Svaka čast omladini Cetinja – još jednom
Odavno se kanim da napišem kakav osvrt na dramatičnu cetinjsku stvarnost u doba „veličanstvenih litija“ a sada i ove nove napasti, doduše nevidljive ali zato spremne na veliko zlo.
U međuvremenu sam saznao da su grad Cetinje, u velikom luku zaobišla oba ova zla, što sam i očekivao ne zbog toga da izigravam proroka opšte prakse, veċ zbog toga što sam poznavao duhovni i etički ritam onih koji su poput mene odrasli u ovom jedinstvenom gradu.
Sjeċam se da sam neđe priložio napomenu o „nadimcima“ cetinjskih javnih objekata kao što su to; „Kasoronja“, „Govnjara“, „Crvenkapa“ i druge, među kojima „Tursko Groblje“, umjesto nadimka, uveliko predstavlja opštenarodno „Ime“ prisutno jedino u usmenom govoru, dok napisanog imena ovog objekta se ni ja ne mogu śetit.
No zato sam jedan od rijetkih koji zna kad i kako je nastao nepisani (usmeni!) naziv ovoga objekta od opštenarodnog interesa a i dobro se śeċam da to bješe baš onih godina kad Cetinje bi prepušteno čuvarima (UDBA) novonastalog „logora“ iz koga je, tada, „strklo“ što je vrijeđelo a dovukao nekakav janjičarski bašibozuk, poslat iz glavnog grada zemlje da „promijeni kapu“ svijem onijema koji ostaše da, u tzv. „zimskom periodu“ čuvaju, ne samo grad veċ i njegovu istoriju.
Današnji Cetinjani iako misle da je sve to krenulo s Amfilohijem u medjuvremenu su dočekali i mnozinu drugih „Amfilohija“ što političkih što obrazovnih, koji ostaviše jednako duboke ožiljke na biċu grada.
Jedan od njih je i Arhitekta, kome ne znam imena ali bi mi neko mogao pomoċi da saznam, ukoliko je to uopšte važno, koji je na sebe preuzeo da obnovi ovaj objekat koji se oduvijek zvao i, vjerovatno i danas zove – Korzo, čiji naziv čitaju jedino namjernici i turisti.
Dakle, ovaj arhitekta je u ostvarivanje datog mu zadatka krenuo na veoma visok stvaralački način, pri tome visoko motivisan slavnom istorijom ovoga istorijskoga mjesta. Kao prvo, jedan od zidova je ukrasio velikom odžaklijom (kaminom) u kome nikad nijesam vidio ognja, koga je vjerovatno bilo ali više po naružbi, a uglavnom je, istuljena, služila da pljani gosti umjesto u pepeljare, u nju bačaju ċikavce.
Po ostalim zidovima, ovaj kreativni stručnjak je zavidao nekakve kuke od kovanoog gvožđa po kojima bjehu namješteni kojekakvi trofejski handžari, sablje, stare puške i levori, zbog svog obima zvanih i malim topovima.
No vrhunac ovog visokoumjetničkog stvaralaštva je bio namještaj koji se sastojao od drvenih stolova i stolica, pri čemu su stolice imale naslone takvog oblika da su neodoljivo podsjeċale na „nišane“ koji se mogu viđeti na muslimanskom groblju. Ovaj nišan vjerovatno ne bi bio toliko upadljiv da ovaj neznani arhitekta nije dao da se, na drvenim krugovima koji su štrčalli sa naslona, urezbare krstovi s danas sveprisutnim – 4 S (odnosno 4C ċirilicom) na zastavama kojima se u zadnje vrijeme barjačilo prilikom masovnih litija i molebana.
Nakon svečanog otvaranja ovog prestižnog ugositeljskog objekta, Cetinjani su, prilikom obaveznog korza, ne samo mogli, no morali svako veče da vide dobro osvijetljenu unutrašnjost sa namještajem, i stvarno, neodoljivo nalik na tursko groblje i nije slučajno da se narodu ovaj naziv i nametnuo na tako nametljiv način.
No to nije dugo potrajalo, dok jedna grupa žestokih momaka, kojih je na Cetinju vazda bilo, nije stala redovno dolaziti u ovaj lokal i pjaniti te bi često dolazilo do žestokih svađa pri kojima bi se koristilo ono trofejno oružje okačeno po zidovima. Ipak se narod čudio kako kod tih oružanih obračuna niko nije stradao a ni ozbiljno bio povrijeđen, jer su oni momci to oružje upotrebljavali kako bi u nabijeđenom pijanstvu sabljama i handžarima śekli one „turske glave“ sa naslona (ramena) stolica a šef restorana trudio da ih brzopotezno zamijeni novim, sve dok ga neki od onih pravih Cetinjana nije opomenuo da to ne čini da ne bi ostao bez svoje, no bi mu bilo bolje da ošega i one koje su ostale zdrave „na ramenima“ onih stolica. Izgleda da je bio više mudar no poslušan te je ovaj savjet poslušao, čime je, u stvarnosti, praktično nestala sličnost sa „turskim grobljem“ ali ne u sjeċanju stanovnika Cetinja, jer evo cijelih 65 (i slovima: šeset pet) godina ovaj naziv skriva onaj koji visi iznad ulaza u ovaj lokal.
Neko ċe se zapitato zarad čega je matuf započeo ovako dugačku priču zbog nečeg u osnovi tako trivijalnog, na čem bi im odgovorio da i nije baš tako trivjalno jer sam na osnovu ovoga donio zaključak (privatno proročanstvo) da na Cetinju neċe biti litija a evo i ovi virus se ne usuđuje.
Ima još jedan razlog e ovo pišem jer sam načuo da je jedan "Amfilohije“, pardon - Vojvoda - došao na Cetinje sa zahtjevom da se vrati spomenik kralju Aleksandru Karađorđeviċu kako bi Cetinje povratilo svoj historijski značaj. Ovoga spomenika se još sjeċam jer se nalazio na mjestu đe je danas spomenik osnivača grada – Ivana Gospodara.
Kako je cetinjsko "Tursko Groblje" dobilo svoj neprolazni naziv
Nekadasnji vecernji pogled s korza, kroz prozor u restoran "Korzo" i njegovu opremu koja je svojom arhitekturom ovjekovjecila ovaj naziv.
https://i.imgur.com/pFXsMhX.jpg
Ova slika naslikana starackom rukom neka bude nesto kao uzgredna razglednica iz vremena korone...
- M - (kao Matuf)
Post sa foruma Sex i Erotika za cetinjske Brašnjomude i ostale Trljače murice…
Jedna mlaka ljetnja večer, bješe se uveliko spustila kada sam sa par ruža u ruci pozvonio na zvonce elegantnog apartmana u mermernoj rezidenciji na avenue de Grenelle. Vrata mi otvori Marie obučena u svileni kimono sa svojom teškom crnom kosom uvezanom u impozantnu punđu koja joj je dodavala elegantan i gospodstven izgled.
Na maloj terasi omeđenoj mermernom balustradom bio je postavljen povelik sto na kome se u srebrnoj posudi hladio, ne bilo kakav, šampanjac koji se presijavao u svjetlosti nekoliko dugačkih svijeća. Ionako ugodan osjećaj se pojača kad izađosmo na terasu i Marie ugasi ono jarko osvjetljenje u sobi koja nestade u mraku ali se odjednom žestoko zbunih vidijeći mnoštvo osvijetljenih prozora koji su sve do voga puta bili zaklonjeni neprozirnim mrakom. One moje dosadašnje sumnje naglo se pojačaše kad iz sličnog apartmana prekoputa terase izađe krupna prilika muškarca koji me neodoljivo potsjeti na nekadašnjeg cetinjskog superjebača – Voja Šaletina - čiji su brkovi bili posebno prepoznatljivi i važili kao jedinstven estetski detalj. Ne samo zbog njegovog impozantnog stasa i junačkijeh brkova, na Cetinju su ga tada opjevali ovim stihovima:
„Ako nećeš Gagarina,
Uzmi Voja Šaletina...“
Svoj status superjebača posebno je osvjedočio time što je u „lov“ odlazio prazne puške da bi oko Lovćena a ponekad i podalje sa nekom usamljenom čobanicom „opalio“ vreo, dubok i prodoran - „metak“.
Impresioniran njegovom pojavom moj utisak šapatom podijelih sa lijepom Marie, na što ona sa tugom u glasu poprati riječima..:
„Što je bolje, kad neće da mu se digne...“
Skupa sa ovim muškarcem dobrog izgleda i u najboljim godinama, na terasu izađe, momak zalizane kose u crvenom prsluku, pred sobom gurajući mala kolica na kome su se razaznavale gomile ostriga, male posude sa kavijarom, tostovi i bočice sa vodkom.
Povrh svega ispostavi se da je on porijeklom Bugarin i veoma uspješan poslovan čovjek, što moje sumnje dovede do dramatičnog poznanija da sam cijelo vrijeme imao ulogu, nenamjernog, ali itekako realnog sex-gladijatora, bez obzira što bi ona mnogo prije mogla biti primjerena konju ali, konačno, zar ne bi bilo pošteno i konja u areni uzeti kao gladijatora, posebno zato što je u Rimskoj Imperiji jedan konj dogna čak i do - senatora... Nakon uobičajenog upoznavanja, sjedosmo za postavljeni sto i otpočeli ovu nenadnu gozbu, no se ja u svojoj nelagodi osvrnuh i osmotrih sve one prozore iz kojih sada dopiraše svijetlo time postajući i konačno svjestan svoje uloge u grupnom voajerskom (voyeur) činu anonimo priređivan samnom u glavnoj ulozi. Onaj Bugarin me prijateljski oslovi sa „bratko“ na što se Marie odmah javi i opomenu nas na pristojnost konverzacije na francuskom u čemu je odmah poslušasmo.
Pri kraju gozbe, Marie koja bješe najmanje popila, napomenu da iza svega stoji ovaj imućni Bugarin i da je mojom ulogom veoma zadovoljan, te bi mu drago bilo ako bih pristao (uz dobre pare) da se i on, u našu erotsku vezu, uključi makar u ulozi – sudije na jebačkom ringu....
A ukoliko bi se desilo neko čudo i njemu digao, onda bi uslijedila basnoslovna – premija...
No hoće li o tome biti dalje priće.., ne znam...