natpisa rimskog legionara, koji je pripadao risanskoj provinciji. Natpis je, kako tvrde arheolozi, pronađen u Sjevernoj Africi, a kazuje da takve zidine postoje u Risnu...
(Kraj)
Bookmarks