24.07.2005. Društvo


ZAŠTO JE ZABORAVLjEN ČIČA ILIJA ZLATIČANIN

Čuvar minulih vremena


TRAGOM INICIJATIVE da jedna ulica u Staroj Varoši, dobije ime jedanog od najznačajnijih hroničara Podgorice

Čiča Ilija Zlatičanin (1860 - 1941) je jedan od najboljih hroničara ovog grada. Živio je i radio u periodu najznačajnijih istorijskih zbivanja, društveno-ekonomskih i kulturno-prosvjetnih promjena u Crnoj Gori i o tome ostavio veliki broj autentičnih zapisa. U svojih 13 drama i u velikom broju anegdota i putopisa, čiča Ilija je uspio da od zaborava sačuva prohujalo vrijeme i da tako zaduži Podgoricu. Zbog toga smatramo da bi jedna ulica u njoj ubuduće trebala da se zove - Ulica čiča Ilije Zlatičanina.
Ovako počinje pismo grupe Podgoričana koje je ovih dana stiglo na adresu Opštinske komisije za dodjelu imena ulicama i trgovima u glavnom gradu Crne Gore.
U stvari, ko je stvarno bio Ilija Zlatičanin. Samouki čovjek koji je zračio snagom čovječnosti i plemenitosti i aktivni sudionik značajnih događaja u Podgorici, pod turskom vlašću, a zatim u sastavu Crne Gore i kraljevine Jugoslavije. Neposredni učesnik i organizator kulturnih manifestacija u Crnoj Gori, potkraj devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog vijeka, Ilija Zlatičanin je uspio da sačuva od zaborava minula vremena, staropodgoričku društvenu atmosferu, događaje i znamenite ličnosti, da ostavi u naslijeđe bogat mozaik crnogorskih shvatanja, stremljenja i djelovanja i time zaduži svoj narod, opisao bi ga poznati istoričar Branislav Kovačević. Podgorica je u ličnosti Ilije Nešova Zlatičanina, imala zanimljivog čovjeka, nesumnjivog umjetnika i kulturnog pregaoca, rekao bi književnik Svetozar Piletić, dok bi ga Jozo P.Vukčević, dugogodišnji urednik nedjeljne "Zete", predstavljao kao jednog "od najplodnijih podgoričkih pisaca". A pisali su o njemu i dr Dušan Martinović, Rade Ljumović, dr Slobodan Kalezić, Peko J. Peličić i mnogi drugi. I svi se slažu - bio je to neumorni hroničar Podgorice. Hroničar koji je danas gotovo zaboravljen.
A nije to zaslužio. Jer, iz tekstova čiča Ilije Zlatičanina saznajemo pravu istinu i o ljudima i o značajnim događajima iz njegovog vremena. Recimo da su Markiša i Tomo Zlatičanin daleke 1886, prodali svu svoju imovinu i podigli prvu kuću u Mirkovoj varoši. Oni su ustvari bili podgorički Romul i Rem, piše Zlatičanin. Što se tiče Sahat-kule, nju je podigao čuveni reformator Hadži-paša Osmanagić, podsjeća Zlatičanin, koji je pisao i o prvoj školi i o počecima školstva u Podgorici, o tzv. Podgoričkoj Republici, o prestolonasljedniku Rudolfu, podgoričkom "sokolima", utemeljivanju društava "Branko" i "Zahumlje" i značajnim ličnostima iz istorije Podgorice kakvi su bili grof Ivan Mihailović - Podgoričanin, Petar Mihailović, Ilarion Roganović, Juso Mučin, Marko Miljanov, Jovo Šestić, Vojvoda Bećir-beg Osmanagić i mnogi drugi. O tome najbolje svjedoče njegove knjige "Šareni svijet", "Živko Jabraš", "Omerpašina godina", "Pod Skadrom", "Biseri crnogorskih anegdota", "Za Badnje veče", "Amanet" i mnoge druge.
Inače, Zlatičani su, kažu biografi čiča Ilije, od Milića iz Bjelica. Iz Bjelica su se preselili na Zlaticu i po njoj dobili prezime. Računa se, da su se korijeni ove porodice u Podgorici dugački preko 300 godina. I dan-danas se u glavnom gradu Crne Gore može čuti da se jedna livada na Kruševcu (na Kruševoj Glavici), gdje je bila stara apoteka, zvala Mićovina, po jednom Zlatičaninu. Čiča Ilija se rodio 1860. godine od oca Neša i majke Jelene Vujović sa Čeva. U Nešovoj porodicu su bila tri brata - Ilija, Ljubo i Jovo (kasnije poznati podgorički trgovci) i pet sestara. Čiča Ilija, kako su ga iz milošte zvali svi Podgoričani, bio je gotovo samouk. Najprije se počeo baviti trgovinom, a kasije se (preko 50 godina) posvetio književnosti. Skupljao je i narodnu usmenu književnost pa su ga zbog toga mnogi Podgoričani zvali - "podgorički Vuk Karadžić". Bavio se i terzijskim zanatom, koji je naslijedio od oca Neša poznatog puškara, koji je ovaj rijetki zanat izučio u Tunisu. Ilijina majka Jelena (školovala se u Italiji) je bila u bliskim rodbinskim vezama sa kraljicom Milenom. Nešo je Jelenu upoznao u Kotoru.
Kroz vene nas Zlatičana je vazda strujalo rodoljublje i patriotizam, imao je običaj da kaže čiča Ilija. Uostalom, njegova dva brata su bila dobovoljci u Prvom svjetskom ratu. Otišli "trbuhom za kruhom", kako se govorilo, ali kad su zapucale puške slobodarske, među prvima su se odazvali na zov otadžbine. I čiča se borio za Skadar. Kasnije se bavio i pekarskim zanatom. Imao je dvije pekare u Novoj varoši. Jednu pored pekare Radovana Todorovića, drugu u ulici Novaka Miloševa. Međutim, na kraju je i finansijski i privredno propao. Interesantno je da mnogo toga vezano za njegovo ime počinje sa - prvi. Imao je prvi klavir i prvu harmoniku u Crnoj Gori, među prvima je svirao, prvi je naučio svoju suprugu da svira...Njegova braća Jovo i Ljubo su imali prve automobile u Podgorici, doduše one koje su "kao pogon koristili drva", a kasnije i prve, moderne. Čiča Ilija, nažalost, nije imao poroda- kćerka Dragica mu je umrla u desetoj godini. Veliki pisac, umjetnik, dirigent, muzičar, novinar, horovođa i boem je posljednje godine svog života provodio povučeno u siromaštvu svoje kuće zvane Kulica (iza "Metalke"). Zatvorio se u neki svoj svijet, okružen knjigama, uspomenama brojnim prijateljima - zaljubljenicima knjige i pisane riječi. Desetak dana prije Trinaestojulskog ustanka, umro je u okupiranom gradu.
Na sahrani je tiho pjevao hor njegovih prijatelja - hor podgoričkog Društva "Branko"...

----------------------------------------------------------------------
Krv nije voda


Čiča Ilija Zlatičanin je, iako samouk, bio je istinski umjetnik. Ljetopisi iz tog vremena bilježe da je ostao zapažen kao novinar i saradnik mnogih listova i časopisa kakvi su tada bili - "Zeta", "Prosvjeta", "Luča", "Onogošt", "Cetinjski list" i drugi. Hroničari ga pamte i kao prefinjenu umjetničku dušu. Rano je naučio da pjeva i svira. Njegovo ime je neraskidivo vezano za pjevačko društvo "Branko", a zatim i za nikšićko "Zahumlje", čiji je bio i osnivač i utemeljivač. Za njega se recimo pričalo da je išao u Beč da bi nabavio prvi klavir i prvu harmoniku u Crnoj Gori. Uostalom, bio je i uspješan dirigent i horovođa. Bio je prvi dirigent muškog hora u Prvom podgoričkom muzičkom društvu "Branko", zatim u Kulturnom društvu Čitaonica u Podgorici... A da krv nije voda dokazuju i podaci da su članovi društava kakva su u to vrijeme bila, Pozorišno društvo "Napredak", Zanatski orkestar ili Radničko kulturno - umjetničko društvo "Abrašević", bili osim Ilije Zlatičanina, i Dušan, Mišo i Jovo i drugi Zlatičani.

------------------------------------------------------------------------
Kako je izgrađen Vezirov most

Kreč zagašen jajima i varenikom


U Podgorici je od 1930. do 1941.godine izlazio nedjeljni list "Zeta" čiji je vlasnik i urednik bio Jovan P.Vukčević, inače stalni dopisnik "Junajted Presa" i beogradske "Pravde". Stalni saradnik "Zete" i to od njenog prvog broja, bio je i čiča Ilija Zlatičanin. Interesantno je kako je poznati podgorički hroničar baš u "Zeti" iz 1931, opisao izgradnju Vezirovog mosta. Kako je izgradnja mostova ovih dana posebno aktuelna, odlučili smo se da prenesemo nekoliko izvoda iz teksta: "Kako je izgrađen Vezirov most". "Pa ipak, doteklo je da se može sagraditi most na rijeku Moraču, bez kojega je narod mnogo stradao, a država je taj nedostatak još gore osjećala, osobito zbog Spuža, koji se nalazio usamljen među hrišćanskim plemenicima, a tako i puta koji je vodio preko Nikšića za Hercegovinu i Bosnu", piše Zlatičanin. Sva komunikacija bila je u jednoj maloj barčici koju su zvali "čun", sa kojim su se prevozili tamo i ovamo. Stoga je vezir lično išao da bira mjesto najzgodnije, gdje će most podići i našao je Đuliće kod brdašca Gorice i sela Momišića sa druge strane rijeke Morače. Čim je mjesto izabrao, odmah je narodu objavio da se taj most mora zvati Vezirov most. Predanje nam ne kaže o pogodbi između vezira i neimara, da li su se cjenkali, koja je vrsta novca bila ni o dobu kad će most biti gotov. Sve što nam je predanje sačuvalo je to da je neimar zahtijevao da se klak (kreč) koji je za most trebalo zagasiti sa tečnošću kokošijih jaja i nezabijeljenom varenikom. Vezir je stoga naredio gradu Podgorici i svoj njenoj okolini da želju neimarovu u svemu ispuni. Vezir je poslije pošao u Skadar. U predanju se kaže da vezirova želja nije mogla biti ispunjena jer je čekao sedam godina i šiljao Tatara u Podgoricu, da pita da li je most gotov. Tatar je svaki put nosio odgovor, da ne samo što nije bio gotov već da nije rad ni započet, jer niti je neimara, niti od njega glasa. Tek sedme godine prijavio se neimar u Skadru, veziru. Kad ga je ovaj poznao, htio je odmah da ga objesi o vratima Skadarskog grada. "Nemoj me pogubiti, čestiti vezire, rekao je neimar, bar dok ti kažem zašto sam to učinio. Da sam kreč zagasio sa vodom kao što svako radi i da sam odmah zidao, most bi bio veoma kratkog vijeka. A ovako, trajaće čitave vjekove i sve dok on traje dotle će se i tvoje ime spominjati. Vezir mu je oprostio i most je uskoro bio gotov".

-----------------------------------------------------------------


Jovan Stamatović