(2. nastavak...)
(Utoliko u kafanu ulazi mlad čovjek u maskirnoj uniformi i bez osvrtanja prilazi šanku)
Danilo:
- E ljudi, evo ga Pule, glavom i bradom! Kad si s fronta, junače?
Pule (zbunjeno):
- Evo sad, ovi čas.
Miraš:
- Ajde, junače, učini nam čast i sjedi s nama da popiješ piće!
Pule:
- ´Oću, ali samo jedno i to s noga... Hitam!
Miraš:
- Ada, Pule, ostaviste li u Konavle barem jednu kuću zdravu...?
Pule:
- Ne, vala, ni čempresa a kamo li kuće...
Danilo:
- Ma kako to, Pule, ni čempresa..., obraza ti.
Pule:
- Eto tako... Ti znaš da svaka kuća konavoska ima i podrum, pa vojsci ža´da ono dobro vino propadne te se od njega i ne trijezni... A da bi se vojska održala budnom, oficirski kadar, s vremena na vrijeme izda naredbu; tri prsta lijevo od kote te i te, po neprijatelju – ospi!!! A tamo ničega do nekakve lomine i pokoji čempres...
Miloje:
- E, bogomi mora to da je neka silna vojska! Vljerujem da je ni u Abisiniju takve nema... Terako, terako! A zašto ne ostaviste barem onu jednu – od zakletve..?
Pule:
- E, zašto! Eto, kad smo ušli u jednu lijepu, gazdinsku kuću, na tavulinu nas je dočekala boca viskija i čaše, pored kojih ležaše listica na kojoj je pisalo: „Vama na čast, vojnici, uzmite sve iz kuće i auto iz garaže ali nju, molimo vas ka časne ljude, ne dirajte. Hvala vam unaprijed“
Miloje:
- Pa što učinjeste..?
Pule:
- Popismo piće pa onako zamišljeni pođosmo dalje, ali ne odmakosmo daleko kad nekakvi bradati ljudi naiđoše, kroz prozore ubačiše bombe a na vrata od garaže automatima iscrtaše krstove.
Miraš (oduševljeno):
- Vidiš što su ti pravi, borci, u ognju borbe i vjere iskaljeni..! Znaju oni da su Latini stare varalice i da je auto u garaži bio miniran, pa ako se pojagme da ih sve do jednog potamane, onako podmuklo ka što umiju... Iz zasjede.
Miloje:
- E, e, baš tako...! Isto ka što se umiju popet na crkveni toranj pa umjesto šlemova natući ona zvona a onda iz teškog artiljerijskog oruđa i tenkova osuti paljbu na goloruki narod...
(U kafanu ulaze zagrljeni, dvojica krupnih ljudi u uniformama teritorijalne odbrane, gromoglsno pjevajući)
Teritorijalci:
- „Mi nećemo ništa novo...,
nako Carstvo Dušanooovo...“
Miraš:
- Ti se, Miloje, kano sprdaš i ka da nijesi čuo da su 30.000 Ustaša potpomognutih kurdskom plaćenicima i mudžahedinima bili navalili da nam otmu Prevlaku. A o onome što čine po Krajinama i da ne govorimo...
Miloje ( okrećući se Pulu):
- Pule! ´Ajde, obraza ti, reci jesi li na frontu vidio koga od te sile neprijatelja te Miraš pominje?
Pule:
- Ma kakvi... Vidio sam da se nešto mrda po onijeh glavica i da ponekad nešto zadimi pa onda oko nas nastane fijuk i tutanj, ali da sam se s nekim srio oči u oči ili vidio iz blizine, nijesam, osim onih preteklih baba i đedova te su ih nekudijen sprovodili teritorijalci ka ovi....
Prvi teritorijalac:
- Ma što ti nama, ođen - teritorijalci sprovodili... Malo bi mi koga sproveli, ja ti jemac..., no bi mi to po kratkom postupku. I nemo´ se tun činjeti važan e si bio na front, pošto smo i mi otuda... a danas se ponovo vrćemo.
Drugi teritorijalac:
- Ma pušti ga, još je on zelen, no daj, vikni još jednu turu, pa da zapjevamo...!
Teritorijalci (u glas):
- ´Oćemo li moj jarane,
- niz lovćenske slazit strane,
- isukati po tri prsta,
- pa gaziti sve do Trstaaaa,
- Ojha!
Miloje:
- Viđi, viđi..., evo buduće vlastele obnovljenog Carstva Dušanova...! E pa nije no ljudima treba to priznat´! Kakva veličanstvena vizija svijetle budućnosti u kojoj će se jesti pašadom od zlatnijeh piruna i ožica. Pardon, kašika i viljušaka... Mada mi se čini da je kašika turska riječ ali nećemo sitničariti.
Prvi teritorijalac:
- Ma što se ti glaskaš iz toga upretnjaka, drtino stara... Izgleda da ti je ža´komunizma i boračke pemzije te si je bratskom krvlju zaradio a sad óćeš nama da držiš pridiku.
(U tom momentu u kafanu-čekaonicu ulazi slikar-umjetnik Vuk, s mukom tegleći svoje utenzilije)
Miloje:
- Aaa, đe si to krenuo Vučino...? Ma ču li kako me pozdravi novokomponovana turbo - vlastela ove slavne „Obnove i Izgradnje..“ nekadašnjeg carstva?
Vuk:
- Ma pušti, Miloje.., nemoj bit tako strog s njima... Sve ti to njima, jadan, dolazi od puste nejebice. Mo´š misliti kako im je doma kad su ovako sretni e idu u rat!?
Drugi teritorijalac (razočarano šireći ruke):
- Ala se množe ovi izdajnici, Bog te vidio!? Gori su od pete kolone... A ni ovi rezervisti, ka ovaj o´đen, te umjesto muda ceca dvije bombe i kurči ovudijen, nijesu ništa bolji, pa ih po frontu Zenge i Mudžahedini rašćeruju na buljuke... A jedva čekaju da dođu doma i zavuču ženi pod rašu...
Prvi teritorijalac (Pulu):
- Anu junače, jesi li barem „omrčio“ pušku, pošto znam da im nijesi mnogo naudio...
Pule:
- Ne da nijesam no više tamo neću obrtati.
Drugi teritorijalac:
- A, zdajniče..! A kukavice,,! Dezerteru! Trebalo bi te, smjesta, strijeljati na licu mjesta!
Pule:
- A, da me vi, po čemu, ne bi strijeljali?
Prvi teritorijalac:
- Ne! Ali ima ko hoće...
Pule:
- E, pa kad nećete, onda imam razloga da ve častim. Evo odma...
(Okrenu se ka šanku i od zabezeknute cure naruči dvije manje vinske čaše, potom se okrenu, polako prđe teritorijalcima i na sto im stavi čaše u kojima se nazirahu dvije jajaste, otkočene, zelene bombe. Teritorijalci se ukočiše od iznenađenja ali ipak ostadoše pribrani)
Prvi teritorijalac:
- E čoeka... Oli da ne sve pobiješ.., obraza ti kojega nemaš.
Pule:
- Ne, no ove bombe ionako moram da razdužim a kod koga bih drugog no kod vas dvojice, oprobanih ratnika... Da barem malo osjetite od onoga što ste drugijeme učinjeli... A to što je ovi narod okolo, samo uvećava vašu odgovornost. Zato ovu „čast“ lijepo uzmite i prošetajte tamo đe nikome neće nauditi a ja odoh...
(praćen napregnutim mukom, hitro nestade kroz otvorena vrata. Teritorijalci ćutke uzimaju čaše sa bombama i, osvrćući se, izlaze za njim)
Vuk:
- Auuu, Miloje jadan, viđe li što se učinje..?
Miloje:
- Viđeh, viđeli ih jadi ka što hoće...
Vuk (trojici zapanjenih demonstranata):
- Jeste li i vi, s tijem parolama, krenuli u obnovu i izgradnju carstva..?
Miraš:
- Ne mi, no protiv ovoga embarga i sankcija...
Miloje:
- Vučino, pušti njih no, kao zreo i uspješan umjetnik, reci kako ti vidiš ovu pomamu za tim ojađelim carstvom..?
Vuk:
- Radi se o zabuni jer traže carstvo onamo đe ga nema, pošto se ono, od vajkada, nalazi u jednoj višoj dimenziji stvarnosti. Evo pogledaj kroz ovaj šalter i vidjećeš sveprisutni arhetipski aspekt - „carice“ - koja neprolazno vlada našim životima, budno nas nadzirući iza svakog šaltera... U stvari, šalteri i nijesu ništa drugo do svevideće oči bilo kojega „carstva“.
Miraš:
- E, Vuče, evo sad i ti poče istu priču ka ovi matuf od Miloja..!?
Vuk:
- Mirašu, čemu se, jadan, čudiš..? Evo priđi bilo kojem šalteru i obrati pažnju kojim pogledom će te dočekati bilo koja od tijeh ženetina. Rijetke su one što te neće ošinuti namrgođenim pogledom ka da si doša tražit, ništa manje no - pičke...
Miraš:
- Auuu, narode, kakve su ovo nauke, kumim ve Bogom...!? O čemu god ih pitaš, oni ti sve svedu na jedno te isto...
Vuk:
- Pa ne vele, zalud, Francuzi: „Cherchez la femme!“, što mu izide na isto. Kad god se nešto ne može riješiti na uobičajeni način, oni vele: „Potraži ženu!“. A i sam znaš što mladi momci, zadivljeno kažu, kad neka od zgodnih cura prođe kroz njihov vidokrug. Pristojniji od njih, uzdahnuto promrmljaju, onako za sebe: „Za Boga miloga, ko li jebe ovo divno čeljade!!!“ Shvati ti to kako gođ ´oćeš, ma ovo što ti rekoh zaisto jeste najpošteniji izraz onog pravog mladalačkog osjećaja pri susretu sa neodoljivom ženskom ljepotom. Pjesnik veli; ljepota je ono što ti uzima dah...
(Odjednom, kroz vrata sa šalterom u kafanu ulijeće razjarena prodavačica biljeta...)
(nastavlja se...)
Bookmarks