13. jula 1878. Crna Gora je priznata kao suverena država od SVIH velikih sila !

[G R A D]

• Prije 127 godina, na današnji dan - 13. jula 1878. godine, Crna Gora je priznata kao suverena država od SVIH velikih sila!
  Dakle, i od onih koje to, DO TADA nijesu uradile !

.

[hercules]

Sad ce neko od srbijanaca da ti rece da je to velika laz. Nego zelja ce ih bit!!!!

[[kinetic]]

Ma sve je ovo neka fotomontaza

[Hombre]

haha, mi nikako da se oslobodimo provincijalizma, ovo je cisti primjer

potpuno je tacno da je crna gora 13 jula 1878 godine, dobila medjunarodno priznanje! kao i srbija, kao i bugarska, kao i jos nekoliko zemalja. interesantnoi je da ni srbija ni bugarska ne smatraju 13 jul danom drzavnosti.

crnoj gori drzavnost i nezavisnost niko nije poklonio! odlukama berlinskog kongresa je samo potvrdjeno fakticko stanje, koje traje od 1780 i neke, kada su turci poslednji put uspjeli zapaliti cetinjski manastir. volio bi da mi neko od ovih velikih znalaca kaze kad je engleska medjunarodno priznata? ili francuska...ili bilo koja zemlja koja je svoju nezavisnost sama stekla.

mislim da srbija moze da posluzi kao dobar primjer kada je dan drzavnosti u pitanju, kod njih je to sretenje, dan kada je karadjordje podigao I srpski ustanak. crna gora bi sigurno i prije 13 jula 1878 mogla naci dostojnijih datuma za dan drzavnosti.

[G R A D]

haha, mi nikako da se oslobodimo provincijalizma, ovo je cisti primjer

potpuno je tacno da je crna gora 13 jula 1878 godine, dobila medjunarodno priznanje! kao i srbija, kao i bugarska, kao i jos nekoliko zemalja. interesantnoi je da ni srbija ni bugarska ne smatraju 13 jul danom drzavnosti.

crnoj gori drzavnost i nezavisnost niko nije poklonio! odlukama berlinskog kongresa je samo potvrdjeno fakticko stanje, koje traje od 1780 i neke, kada su turci poslednji put uspjeli zapaliti cetinjski manastir. volio bi da mi neko od ovih velikih znalaca kaze kad je engleska medjunarodno priznata? ili francuska...ili bilo koja zemlja koja je svoju nezavisnost sama stekla.

mislim da srbija moze da posluzi kao dobar primjer kada je dan drzavnosti u pitanju, kod njih je to sretenje, kada je karadjordje podigao I srpski ustanak. crna gora bi sigurno i prije 13 jula 1878 mogla naci dostojnijih datuma za dan drzavnosti.

Ali se u crnogorskoj istoriji nijesu mogla naci ni priblizno u istom datumu tako dva znacajna dogadjaja kao sto je ovaj navedeni + ustanak 13. jula protiv fasizma.

[Hombre]

Ali se u crnogorskoj istoriji nijesu mogla naci ni priblizno u istom datumu tako dva znacajna dogadjaja kao sto je ovaj navedeni + ustanak 13. jula protiv fasizma.

a zasto je bitno da dva znacajna dogadjaja padaju na isti datum? ja mislim da se ovim spajanjem samo podcjenjuje 13 jul 1941 kao mnogo znacajniji (ako ne i najznacajniji u crnogorskoj istoriji) u odnosu na 13 jul 1878 koji je, svakako, znacajan, ali po meni zaista ne u tolikoj mjeri.

[hercules]

Nije ti znacajno to sto smo bili 20 i neka medjunarodno priznata drzava?

[Hombre]

Nije ti znacajno to sto smo bili 20 i neka medjunarodno priznata drzava?

ajde jos jednom procitaj moj prvi post pazljivo

[hercules]

a zasto je bitno da dva znacajna dogadjaja padaju na isti datum? ja mislim da se ovim spajanjem samo podcjenjuje 13 jul 1941 kao mnogo znacajniji (ako ne i najznacajniji u crnogorskoj istoriji) u odnosu na 13 jul 1878 koji je, svakako, znacajan, ali po meni zaista ne u tolikoj mjeri.[I][U]

Evo pazljivo i?

[Hombre]

e pa :roll:

[G R A D]

31.07.2005. Društvo


IZ NAšE PROšLOSTI:
KAKO JE PUKOVNIK VILjEM SAUEARD DOŽIVIO PRIJESTONIČKE RASPRAVE O BERLINSKOM KONGRESU

Nehotični svjedok jednog razgovora


Odluke Berlinskog kongresa (13.07.1878.) izazvale su veliko interesovanje u crnogorskoj prijestonici. Raspravljalo se na svakom ćošku, pazaru, ali najviše pred “Lokandom”, jedinim ugostiteljskim objektom u prijestonici, gdje su se skupljali i boravili viđeniji gosti, inteligencija, diplomate i članovi vlade.
Vijest o crnogorskim granicama koje su utvrđene Berlinskim kongresom, kao i međunarodno priznanje Crne Gore bili su predmet rasprave. To saznajemo iz dnevnika pukovnika Viljema Sauearda, vojnog izaslanika, pomoćnika diplomatskog predstavnika Austro-ugarske grofa Tempela. Viljem Saueard je u Crnoj Gori boravio od 15.07.1877. do 02. 1878, a potom do 20.09.1878. Tako je Saueard boravio na Cetinju u vrijeme Berlinskog kongresa.
Saueardov dnevnik objavio je Milo Vukčević - Beograd 1937. (preštampano iz časopisa “Misao”). Upravo zahvaljujući Saueardovom boravku na Cetinju u vrijeme održavanja kongreasa u prilici smo da saznamo kako su odluke primljene u Crnogorskoj prijestonici. “Nevjerovatnom brzinom se raširila vijest među narodom, vijest o odlukama Berlinskog kongresa. Ovdje (na Cetinje) ističe Saueard, svako se bavi politikom, te svi znaju pojedine tačke, te odluke o budućim crnogorskim granicama, pa ih raspravljaju na svakim ćoškovima, u svim kafanama, uglavnom, na Pazaru i pred svim kafanskim salonima “Lokande” jedinog cetinjskog hotela, gdje su preko cijelog dana oni koji se u inteligenciju ubrajaju”.
Saueard opisuje kako je pred “Lokandom” bio nehotični svjedok jednom političkom raspravljaju hercegovačkih vojskovođa i poznati revolucionar Luka Petković iz Trebinja koji su, sjedeći u krugu svojih prijatelja u jednom salonu (Lokande) poveli razgovor. Austro-ugarska (koja je aneksirala Bosnu i Hercegovinu) će bez sumnje više izgubiti sa Hercegovinom nego što će Bosnom dobiti, kazao je Petković, očigledno ističući to kao upozorenje prisutnom austrougarskom vojnom diplomati.
Knjaz Nikola je pomogao bosansko-hercegovački ustanak, te su hercegovački prvaci našli utočište u Crnoj Gori, a naročito u prijestonici.




M.Ž.

[Ćipur]

Priredio M. Živković: Podgorica i Zeta prisjedinjeni Knjaževini Crnoj Gori



Nakon Berlinskog kongresa od 13. jula 1878. godine, već u januaru naredne 1879. Podgorica i Zeta prisjedinjeni Knjaževini Crnoj Gori.
Tim povodom knjaz Nikola je izdao Proklamaciju narodu Podgorice i Zete. "Glas Crnogorca" 27. januara 1879. godine istu donosi na prvoj strani, a ona glasi:

Proklamacija Narodu u Podgorici i Zeti

Narode!
Velike sile Jevropske, kad su radile, da se jednom prekine dugi, teški i krvavi rat koji je toliko muke i žrtava nas svijeh stao, riješili su, da Podgorica sa Zetom prisjedini Knjaževini Crnoj Gori.
Ovo prisjedinjavanje, koje je stečeno mnogom, dragocjenom krvlju naroda mojega, i utvrđeno blagovoljenjem jevropskijeh sila, izvršeno je danas (27. januara) po prethodnom sporazumu Mojega Njegovim Veličanstvom Sultanom.
Od ovog časa vi postajete slobodni državljani crnogorski i sudova i sve vlasti koje stupaju u život u mjestima vašim.
Narode!
Moja vojska koja je danas zamijenila, dosadanju posadu carsku, dolazi k vama, kao braći svojoj, veselo s bratskom ljubavlju i oduševljenjem. Njena će dužnost uvijek biti da čuva mir i red u kojem ćete najbolje otpočeti i sa pomoću Božjom, na korist svoju, opet se prihvatiti svojijeh poslova i rada, da vam procvjeta svako blagostanje. Svi pazari i putovi otvoreni su po danas i svaki je na njima slobodan i siguran za sebe i svoje imanje, kao u kući svojoj.
Muhamedanci!
Vas neće dijeliti predivnom vjera od našijeh pravoslavnijeh i katoličkijeh sudržavljana. Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav Moju, jednaku i istu pravicu Mojijeh. Svaki je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim običajima, u svojem radu.
Narode! Prioni sada oko rada, budi poslušan i na ruci svojijem vlastima, živi u miru i ljubavi doma i u susjedstvu, pa će biti blagoslov Božji pod tobom i bićeš zadovoljan i imuć, slobodan i srećan.

Knjaz Nikola

[Ćipur]

Uz 13. jul - Dan državnosti i Dan ustanka

"Bez izvora nema vode,
nit života bez slobode"

Trinaesti jul zauzima počasno mjesto u istoriji Crne Gore - 13. jula 1878. godine, Crna Gora se vratila na mapu Evrope, a 13. jula 1941. kad su zapucale puške ustaničke i slobodarske, zadivila tu istu Evropu...A da nije bilo 13. jula, ne bi bilo ni 21.maja...


Danas Crna Gora slavi najsvjetliji dan u svojoj slobodarskoj istoriji - 13. jul, Dan ustanka i Dan državnosti. Dane za ponos. Dane u kojima su obnovljeni njeni državni temelji, vraćeno njeno ime, njeno državno i nacionalno dostojanstvo. Dane u kojima su poništene odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Dane, koji zauzimaju počasno mjesto u svijetloj istoriji najstarije balkanske države. Dane, koji su danas veći i svjetliji nego ikad ranije, jer ih po drugi put slavimo u samostalnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori.
Zato je Trinaesti jul - praznik nad praznicima. Zato "vječno plamte julske vatre", što reče pjesnik.
Inače, jul je predodređen da bude - crnogorski.Da bude biser njene slobode jer, 13. jula 1878. godine u Berlinu Crna Gora se vratila na mapu Evrope, i potvrdila svoju nezavisnost, a 63 godine kasnije, 13. jula 1941. toj istoj Evropi pokazala kako se valja boriti za slobodu i izgubljenu državnost. Kako "bez izvora nema vode, nit života bez slobode".
Berlinski kongres i Trinaestojulski ustanak su jedna - biseri crnogorske državnosti. Na Berlinskom kongresu, velike sile Austro-Ugarska, Engleska, Francuska, Italija, Njemačka, Rusija i Turska su potpisale ugovor kojim su poništene odluke San-Stefana, a od 64 člana Berlinskog ugovora, osam je bilo posvećeno Crnoj Gori. Crna Gora je kao 27. evropska država, dobila nezavisnost i izlaz na more, kao i gradove - Nikšić, Podgoricu, Kolašin, Bar i Ulcinj, a proširena je i na Skadarsko jezero.
Tačno 63 godine poslije Berlinskog kongresa, dok je Evropa još stenjala pod njemačkom čizmom, Crnom Gorom su odjekivale puške ustaničke i slobodarske. Puške koje su zadivile porobljenu Evropu. Jedino u Crnoj Gori, tih dana su pod barjak slobode zajedno stupali i otac i sin i đed i unuk i majka i kćerka, i staro i mlado. Zato se upravo danas treba sjetiti tih dana "za pjesmu stvorenih", tih života za živote drugih, tih dana bola i ponosa.
Danas se moramo sjetiti i drugih julskih dana: 8. jula 1941. recimo kad je u Piperima kod Podgorice, donesena odluka o pokretanju oružane borbe protiv okupatora, ili onih julskih dana 1944. kada je u Kolašinu proglašena Crnogorska antifašistička skupština Narodnog oslobođenja, koja će nakon samo osam mjeseci prerasti u Crnogorsku narodnu skupštinu. Time je formirana državna vlast Crne Gore i počela puna obnova njene državnosti. Tačno 66 godina nakon Berlinskog kongresa...
O 13. julu kao najsvjetlijem datumu novije crnogorske istorije dosad su napisane stranice i stranice... Ovo je prilika da se podsjetimo kako je o crnogorskom besmrtnom putokazu "život neka umre, ali smrt ne smije živjeti", govorio Milo Đukanović na proslavi 60-godišnjice 13-julskog ustanka 2001. godine u Podgorici.
Okupili smo se ovdje u Podgorici, pored Dvorca Petrovića, da se podsjetimo na 13. jul 1941. godine, najsvjetliji datum novije crnogorske istorije, nakon onog 13. jula 1878. godine, kada je Crna Gora u protokolu Berlinskog kongresa upisana kao 27. međunarodno priznata država.
Crnogorski Trinaestojulski ustanak bio je prvi primjer masovnog antifašističkog otpora jednog naroda u porobljenoj Evropi. Organizovan i predvođen komunistima, pretežno crnogorskim studentima koji su uoči Drugog svjetskog rata činili čak 62 odsto ilegalne komunističke organizacije na buntovnom Beogradskom univerzitetu, Trinaestojulski ustanak je poprimio najširi narodni odziv. Masovnošću ustanka bili su zatečeni svi: i okupaciona sila, i evropska javnost, kao i sami njegovi organizatori.
U toj opštenarodnoj pobuni slili su se crnogorski vjekovi, ukrstili slavni crnogorski bojevi za slobodu poput Carevog laza, Grahovca, Vučjeg dola...
Progovorio je slobodarski duh crnogorskog naroda, nenaviklog da robuje tuđinu, proključalo je socijalno poniženje i moralno rezignacija aprilskim slomom odbrambene moći Kraljevine Jugoslavije. Buknuo je i crnogorski prkos zbog vojnog i državnog poniženja Crne Gore 1918, i njenog omalovažavanja između dva rata. Ustanku su prišli ubrzo, ili nešto kasnije i gotovo svi crnogorski prvaci opozicionih građanskih stranaka, kao i znatan broj crnogorskih oficira poražene kraljevske vojske.
Trinaestojulski ustanici i borci Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine vratili su, u zajednici svih Južnih Slovena, najstarijoj balkanskoj državi Crnoj Gori državnost, koja joj je oteta i poništena 1918. godine.
To je bila neugasla težnja u dubini istorijskog bića crnogorskog naroda. Za to je presudna, istorijska zasluga i neprocjenjiv nacionalni doprinos crnogorskih komunista, što im se ničim, pa ni naknadnom pameću, ne može osporiti.
U istorijskom smislu, ta poruka znači saznanje da Crna Gora može i mora opstati jedino kao slobodarska i samosvojna, samo kao slobodna i demokratska država, uključena u moderne evropske integracije, naglasio je predsjednik Đukanović - ističući da je reći NE - svakom vazalstvu smisao istorijskog i vječnog trajanja Crne Gore.
Istorija Crne Gore je dakle - satkana od vječne borbe za slobodu. Crnogorski narod sa slobodom nikad nije trgovao. Zato će svaki njen 13. jul biti - njen dan za ponos. I onaj 13. jul 1878. kad smo priznati u Berlinu i 13. jul 1941. kad smo u antifašističkom ustanku, tom velikom narodnom podvigu, kako je govorio umni Sartr, počela obnova izgubljene crnogorske državnosti. Taj proces je, kao što se zna, zaokružen 21. maja 2006. na referendumu - na najsvjetlijem datumu u istoriji nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore.
A da nije bilo 13. jula ne bi bilo ni 21. maja...

J. Stamatović

[dusanp]

. Dane u kojima su poništene odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine.

Ustankom 13 jula 1941 u C.Gori nije poništena odluka Podgoričke Skupštine iz 1918,nego odluka Petrovdanske skupštine 1941,kada su pristalice nezavisnosti htele da proglase "Nezavisnu državu C.Goru" kao marionetsku tvorevinu pod patronatom fašista.
Ustanak 13 jula je značio jasno opredeljenje za ostanak u jugoslovenskoj zajednici,i on je samo potvrdio opredeljenje izraženo na Podgoričkoj skupštini , za zajednicom u Jugoslaviji.
Ustanak 13 jula ne bi uopšte bio tako masovan bez učešća četnika i ne-komunista,a ovaj ustanak je i propao zahvaljujući sektašenju komunista i njihovom "crvenom teroru" prema klasnom neprijatelju.

[Ćipur]

Ustankom 13 jula 1941 u C.Gori nije poništena odluka Podgoričke Skupštine iz 1918,nego odluka Petrovdanske skupštine 1941,kada su pristalice nezavisnosti htele da proglase "Nezavisnu državu C.Goru" kao marionetsku tvorevinu pod patronatom fašista.

:lolblue: :lolblue: :lolblue:

Dobro ta istorija je stara koliko i srpska nacija u Crnoj Gori.
4 godine!
Znamo da je srpska nacija u Crnoj Gori nastala 2003. na popisu, nova nacija mora da ima i novu istoriju.
Ovu novu istorijsku doktrinu smislio je legendarni političar PECO POPOVIĆ!!! :lolblue:

Ustanak 13 jula je značio jasno opredeljenje za ostanak u jugoslovenskoj zajednici,i on je samo potvrdio opredeljenje izraženo na Podgoričkoj skupštini , za zajednicom u Jugoslaviji.

Tačno tako!
Opredjeljenje da se bude u jugoslovenskoj zajednici racnopravno, kao republika.
Nikako u Velikoj Srbiji, zajednici samo sa Srbijom, protiv čega su se partizani žestoko borili.

[OutLook]

Ustankom 13 jula 1941 u C.Gori nije poništena odluka Podgoričke Skupštine iz 1918,nego odluka Petrovdanske skupštine 1941,kada su pristalice nezavisnosti htele da proglase "Nezavisnu državu C.Goru" kao marionetsku tvorevinu pod patronatom fašista.
Ustanak 13 jula je značio jasno opredeljenje za ostanak u jugoslovenskoj zajednici,i on je samo potvrdio opredeljenje izraženo na Podgoričkoj skupštini , za zajednicom u Jugoslaviji.
Ustanak 13 jula ne bi uopšte bio tako masovan bez učešća četnika i ne-komunista,a ovaj ustanak je i propao zahvaljujući sektašenju komunista i njihovom "crvenom teroru" prema klasnom neprijatelju.

Ovo je cista glupost! Ustanak je podignut iskljucivo kao kontra okupacionim vlastima. Vojevano je pod parolom oslobodjenja Crne Gore. Nikakvo ujedinjenje ili jugoslovenstvo nije bilo prisutno vec naprotiv, ustanak je, pod komadom komunistickih snaga, za cilj imao drzavu nezavisnu od kolaboracionistickog ostatka Jugoslavije, odnosno, kroz federalnu jedinicu sa integritetom, za pripajanje socijalistickoj Jugoslaviji. Polozaj cetnika u svemu tome nije bas potpuno jasan, ali ono sto je sigurno je da najveci broj njih nije ucestvovao u ustanku. Mozda neki zalutali pojedinac, nikakvo organizovano bojevanje isl. Mozda jedino protiv partizana.

[MNT]

Nije ti znacajno to sto smo bili 20 i neka medjunarodno priznata drzava?

Meni se cini da smo priznati 13 jula 1878 kao 27 drzava na svijetu...

[Ćipur]

1877. godine

Muktar-paša je pozvao Srbiju i Crnu Goru da same pregovaraju o miru. Srbija i Turska su sklopile mir 16. februara, a Crna Gora nije uspjela da postigne dogovor sa Portom što je značilo novi rat.

[Ćipur]

8. aprila 1874.

- U Crnoj Gori je počelo redovno obavljanje poštanskih službi nakon što je prethodne godine primljena u Svjetski poštanski savez.

[Ćipur]

KAKO JE BOŠKO SIMUNOVIĆ IZ VENECUELE PROSLAVIO DAN NEZAVISNOSTI


Želja duga 37 godina...

"Pobjeda" je nedavno objavila jednu neobičnu iseljeničku priču o 88-godišnjem Bošku Simunoviću iz Venecuele. Priču o simpatičnm starom gospodinu, danas, sigurni smo, najomiljenijem stanovniku hotela "Kerber" u centru Podgorice, u kojem odsjeda već treću godinu.

Bila je to ustvari nedovršena priča o njegovom životu - od rodne Pive do Venecuele. Priča koja je završena njegovom porukom da je srećan čovjek, da je čovjek koji je prošao svijet, ali da će mu srce biti na mjestu, što ono veli naš narod, tek kad dobije novi crnogorski pasoš. Kako se to dogodilo upravo ovih dana, to je ova priča ustvari nastavak iseljeničke priče o Bošku Simunoviću, koju smo započeli prošlog mjeseca.

- Odavno nijesam bio ovako srećan, priča nam Boško okružen iskrenim licima svojih prijatelja Bora, Voja i Vesa. A kako i ne bih - ispunila mi se životna želja, i to poslije punih 37 godina. Dobio sam novi crnogorski pasoš i tako na najljepši način proslavio veliki dan u istoriji Crne Gore - Dan nezavisnosti. A, daleke 1971. kad sam iz Venecuele prvi put došao u rodnu Donju Breznu kod Plužina, pomislio sam - kako bi bilo lijepo da se po svijetu kojeg sam prošao mogu ponositi svojim crnogorskim pasošem, kao što se ponosim svojim porijeklom i svojim korijenima. Međutim, bila su tada neka druga vremena... Sad sa ponosom konačno mogu da kažem da sam prvi Pivljanin u Venecueli, a vjerovatno i u čitavoj Južnoj Americi koji ima novi crnogorski pasoš. Zato jedva čekam da se vratim u moj Kabimas, da se pohvalim pred mojim prijateljima, Milatovićima, Veljovićima i Grbovićima, sa kojima se redovno viđam svake nedjelje. A kad za Božić ovamo u Crnu Goru dođu moji - sin Marko i unuci Mirko i Marko, kao i snaha Alba, i oni će dobiti nove pasoše, iskren je stari gospodin Boško Simunović koji je ovih dana ponovo na odmoru u Podgorici. Za mene je, kaže on, novi pasoš kruna mojih čestih dolazaka u Crnu Goru. Naime, od 1971. kada sam se prvi put vratio, ja sam svake godine makar po jednom mjesečno dolazio u stari zavičaj. Istovremeno, kad god bi se u Podgorici organizovali izbori ili neki drugi značajni događaji za našu zemlju, ja sam dolazio.

I, zaista, Boško Simunović je uprkos bremenu od 88 godina među prvima bio na svom biračkom mjestu u naselju Tološi. Tako je bilo na svim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, tako je bilo na referendumu... Dolaziću i dalje, kaže Boško Simunović. Za Božić na primjer kada moji unuci iz Venecuele - Marko (13 godina) i Mirko (11 godina), odnosno sin Marko i njegova supruga Alba dođu za nove crnogorske pasoše. I kad moja Crna Gora postane članica Evropske unije. Nadam se da će to biti ubrzo i da će "Pobjeda", koju redovno čitam, i koja je moj omiljeni list, i tada pisati o meni...

Crnogorska znamenja u Venecueli

U Venecueli se, po riječima Boška Simunovića, koji je u daleku zemlju emigrirao 1947. malo zna o Crnoj Gori. Doduše, tamo je još 1912. neki Budvanin donio dva crnogorska znamenja - grb i zastavu, koji se i dan-danas čuvaju u Skupštini Venecuele, a na koje je Boško Simunović uvijek bio ponosan. Naročito kad bi sa svojim prijateljima poveo razgovor o Crnoj Gori i njenim ljudima.

Sad će, veli, biti još ponosniji, jer će moći konačno da se predstavi kao - Crnogorac. U tome će mu pomoći novi crnogorski pasoš, a svaka nova priča o njemu je istovremeno i nova priča o Crnoj Gori, o zavičajnim stazama i bogazama, o korijenima i istoriji... Jedva čekam, kaže Boško Simunović, nova nedjeljna okupljanja sa starim prijateljima u Kabimasu. Da se takmičimo u tome ko je ljepši - Crna Gora ili Venecuela? Da prepoznajemo sličnosti i razlike između Makaripskog i Skadarskog jezera, između Venecuelanskog i Bokokotorskog zaliva, između Karipskog i Jadranskog mora, Makariba i Svetog Stefana. I mogu vam reći, kaže Boško u šali, uvijek sam pobjeđivao, jer Crna Gora je, uvjeren sam, najljepša zemlja na svijetu.


J. Stamatović

http://www.pobjeda.cg.yu/citanje.php?id=141832

[Ćipur]

UZ 13. JUL DAN DRŽAVNOSTI CRNE GORE - 13 DECENIJA OD BERLINSKOG KONGRESA


Potvrda o istorijskoj veličini male države


Trinaest je decenija od 13. jula 1878. godine, potonjeg dana rada Berlinskog kongresa, kada su velike svjetske sile odlučile da i formalno priznaju državnu nezavisnost i međunarodni suverenitet Knjaževine Crne Gore. Bila je to, takoreći, samo verifikacija vjekovnog slobodarskog istrajavanja i nadljudskog žrtvovanja hrabrih žitelja podlovćenske Crne Gore, jer se ona smatrala slobodnom i mnogo prije toga. Ipak, činjenica da je zvaničnim aktom Berlinskog kongresa Crna Gora toga dana postala 27. zvanično priznata suverena država, sama po sebi, predstavlja, makar, nesumnjiv dokaz istorijske veličine male Crne Gore. Veličine koja biva još grandioznija, ako se imaju u vidu sve neviđene i nebrojene žrtve koje je, u međuvremenu, valjalo podnijeti, da bi se istrajalo i stiglo do 21. maja 2006. Godine, do obnove državnosti i zvaničnog promovisanja ovog Dana.
Trinaesti jul – Dan državnosti Crne Gore – jedan je, dakle, od svakako najznačajnijih dana u milenijumskoj crnogorskoj prošlosti, prepunoj datuma kojima se označavaju burni događaji, a na kojima je utemeljena i obnovljena crnogorska državna samostalnost i međunarodno priznati suverenitet. A ovaj svijetli datum, do prošle godine, obilježavali smo kao Dan ustanka naroda Crne Gore, dan kada je, 1941. godine, počeo opštenarodni ustanak protiv fašizma - najmasovniji organizovani oružani otpor hitlerovskim hordama u tada skoro sasvim pokorenoj Evropi.
Godinu prije Berlinskog kongresa engleski državnik, reformator, filosof i filantrop Viljem Gledston (vidi feljton Republike), pun divljenja za crnogorsku oslobodilačku borbu, o Crnogorcima je, uz ostalo, zapisao:
“Neustrašiva djela ovih ljudi, njihov skroman život – pun samoprijegora – stekao im je visoko mjesto u analima čovječanstva i postavio... čvrsti temelj na kome će se budućnost, a kako se vidi i bliska budućnost njegova, osnovati”...
“Surovost i divljaštvo kod njih brzo iščezava; i, kad im i posljednji trag nestane, hoće li onda i prostodušnost, istinitost, čistota, duboko usađena pobožnost i nenadmašno junaštvo postupno gubiti od svoje prvašnje snage i svoje još jasne i oštre konture? I da li ne će ona, uglavnom, po njih tako slavna, a po nas tako vrijedna i poučna, slika 'iščeznuti i izgubiti se u svjetlosti opšteg dana'...” Šta će biti s Crnogorcima “kad oni dobiju u zamjenu ugodnost, izobilje, vlast – zadovoljstva i luksuze života – za ono čelično i viteško drugovanje s bijedom i nevoljom, za onu neodoljivu moć, sa kojom su oni dorasli do tako nesravnjene čvrstoće?...”
Evo, 13 decenija poslije onog 13. jula, Crnogorci su “za čelično i viteško drugovanje s bijedom i nevoljom” (obnovom državne nezavisnosti) dobili “u zamjenu - ugodnost, izobilje, vlast – zadovoljstva i luksuze života...” I da, konačno, sami odlučuju o tome “da li će ona po njih tako slavna slika iščeznuti i izgubiti se u svjetlosti opšteg dana”...
U svakom slučaju, Crnogorci se danas još više ponose Trinaestim julom, datumom koji svjedoči o nebrojenim velikim pregnućima i zbivanjima koja verifikuju istinu o burnoj i značajnoj povijesnoj veličini Crne Gore.
Obilježavajući Dan državnosti i sjećajući se te “borbe neprestane” i permanentnog žrtvovanja zarad očuvanja sopstvene slobode i samosvojnosti, naravno, razmišljamo i o budućnosti na koju svi građani ne gledaju istim očima, osjećanjima i željama. Velika većina, naravno, zna i vrijednost i cijenu tog Dana, makar koliko bili nestrpljivi kad su u pitanju lična i pojedinačna očekivanja o boljitku. Neki, međutim, bagatelišu skoro sve što je ostvareno tokom minule dvije godine - bilo na međunarodom, bilo na unutrašnjem planu. Očekivali su više... A ponešto i ne žele da vide... Ipak, čini se da i u tom dijelu žitelja narasta svijest o nužnosti prihvatanja realnosti – i državne, i ekonomske, i političke i građanske.
Ostajući da kao “vječna zublja” svjedoči budućim generacijama o “istoričeskim zbitijima” Trinaesti jul će ih, vjerujemo, inspirisati ne samo da očuvaju, već i da nadmaše vjekovna pregnuća svojih predaka, koja su rezultirala i ovakvim zvjezdanim dometima. Koje valja cijeniti ne samo u svečarskim prilikama...


Danilo Burzan

[Ćipur]

Danas je 13. jul, najznačajniji datum u istoriji crnogorskog naroda:
Dan državnosti, Dan ustanka i dan kada je 1878. na Berlinskom kongresu Crnoj Gori priznat međunarodni subjektivitet

Hiljadu godina Crne Gore

Trinaesti jul, Dan državnosti, Dan ustanka, Dan kada je u Berlinu priznata crnogorska država, najznačajniji je datum naše istorije svih vremena - kaže istoričar Radoje Pajović u razgovoru za Republiku.
- To je, u stvari, vertikala koja počinje još od 1077. godine, kada je rimski papa Grgur Sedmi crnogorskom knezu Mihailu predao znake kraljevskog dostojanstva. I tada je bio 13. jul, datum kojeg uzimamo kao početak crnogorskog kraljevstva, a evo, od prošle godine, to je i datum kojeg slavimo kao Dan naše države, - naglašava Pajović

U hiljadugodišnjoj državnoj tradiciji, Crna Gora je imala i tri diskontinuiteta, podsjeća istoričar Radoje Pajović i precizira:
- Jedan je trajao oko 170 godina, u državi Nemanjića. Tada je Crna Gora, iako je priznavala vrhovnu vlast Raške, ipak imala visok stepen autonomije. Drugi period, takođe u 16. i 17. vijeku, pod Otomanskim carstvom, oko stoljeće i po, kada je Crna Gora uživala dva vida autonomije: jedan, kao zemlja koja se nalazi na granici, dakle kao krajina i drugi, kao zemlja stočara. Tada dolazi jedan istorijski sjajan period vladavine Petrovića, od 1697. godine, kada je Danilo Petrović stupio na crnogorski prijesto, postao i vladar, i gospodar i mitropolit crnogorski. Crnu Goru u početku priznaje nekoliko država, prije svega Rusija, potom Venecija, Austrija, Francuska... dakle, uživa međunarodni ugled i ima međunarodnu komunikaciju. Nakon razgraničenja s Turskom, 1878. na Berlinskom kongresu, formalno-pravno dobija međunarodni subjektivitet, međunarodno priznanje. I to se dogodilo 13. jula, -kaže Pajović.
Stvaranjem jugoslovenske države 1918. godine, Crna Gora ponovo doživljava diskontinuitet, i to teži nego ikad jer je tada izgubila svaki državni, politički, nacionalni, i vjerski subjektivitet: prvo je priključena Srbiji, a onda ušla u jugoslovensku zajednicu bez ikakvih nacionalnih atributa. No, taj period je trajao oko 23 godine, da bi 13. jula 1941. godine, crnogorski narod i Crna Gora ponovo pronašli sebe i iz pepela, kao Feniks, ustali i zadivili svijet svojim pregalaštvom i ogromnim doprinosom u samom ustanku i razvitku oslobodilačkog pokreta, protiv sila osovine na cijelom jugoslovenskom prostoru.
Pajović podsjeća da sam 13. julski ustanak osim nacionalno-državno-pravnog, ima i vrlo značajan vojni međunarodni aspekt, jer su ustanici poljuljali pozicije sila osovine: odmah su osujetili jedan ekspedicioni korpus od dvije elitne divizije, koje su počele ukrcavanje put svoje domovine, kako bi odatle bile prebačene na Istočni front da se bore protiv Sovjetskog Saveza. Taj korpus je, međutim, morao da ostane ovdje i da se bori protiv ustanika, čime se pritisak na SSSR smanjio. Trinaestojulski ustanak bio je prvi opštenarodni ustanak na tlu Evrope, i u tome je njegova velika, istorijska i narodna veličina, koja se mora poštovati - decidan je Radoje Pajović.

-Moram da pomenem i još jedan značajni 13. jul, onaj iz 1944. godine kada je Zemaljsko antifašističko vijeće preraslo u crnogorsku antifašističku Skupštinu narodnog oslobođenja, koja kasnije postaje vrhovno zakonodavno izvršno tijelo Crne Gore, i to u vrijeme kada je donesena odluka o prerastanju narodnooslobodilačkih odbora u organe narodne vlasti. Tada je, na toj sjednici, definitivno data saglasnost Crnoj Gori, da kao ravnopravna članica, uđe u zajednicu jugoslovenskih naroda i narodnosti. Tada je, u stvari, crnogorski narod dobio pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini i da sam za nju snosi odgovornost. To je nešto najviše što može da se podari jednome narodu, kaže Pajović.

Na pitanje da pojasni ''novine'' u tumačenju ustanka ''kao revolta na 12. jul i Petrovdansku skupštinu'', koje su lansirale prosrpske opozicione stranke, Radoje Pajović objašnjava da tu neke veze nije bilo:
-Odluka o početku ustanka donesena je slučajno. Rukovodstvo KP mislilo je da ustanak protiv okupatora započne 14. jula na dan Francuske buržoaske revolucije, na dan kada je pala Bastilja. I kako je taj 14. juli padao u ponedjeljak, od toga se odustalo. Donesena je odluka da počne dan ranije, u nedjelju, kako bi okupatorske oružane snage bile zatečene. Niti je rukovodstvo 13. julskog ustanka znalo da se priprema Petrovdanski sabor za proglašenje, navodno, nezavisne crnogorske države, pod bajonetima italijanskog okupatora, kao što ni delegati tog Sabora nijesu znali da se priprema ustanak. Neka to, no ni Italijani ni slutili nijesu da se priprema ustanak protiv njih!

Govoreći o tom opštenarodnom buntu, Pajović precizira da je za kratko vrijeme oslobođeno tri četvrtine Crne Gore:
-Okupatoru je izbačeno iz stroja oko 5.000 vojnika i oficira, od čega je oko 735 poginulo, oko 1.200 ranjeno, a više od 3.000 zarobljeno. Nije zarobljen, niti ranjen, niti poginuo ni jedan zelenaš, ni jedan pripadnik crnogorske federalističke stranke, dakle ni ono krilo koje je sarađivalo s okupatorom. Znači, sve teze koje danas neki kvazi-političari zastupaju, jednostavno nemaju nikakvog istorijskog ni naučnog osnova, kategoričan je Pajović.

Istina o četnicima

-Četnici su počeli svoju ''aktivnost'' tek u januaru 1942. godine i nema govora o ''četnicima u 13. julskom ustanku - kaže istoričar Pajović. -Nema govora niti o nekoj ''kraljevskoj vojsci''. Jer kraljevska vojska je kapitulirala 17. aprila 1941. godine. Tada je razoružano 398 hiljada pripadnika kraljevske jugoslovenske vojske, a od toga preko 300 hiljada otišlo u internaciju u Njemačku. Međutim, od tog broja 30 hiljada vojnika internirali su Italijani u svoje logore. Okupacijom Crne Gore, da bi pokazali ''dobru volju'', pustili su blizu 400 oficira bivše jugoslovenske vojske. Oni su se, uglavnom, kasnije našli na strani četnika. Još od aprila 1941. godine, počele su oružane pripreme, ne samo u prikupljanju oružja, nego i u formiranju gerilskih grupa, pa ih je, do 13. jula bilo 286, koje su okupljale oko 6.200 boraca.Većina su bili članovi partije, skojevci, ljudi bliski partiji, međutim, kada je počela borba, crnogorski narod joj je masovno pristupio, pa su formirani ustanički bataljoni, oko 50, koji su brojali blizu 32 hiljada boraca pod otužjem! Tako je u ustanku uzelo učešće i desetak oficira te bivše kraljevske vojske. Oni su zauzeli značajne pozicije, kao na primjer Bajo Stanišić, koji je bio član ustaničke privremene Vrhovne komande, pa Pavle Đurišić i Đorđe Lašić, koji su bili članovi vojnih komiteta. Pavle Đurišić za beranski srez, Đorđe Lašić sa jednom grupom oficira za andrijevački. Kao komandat privremene vrhovne komande za Crnu Goru, Boku i Sandžak nalazio se oficir Arso Jovanović, koji je čitavo vrijeme istrajao na strani narodnooslobodilačkog pokreta. On je bio komandant, a politički komesar bio je Milovan Đilas. Rukovodstvo ustanka ponudilo je oficirima učešće u jedinicama kojima će oni komandovati u akcijama protiv okupatora. Tih oficira je, po mojoj evidenciji, bilo 28, a pomenuću samo imena Ljuba Vučkovića, pukovnika Sava Orovića, Nikole Martinovića, Đura Roganovića, Rada Kneževića, Vladimira Kneževića Volođe i drugih, koji su ostali vjerni NOB-u. O ovima ''drugima'', podaci kažu da su se pokolebali kad je naišla velika italijanska ofanziva, u kojoj je učestvovalo oko 150 hiljada vojnika svih rodova i službi! Vidjevši toliku silu, pokolebali su se, povukli i okrenuli na drugu stranu: najprije su to bila prokazivanja vođa ustanka, a potom i otvorena saradnja. Našli su zajednički interes sa četnicima Draže Mihajlovića, koji 15. oktobra 1941. imenuje četničko rukovodstvo za Crnu Goru na čelu sa Đorđem Lašićem i Pavlom Đurišićem, koji međutim, ne stupaju odmah u akcije protiv NOP-a, jer nemaju tada uslova za to. -Kada se rukovodstvo NOP-a, povuklo iz Srbije, tada dolazi do buđenja četničkog pokreta koji ima za cilj ''očuvanje prestiža'', dakle borbu protiv sila osovine kako bi se smanjio uticaj Komunističke partije. Međutim, jugoslovenska izbjeglička vlada, koja je formirala svoju komisiju, jednu mješovitu britansko-jugoslovensku misiju, na čelu s oficirima Bilom Hadsonom, Zaharijem Ostojićem i Mirkom Lalatovićem, prenosi direktivu Draži Mihajloviću da pokrene akciju protiv partizana. Cilj takve politike je opštepoznat: sprečavanje promjene društvenog i socijalnog statusa, koja se mogla očekivati pobjedom Komunističke partije. Septembra i oktobra 1941, o čemu postoje brojna dokumenta, četnici su se borili protiv okupatora. Posljednji dan oktobra bio je i posljednji dan njihove borbe – nakon toga okrenuli su se saradnji s njemačkim i italijanskim okupatorom, i to je prava istina o tome koga su podržavali i na čijoj strani su bili.


Tanja Knežević Perišić

[Ćipur]

PODSJEĆANjE


Da ne budemo manji od tvojih najboljih Crnogoraca


Oslobođenjem Zete, a osobito Podgorice, nakon Berlinskog kongresa, bez i najmanjeg znaka protivnosti od strane stanovnika (Muhamedanaca), dovelo je Portu u veliku nepriliku. Turska je svim silama nastojala da uvjeri velike sile i sav svijet, pomoću nota i zakupljenog novinarstva, da je nemoguća predaja zemljišta i gradova Crne Gore, jer je narod uzrujan i pregao bi prije da pogine no i jedan pedalj zemlje pustiti Crnoj Gori.

Takvo uvjerenje Turske, opovrgnuli su podgorički Muslimani. Ni nepun mjesec dana od oslobođenja, od strane crnogorske vojske, 13. februara 1879, stigla je velika deputacija podgoričkih Muslimana, da u ime svijeh jednovjernika, podgoričkih Muslimana, i svih jednovjernika svojih iz Zete i Podgorice pozdrave svog novog gospodara - knjaza Nikolu, i uvjere ga u svoju vjernost. U ovom izaslanstvu su bili i prve begovi i age, a na čelu im je bio najotmeniji i najglasovitiji - Bećir beg Osmanagić.

Sjutradan, 14. februara, knjaz Nikola primio je ovo izaslanstvo u svome dvoru, na čelu sa Bećir begom Osmanagićem, vođom deputata. Tom prilikom, Bećir beg Osmanagić obratio se knjazu Nikoli i izgovorio ove riječi:

"Sjajna kruno, svijetli gospodare naš, vjerno odani tvoji novi podanici muhamedanske vjere usuđuju se sa strahopoštovanjem pristupiti skalama tvojega uzvišenoga prestola, moleći te preponizno da uzmeš njih i njihove jednovjernike pod tvoje moćno okrilje. Čuli smo i vidjeli smo gospodaru koliko si pravičan i velikodušan bio prema našim jednovjernicima (Muhamedancima) po drugim mjestima, koja je tvoja hrabra vojska zauzela, pa se radujemo što se milost Božja smilovala na nas, te nam je u tebi dala novog gospodara. Molimo ti se lijepo da nas osjeniš sjenom tvojijeh moćnih krila, nas i djecu našu i unuke naše, a mi ti zadajemo Božju vjeru tvrdu i neslomljenu da ćemo se truditi da ne budemo manji od tvojijeh najboljijeh Crnogoraca, naših današnjih sugrađana. Bog pa ti gospodare živio nam mnogo i dugo sa svijetlom knjeginjom našom i svijetlim nasljednikom".

Istoga dana, ovo izaslanstvo ugošćeno je u velikoj cetinjskoj gostionici. Ovaj ručak imao je i svoj osobiti značaj, na njemu su bili i nekoliko Martinovića iz Bajica. A Martinovići i Osmanagići iz Podgorice su od dva brata Martinovića. Susret je bio sasvim srdačan.

(Kralj Nikola – Memoari)


M. Ž.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-29&id=155870

[Ćipur]

Naš dan


Rijetkost je da se u istoriji jednog naroda i države dva najvažnija događaja datumski poklope, kao što se u crnogorskoj istoriji datumski poklapaju 13. jul 1878. i 13. jul 1941. godine. Pomislite samo da su se Francuzima desila dva tako važna događaja na 14. jul ili Amerikancima na 4. jul. Trinaesti jul iz 1878. godine bio je trijumf vjekovne težnje Crne Gore da je Velike sile priznaju kao nezavisnu državu, iako je, s druge strane, razočarao teritorijalne ambicije knjaza Nikole. No, dan je bio epohalan, jer je evropska aristokratija stavila potpis na odluku o nezavisnosti, zbog čega je ovaj datum prestižan i ugledan, svečan i otmen. Crna Gora je na salonski i elegantan način ušla u evropski sistem. S druge strane, 13. jul 1941. godine bio je pučka pobuna, dokaz da Crna Gora i kada nema državnost i političku elitu, ima kolektivnu svijest o slobodi, nezavisnosti i posebnosti. Trinaestojulski ustanak je bolje od ijednog kartografa ocrtao granice Crne Gore, jer su u ustanku učestvovali oni koji su osjećali pripadnost Crnoj Gori. Zbog toga je i Žan Pol Sartr pisao da je Trinaestojulski ustanak „veličanstven događaj evropske istorije XX vijeka“, a sredinom jula 1941. godine vijesti iz Crne Gore našle su se na naslovnim stranicama njujorških, londonskih i moskovskih novina, koje su antifašističkoj koaliciji govorile o prvoj masovnoj pobuni protiv fašističkih sila u porobljenoj Evropi. Svjesni značaja ovog događaja, crnogorski istoričari su napisali na hiljade afirmativnih stranica o ustanku, država je podigla mnoge spomenike koji podsjećaju na taj događaj, uvela Trinaestojulsku nagradu, i na kraju ovaj dan proglasila za Dan državnosti.

No, ne treba zaboraviti i druge činjenice u vezi sa 13. julom 1941. godine. Sa taktičkog i zdravorazumskog stanovištva, ustanak je bio čista avantura. Podignuti ustanak u trenutku kada je čitava Evropa bila okupirana, i kada su fašističke sile ređale uspjehe na svim frontovima, a savezničkih vojnika nije bilo ni u krugu od 1.000 milja, mogli su samo ljudi koji nijesu imali elementarnu predstavu o političkim i vojnim prilikama u Evropi. Upravo takvi su 10. jula 1941. godine u Stijeni Piperskoj donijeli odluku o dizanju ustanka. To su bili Milovan Đilas, delegat CK KPJ za Crnu Goru, Božo Ljumović, politički sekretar PK KPJ za Crnu Goru, Blažo Jovanović, Radoje Dakić, Budo Tomović, Krsto Popivoda, Savo Brković, Vido Uskoković i Periša Vujošević. Đilas je imao 30 godina, tri godine robije u Sremskoj Mitrovici, i nekoliko pripovjedaka; Božo Ljumović je imao 45 godina i policijske progone; Blažo Jovanović 34 godine i osrednju advokatsku karijeru ispunjenu partijskim radom u ilegali; Radoje Dakić 30 godina, diplomu mašinbravarske škole, nekoliko hapšenja i proganjanja; Budo Tomović 27 godina i advokatski pripravnički staž; Krsto Popivoda 31 godinu, nesvršene studije prava i političku robiju iz Sremske Mitrovice; Savo Brković je bio student od 35 godina, a Periša Vujošević radnik od 32 godine sa bogatim policijskim dosijeom, krunisanim robijanjem u logoru u Smederevskoj Palanci. Naredbu da organizuju ustanak dobili su od Broza, Kardelja, Pijade i Rankovića.

Kolika je bila njihova politička neobrazovanost govori činjenica da su odluku o dizanju ustanka donijeli samo na osnovu pretpostavke da će nakon napada SSSR – a na Njemačku 22. juna 1941. godine, Njemačka doživjeti slom za mjesec dana. Rezervni plan nije postojao, jer nijesu vjerovali u njega. Kasnije će im Rusi poručiti da budu manji staljinisti od Staljina i da će rat potrajati. Ali, pošto nijesu željeli da u Podgorici dočekaju Ruse bez ispaljenog metka na okupatora, donijeli su odluku da se 13. jula digne ustanak. Ta odluka nije donešena zbog toga što je 12. jula na Cetinju proglašena nazavisna Crna Gora, već zato što je 13. jul bio nedjelja, što se organizatorima učinilo kao optimalno vrijeme za akciju. To je bio faktor iznenađenja.

Važno je i to u kakvoj atmosferi je donijeta odluka o ustanku. Italijani su 17. aprila okupirali Crnu Goru i uspostavili najblaži oblik okupacije u tadašnjoj Evropi. Dok je, na primjer Srbija bila pod vojnom upravom Njemačke, Italijani su u Crnoj Gori uspostavili civilinu upravu, a red u Crnoj Gori je održavala samo jedna divizija sa žandarmerijom. Italijani su ostavili domaće zakonodavstvo, zadržali sve službenike koji su bili lojalni, i slali svakog mjeseca 150 vagona hrane pomoći Crnoj Gori, koju su dobijale i izbjeglice iz Kosova, Vojvodine i NDH. Sve škole su nastavile sa radom, saobraćaj je bio slobodan, odmah po okupaciji je ukinut policijski čas, a iz zarobljeništva je pušteno preko 1.000 Crnogoraca, koji su zarobljeni u Aprilskom ratu. Kralj Vitorio Emanuel je siromašnima u Crnoj Gori poklonio 250.000 lira. Tolerantna okupacija je pogodovala komunistima, jer ih se preko 1.000 iz svih krajeva Jugoslavije vratilo u Crnu Goru, i nesmetano su radili na podizanju ustanka, pošto Italijani nijesu vjerovali da će im se Crnogorci suprotstaviti. Zbog toga je ustanak bio veliko iznenađenje, i tom činjenicom treba pravdati njegov uspjeh. Malobrojni i neorganizovani Italijani nijesu mogli da su odupru van gradova. Osjetivši italijansku nemoć, ustanicima se, u želji da opale metak na Italijane, pridružio veliki broj ljudi, ne razmišljajući o tome šta će biti sjutra.

Većina od 32.000 ustanika je ustala protiv okupacije i protiv fašizma, iako je malo ko od njih znao šta je fašizam i zbog čega je loš. Tolerantna italijanska okupacija nije im dala priliku da osjete fašizam. To su osjetili nakon nedjelju dana, kada su Italijani poslali kaznenu ekspediciju od 130.000 ljudi, koja je ugušila ustanak, popalila sela, ubijala i poslala hiljade Crnogoraca u internaciju. Zavedena je vojna uprava, i Crna Gora se od zemlje sa najblažom pretvorila u zemlju sa veoma represivnom okupacijom. Osim slobodarskih, i ovo su rezultati 13. jula. No, iako su Italijani u početku bili tolerantni, to ne mijenja činjenicu da su bili okupatori, i da se država i sloboda ne mijenjaju za vagon žita i činovničku platu. Takođe, činjenica da je ustanak podignut u pogrešno vrijeme ne opravdava kolaboraciju sa okupatorom. Suština je u tome da se patriotizam može manifestovati na više načina. Okupirane su bile Danska, Belgija i Luksemburg, ali su njihove elite znale da sudbinu toga rata i svoje slobode ne rješavju oni, nego moćni, i da je prioritet sačuvati živote građana, ali su znali i da je kolaboracija pogrešan izbor. Oni su se branili građanskom neposlušnošću.

Ovakva odgovorna politika je nedostajala i Crnoj Gori, kao i svijest da se na svakog protivnika ne može ići na juriš. Nedostajali su odgovorni političari koji bi razumjeli to vrijeme. Imali smo samo staljinističke avanturiste i zeleno – bijele kolaboracioniste, ogrezle u zločinima.


Dragutin PAPOVIĆ

http://www.monitor.cg.yu/ARHIVA/a_925%20(12).html

[Ćipur]

ZAŠTO JE JANKO MILONjIĆ ZASLUŽIO DA GA PAMTIMO


Serdar sa čela kolone


"Glavu za čast - a čast ni za glavu", govorilo se u Crnoj Gori, od kada je svijeta i vijeka. U predahu između bitaka, uz zvuke gusala, u crnogorskom kolu, u pjesmama sjetnim djevojačkim, u istorijskim čitankama i knjigama posvećenim vjekovima koji pamte...
Ovo je bila i prva životna lekcija mnogih Crnogoraca, koji su daleko od crnogorskih brda i gora svojim životom i smrću zaslužili da se pamte. Da uđu u spomenare nezaborava. Jedan od njih je svakako bio i znameniti Janko Milonjić (1914-1941) poznatiji kao Serdar. Rođen je u Podgorici, a živio u Kraljevu i radio u Fabrici aviona. Još kao đak u Podgorici i Sarajevu, a kasnije kao metalski radnik u Beogradu, Moslovini, Peći i na Cetinju, isticao se naprednim revolucionarnim idejama. U svakom radničkom štrajku protiv ovdašnjih vlasti, održanom uoči Drugog svjetskog rata u Podgorici, bio je na čelu kolone. Postao je pravi radnički i sindikalni tribun, pa ga je ondašnji režim ubrzo protjerao iz Crne Gore (član KPJ od 1936).
I u novoj sredini, u Kraljevu, ga je čekalo čelo kolone. Izabran je za sekretara partijske ćelije u Fabrici aviona, a potom za člana Okružnog komiteta KPJ u Srbiji - za Kraljevo. Kad su u ovom kraju zapucale puške ustaničke i slobodarske, opet je stao na čelo kolone. Ovoga puta kao jedan od organizatora narodnog ustanka. Sa puškomitraljezom u ruci ušao je u mnoge istorijske čitanke i udžbenike posvećene Kraljevu i revolucionarnom pokretu u ovom kraju. Ipak, čini se da je njegov partijski rad na terenu i u samoj fabrici, među radnicima, zasluživao više pažnje. Jer, njegovi ratni drugovi su kasnije pričali da je predlagao osmišljenu i sveobuhvatnu akciju oslobađanja radnika Fabrike aviona i da su ga poslušali ne bi, vjerovatno, bilo krvavog kraljevačkog oktobra 1941., bar ne u onim dimenzijama i sa onoliko žrtava. Naime, Janko Milonjić je predlagao da kraljevački skojevci i članovi Partije akciju spašavanja izvrše iznutra, jer su u jednoj hali fabrike bili zarobljeni gotovo svi radnici, ali... Ipak, o tome će istorija tek reći konačni sud.
Janko Milonjić je poginuo krajem oktobra 1941. godine, braneći odstupnicu drugovima iz partizanskog odreda "Jovo Kursula". Ratni drugovi ga nakon rata nijesu zaboravili. Jedno vrijeme je na jednoj česmi u blizini Kraljeva bilo ispisano njegovo ime, u Gradskom muzeju je bila izložena njegova fotografija, delegacija boraca iz Kraljeva je često dolazila u Titograd, gdje su sahranjeni njegovi posmrtni ostaci, da se poklone njegovim sjenama, a bilo je predloga da se proglasi za narodnog heroja.
A onda se sve utišalo. Zato se danas, kad Crna Gora slavi jedan od svojih najznačajnijih datuma, treba sjetiti i Janka Milonjića Serdara, ali i svih drugih Crnogoraca koji su braneći slobodu ostali na poprištima nekadašnje zajedničke nam domovine. I njih, i njihovih grobova koji se, kako kaže pjesnik, kao suncokreti uvijek okreću prema suncu...

J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...7-12&id=167602