Postavljanjem crkve na Rumiji, antireferendumska Crna Gora zvanicno je objavila rat Djukanovicevoj vladi. Ako je Kostunicin Briselski spisak nagovestio osporavanje pravnih aspekata referenduma, onda je potez vladike Amfilohija Radovica nagovestio nasilje kao sredstvo da se spreci referendum.
Isto kao u doba Milosevica, strani koja trazi drzavnu samostalnost upucene su neskrivene pretnje. Tu vrstu pretnji znamo iz neposredne proslosti: Radovan Karadzic Bosnjacima u Skupstini Bosne i Hercegovine: “Rizikujete da vam nestane narod”; ili Slobodan Milosevic na Gazimestanu: “Pored politickih, ne iskljucujemo ni druge borbe”. Ono sto je tragicno je to da su se autori ovih pretnji i potrudili da ih ostvare. Ostaje, naravno, pitanje, da li ce se to dogoditi i ovaj put.
Crkva na Rumiji, ovaj “cardak ni na nebu ni na zemlji”, limeno cudo koje je doletelo na vrh planine uz pomoc vojnog helikoptera, treba da osnazi pravo SPC u Crnoj Gori da bude glavni pregovarac u vezi s referendumom i “zastitnik srpskih interesa” u toj republici. Podeljena opozicija verovatno je i sama prizeljkivala ovaj potez Crkve. Dobila je jaceg partnera, a i skinula delimicno sa sebe rizik konfrontacija. To sto se time Crkva u Crnoj Gori pojavljuje kao jasna politicka strana i sto sve to lici na davno u Evropi zaboravljenu teokratsku drzavu, crnogorsku opoziciju trenutno ne interesuje. Nju interesuje samo odgadjanje referenduma i time rusenje Djukanovicve vlasti. U tome i jeste cinizam ovog poteza Crkve i crnogorske opozicije. Posle poslednje serije poraza na lokalnim izborima, koji su pokazali vecinsko raspolozenje gradjana Crne Gore, opozicija je shvatila da samo odgadjanjem referenduma moze da okrene Djukanovicevo biracko telo protiv njega. U igri je naravno vlast, a ne drzavna samostalnost. Zloupotrebljavajuci emocije oko referenduma i nesumnjivu zelju jednog znacajnog broja gradjana Crne Gore da ostanu u drzavnoj zajednici sa Srbijom, Crkva u Crnoj Gori je postala dominantna opoziciona politicka strana, a crkva na Rumiji njen steg.
Testirajuci snagu drzave, crkva zeli da referendum prikaze kao borbu “nevernika i vernika”, kao manihejski sukob svetlosti i tame. To sto ona time u slucaju drzavnog osamostaljenja sebe potpuno marginalizuje, nju izgleda ne interesuje. Ona oseca podrsku zvanicnog Beograda, gde neki od glavnih aktera Pokreta za ocuvanje drzavne zajednice i Kostunicini prijatelji, dobijaju vazne drustvene funkcije.
I tako Kostunica jasno pokazuje da nista nije naucio iz krvave price o raspadu bivse Jugoslavije. Umesto da pokaze maksimalnu uzdrzanost i zauzme stav da je osamostaljenje Crne Gore stvar njenih gradjana i njihove odluke, on jasno navija i stavlja se na jednu stranu. Time on, pored ostalog, preuzima odgovornost za ishod dogadjaja u vezi s referendumom. Covek bi ocekivao da posle svega sto je uradio Milosevic, vlast u Srbiji bar jednom pokaze malo mudrosti i zrelosti i odustane od svojih velikodrzavnih pretenzija da uredjuje prostor bivse Jugoslavije. Ali naravno, to je nazalost nemoguce. Kostunica je i sam politicki izdanak iste ideje o karakteru bivse Jugoslavije, koja je bila “vlasnistvo srpskog naroda”. On cak i ne primecuje da je upravo vecina njegovog naroda svesna da bi opstanak drzavne zajednice Srbije i Crne Gore bio moguc samo ako bi se to pokazalo na predstojecem referendumu. Ovo je skolski primer vece zrelosti naroda od svoje politicke elite. Zar Kostunica zaista veruje da je obicnom coveku u Srbiji koji tesko zivi potrebno jos sukoba, i to s Crnom Gorom? Zanesen sterilnim nacionalistickim projektima, on je izgubio kontakt sa stvarnim problemima Srbije, koji nisu vise vezani za crtanje granica i kaznjavanje “nedrzavotvornih” naroda. Mozda bi se on brze otreznio da u ovome nema podrsku Crkve.
Po ko zna koji put u poslednjih desetak godina, Crkva je na pogresnoj strani. Umesto da izbegne uvlacenje u politicke sukobe u Crnoj Gori, ona je postala njihov nosilac. Nije tajna da je vladika Radovic uticajan u vrhu Crkve, pa se bez obzira na postojece razlike, ovo moze smatrati i zvanicnom politikom Crkve. Ali sta ocekivati posle apela patrijarha srpskog da se zastiti porodica Radovana Karadzica, neposredno posle apela njegove supruge da se preda. Umesto da se pridruzi apelu, Crkva ga dezavuise. To valjda najbolje pokazuje sta mozemo da ocekujemo od Beograda u predstojecim burnim predreferendumskim danima u Crnoj Gori. Ponovnu odbranu “patriotizma”, umesto konacnog prihvatanja cinjenice da se istorijski tokovi ne mogu zaustavljati.
Zarko Korac
Nezavisne novine
http://www.pcnen.cg.yu/drugi/index.php?a=show&vid=10167
Bookmarks