Results 1 to 22 of 22

Thread: TITO i njegove zene...

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljutice Bogdana 1a
    Posts
    2,681
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default TITO i njegove zene...

    Procitao sam u "CKM -magazin za muskarce"
    (koji je usput jedan od boljih nasih casopisa, po mom skromnom misljenju),
    jako zanimljiv tekst o Josipu Brozu, pa rekoh da ga postavim, mislim da mu je na ovom djelu foruma
    idealno mjesto...

    Usput, procitao sam prije par godina knjigu, mislim da se zove "Sve Titove ljubavi",
    a ovo vam je sazeto izdanje opisano, u nazovimo ga, ulicnom zargonu!

    JOSIP BROZ TITO i njegove žene - Druže TITO mi ti se kunemo
    da sa tvoga puta ne skrenemo...
    :mrgreen: :wink:

    Najveći sin naših naroda i narodnosti bio je mnogo veća faca nego što legenda o njemu govori. Obrni, okreni, udžbenici istorije su se prema njemu vrlo blagonaklono poneli. Bio je i ostaće Maršal. Sad, koliko su naši roditelji bili glupi pa mu se uvlačili u dupe, pirili mu u muda i pravili sletove, njihov je greh. Dobro je poznato kako se čitava priča završila. Elem... Pre no što je postao naša uzdanica, Mali Joža je prošao buran i trnovit put, s mnogo uspona i padova (u stvari je bio žešća danguba, ali nema veze, donekle ćemo se držati idealizovane priče). Život mu je bio protkan mukotrpnim partijskim radom, borbom za radnička prava, zatvorskim danima i ženama. Gomilom žena. Biografi su zabeležili čitavih sedamnaest (i brojem - 17) njih s kojima se ili oženio ili imao decu ili oboje. Jadni ljudi (biografi), kad su videli s kim imaju posla, nisu se ni trudili da makar okvirno odrede ukupan broj žena koje je odveo u krevet. Tih sedamnaest srećnica je rodilo (otprilike) devetnaestoro njegove dece.


    ZA POČETAK ČEHINJICA - TUĐA VERENICA

    Karijera jebača mu, prema dostupnim podacima, kreće 1912. kad Došao je vozom, siroma', u Čankov (Češka), bez prebijene pare. Istog dana, na štrajku metalskih radnika upoznao je Marusu Novakovu, srednjo školku, ćerku doktora opšte medicine, dr Franje Novakova. Iako zanatlija (bravar), predstavio se njoj i ocu joj kao siroti dipl. ing. Iz 'Rvatske mažnjavala je ocu lovu da bi finansirala svog dipl. inga. Ovaj je pare trošio na nova odela i nove ljubavnice, a njoj obećavao da će da je ženi. Zbog problema s njenim bivšim verenikom i neke njegove avanture sa matorom buržujkom Klarom (koja je pretila da će otkriti njegovu dipl.ingovsku masku) pobegli su u Plzen kod Marusine tetke. Čankov više nije video. Pred ulazom u zgradu firme u kojoj je kratko bio zaposlen i danas stoji natpis: "U ovoj fabrici radio je 1912. godine Josip Broz Tito, maršal Jugoslavije". Kod tetke su bili na medu i mleku. Mali Joža se zaposlio u "Škodinoj" fabrici i iznajmio sobu u hotelu u kojem je tucao mlade Plzenke. Marusa je, već noseća, isplanirala venča nje na kojem se on nije pojavio. Otišao je bestraga kad je postalo gusto i kad je njena trudnoća postala vidljiva. Sin, rođen marta 1913, dobio je ime Leopold. Živeo je i radio u Pragu kao ekonomista. Dok ga je Marusa čekala kod oltara, Tito je već bio u vozu za Beč. Hitao je Lizi Špuner, deset godina starijoj trgovkinji štofovima. Posle jedne burne noći u onom plzenskom hotelu, obećala mu je posao. Pokazao se kao dobar trgovac i novoj ljubavnici je zarađivao velike pare. Živeo je u njenoj kući i spavao s njenim služavkama dok je ona bila na poslovnim putevima. Pobegao je s povećom sumom šilinga iz njene kase kad je izbila afera s krađom štofa iz fabrike nekog grofa Švarcenberga. Liza je 1914. rodila sinaHansa koji će 1942-43. poginuti pod Kozarom, u borbi s partizanima svog oca.



    ...
    Samo za tebe, uvek uz tebe...
    u svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama...

  2. #2
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljutice Bogdana 1a
    Posts
    2,681
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ZAPALIO GAZDARICU

    Tito se vratio u Zagreb. Došao je kod Tereze Štacner, bankareve ćerke, koju je upoznao u Beču. U Zagrebu je živeo u kući koju mu je ona iznajmila. Zajedno su trošili bogatstvo njenog oca po tamošnjim restoranima i balskim dvoranama. Kratkotrajnu vezu je prekinuo napad Austrougarske na Srbiju i Rusiju. Tito je postao redov 25. domobranskog puka kojim je komandovao blizak prijatelj Terezinog oca, pa je Joža imao povlašćen položaj. Zbog simulacije gluvoće (hteo je da ga potpuno oslobode vojske) osuđen je na smrt, ali su ga, zahvaljujući uticajima Terezinog oca, ipak samo zatvorili u Petrovaradinsku tvrđavu. Posle dvadesetak dana su ga pustili i uskoro poslali u rat u Srbiju, a zatim i u Rusiju. Terezu više nije video. Devojka je 1915. rodila njegovu decu, blizance Paula i Gabrijelu. Ćerka je umrla posle dva meseca, a sin je živeo u Parizu gde je projektovao mostove. Nakon što je s pukom u borbi preživeo rusku zimu, Joža je dezertirao iz vojske. Posle dugog lutanja došao je na imanje Mihaila Sedlovskog Baćuške u selu Korutov i zaposlio se kao pomoćni radnik, da potkiva konje i sl. Vrlo brzo je uspeo da šarmira gazdu, pa je brzo napredovao. Nažalost, uspeo je da šarmira i njegovu ženu Ljusu Sedlovsku. Baćuška ih je uhvatio u magacinu žita. Tita je ranio hicem iz kubure, a Ljusa je zamalo izbegla smrt. Baćuška ju je oterao iz kuće. Iste godine Titu je rodila sina Kirila koga ovaj nikad nije video



    RANJENOG HAJDUKA NEGOVALA IRA

    Ranjenog Kazanovu, u bolnici u obližnjem Svijažensku, lečila je Ira Gligorijevska, s kojom ga je još ranije upoznao Baćuška i kojom je nameravao da se oženi dok se zezao s Ljusom. Venčali su se po njegovom izlasku iz bolnice, 17. jula 1915. Živeli su u iznajmljenom stanu. On se zaposlio kao nadzornik tehnike u bolnici, ali mu je siromašni poluživot u dosadnom gradu brzo dozlogrdio. Uskoro je upoznao Irinu prijateljicu, veterinarku Darju Andirelovu, ženu iz bogate moskovske porodice uglednih lekara. Njegovi česti odlasci u Darjinu vilu su postali suviše očigledni. Brak s Irom je već propao. Rodila mu je sina Serjožu 1915. i umrla na porođaju. Titu je izgleda samo laknulo jer je brzo pronašao utehu u Darjinom bogatom zagrljaju. Sina nije ni video. Preselio se na imanje veterinarke i vodio računa o poslovima u njenoj ergeli arapskih konja. Preko Darje se ubrzo domogao svog davnašnjeg sna - Moskve, gde su otišli na odmor kod njenih, posle jednog dobro obavljenog posla s konjima. Ona je već bila trudna. Stanovali su u jednoj od vila Darjinih roditelja u koju su često navraćale njene moskovske prijateljice, između ostalih i Olja Kutina, studentkinja ekonomije i ćerka velikog ruskog posrednika u trgovini krznom. Kad je Darja saznala za njihovu vezu, zamalo su raskinuli - Tito je već kovao planove da pređe kod Olje. Iako prevarena, nadala se da će se ovaj smiriti kad se vrate u selo, što njemu nije padalo na pamet bez odgovarajućeg stimulansa - da mu prepiše pola njenog imanja, pola ergele i pola gotovine. To je prelilo čašu. Nekoliko meseci kasnije, 1916. godine rodila je sina Aleksandra koji će 1944. poginuti u Berlinu kao oficir Crvene armije. Tito se preselio kod Olje i s njom proveo nekoliko meseci. Na zimovanju na farmi njenog oca upoznao je Ninu Bažan, iz Petrograda, s kojom je sve više provodio vreme pošto je Olja bila zauzeta obave zama na farmi. Nakon tog zimovanja, razočarana Olja vratila se u Moskvu, a Mali Joža je otišao Nini u Petrograd. Njeni roditelji su ga prihvatili jer im je ona objasnila da će se udati za njega. Ona stvar mu, međutim, nije dala mira, pa je sve više poč- eo da je upotrebljava i na Nininoj rođenoj sestri Svetlani. Održavanje ovih paralelnih veza (samo Joža zna kakav je to pakao bio) uspevalo je neko vreme, sve dok u jednom momentu obe sestre nisu počele da osećaju mučninu. Naš junak je istog trenutka osetio da je vreme da udari put pod noge. U tome su ga sprečili crvenoarmejci koji su ga uhapsili jer nije imao dokumenta (ostala u kasarni u Zagrebu) i poslali u Sibir, kao buržuja.

    ...
    Samo za tebe, uvek uz tebe...
    u svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama...

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljutice Bogdana 1a
    Posts
    2,681
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    LAŽNI CAR JOŽA MALI

    Ninu i Svetlanu više nije video. Nina mu je 1918. rodila sina Vladimira, budućeg lenjingradskog lekara. Svetlana je tvrdila da ju je u stvari napumpao neki profesor. Blizu Omska Tito je uspeo da iskoči iz voza za Sibir. Našao se u ruskoj stepi, u podnožju planine Han-Tengri, gde žive Kirgizi, pastiri nomadi. Njima se predstavio kao bogati trgovac stokom iz grada Džalal Abadu - valjda je kontao da će tako najlakše pregurati frku s boljševicima. Primili su ga kao cara. Prevara je uspela. Za samo nekoliko nedelja infiltrirao se u porodicu najbogatijeg kirgiskog stočara Zalida Baldahura i osvojio njegovu ćerku Zuhru. Pod izgovorom da bi crvenoarmejci mogli da mu prave probleme dok kupljene konje ne pretera do svog grada, sa Kirgizima je ostao nekoliko meseci. Oblačio se, jeo, živeo i smrdeo na stoku kao oni. Oženio se Zuhrom i napravio joj dete. Međ- utim, nije prošlo mnogo vremena dok Mali Joža nije shvatio da nomadski način života baš i nije za njegovu plemenitu dušu. Jedne večeri se iskrao iz bračne postelje, ukrao zlatnu potkovicu koju je Zuhra baš tog dana osvojila na konjičkom takmič- enju i odjahao što dalje od planine Han-Tengri. Zuhra je 1918. rodila zakonitog sina Kadija, koji je kao inženjer petrohemije živeo u Bakuu.

    PRVA POLKA S CRVENIMA

    U to vreme Joža se već priključio crvenoarmejcima u Omsku i smuvao Pelagiju Belousovu Polku, visokog funkcionera među tamošnjim komunistima. Drugaricu to jest. Naravno, crvenoarmejcima se nije pridružio dobrovoljno. Uhapsili su ga jer su sumnjali u njegov kirgiski identitet (nije imao dokumenta), a i nisu poverovali u njegovu priču da onu zlatnu potkovicu u stvari nosi novim boljševičkim vlastima kao poklon plemena Badahur. Uz pomoć Pelagije (koju je kao četrnaestogodišnjakinju upoznao još ranije u nekom vozu i, naravno, odmah joj obećao brak i prešao na stvar) ipak je uspeo da izmuva boljševike, izbegne smrt i zaposli se kao magacioner. Predstavio se kao vredan radnik pa je brzo napredovao. Tih nekoliko meseci, koliko je trajala veza s Polkom pre venčanja, zabeležena je samo jedna njegova aferica s nekom profesoricom Anom Ivanovič. Ipak, s Drugaricom se venčao 19. juna 1919. pred matičarem. Svadbu su obavili u menzi. Nedugo zatim revolucija je uzela maha i tada već 30-godišnji Joža se malo smirio s emotivnim izletima. Polka mu je rodila troje dece. Poslednji je sin Žarko, rođen 1924. godine, oficir i narodni heroj. Taj brak nikad nije zvanično raskinut. Sve do 1934. godine, do Titovog izlaska s petogodišnje robije u ogulinskom zatvoru u Sloveniji, nije zabeležena nijedna znač- ajnija njegova veza, mada niko ne sumnja da ih je bilo. Po izlasku iz zatvora smestio se kod nekog biskupa Rozmana u Medvodama. Tamo je upoznao Vidu Kogej, beč- ku studentkinju, s kojom je preko granice ilegalno došao u glavni grad Austrije. Tamo je, po svom dobrom starom običaju, živeo u njenom stanu i nemilice trošio njen novac obarajući s nogu austrijske snajke i gospoje. Ostavio ju je trudnu, gotovo pred oltarom, i otišao u Moskvu. Vida je kasnije završila u ludnici. Godine 1935. rodila mu je sina Dimitrija, profesora muzike u Beču.



    VALTER PONOVO JAŠE

    Tito je u Moskvi radio u Kominterni, kancelarija do kancelarije s Elzom Gerlah, dostojanstvenom i napaljenom komunistkinjom. On je već nosio nadimak Valter, a ona Jahačica. Scenario je već poznat. Venčali su se ispod slika Lenjina i Staljina. Njena česta partijska putovanja u Nemačku i Francusku Valter je koristio za izlaske sa osrednjom ali prelepom glumicom Vasilisom Kovešnikov. Pošto je Elza napredovala u Kominterni mnogo brže od njega, pošto je zatrudnela i počela da ga steže u okove porodičnog života, Joža je osetio da mu je vreme da pobegne. Međutim, nije jednostavna stvar raskinuti partijski brak, pa je u dogovoru s kolegom iz Pariza konstruisao priču da se Elza u Francuskoj sastajala sa zapadnim agentima. Dovoljno za hapšenje. U zatvoru mu je 1938. rodila sina Viktora koga su joj odmah uzeli i o kojem nikad ništa više nije saznala. Mali Joža, koji je ušao u 46. godinu, već se skrasio kod svoje glumice. Nije, pak, stigao da joj napravi dete jer je po partijskoj dužnosti morao da otputuje u Pariz. Neko je morao da radi poslove za koje je bila zadužena Elza. U Parizu se spanđao sa Žanom Koatje, udovicom pomorskog oficira koja će mu iste godine roditi sina Olivera, kasnije nuklearnog fizičara. Taj Oliver je 1950. godine boravio u institutu "Boris Kidrič" u Vinči. Nije poznato da li se susreo sa ocem. Tito je, naravno, živeo kod nje. Ona ga je učila francuski. On je ubijao vreme po pariskim kockarnicama. Raskinuli su jer se on i njena ćerka iz prvog braka Danijela nisu dobro slagali. Žana ga je zamolila da pokupi stvari. Prvi put ga je žena oterala od sebe. On je, međutim, brzo našao utehu u turskoj trgovkinji svilom, Anadolki Zuhri Reuf. Zbog nje je zamolio svog prijatelja diplomatu (onog što mu je već pomogao oko Elze) da mu iznajmi dvorac kraj Pariza. Da bi je privukao, trudio se da ostavi utisak imućnog čoveka. Predstavljao se kao grof iz Jugoslavije, vlasnik rudnika zlata. Nikad nije pričao o svojim poslovima. Turkinja je bila prebogata i valjalo mu je što pre da je oženi, što je ubrzo i sproveo u delo. Živeo je kao sultan. Na prevaru se preselio kod nje (kao, prodaće dvorac da uloži novac u neki posao), okušao se u prodaji svile, ali se na kraju vratio politici. Mnogo manje zamara. Nije, međutim, prošlo dugo vremena dok iskusna Turkinja nije prozrela sve njegove maske. Samo je mignula svojim telohraniteljima koji su ga zgrabili i izbacili na ulicu - pravo u naručje Margarite Belini, italijanske profesorke fizike iz Peruđe s kojom je već proveo dva dana dok je Anadolka jednom prilikom bila u Londonu, a i posetio ju je u Peruđi pod izgovorom da ide po dokumenta u 'Rvatsku. Margarita je bila sve ono što Mali Joža nije voleo kod žena. Niska, mada zgodna i lepa. Ipak, siromaš na. To ga je ubijalo. S njom je proveo kratki odmor na elitnom jezeru Kapo - koji je platio novcem iz kase partijske članarine (tada je bio blagajnik KPJ), novcem koji je dobijao od novinske kuće "Politika" i novcem Anadolke koja ga je u to vreme varala po Parizu.
    Samo za tebe, uvek uz tebe...
    u svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama...

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljutice Bogdana 1a
    Posts
    2,681
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    MASONSKI NADIMAK

    Na odmoru je upoznao Margaritine poznanike - Tita i Anu. Taj Tito je bio neki industrijalac koji će Malog Jožu uvesti u masone i čije će ime Mali Joža koristiti u svom tajnom partijskom radu. Margarita je 1939. rodila ćerku Aleksandru koja će se kasnije udati za Jugoslovena i živeti s njim u Americi. Opšta istorija tog doba je poznata. Hitler, nacisti, Drugi svetski rat i sl. Tito je preuzeo vođstvo nad KPJ, pa samim tim i vođenje Narodno oslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Naravno, sveopšte razaranje nije nimalo uticalo na njegov libido. Na početku rata živeo je u Zagrebu sa Hertom Has, kurirkom CK KPJ. Upoznali su se 1937. u Parizu, dogovorili da se venčaju 1940, ali to se nikada nije dogodilo. Obožavala je svog vođu i radila samo ono što je njemu odgovaralo. Odrekla se čak i sina Aleksandra koga mu je rodila 1941. na poč- etku rata, te noći kad su je Nemci uhapsili u nadi da će preko nje doći do Vrhovnog Komandanta. Kad su je razmenili s grupom nemačkih zatvorenika, novorođenče je ostavila u zabaviš tu i pošla Titu u partizane. Trebalo je da bude njegov lični kurir. Tamo je, međutim, već bila Davorjanka - Zdenka Paunović koja je peglala Titove košulje i spavala s njim u krevetu. Ćutke, pokunjeno, Herta je samo zamolila Komandanta da je premesti u drugu jedinicu.

    NAJDRAŽA TITOVA PARTIZANKA


    Davorjanka je, po mišljenju mnogih, bila najveća Titova ljubav. Po slali su mu je kao kurira (ili kao jagnje vu ku) partijski drugovi iz Beograda. Studirala je francuski. Tito ju je uzeo pod svoje, pa su zajedno dočekali kraj rata. Priča se da su svaki momenat, bi lo napolju, pod vedrim nebom, u senu, ili u pećinama, napuštenim barakama... koristili za intimne momente. Ljubičica naša bela. Godine 1942, u Foči, omladinka Davorjanka je rodila sina kojem je dala ime Slaviša. Dali su ga u jednu porodicu na odgajanje. Umrla je 1946, po zvaničnoj verziji - od posledica tuberkuloze koju je zaradila još u ratu. Nezvanično se raspredaju razne priče. Posle njene smrti Tito dugo nije bio sa ženom. Kad je postalo očigledno da mu nedostaju erotski dodiri, klika oko njega mu je namestila opersku pevačicu Zinku Kunc. Umetnici se dopalo da bude Maršalova supruga, pa se preselila kod njega. Zbog Titove bezbednosti, spavali su u odvojenim sobama. Međutim, kad je shvatila da će preko ađutanta morati da ugovaraju snošaje, sve je otišlo u vražju mater. Jednostavno mu se nije vratila posle jednog gostovanja u Metropoliten operi. Tu se, međutim, uvek muvala Jovanka Budisavljević, obučavana u Rusiji da se brine o Titovoj bezbednosti i komforu. Iako su se poznavali još od 1945, nisu se ne- što preterano muvali. Ipak, venč- ali su se 1952, a Jovanka je dobila zadatak da upravlja armijom od 2.000 ljudi koji su radili u službi Maršalata. Zatim Dolce Vita, Titova bolest, prenos vlasti na koordinatore, njihova zavera protiv Jovanke i njen kućni pritvor, u kojem se i danas nalazi. U stranoj štampi je zabeležena još jedna ljubavna afera - sa Gertrudom Munitić, operskom pevač- icom, s kojom se tajno sastajao van Beograda. Bila je poslednja recka Velikog Jebača. Ostalo je uglavnom poznato. Posle svega ovoga, ona čuvena: "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo" i ne čini se tako loše.

    :wink:
    Samo za tebe, uvek uz tebe...
    u svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama...

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kotor
    Posts
    3,645
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljutice Bogdana 1a
    Posts
    2,681
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Trinity vrh su ti linkovi... za sve one koji zele da saznaju nesto vise o Brozu :!: :wink:


    Tito with Fidel Castro
    Samo za tebe, uvek uz tebe...
    u svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama...

  7. #7
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Donja Lastva
    Posts
    12,526
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Prvi link je fenomenalan, ima informacija koje nisam nigdje procitao.

    Osim toga onaj dio sa vicevima me zasuzio, sa oprostenjem Triniti nisam mogao izdrzati a da link prema vicevima ne posaljem na forum vicevi.


  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kotor
    Posts
    3,645
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nema problema... drago mi je da su vam se dopali linkovi. :wink:
    If you make people think they're thinking, they'll love you.
    If you really make them think, they'll hate you.

  9. #9
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Titov govor u Karadjordjevu 1979.


    Drugovi,

    Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Cestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
    No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu. Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NORa. Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvima je da ja, kao vaš Vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV. Citajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i među republički odnosi naših republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji „pate" što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državnički status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u Zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale „pod tepih".

    No, idemo nekim redom. Rekao sam vec da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak" na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz „Sigurimija" predaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu" obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada „caruje" ne samo „Sigurimi", vec i „privatne" obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika" i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi", po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me
    zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih
    ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom „siju vjetar, a žnjet će buru". Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu ,,državnici" kažu: „Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom". A, čije su one pokrajine, nego republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su „uvozili" profesore iz Tirane, koji su napravili historijski ,,lom" u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu „privilegiju" drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su se bi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
    Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog „makedonskih šovinista" i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Sto smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za „zelene" dolare i to po povoljnim uvjetima.


    Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije. Jedini koji je imao hrabrosti da javno glasa protiv Ustava bio je narodni heroj Radenko Mandic, koji je tvrdio da je takav Ustav protivan AVNOJskim načelima. Zar nije značajna i Kardeljeva poruka koji je pri donošenju ustava rekao: „Nije važna država, već oni koji imaju vlast". A, vidite, sada kada imamo ovakav Ustav, a on nam onemogućava kontrolu, posebno u političkim potezima u republikama i pokrajinama, razbuktava se nacionalizam kao na Kosovu. Tada će se svera interesa nacionalizma usredotočiti i na JNA, a to je najopasnije za integritet Jugoslavije. Ja imam osjećaj, volio bih da se varam, da i u JNA ima, kao i 1971. godine, kadrova koji su zatrovani nacionalizmom. Pratim, osim Kosova događaje i u Sloveniji i Hrvatskoj i to nisu stvari čiste. Ponavljam volio bih da se varam. Ja sam oktobra ove godine kosovskom rukovodstvu otvoreno rekao na sva ta pitanja, ali kori
    sti nema. Naime, nacionalisti i iridenta na Kosovu koriste nejedinstvo u Jugoslaviji oko rješavanja kosovskog pitanja. Slovenija i Hrvatska imaju neka neraščišćena gledanja na kosovski problem. Tko priželjkuje našu neslogu? Oni koji nas nisu nikad voljeli. Vidite sada razmišljam i o našem V kongresu i što smo tada rekli o toj pokrajini. Kao danas sjećam se naših zaključaka da je na Kosovu i Metohiji učinjeno za vrijeme rata niz slabosti i grešaka. Partijske organizacije i tada su se dijelile na „šiptarske" i „nešiptarske", osjetio se i tada nacionalizam i sektaštvo. Većina Albanaca od 19411945. godine bila je na strani okupatora. Teško je bilo biti partizan tada u toj pokrajini. S jedne strane okupator, a s druge aktivni balisti. Do novembra 1944. godine i odlaska okupatora, nismo tu imali ni pedlja oslobođenog teritorija. Ono malo partizanskih jedinica formirano je tokom 1943. godine borilo se na jugu Srbije i Makedonije, a na Kosovu ne. Morali smo zbog vojnog otpora Albanaca u februaru 1945. godine uvesti na Kosovo vojnu upravu. Prije toga, avgusta 1944. godine i pored poziva na prekid suradnje s Njemcima, Albanci su i dalje sarađivali s okupatorom. Tek novembra 1944. godine uz veliko dezerterstvo i otpore počela je mobilizacija koja je završila, kako sam rekao vojnom pobunom i uvođenjem vojne uprave. Sada nakon pada Rankovica 1966. godine mnoge se te istine i stvari falsificiraju. Neki, kao Hasani, Bakali i Hodža miniziraju broj učesnika u vojnoj kontrarevoluciji i vojnoj pobuni decembra 1944. godine. U teškoj zimi 1944-1945. godine nemiri se nisu dešavali samo na Kosovu. Vidio sam i dokumenta o pobuni Albanaca koji su bili regrutirani za popunu naših jedinica i na sremskom frontu. Te pobune bile su organizirane. U Boru, na primjer, u toku jedne noći pobunjeni Albanci poklali su sve komesare i komandante svojih jedinica. U toj pobuni učestvovalo je oko šesto Albanaca, a do takvih pobuna došlo je i u Vršcu, Pančevu, jer Albanci nisu htjeli na front protiv Njemaca.



    Da, sada kada se prisjećam tih zbivanja mnogi me pitaju zašto i sada ne uvedemo vojnu upravu u toj pokrajini. Mislio sam i o toj soluciji, ali su me, a tu je Vlado, odgovorili on i Edo Bevc. Ja znam da je to što se dešava na Kosovu ne samo antijugoslovenska aktivnost, već je to i antidržavni akt i to treba pod hitno spriječiti. Tako to dalje ne može. Da je Bevc živ poslao bih ga i sada u Prištinu, ne da gasi požar, već da gasi vatrenu stihiju kojm je zahvaćeno cijelo Kosovo. Naime, čuo sam da Hodža, Hasani, Bakali i drugovi ne žele razgovarati sa republičkim rukovodstvom u Beogradu, a da ih ni mi u Federaciji bez ustupaka ne zanimamo. Kad sam 1974. godine bio protiv davanja takve samostalnosti pokrajinama, Kosovu i Vojvodini, a tu je Vlado pa će i to potvrdit, tada mi je Bevc odgovorio da sam „prestrašen" od buđenja nacionalnih osjećaja u tim republikama i da se inače i ne mogu ponovit 1968. ili 1971. godina. No, Bevc je mrtav, ali je tu također kreator tih ustavnih promjena, njegova „desna ruka", Vlado, koji je tada bio istog mišljenja kao i Bevc, pa i on može potvrditi da sam, a zbog toga nisam potpisao novi Ustav, bio protiv takvih promjena. Ustav je potpisao Mika Spiljak, to je istina. No, sada kada moramo goriti vatrenom stihijom nacionalizma na Kosovu, a i autonomaša u Vojvodini teško je biti pametan što učiniti. Da li uvesti vojnu upravu ili pokušati još političkom akcijom to spriječiti. Zamislite, drugovi, koliko su daleko išli neki kosovski rukovodioci da su od našeg vojnog vrha, i to službeno, zatražili da mladići iz te pokrajine služe vojsku samo u toj pokrajini, a da se i otvori rasprava da se pri obuci regruta koristi samo albanski jezik. Ja sam dobio dojam da oni žele stvoriti svoju neku vojsku balističkog formata.
    Ovih dana kada budem razgovarao s političkim vrhom Jugoslavije toj temi moramo dati, ne samo politički značaj i težinu, već i drugi značaj u pokušaju da razbijemo separatizam u toj pokrajini i da sačuvamo integritet zemlje. Jer ja neću dozvoliti nikakav separatizam ili priču da je „odzvonilo monolitnom jedinstvu u Jugoslaviji" i da je takav odnos u našim republikama ušao u krvni tok naših kadrova, a posebno na Kosovu.
    Ja sam, drugovi, ponavljam, ali vam to moram reći, zabrinut sa političkim i sigurnosnim stanjem u toj pokrajini. Naime, u toj informaciji koju sam dobio od generala Ljubičića ima i podataka koji govore da se i vojne starješine albanske nacionalnosti često solidarizuju sa takvom separatističkom politikom i da su se aktivirali da i oni dadu, na razne kamuflirane načine, podršku toj separatističkoj platformi. Ministar unutrašnjih poslova dao mi je, prije mog odlaska u Havanu, jednu informaciju da i naše snage bezbjednosti na Kosovu imaju problema s takvim nacionalističko separatističkim aktivnostima pokrajinskih funkcionera. Zamislite, u SUPim centrima Prištine i drugim gradovima na Kosovu, kružilo je pismo u kojem se pozivaju rukovodioci SUPa albanske nacionalnosti da daju podršku takvoj politici, a posebno da na Kosovu treba biti najmanje devedeset posto milicionera rođenih na Kosovu i to albanske nacionalnosti. U SUPu se uspjela razbiti takva politička aktivnost, ali po dobivenim podacima sada se takva aktivnost provodi tajno i kako se tvrdi u toj informaciji oni govore i to javno: „Sada više nema Rankovića i nema ih nitko pravo prisluškivati i kontrolirati." Da oni žele samostalnost, svoju republiku, a po mojim saznanjima i više. Iako me uvjeravaju da to nije istina, po mojim informacijama već imaju plan stvaranja Skenderbegove velike Albanije.
    Da, drugovi, to je samo jedan dio problema te pokrajine. Ja sam dobio i podatke da pokrajinsko rukovodstvo i prije, a posebno od 1974. godine, raskošno troši novac koji im se daje kao nerazvijenom dijelu naše zemlje. A, ne samo to. Imam dokaze da preduzecima iz Slovenije i Hrvatske ne plaćaju račune za investicione poslove ili kupljenu robu; kad se intervenira znate što predlažu: da im se pedeset posto otpiše, a da če ostatak platiti. To tako ne može ići dalje. Netko će morati dati odgovor i na to pitanje. Jer kad nam je sigurnosno politička situacija u pokrajini loša ne smijem dozvoliti da nam ucenama isti ti pokrajinski rukovodioci ekonomski uništavaju privredu drugih republika.

    Imam osjećaj, drugovi, da tu imaju svoje prste i naši „prijatelji" sa Zapada. Vjerujem informaciji generala Ljubičića da vojno obavještajne, službe SADa, posebno njihova CIA, pod šifrom „Kornjače" ili „Zablji Skok" imaju veliki upliv na političko sigurnosno stanje na tom području Jugoslavije. Jer, kako onda drugačije protumačiti da se visoki funkcioneri, ne samo iz Amerike, već i Njemačke ili Engleske, a to slušamo svakodnevno u radioemisijama „Glasa Amerike", toliko interesiraju za tu našu pokrajinu i brinu se za sudbinu građana albanske nacionalnosti sa Kosova. Oni objavljuju najbanalnije informacije i kad se Albanac i Srbin potuku radi djevojke. Imam ja i drugih informacija koje potvrđuju tu istinu. Naime, neki na zapadu misle da je sada vrijeme „uplesti" prste u Jugoslaviju. Tvrde, moramo biti spremni za dan ,,D", dan kad više neće biti Tita jer je on, tvrde oni, jedina osoba za stabilnost Jugoslavije. Da, ja jesam odgovoran narodima ove zemlje za njezin integritet, za stabilnost, ali da nema vas, naše Armije šta bih ja mogao činiti u situacijama kao što je ova sada na Kosovu. Ništa. Jer, zamislite istinu da je rukovodstvo u Prištini, a posebno njihovi ilegalni aktivisti, dobro informirano o zapadnim strategijama. O tome i o toj temi je Fadilj Hodža razgovarao, kako sam informiran, sa Stane Dolancom, a i Sinan Hasani je sa Lazom ono obazrivo, da ne uvrijedi „zapadne saveznike", govorio o sve većem broju zapadnjaka koji posjećuju Prištinu i razgovorima koje vode. Njih ne interesira da pomognu već da nađu „saveznike" za svoje planove. Još ću se konsultirati kad budem razgovarao sa političkim vrhom, ali sam vec sada u ozbiljnim razmišljanjima da u Prištinu pošaljemo jednu komisiju, a ja cu inzistirati da na njezinom čelu bude Vlado i da se otvoreno razgovara o nastaloj situaciji i da se dade sud tko je kriv za takvo nestabilno stanje u pokrajini. Rekao sam da neki, kao Tempo, predlažu da, kao i 1945. godine, na cijelom području Kosova uvedem vojnu upravu jer da je to jedino rješenje stišavanja situacije u pokrajini. Cekat cu izvještaj komisije i ako ja budem uvjeren

    da drugih solucija nema bit ću prisiljen, pa što god na Zapadu budu mislili, uvesti Vojnu upravu. Ako se odlučim na ovaj potez, a sve sam sigurniji da ću morati, onda će neki od pokrajinskih rukovodioca, ne samo partijski već i sudski odgovarati za takvu politiku. Pa zaboga, to je ne samo politički neposluh, već i antidržavni akt za koji netko, jasno, tko je kriv, mora odgovarati. Imam pouzdan podatak da ce se sada, dok cu ja biti na lječenju, primiriti. A, u toj informaciji na službe, pročitao sam da imaju točno razrađen plan kako organizirati pobune u Prištini, Trepči, Kosovskoj Mitrovici, a i u Tetovu u Makedoniji. Cekaju moj odlazak da idu u realizaciju svojih separatističkih planova. Oni se nadaju našim „brzopletim" sudskim procesima bez dokaza. Ne, neće biti „političkih procesa", ali ce biti sudovanja onima koji su akteri takvih planova. Jer mi ne smijemo dozvoliti da nam u Jugoslaviji netko, tko je najmanje zaslužan, razdire jedinstvo, a vi vojni rukovodioci i naša Armija morate biti čuvari i nosioci tog jedinstva. Zašto sam to rekao? Naime, imam informacije, ne od vas, već od mojih nekadašnjih suradnika koji su u penziji, da i kod vas, jasno, jer je došlo do smjene kadrova, nema potpunog jedinstva. Mlađi generali i viši oficiri, posljeratni kadrovi, imaju drugačije razmišljanje, kad su u pitanju situacije kao ova na Kosovu, od vas, mojih ratnih komandanata.

    Moram i o tome nešto više reći. Ne, da bih nekoga optuživao, niti da bih zbog toga o toj temi otvorio širu raspravu, već da sa vašom odgovornošću te nesporazume kod nekih vojnih starješina razjasnimo, pa ako je potrebno da se i „rastanemo" s takvim starješinama. Jer, ja na tome inzistiram, a to morate znati, da JNA mora biti jedinstvena, ona je Armija svih naroda naše zemlje bez obzira na nacionalnost starješina. Naime, vi ste upoznati da se od prije dvadeset godina, na inzistiranje političkog vrha nekih naših republika, a posebno Hrvatske i Slovenije, starješinski sastav, a posebno viših oficira i generala u JNA popunjava po sistemu „ključa" po nacionalnosti. To je dobro, ali i loše. No, kada je riječ o odabiru kadrova po „ključu" moram istaći da sam čuo od nekih naših generala, posebno je tu „istinu" isticao general Ivan Gošnjak, da je popunjavanje JNA po nacionalnom „ključu" loša stvar, da će nam se kad tad to vratiti kao bumerang. Evo, ovo što se sada dešava na Kosovu, posebno kod starješina albanske nacionalnosti, rezultat su tog „ključa". Sada kad spominjem, po ne znam koji put, prilike na Kosovu, prisjetio sam se, a skoro sam zaboravio taj slučaj spomenuti, januara ili februara 1945. godine i oštrog istupa u razgovoru sa mnom Josipa Kopiniča Malog kad su u pitanju bili Albanci. Naime, pred kraj rata, januara
    1945. godine, naše su crnogorske jedinice razoružale jednu od nje
    mačkih divizija koja je bila popunjena vojnicima albanske nacionalnosti. Pa i starješine, osim komandanata, bili su Albanci. Ja se ne sjecam tko mi je predložio da tu diviziju, jasno s popunjenim našim komandnim kadrom s Kosova, ponovno naoružam i pošaljem na Sremski front. Moj prijatelj, Kopinič, kao predstavnik Kominterne, bio je protiv naoružavanja te divizije. Rekao mi je: „Zapamti Stari, oni ce se na tom zadatku okrenuti protiv nas. Ti još ne poznaš Albance. Oni jedno govore, drugo misle, a treće rade". Nisam ga poslušao, naoružali smo te vojnike, a šta nam se dogodilo? Na sremskom frontu oni su se, kad su likvidirali svoje, jasno, naše komandante i komandire, priklonili Njemcima i mi smo imali, u borbi s njima nekoliko stotina poginulih. Zašto sam vam to rekao? Ne da bih generalizirao o neprijateljskim aktivnostima u pokrajini sve što se tamo dešava, već zato da shvatimo da moramo pomoći mnogim našim starješinama Albancima koji su zavedeni i sada misle kao i oni koji još viču: „Kosovo republika".
    Sve što sam vam rekao, znam, reći čete mi: „Pa ti si naš vrhovni komandant, što čekaš?" Znam, to je lako reci, a ja bih htio da se ta stvar raščisti što bezbolnije, bez represalija, političkim putem. Ne želim ponoviti 1948. godinu i Informbiro i Goli otok, kad su mnogi nevini stradali. Morat ću sa drugovima iz Predsjedništva CK i SFRJ dogovoriti što činiti. Rekli bi ljudi: „Bolje spriječiti nego liječiti", ili „Strah nam veže ruke, ali i uništava pamet", a i jedna i druga poslovica mogu se sada staviti u kontekst sa stanjem u toj pokrajini. Ponavljam, moramo sve raščistiti prije mog odlaska na lečenje.
    Ponovno nešto o radu obavještajnih službi. Znate, ja imam, vidite, neke pribilješke pa govorim po njima. Tako što se tiče aktivnosti vojnoobavještajnih službi u toj pokrajini po nazivu u šifri „ECHALON", uz one već spomenute, to moramo raščistiti sa vladama: SAD, Francuske, Engleske i SR Njemačke koje čine jezgro tih službi i njihovih aktivnosti. Vidite, sada kada spominjem vojne obavještajne službe SAD i Evrope, pa uz njih i CIU, moram vam reći da su oni dobro informirani o stanju u Jugoslaviji, a posebno na Kosovu. Znadu oni i ono što mi ne bi htjeli da znadu, ali kojim kanalima „cure" te informacije ne znamo. Znamo i to da su dobro informirani o političkim previranjima, ne samo na Kosovu već i u Sloveniji i Hrvatskoj. Tako je Njemačka obavještajna služba BND, a posebno od 1968. godine sve aktivnija i ona, po našim saznanjima danas ima u tim republikama stotinjak svojih obavještajaca. Njih zanima sve, od politike, vojske, ekonomije do sporta. Zalosno ali istinito, po našim saznanjima u svoju su mrežu upleli i neke naše vojne starješine, posebno one „pale" iz 1971. godine. Tako je u komandama TO Slovenije i Hrvatske zabilježen i upliv tih službi pri razradi vojnih planova, ili, primjer da nam zavrbovan general TO iz Slovenije bježi sa cjelokupnom dokumentacijom o odbrani zemlje i šiframa u NATO bazu u Italiji. Srecom, na vrijeme je otkriven pa je ta izdaja na vrijeme sprečena. Spomenut cu tu i studentske nemire u Beogradu i Zagrebu 1968. godine. I tu su htjeli zapadnjaci „ušićariti" preko svojih obavještajnih službi. Među studentima u Beogradu našli su njih desetak, koji su odlazili u SAD i Englesku na učenje jezika, zavrbovali ih i počeli svoj program „pomoći" studentima. Jugoslavija za kupljenu pšenicu ili kukuruz plaćala je SAD u dinarima i oni su bili na njihovom računu u našim bankama. Tih dana podigli su Amerikanci preko sto miliona dinara sa tih računa i kombijem se taj novac trebao prebaciti do „pouzdanih" punktova gdje bi se dijelili studentima kako bi se nemiri još proširili. No, naša sreća na vrijeme su otkriveni, i umjesto njihovim zavrbovanim studentima ta velika svota novca dospjela je u ruke naših i vraćena je, sada na naš račun, u NB Jugoslavije. Evo vam načina njihove „pomoći". Zbog svega toga, kad je u pitanju takva rabota sa Zapada, moramo biti oprezni i oštri. Moramo na vrijeme doznati što to „naše prijatelje" iz tih zemalja najviše, kad je u pitanju JNA, interesira.


    Imam osjećaj, drugovi, kad već govorim o stranim utjecajima na našem prostoru da među vama ima razlika kako i na koji način moralizirat našu Armiju. Naime, čuo sam, a to mi je rekao general Dolničar, da na primjer, vazduhoplovstvo želi sovjetske avione i protuzračni raketni sistem odbrane, da je i ratna mornarica naklonjena opremi iz vSSSRa, a da naš kopneni sastav želi naoružanje Zapada, posebno iz SAD. Mi tu, tvrdim i sada, ne možemo sjediti na dvije stolice. Moramo se odlučiti, a moj je prijedlog SSSR i to iz više razloga. Prvi i najvažniji je, da osim što u naoružanju ne zaostaju za američkim i evropskim, da ga možemo plaćati našim izvozom brodova, što poljoprivrednim proizvodima, što dijelom naše vojne industrije, a Amerikancima i Evropi moramo plaćati u zelenim dolarima. Zbog toga, takvih rasprava neće biti. Naši komandanti iz kopnenih jedinica trebaju shvatiti razloge takve naše odluke. Pa, a vi to znate, mi smo vezani sa SSSRom i u koprodukciji proizvodnje tenkova, lakog raketnog naoružanja, pa je i to jedan od razloga takve moje odluke. Još nešto, kad je u pitanju modernizacija naše Armije, vi, moji vojni saradnici, najbolje znate koliko nasi građani, naši radni ljudi, odvajaju za vojsku. Ja sam do sada zadovoljan kada se modermzira JNA. To smo pokazali i manevrima 1971. godine. Pa naša vojna industija razvila se u jednu od najmodernijih u Evropi. Naši su tenkovi sve traženiji u svijetu, a ne zaostajemo u proizvodnji drugog naoružanja. Vojna industrija ove će godine izvesti vojne opreme u vrijednosti od pet milijardi dolara, a to je skoro dvostruko više od uvoza vojne opreme za našu Armiju. Takav trend moramo nastaviti i dalje da bi još više rasteretili naš budžet za izdvajanje za vojsku.
    A sada želim nešto otvorenije i šire reci o nekim odnosima između naših republika, što sam na početku, u opčoj ocjeni samo napomenuo. Posebno želim nešto reći o odnosima između Hrvatske i BiH. Rekao sam vec da neki kadrovi iz političkog vrha Hrvatske, sada još ,,po tiho" u užem krugu glasno razmišljaju da smo pogrešili što smo stvorili BiH kao republiku i što smo Muslimanima dali status narodnosti. Rekao sam da se u Hrvatskoj „po tiho" govori da je ta republika umjetna tvorevina da je stvorena da se napakosti Hrvatima, a da je to po „njihovoj pravednosti" hrvatski teritorij. Da je 1939. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske, a za vrijeme rata, u doba NDH pripadao Hrvatskoj. Moram spomenuti da je ta tema neke rukovodece kadrove u Hrvatskoj zaokupljala i za vreme rata, a posebno sredinom 1944. godine kad se NORu priključio dobar dio prvaka HSSa na čelu sa glavnim tajnikom Košutićem. Da smo tada, a i odmah nakon rata „presjekli" takva razmišljanja ne bi smo, a posebno nakon donošenja novog Ustava, morali o takvim „razmišljanjima" sada govoriti. Još prošle godine, drug Mikulic mi je govorio da se na području Hercegovine o takvim ^razmišljanjima" puno govori, a posebno među klerom fratrima Sirokog Brijega kojim je još uvijek teško na srcu za propalom NDHa ili Banovinom 1939. godine. A, vidite, ti fratri nisu takvim idejama samo zatrovali one koji su vjernici, već su uspjeli oko sebe okupiti i dobar dio naše inteligencije, a posebno mladih ljudi. Zašto vam to ističem? Zato što u našu JNA, ti mladi školovani ljudi dolaze na odsluženje vojnog roka, pa bi bilo potrebno da se i o tome, o toj temi, otvori rasprava na časovima razgovora s vojnicima. Naprosto treba, jasno, s puno takta kod vojnika otvoriti raspravu i o toj temi da bi i mi znali što naši mladi ljudi misle o toj problematici, odnosno da vidimo koliko su mladih uspjeli „zatrovati" takvom politikom. O darovanju Muslimanima status narodnosti možda smo prenaglili ali i o tome moramo otvoreno razgovarati. Možda smo, rekao sam, prenaglili u donošenju takve odluke, o tome će „sud" doneti vreme i budučnost, odnosno tko je u pravu, oni koji su donijeli odluku ili oni koji je sada osporavaju.
    Drugovi, da nam se to događa kriv sam i ja, a i mnogi suradnici Vlado, Duro, Bevc i drugi, da ne spominjem sve. Zašto? Mi smo dozvolili da se neka nerazjašnjena pitanja iz naše historije, posebno iz vremena pred rat, i iz ratnog vremena, stave „pod tepih" da se ne bi otvorilo a tako i raščistilo, pitanje: tko je kriv, a tko prav za neke naše propuste tog perioda, posebno kad su u pitanju nacionalni odnosi. Tako smo drugovi, a tu je prisutan i Bakarić, pa može to potvrditi, „preskočili" raščistiti pitanje A. Hebranga i saradnje nekih naših čelnih ljudi iz Hrvatske sa ustaškim pokretom. Nismo rasčistili ni tko je kriv za „slučaj Kerestinac", za „ustanak" u Bosanskoj Krajini 1944. godine, pa tko snosi krivicu za pogibiju Lole, Končara, Oreškovića i drugih naših kadrova za vrijeme rata, a znali smo da su izdajstvom ubijeni. Ne znam čijom „zaslugom" smo zaboravili da do kraja raščistimo „Slučaj Blaiburg" i „Kočevski rog" 1945. godine. Znam, reći ćete, pa ni sada nije kasno da se to raščisti. Ali, morate znati da mnogi akteri „tih istina" kao na primjer: Kardelj, Hebrang, Kidrič i drugi nisu živi, pa je teško raspravljati o njima i njihovim gresima jer „mrtva usta" se ne mogu braniti. No, tu moram spomenuti i još jednu našu, posebno moju, neizvršenu obavezu prema nekim našim starim kadrovima. Naime, ja sam ovog ljeta, kao što sam vam već rekao, prije mog odlaska u Havanu, imao poduže razgovore sa mojim prijateljima i suborcima prije i za vrijeme rata: Vedom Zagorac i Josipom Kopiničem Malim. I jednom i drugom obećao sam da ću, nakon Havane organizirati razgovor s kadrovima Hrvatske, Slovenije i Srbije da bi se s njima raščistila neka neraščišćena pitanja, nerazjašnjene historijske nedorečenosti iz tog vremena koje smo, ne znam zašto, stavili poslije rata „pod tepih". Biti godinama optuživan za Kerestinačku tragediju ili za sukob sa CK Hrvatske, a u vezi sa ustankom 1941. godine, i taj teret nositi na vsvojim leđima, nije lako. Zbog toga sam obećao Kopiniču, heroju Spanije, da ću nakon Havane, organizirati raspravu raščišćavanja tih historijskih zbivanja. Vidite drugovi, tu su i Vlado i Kosta i oni su krunski svjedoci tih događaja i ta se stvar mora raščistiti dok su živi i drugi akteri tih događaja: Blaževič, Krajačić, Belinič, Kosta, Vlado, Polonina i drugi. Jer, ako se to ne raščisti mnoge neistine, a moram priznati da ih ima podosta, ostat će nerazjašnjenje jasno i za našu historiju, a to nije dobro. Nije dobro ni zbog javnosti jer će, ako to ne učinimo, ono što je do sada objavljeno ostati kao istina ili poluistina za našu historiju. Evo samo jedna od nama „podmetnutih" historijskih neistina, a tiču se lično mene. Meni su poznati i „podmetači" i razlozi zašto su otkriveni. Naime, te su historijske neistine aktivirane još prije, rata, a tiču se godina mog dolaska na čelo Partije. Akteri su: Colaković, glavni akter, a pomogli su mu Dilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Evo u čemu je stvar. Meni je „prišita" neistina, bolje rečeno netočna, godina 1937. kao
    godina mog izbora za generalnog sekretara partije. A, vidite, ja sam tek u kasnu jesen 1939. godine dobio od Kominterne mandat za taj položaj, a tek na V konferenciji 1940. u Zagrebu, biran sam na tu funkciju. Colaković, koji je u Parizu 1937. godine bio protiv mog izbora i nije mi bio naklonjen, uz asistenciju Dilasa i Vlahovica, objavio je da sam ja na toj funkciji od 1937. godine. Kad sam pitao Ročka zašto je to učinio, znate što mi je odgovorio? „Ne može nam Partija biti te godine bez sekretara. Gorkić je povučen u Moskvu i likvidiran, a ti si Stari bio org. sekretar i vodio si partiju". To smo objašnjenje prihvatili kao činjenicu i slavili smo te godišnjice. No, sada kad su historičari počeli istraživati istinu, istražili su i te podatke. Da, na taj propust upozorio me je i moj suborac i prijatelj Kopinič, pa je, da bi prestala ta tendenciozna istraživanja historičara o toj tematici u riječkom „Novom listu" dao 1975. godina intervju i objavio feljton pod naslovom: „Tko će biti sekretar CK KPJ?" I pisca tog feljtona, a i Kopiniča, pokušalo se, a tu su i Vlado i Kosta, od nekih čelnih hrvatskih rukovodioca, optužiti za izdaju, ali sam ja to sprečio. Ovaj sam slučaj napomenuo samo zato jer se tiče „moje kože" i koga je bilo najlakše raščistiti. Ali, kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovica i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj. Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ici.
    Evo jednog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači. Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici gdje je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je i Lola, a posebno Valdes, rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije. Ili, još jedan primjer,

    kako smo historijski obmanjivali našu javnost. Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao „Martovski pregovori". U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su „šurovali" sa Zagrebom i to treba jednom jasno reci. Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesei nije vodila borba za ranjenike, vec da se čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž. Mladima, onima koji dolaze, treba reči istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.
    Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati. Kažu, Tito nam je uzeo „naše", a tražili su Hebrang i društvo, da se Hrvatska proteže do Zemuna. Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na „nišanu". Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Dilas i Vicko javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica...
    Da li neko od vas zna vise detalja vezano za ovaj Titov govor.

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kotor
    Posts
    3,645
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ja ne... fakticki malo znam o ovom govoru koji si naveo.

    Izgleda da nisi cio govor stavio, jer nema zavrsetka. Da li mozes da postujes drugi dio?
    If you make people think they're thinking, they'll love you.
    If you really make them think, they'll hate you.

  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Rebellion Area
    Posts
    4,209
    Thanks Thanks Given 
    19
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pa covjek je samo rekao sve fakte koji su istorijski i te kako poznati..

  12. #12
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Trinity from Zion
    Izgleda da nisi cio govor stavio, jer nema zavrsetka. Da li mozes da postujes drugi dio?
    Ja sam ovaj citat nasao ovdje na forumu pa i mene zanima vise detalja.

  13. #13
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kotor
    Posts
    3,645
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Da li neko od vas ima knjigu od Vladimira Dedijera "Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita" ili "Novi prilozi za biogradiju Josipa Broza Tita"?

    Ovo pitam samo tako informativno...
    If you make people think they're thinking, they'll love you.
    If you really make them think, they'll hate you.

  14. #14
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kotor
    Posts
    3,645
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Momci, drzimo se teme vec jednom...

    Zar moram da ponavljam neprekidno da [size=7] OVDJE NEMA MJESTA ZA POLITIKU !!!!! VEC IMATE FORUME ZA POLITIKU. [/size]

    Ako imate neki zanimljiv podatak o Titu ili nesto drugo vezano za njegov zivot, recite...

    Ovo je zadnji put da opominjem.
    If you make people think they're thinking, they'll love you.
    If you really make them think, they'll hate you.

  15. #15
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Sutomore
    Posts
    209
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Неке видеотеке чак имају DVD диск са његовим говорима. Погледајте то и схватићете да човјек који је 40 година имао апсолутну власт над једном државом никада није савладао језик којим се говорило у тој држави.
    "Terrified, petrified, mortified.Stupified... by you"
    "There has to be a mathematical explanation for how bad that tie is"
    "Perhaps it is good to have a beautiful mind,
    but an even greater gift is to discover a beautiful heart"
    A Beautiful Mind

  16. #16
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    13,071
    Thanks Thanks Given 
    101
    Thanks Thanks Received 
    434
    Thanked in
    234 Posts

    Default

    kaki je to shampion bio
    \\
    OFL•GIC

  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 25. 11. 2005.

    TITOVA UNUKA ZA “DAN” O KNjIŽEVNOSTI, HUMANIZMU, RATU U BOSNI...


    Broz: Prezime mi otvaralo vrata svih nacija



    ~U periodu rata u BiH biti Titova unuka značilo je moći otvoriti vrata domova i duša pripadnika svih etničkih grupa na temu dobrih ljudi u vremenu zla


    Pred čitalačkom publikom u Crnoj Gori ovih dana promoviše se knjiga “Imam petlju” čiji je autor dr Svetlana Broz, unuka nekadašnjeg predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita. Rođena je u Beogradu 1955. godine kao najmlađe dijete Žarka Broza i dr Zlate Jelinek - Broz, u periodu od 1970. do 1975. godine bavila se novinarstvom, objavljujući tekstove u mnogim časopisima. Studije medicine završila je 1980. godine, 1986. specijalizirala internu medicinu i kardiologiju, a do 1999. radila na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu. Godine 1992. tokom rata u Bosni i Hercegovini, Brozova je volontirala kao kardiolog, da bi u januaru naredne godine počela sa radom na knjizi u kojoj je sabrala potresna svjedočenja o sudbinama pripadnika tri najveće etničke zajednice u BiH. Knjiga je objavljena 1999. godine pod naslovom “Dobri ljudi u vremenu zla”, da bi potom počela sa radom i na knjizi o mješovitim brakovima tokom rata u BiH. Iste godine seli se u Sarajevo. Član je više nevladinih organizacija koje djeluju u ovom gradu, među kojima su Asocijacija nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, međunarodni Centar za djecu i omladinu Novo Sarajevo i mnogi drugi. Od 2001. godine predsjednik je Prve dječje ambasade u svijetu, a direktor je i sarajevske kancelarije “Parka pravednika”. Brozova je održala i niz predavanja na prestižnim američkim univerzitetima, poput Harvarda, Barklija, Stanforda i drugih, kao i u Londonu, Berlinu, Pragu, Ženevi, Pragu, Milanu, Veroni, Amsterdamu... Njena nova knjiga “Imam petlju” predstavlja zbornik od sedam eseja, od kojih su tri pisali strani autori, a četiri sa prostora BiH, u kojima su navedena njihova razmišljanja na temu građanske hrabrosti.
    ~ Vaša nova knjiga “Imam petlju” govori o građanskoj hrabrosti. Po Vama, da li ona postoji kod nas i šta treba da podrazumijeva?
    - Esad Bajtal je napisao da je “građanski hrabar samo onaj ko (sam pred sobom, pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Samo onaj ko se, umjesto drugog, boji sebe samog.” Dvanaest godina objašnjavam javno da nemamo dovoljno građanske hrabrosti, iako je neophodna za formiranje ličnosti odgovornih pojedinaca.
    ~Po profesiji ste kardiolog, možete li nam reći kako ste se snašli u ulozi pisca. Šta Vas je motivisalo da odložite kardiološke instrumente i prihvatite se olovke?
    - Pojava agresivnih nacionalizama u mojoj zemlji, koji su vrlo brzo poprimili fašistička obilježja, odredilo je i potrebu da im se suprotstavim. Obzirom da sam po profesiji kardiolog, moje jedino oružje moglo je i moralo biti olovka i ja sam ga upotrijebila bez napora i snalaženja, jer sam se u mladosti bavila novinarstvom.
    ~Nakon NATO bombardovanja napustili ste VMA i iz Beograda ste se preselili u BiH, da li je preseljenje možda uslovljeno političkim (ne)prilikama u SCG?
    - Političke neprilike počele su u mojoj zemlji, SFR Jugoslaviji, 1987., a ja sam se preselila u Sarajevo krajem 1999. ne zato što su me umorile te neprilike, već zato što je Beograd, koji je prije dvadeset godina bio evropska metropola, u međuvremenu izgubio dušu, a ja ne umijem da živim u gradu bez duše.
    ~Predsjednik ste Prve dječje ambasade u svijetu. Kako je došlo do osnivanja ove jedinstvene ustanove ?
    - Bila sam u jednom mandatu predsjednik kolegija Prve dječije ambasade u svijetu - Međaši, koja je osnovana 1991. kao nevladina organizacija za zaštitu sve djece u SFR Jugoslaviji od fašista koji su željeli da im unište djetinjstvo trujući ih agresivnim nacionalizmima.
    ~Titova ste unuka. Koliko je ova činjenica Vaš život i rad olakšavala, a koliko učinila težim?
    - Prezime me je od djetinjstva obavezivalo na odgovornost prema svemu što radim, što je u periodu odrastanja dodatni napor, ali u životu odrasle osobe predstavlja prednost. U periodu rata u BiH biti Titova unuka značilo je moći otvoriti vrata domova i duša pripadnika svih etničkih grupa na temu dobrih ljudi u vremenu zla.
    ~Možete li nam odgovoriti, iako je riječ o krajnje intimnom pitanju, koje su to uspomene koje naviru pri pomenu imena Vašeg djeda, Josipa Broza?
    - Nikada ne govorim o sjećanjima ili uspomenama na svog djeda, jer bih izgubila ta sjećanja ponavljajući ih hiljadama puta, što sigurna sam, mogu razumjeti svi vaši čitaoci.
    ~U prethodnoj knjizi “Dobri ljudi u vremenu zla” nalaze se svjedočenja o sudbinama ljudi iz tri najveće etno-nacionalne grupe u BiH. Šta Vas je motivisalo da se upustite u potragu za njima?
    - Spoznaja da su neki ljudi iskazivali građansku hrabrost suprotstavljajući se politički orkestriranom zlu i naređivanim zločinima, od samog početka rata u BiH, motivisala me je da tragam za sagovornicima koji su, kao pripadnici tri najveće etno-nacionalne grupe, bili spremni da svjedoče o takvim gestovima u ime budućnosti.
    ~Na čelu ste NVO “Garinjo”. Osnovali ste “Park pravednika” u Sarajevu, namjeravate li da sličan projekat realizujete i u Beogradu?
    - NVO “Garinjo” radi na realizaciji regionalnog projekta “Parka pravednika” u Sarajevu, kao gradu simbolu stradanja u posljednjim ratovima u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i konflikta u Makedoniji, u kojem će biti komemorisani pravednici iz svih ovih ratova. Želela bih da se u Beogradu i u drugim gradovima, pravednicima oda dužno priznanje.

    Niko nije oslobođen istorije

    Knjiga “Imam petlju” dr Svetlane Broz, prije par dana promovisana je i pred brojnom podgoričkom publikom, a govoreći o ovom djelu dr Čedo Bogićević, kazao je da je ova knjiga predstavlja odu ljudskoj hrabrosti, hrabrosti individua kada oni u vremenu zla smatraju da dobro u ljudima mora pobijediti.
    - “Imam petlju” dr Svetlane Broz, budi nadu da je dobro jače od zla i pruža perspektivu da nove generacije budu vaspitavane na principima ljudske hrabrosti. Autorka u sebi ima tu hrabrost, ona je empirijski, ne samo istražila ono što piše u ovoj knjizi, već je i sama učestvovala u akcijama ljudskog dobra, kazao je, između ostalog Bogićević.
    Govoreći o djelu Svetlane Broz, prof. dr Milan Popović rekao je da postoji nešto u ženskoj osjećajnosti što u vremenima velikih i bolnih kriza predstavlja prednost, kao neku vrstu čula više.
    Prisutnima je o knjizi govorio i Rifat Rastoder, predsjednik Skupštine Crne Gore, a obratila se i autorka, dr Svetlana Broz rekavši da je građanska hrabrost nešto što pripada svima i na šta svi imaju pravo, dodajući i da ona predstvlja moralnu obavezu.
    - Niko nije oslobođen od istorije, nje nijesu oslobođena ni naša djeca, a kada govorim o svojoj generaciji, doživljavam je kao generaciju onih koji nose ne samo moralnu nego i krivicu za sve ono što se desilo. Generacija naše djece prinuđena je da se suoči sa našim (ne)činjenjem i našom krivicom i odgovornošću, kazala je, između ostalog Brozova.


    D. D. POPOVIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-11-25

  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Aаа đedo, slab si uticaj ima, kako ne sredi malome da prođe!

    ВИШЕ ОД СПОРТА: ЈОСИП ЈОШКА БРОЗ

    Моји другови Љуба Земунац, Ћента и Дандара


    Најстарији Титов унук прича о оснивању нове Комунистичке партије, породици Броз, одрастању уз деду, дружењу са Читаковићем, Ћентом.., крштењу у руској цркви, признању политичке грешке, сусрету са фудбалерима Партизана...


    Јосип Јошка Броз са супругом Далидом и кћерком Тамаром, Фото Драган Тимотијевић Белмондо

    Најстарији Титов унук, син његовог старијег сина Жарка, Јосип Јошка Броз (63), по образовању је инжењер шумарства, а по опредељењу човек за све послове. Не стиди се, каже, „било ког поштеног рада”.
    Сад, после напуштања простора у коме је водио кафану „Чубурска липа”, настоји, са групом истомишљеника, да осноје нову Комунистичку партију, уз став да је „основни циљ ове партије уједињење комуниста Србије, па и свих са простора бивше Југославије”.
    У четвртом браку, са Далидом има ћерку Тамару (3), а из првог, са Миром, двојицу синова: Небојшу (39) и Виктора (36). Од Небојше има тројицу унука: Филипа (17), Луку (14) и Лазара (10).
    Колико сад има Брозових?
    То су потомци мог оца Жарка и стрица Мише. Отац је после развода са мајком, уз Златицу и мене, имао још двоје деце: Светлану и Едварда из два следећа брака, а стриц Миша има сина Андреја и ћерку Александру. Сад наша деца имају своју децу... Има нас двадесетак. Сви смо у Србији или Хрватској. Миша је сад у пензији. Живи у Загребу. До недавно је био амбасадор Хрватске у Индонезији. Не виђамо се често, али сви смо у добрим односима.
    Колико сте се давали спорту?
    Био сам веома активан у каратеу и боксу, а у време кад је уз базен био чувени тренер Славко Његован би сам пливач, а и ватерполиста у Партизану. Међутим, младост лудост... Девојке и кафане су биле јаче од спорта... А деда је био велики навијач Партизана. Кад смо 1979. били на Тари, а ту су, на припремама, били и фудбалери Партизана, дошло је до њиховог сусрета. То се, наравно, није догодило спонтано. Уговорио сам моју и дедину шетњу у време њиховог тренинга. И тако смо нас двојица, и још неки људи, „случајно” прошли уз терен у време кад су они били на тренингу. Та слика је обишла свет...
    Чега се посебно сећате из детињства
    Отац Жарко и мајка Тамара, ћерка руског Јевреина и Украјинке, су се врло брзо развели. Догодило се то кад сам имао три, а сестра Златица две године. После развода оца и мајке деда је одлучио да само он брине о нама. Нас двоје смо, са стрицем Мишом, који је од мене старији шест година, живели у кући која је била у дворишту дедине резиденције. Чувала нас је рођака, тетка Марија, и још једне жене коју смо звали тетка Савета. Обе су говориле и мађарски, а ми смо знали само српски, па смо се, кад оне говоре мађарски, љутили.То смо казали деди и он их је јако грдио.
    Кад сте виђали родитеље?
    Родитеље повремено. Мајка је живела сама. Умрла је пре пет, а отац пре петнаест година. Отац се једном приликом посвађао са дедом и нису говорили десетак година!
    А кад је деда био уз вас?
    Долазио је у нашу кућу сваки дан. Причали смо о свим догађајима. Желео је да зна са ким се дружимо, шта смо ново научили... Био је веома нежан и стрпљив. Никад није подигао глас. Никад нас није ударио. Знао је само за шалу и лепе приче. Волео је да нас гледа кад се играмо. Водио нас је на Брионе и зими и лети. Са дедом смо било до моје седамнаесте године. После тога смо нас четворо деце живели са оцем. Били смо ту Златица, Едвард, Светлана и ја, а Миша је пре тога већ био студент права.
    Којим путем сте тада пошли?
    У гимназији сам понављао први разред, па сам рекао оцу и деди да бих волео да идем у шумарску школу. Волео сам природу, знао сам све о расадима цвећа и дрвећа... И они су прихватили мој предлог. Уписао сам се у шумарску школу у Краљеву. Био сам у интернату као сва деца. Нисам имао никакве привилегије. Кад сам постао шумарски техничар и одслужио војску деда ми је рекао: „Истерао си своје, а сад настави да учиш, па даље у живот”... И тако сам учинио. Завршио сам после тога шумарски факултет, а упоредо са учењем радио сам у ловном газдинству, у Илоку, па у Апатину и Белишћу.
    Како сте живели у време студија?
    Увек сам, као отац и деда, био немирног духа. Волео сам ноћне изласке и дружења свих врста. У тим дружењима било је и туча, али не као сад, ножевима, пиштољима... Тада су нам песнице биле једино „оружје”. А после туча се помиримо и попијемо пиће, па следећи пут поново... Мој друг био је рвач Читаковић, па и Љуба Земунац, Бата Камени, Ћента, Ђоле Дандара... Били су они, како се сад каже, „жестоки момци” са којима сам делио добро и зло.
    Шта су Вам отац и деда говорили?
    Отац се није много мешао, а деда је волео да зна шта је било тачно. Јер, неке вести о мени стизале су до њега пре мене. Али, није се много љутио. Рекао ми је само да разуме кад се нешто догоди, али тражио је од мене да не провоцирам туче, говорио ми је да будем уздржан и смирен, а не нагао и љут.
    Кад сте се виђали са дедом?
    Најчешће у ловиштима, у Карађорђеву, Бељу... И тада, кад је желео нешто да ми каже, никад то није чинио пред другима. Звао ме на страну и тражио да му објасним где сам био, шта сам радио, које планове имам... Пажљиво ме слушао. Некад ми је нудио савет, а често је само рекао: „Добро, уреду је”... Често је желе и да ручамо сами, али не само због приче већ и због јела. Њему је било забрањено да једе масно, а баш то је волео, па је, кад сам био уз њега, то и јео. Њему донесу бифтек, а мени масну крменадлу. Кад нас послуже и оду - он узме мој, а ја његов тањир...
    Ко Вам од познатих долазио у „Чубурску липу”?
    Имам широк круг пријатеља. Били су ту глумци Драган Николић и Пера Краљ, политичар Момир Булатовић... Ово је била кафана којој је посебан чубурски шарм дао некада истакнуити новинар и песник Слободан Марковић, алијас Либеро Маркони. Он је и дао име овој кафани, по липи која расте у сред ресторана.
    Да ли сте верник?
    Јесам и то православне вере. Пре осам година сам крштен у руској православној цркви на Ташмајдану. Учинио сам то зато што многи желе да им будем кум, а то не могу да будем као католик. Учинио сам то у руској црви само зато што су ми обе бабе и мајка рускиње.
    Шта се догодило почетком 1980?
    Деда је планирао да нову годуну дочека у Карађорђеву, а да после тога дође у Игало, на опоравак. И ја сам отишао у Игало да га тамо сачекам. Међутим, лекари су променили план.Одлучено је да оде у Љубљану. У том смеру сам кренуо и ја. Тамо су му прво премостили вене на нози, а да је тада извршена ампутација, не би, можда, умро... У возу, на путу за Љубљану, шеф кабинета Бадурина, је рекао: „Друже Тито и Рузвалт је владао „без ногу” (парализа)...” А деда је на то само казао: „На овај свет сам дошао с две ноге и тако желим да одем”... А кад је, ипак, урађена ампутација то је било касно. Већ је кренула гангрена која је захватила и бубреге... Био сам уз њега све време. И дању и ноћу.
    О чему сте причали?
    Причали смо о свему. Питао сам га и која му је највећа политичка грешка. Рекао ми је: „То што сам дозволио примену Устава из 1974. године! Све је било припремљено без мене. Ипак, тај акт нисам потписао. Учинили су то Мика Шпиљак и Киро Глигоров. Али, нисам ставиo вето на тај документ, а могао сам! И Устав је изгласан. Е, због тога се кајем”... Овај Устав је омогућио почетак разбијања Југославије. Добили смо осам држава, осам нових партија... Био сам са дедом 1979. на Косову и видели смо шта се тамо догађало... Ставили су, између осталог, дедину слику магарцу испод репа и тако га „шетели” по Приштини!! Тек тада је деда реаговао бурно, јер много тога, до тада, није знао...
    А где је Тито стварно сахрањен?
    Баш ту. У „Кући цвећа”. Многе приче постоје у вези тог догађаја. Али, ја сам ту био до два часа ноћу, све док није дошла дизалица да подигне овај велики камен испод ког је стављен ковчег.
    Колико људи је било у „Кући цвећа”?
    То се, из неких разлога, не саопштава, а било их је, по званичним подацима, око осамнаест милиона!
    Шта сте Ви учинили у том смислу?
    Тражили смо, сви ми, цела наша породица, заштиту имена и дела Јосипа Броза Тита. У Србији још у томе нисмо успели, али Мише јесте у Хрватској и у свим осталим бившим рпубликама, па и иностранству. Ми желимо да то буде удружење поштовалаца Тита. На територији Југославије постоји око 400 објеката који користе име Тита. Миша је тај бренд заштитио на међународном нивоу. Желимо да се оснујемо фонд са Титовим именом из кога ће се школовати сиромашна деца свих народа бивше Југославије.
    Да ли Вам је деда нешто оставио?
    У историји човечанства није забележено да породица није добила ништа од оца породице, а то се нама догодило. Тражили смо само приватне ствари, јер деда није имао имевину уписану на своје име, али држава нам то није дала. Мени је остало оно што ми је деда дао. То су пушка и сат.
    Не помињете Јованку. Да ли се виђате?
    Не. Она је тако желела, а ми то поштујемо. Тај став је заузела још пре дедине смрти.


    Славко Трошељ
    [објављено: 07/03/2010]

    http://www.politika.rs/rubrike/Sport...agarca.sr.html

  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Posljednji update: 09. Mar 2010, 14:02


    Umrla jedna od Titovih žena

    U Beogradu je 5. marta umrla Herta Has (96), bivša supruga Josipa Broza Tita s kojom je imao sina Aleksandra Mišu, a koju je zbog ljubavnice ostavio dok je bila trudna, javlja portal Index.hr.
    Herta Has je rođena u Mariboru 1914. godine, a Tita je upoznala 1937. godine u Parizu. Dvije godine kasnije počeli su zajednički život u Zagrebu.
    Samo dvije godine nakon toga Tito napušta Hertu i odlazi u Beograd, a nekoliko dana nakon toga Herta mu rađa sina. Nekoliko godina kasnije, nakon završetka rata, Herta se preudala i rodila dvije kćeri.
    S Titom se, navodno, vidjela još samo jednom u životu, i to 1946. godine.
    Iako postoji više verzija o Titovim ženama, Herta mu je, prema službenoj verziji, bila druga supruga. Prva je bila Ruskinja s kojom je imao sina Žarka, treća je bila njegova sekretarica najpoznatija po imenu Zdenka, a četvrta je bila Jovanka s kojom se oženio početkom pedesetih godina 20. vijeka, podsjeća Index.hr.

    http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=44422

  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 31. 05. 2009.

    JOSIP-JOŠKA BROZ, EKSKLUZIVNO ZA „DAN"

    Porodici uskraćena i Titova uniforma



    Samo pred izbore političari i novinari pokrenu pitanje imovine moga djeda, koje je porodica lišena. Ne pamti se u istoriji čovječanstva da je neka država donijela odluku da niko ne može ništa da naslijedi. Mi ništa nijesmo dobili, iako moja porodica, Žarka Broza, nije ništa ni tražila, sem svečanu uniformu sa kopijom ordenja i lenti moga djeda Josipa Broza Tita, a ni to nijesmo mogli da dobijemo, o drugome da ne pričamo. Sve ovo su sada političke igre. Pred prošle izbore je bilo da 15 milijardi vrijednosti treba porodica da naslijedi. To smo sve mi znali, ali su sve to samo političke igre i medijski napisi, izjavio je u ekskluzivnom intervjuu za „Dan" unuk doživotnog predsjednika SFRJ Josip-Joška Broz. On smatra da sada i Titovoj udovici „samo obećavaju kule i gradove".
    - To je isto kao i kada biste sada vi otišli kod nje, obećali joj svašta, i rekli: ne zavisi od mene, već moram da pitam predsjednika Borisa Tadića. E, pa nemoj onda da se lažemo, sve su to političke igre i manipulacije. Sjutra će biti nije dao Tadić i gotovo - rezignirano dodaje Joška Broz.
    ~Mediji pišu da je Titovu porodicu njegove zaostavštine lišila jugoslovenska Vlade koju je vodila predsjednica SIV Milka Planinc?
    - Ne Predsjedništvo SFRJ je donijelo tu odluku.
    ~Jeste li u kontaktu sa Jovankom?
    - Ne. Ona je prekinula sve kontakte sa svima iz porodice. Takva je bila njena želja i mi to poštujemo. Nije bilo razloga, nikakvih svađa, ali tako je ona odlučila. Mi smo tu da joj pomognemo u svakom momentu, ako zatraži od nas. Ako treba da se borimo za njena prava, učinićemo, ali smo mi Titovi nasljednici danas nemoćni u odnosu na one koji danas vladaju. Smatram da ćemo, ipak, veoma brzo biti u mogućnosti da sve to promijenimo.
    ~ Da li je Titova porodica jedinstvena ili postoje svađe?
    - Nema svađa, jedinstveni smo, samo što smo razdvojeni. Mišina porodica je u Zagrebu i u Hrvatskoj, a naša ovde. Čujemo se. Zajedno smo bili kada je moj otac Žarko umro, ništa nije poremećeno. Osim toga, Miša Broz je stalno ambasador u nekoj zemlji. Bio je u Rusiji dva mandata, pa sada u Indoneziji. Moja sestra Zlatica stalno kontaktira sa njim, ja teže, ali kada mogu obavim to telefonom.
    ~ Koliko je potomaka Josipa Broza ostalo?
    - Ima nas. Tu su familije dva njegova sina Miša i Žarka, ali ima još potomaka njegove braće, stričeva. Vladin sin je tu u Beogradu i sa nama je proslavio Dan mladosti, ovdje ispred Muzeja 25. maj. Vlada je bio pilot i sinovac mog djeda. Imao je i brata Branka.
    ~ Da li ste išli u Kumorovec, Titovo rodno mjesto?
    - Jesam jedne godine. Pozvao me je Tomislav Badovinac, kao predsjednik Udruženja Josip Broz Tito, a kada sam stigao tamo rekao mi je da ne mogu da govorim jer nijesam u programu. Sve vrijeme je on pričao, a Tita nije spomenuo ni jednom. Govorio je samo: antifašistički pokret i ništa više i šta da dalje pričam. Više me neće vidjeti tamo gdje učestvuje Badovinac, jer pravi Hrvati, Titovi sljedbenici su bili i sada u Beogradu, Štefica iz Umaga i ostali.
    ~ Vi ste imali probleme sa državom?
    - Ne, zašto bih imao. Nemam ništa, ništa nijesam pokrao, nemam pare, a da imam onda bi ih interesovao.
    ~ Čime ste se bavili sve ove godine?
    - Cio život se bavim lovstvom. Počeo sam po šumskim gazdinstvima svima koje je djed posjećivao, prvo „Jelen", pa onda kod vojske. Kasnije sam prešao u SUP do 1982. godine, a onda sam poslije djedove smrti prešao u privatnike, i tako do dan danas.
    ~ Često pišu i pričaju „poznavaoci" da Tito nije bio Tito nego da je zamijenjen, druga ličnost?
    - To je jedna od podmetačina, a sve su to gluposti. Danas samo suočeni sa novom hajkom na Tita, izlaženjem knjiga kojima se veličaju četnici. Donekle im je uspjelo Tito je „smanjen", pokušava se to što se pokušava i tu nema dalje priče. Kada je trebalo da idem na jednu televiziju i suprotstavim svoje stavove stavovima Dražinog unuka, Vojislava Mihailovića, otkazali su emisiju. Šta reći dalje...
    ~ Jeste li zadovoljni kako narod reaguje na Titovu ideju?
    - Pogledajte da je sve više i više mladih koji dolaze na njegov grob, posjećuju Kuću cveća, okupljaju se na Dan mladosti i slave ga. Jedan strani dopisnik je dobro rekao: svake godine je duplo više ljudi koji odaju počast Titu, njegovom liku i djelu, njegovoj ideji.
    ~ Kako je zapravo biti danas Titov unuk?
    - Isto kako što je bilo u ono vrijeme kada je bio živ, ništa se nije promijenilo. Radim normalno, živim normalno, jedino što sada imam obavezu da više branim od ovih neprijatelja, izdajnika ime i djelo našeg djeda. I u tome uspijevam, jer je sve više njegovih poštovalaca, a kao što rekoh, sve više mladih. Sve republike SFRJ dolaze ovde i ne treba mnogo da govorim, skup na platou ispred 25. maja, kolona pored njegovog groba u Kući cveća sami za sebe govore. Prošlo je više od 10.000 ljudi, a došli bi mnogi, samo da imaju pare za put. I može da priča ko šta hoće.
    Miljan Njeguš

    Plemenit i pažljiv djed i otac

    ~Kakav je u suštini bio Tito, vaš djed?
    - Izuzetan čovjek. Moja sestra Zlatica, ja i Miša smo odrasli kod njega. Bili smo stalno uz njega u Užičkoj. Za tih 18 godina koliko sam rastao uz njega nikoga od nas djece nije udario ni čvrgom. Šta da kažem više. Bio je to plemenit i pažljiv čovjek, djed i otac. Poslije je svako otišao svojim putem.

    Moja baba je Pelagija Belousova

    - Knjiga Pere Simića o mom djedu je tendenciozno napisana. U njoj nema Pelagije Belousove, prve Titove žene i majke mog oca Žarka. Duga je bila Herta Has, a treća Jovanka. On pominje Davorjanku koja mu nikada nije bila žena. Takvim stvarima se služi. To je sramota.

    Branim ga ispred porodice

    ~Titova porodica se nekako manje eksponirala u njegovo doba, nego danas?
    - Uopšte se nije eksponirala. Na kraju krajeva, mi nijesmo bili on. Ja se više eksponiram, jer sam dobio zadatak od porodice da branim djeda od laži koje godinama plasiraju. Porodica ostaje ta koja mora da brani njegov lik i djelo, jer oni koji je trebalo to da rade poslije njegove smrti su ćutali, a drugi su pljuvali. Ti isti koji su bili uz njega, u vlasti, ćutali, danas su u organima vlasti. Zato ga nijesu branili - da zadrže svoje pozicije i položaje, iz straha za svoje interese. I danas su preobučeni, a ja ne mogu da promijenim ovu svoju značku, svoju KPJ, svog djeda i ime Broz. Mogu mnogo šta da promijenim, ali to nikada.

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default M. Bulatović - 28.04.2010. - 03:44

    Josipu Brozu pisao „izvesni” Džon Lenon

    Iako svetski poznati, Titu su pojašnjavali ko su Bitlsi, a u pismu je Titovo ime pogrešno napisano...

    Josipa Broza, Džona Lenona i njegovu ženu Joko Ono spojio je – jedan žir. Poklon žir, poslat kao simbol mira, inicirao je prepisku na relaciji Lenon – Tito – ambasada SFRJ u Londonu. Ovaj neobičan poklon bio je inspiracija za izložbu „Joko, Lenon, Tito – jedna konceptualistička akcija”, koja će 1. maja u 12 sati biti otvorena u Muzeju „25. maj”.




    POKLON - Istorija kaže da su neposredno posle venčanja, 1968. godine, Joko Ono i Džon Lenon u dvorištu katedrale u Koventriju u Velikoj Britaniji posadili hrast posvećen ideji mira u svetu. Ubrzo potom Joko je odlučila da akciju proširi i u nju uključi svetske lidere koji su imali moć da direktno odlučuju o ratu i miru.
    - Pedeset državnika dobilo je žir i pismo kojem Džon Lenon i Joko Ono objašnjavaju svoju ideju sa molbom da žirovi budu zasađeni. I Tito je bio među tim državnicima - kaže za „24 sata” Momo Cvijović, jedan od autora izložbe. U leto 1969. Lenon i Joko napravili su slovnu grešku, naslovivši pismo na „Marshall Jpsip Broz Tito, President of the SFR of Yugoslavia.”
    - Šef Titovog kabineta u prvoj rečenici kojoj se obraća Titu objasnio je ko je Džon Lenon. Napisao je „izvesni gospodin Lenon, član u svetu poznatog ansambla Bitlsi”... Mada ne verujem da nije znao ko je bio Lenon. Istina, Tito među pločama nije imao Bitlse, već uglavnom klasičnu muziku, starogradske i partizanske pesme - kaže Cvijović.
    Na dokumentu kojim se Tito upoznaje sa poklonom stoji njegov potpis, koji označava da je video poklon i odobrio njegov prijem. Žir je najpre poslat u laboratoriju na proveru, koju je uspešno prošao. Niko, međutim, ne može sa sigurnošću da potvrdi da su žirevi i zasađeni.
    Na izložbi će biti prikazano i 45 crteža Joko Ono na temu žireva, kao i fotografije koje je napravio Tito, a predstavljene su na njegovim samostalnim izložbama u Mariboru 1962. i Sarajevu 1963.
    Izložba u Muzeju „25. maj” trajaće do 1. avgusta, a otvorena je svakog dana, osim ponedeljka, od 10 do 16 sati. Cena ulaznice za odrasle je 200 dinara, a za decu i grupne posete 100 dinara.

    U čast Joko Ono biće posađena šljiva

    Na izložbi će biti izvedena i akcija „Joko Ono – drvo želja”, kada će posetioci moći da na drvo šljive koje će biti posađeno u saksiji u Muzeju okače želje posvećene miru. Ovu akciju pokrenula je Joko Ono u čast Lenona i njihovih zajedničkih mirovnih aktivnosti i do sada je u svetu prikupljeno 900.000 poruka.

    http://www.24sata.rs/vesti.php?id=71709

  22. #22
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 4. maj 2010.

    TRIDESET LJETA KASNIJE: ZAŠTO SU CRNOGORCI ŽALILI TITA I KAKO SU GAZILI NJEGOVU DRŽAVU

    Godine koje su pojeli pioniri


    Titova smrt 4. maja 1980. godine šokirala je građane Crne Gore, iako su danima pratili izvještaje ljubljanskih ljekara koji su ga liječili.
    Bjelopoljci su u danima žalosti spontano počeli da obilaze zgradu "Elektroprenosa", samo zato što je predsjednik jednom u njoj konačio. Tivatski radnici „Račice“ tih su dana premašili normu za trećinu. U ostalim crnogorskim fabrikama, radnici su brisali imena iz spiska bolovanja i “radno žalili“. Tehničke službe su dežurale na brdu Galica, samo da mještani sela Tomaševo, zbog mogućeg kvara, ne propuste TV prenos sahrane. Novinski izvještaji svjedoče da su u zbornici obrazovnog centra „Braća Selić“ u Kolašinu, u toku sahrane, nastavnici dva puta ustajali na minut ćutanja.
    „Tito je volio sport“, piše sjetno tadašnja „Pobjeda“, ispod Titove fotografije sa "zlatnim" košarkašima. Ćosić, Dalipagić i ostali, predsjedniku su u Herceg Novom 1978. godine poklonili zlatnu medalju sa svjetskog prvenstva u Manili - a on njima po zlatan sat.

    RODITELJ I UČITELJ

    „Bio je roditelj, bio je vođa, učitelj, drug, ostao je idol“, zapisao je u nekrologu omladinski prvak Miodrag Vuković, danas poslanik DPS-a.
    Trebalo je da prođe deset godina od Titove smrti, da se u Crnoj Gori i većini republika SFRJ, pokrene snažna kampanja protiv njegovog djela. Vuković i kolege oćutali su skrnavljene njegovih bista i satanizovali "priučene AVNOJ-evske kartografe". Generacija crnogorskih političara, stasala kao podmladak SK, zauzela je zapaženo mjesto u istoriji ratnog rušenja SFRJ.
    Na referendumu 1992. godine, Titogradu je vraćeno staro ime – Podgorica. Na brdima iznad crnogorskih gradova rušeni su natpisi sa parolama i Titovim imenom. Na brdu Možura kod Ulcinja, zatravio je ratni portret iz 1942. godine, dimenzija 120 sa 160 metara. Mještani se sjećaju da su đaci održavali spomenik i tvrde da bi danas, uz malo rada, veći dio Titovog lika mogao biti opet vidljiv sa magistrale i mora. Nekoliko Ulcinjana reklo je „Vijestima“ da su ljudi krali kamen sa tog spomenika, da bi od njega gradili kuće.
    U godini Titove smrti, svaki osmi stanovnik Crne Gore bio je član partije.

    SVETAC OD ALUMINIJUMA

    Ilegalac Josip Broz prvi je put kročio na tlo Crne Gore 1940. godine, pod lažnim imenom – inžinjer Slavko Babić. Posljednju noć u Igalu Tito je prespavao, navodno u šatoru, na dan zemljotresa 1979. godine.
    U međuvremenu, Crna Gora je povratila državno ime, kao socijalistička republika SFRJ – i opismenila se. Prije Titovog dolaska na vlast, u Crnoj Gori je bilo 44 odsto nepismenih; godine 1961, tek je svaki deseti stanovnik imao više od osnovne škole.
    „Biće potrebno još napora da se Crna Gora izvuče iz privredne nerazvijenosti koju je naslijedila od prošlosti“, govorio je Tito u Herceg Novom.
    Visoki funkcioner SFRJ Marko Orlandić bilježi kako je Tito požurivao izgradnju Kombinata aluminijuma i ohrabrivao razvoj turizma.
    Orlandić piše da je 1966. godine Titu poklonio aluminijumsku maketu novog hotelskog kompleksa Sveti Stefan, kao simbol razvoja u dvije privredne grane.
    „Eto vidite, i od sveca imamo koristi“, našalio se Tito na Belom dvoru, kada je od Orlandića saznao da noćenje na ostrvu staje oko 30 američkih dolara.
    Statistike kažu da je u periodu 1945-1980. godišnji rast privrede u Crnoj Gori bio 5,9 odsto, a BDP rastao stopom od 5,6 odsto. Iako su savezne investicije za četvrtinu premašivale jugoslovenski prosjek, životni standard je za tim prosjekom jednako kaskao.

    BRIONI KAO DURMITOR

    Tito je u Pljevljima 1959. godine, pred 25.000 građana izgovorio rečenicu koja je aktuelna i danas, na tridesetu godišnjicu njegove smrti:
    „Možda nikad nijesam bio toliko uvjeren kao danas da saobraćaj predstavlja za ovaj kraj najveći problem. U ovim brdima, vijugave i uske ceste ne mogu poslužiti eksploataciji rudnog bogatstva, niti bržem i jačem privrednom razvoju.“
    Istorijski podaci pokazuju da je Tito u ratu bio okružen Crnogorcima. Osam od 23 člana Vrhovnog štaba partizanskih jedinica bili su Crnogorci, a šef generalštaba Arso Jovanović. Crnogorci su činili većinu u prve četiri proleterske brigade. Na kraju rata, više od trećine generala su bili iz najmanje republike SFRJ.
    Kada je rat završen, Crna Gora je imala 377.000 stanovnika i 1.850 rukovodilaca u vojci, partiji ili politici. To znači da su pola procenta stanovništva činili rukovodioci.
    Istoričar Dragutin Papović napominje da je Tito vodio unutrašnju politiku, bez favorizovanja pojedinačnih republike u federaciji.
    „Tito je cijenio doprinos koji je Crna Gora dala u borbi za oslobođenje i pobjedu nad fašizmom, što je Crnogorcima otvorilo put za napredovanje u vojnoj i državnoj hijerarhiji“, priča Papović.
    Jedini vrhovni komandant Drugog svjetskog rata koji je ranjen u borbi, kako je sebe volio da naziva, Tito je 1942. i 1943. godine boravio u crnogorskim planinama. Seljani Nedajna u Pivi i danas su ponosni što je vrhovni štab bio smješten u njihovom selu.
    Bivši predsjednik SFRJ Veselin Đuranović sjećao se da je na Brionima, kao novinar radija Titograd intervjuisao Tita, na desetu godišnjicu bitke na Sutjesci. Usred razgovora je nestalo struje, što je za novinara bio neprijatan peh.
    „Bogamu, ovo je kao da smo na Durmitoru 1943. godine“, rekao je Tito u šali.
    Đuranović je svjedočio da je maršal u razgovorima bio posebno budan za probleme svakodnevnice. Devedesetih godina, upravo su Titove izjave o svakodnevnom životu u SFRJ, montirane i izvlačene iz konteksta, kako bi se unizio u odnosu na novu političku elitu.
    „Promovisao je nadnacionalni, jugoslovenski identitet, ali to nije dobilo značajniju podršku, čak ni u republičkim partijskim i državnim rukovodstvima. U tome je najveći neuspjeh njegove politike“, kaže Papović.

    TITO – AJOVA

    Prije tri godine u američkom gradiću Ejms u Ajovi, crnogorskim novinarima je predavanje o Balkanu održao profesor Ričard Mansbah. Na pitanje otkud interes za Balkan, Mansbah je odgovorio: „Kao mlad istoričar bio sam fasciniran maršalom Titom.“
    Mansbah u razgovoru za „Vijesti“ naglašava da je Tito bio harizmatična figura, uz Čerčila, Staljina, jedan od "džinova pobjednika" velikog rata.
    „Iskreno, iako bi se u globalizaciji i eri Evropske unije za Tita moglo reći da je zastario, mislim da bi morao biti tretiran kao ključna ličnost dvadesetog vijeka“, kaže Mansbah, profesor državnog Univerziteta Ajove.
    Prevodilac i pisac Ivan Ivanji sjeća se osnivanja KEPS-a u Helsinkuju 1975. godine i velike gužve u sali "Finlandija" gdje su tjelohranitelji Brežnjeva i američkog predsjednika Forda grubo krčili put za svoje lidere.
    „Ali kada bi se Tito kretao kroz gužvu, ostali političari su se pred njim spontano sklanjali u stranu, kao što se Crveno more otvaralo pred Mojsijem. Pretjerujem? Bilo je tako, a nije se radilo o učenicima škola ili radnicima, koje su kod nas na silu izvodili da bi ga pozdravili“, napisao je Ivanji u beogradskom nedjeljniku "Vreme".

    Za razliku od RTCG, hrvatski i srpski javni servisi ovih dana emituju dokumentarne serijale o Titovom životu. U Beogradu je organizovana izložba "Yoko Ono, John Lennon, Josip Broz Tito.
    U Crnoj Gori, na stadionu malih sportova u Tivtu danas će se odigrati simulirana utakmica između Hajduka i Crvene zvezde, koja će se, kao i 1980. godine, prekinuti u 15. časova i pet minuta. Na Dan mladosti, sedmi put zaredom u Tivtu će biti fešta, koja obično okupi oko 10.000 ljudi.
    "To će biti proslava Titovog rođendana i 65 godina od pobjede nad 'prošlim fašizmom'. Ovaj današnji fašizam ćemo teško pobijediti", kaže organizator, Marko Perković iz NVO "Generalni konzulat SFRJ".
    Večeras u 19 časova, u KIC-u "Budo Tomović" promovisaće se knjiga Slobodana Vukovića "Tito – Crna Gora". U 15 časova i pet minuta, na podgoričkim ulicama će se čuti sirene - automobila zakrčenih u saobraćaju.


    B. MANDIĆ - Bo. RISTOVIĆ

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •