Partizanska sestra
Svašta mi se događalo, ihaaa... Jednom, baš sam se vraćala sa Cetinja, pala noć uveliko, jer dok ja sve prodam, pa onda pješke dođem kući, ode dan. Kad vidim s puta: u našu kuću upaljena svijetla. Prepadnem se, rekoh: neko mi je od đece palo sa one visoke terase! Pa požurim, kad ja u kuću, tamo mi svekrva, a na krevet, moj muž. Nagrđen, sav modar, izubijan, ni živ, ni mrtav.
Kleknem pored kreveta, zovnem ga. On malo otvori oči, pogleda me i opet ih zatvori. Vidim - umire. Dok je radio, prevrnuo se neki kamion sa građom, palo sve na njega i još jednoga. Ljudi ga izvadili, donijeli kući.Tako ostao cio dan. Ja onda trk do Vrela (hidrocentrala koja i sada napaja Cetinje i Budvu vodom i strujom), znam da imaju telefon. Jednoga stražara dozovem, molim ga, a on mi ne dâ da telefoniram. Ja onda trči još dalje, znam đe je drugi telefon.
Ne znam koliko sam po tome mraku pretrčala. Tamo mi odma' dadoše telefon. Zovnem brata - njegov broj sam znala. On zvao bolnicu i dok sam se vratila kući, ne prođe ni deset minuta, eto ti moga brata i bolničkih kola. Odvedoše mi muža. Sav je bio polomljen: i ramena i ruke i rebra i noge... Pola godine je ostao u bolnicu... Uzela sam otpusnu listu iz bolnice, potvrdu iz preduzeća đe je radio i uzela napismeno kako je stradao. I za sve sam tražila da mi stave i potpis i pečat, da me ko ne prevari poslije nešto. Sa tim papirima na Vir, pa vozom u Pristan, u opštinu... a tamo prije nikad nijesam bila. Tako uredih za muža invalidsku penziju...
Śećam se i strašnih stvari iz rata... Jednom sam uspjela da prođem pored četničkih straža, da javim partizanskoj vojsci đe su se koncentrisali i spremili im zasjedu. Bila je noć, ali me jedan četnik vidio i zavikao:"Pucaj na onu partizansku sestru!" Kako je to pucalo, majko moja! Prođoh i niko tu noć ne nastrada... A kad sam dobila rješenje za penziju, jedan gad što je bio odbornik, primio ga, pa ga zapalio! Eto tako - cio život čo'ek mora da se bori sa nekakvim gadovima, lažovima, zavidljivcima...
Sad kad nam je život krenuo na dobro, na ljepše, ja sam batalila trgovinu. Više nijesam šćela da se mučim, da toliko radim. Naradila sam se. Znala sam satima sve ovako savijena da radim u baštu, u njivu... Dojadilo mi ono pješačenje, ona trka, dojadilo mi da mi dani tako prolaze, a i đeca mi poodrasla. Mislila sam: ima, valjda, i nešto lijepo u životu.
I kad razmislim - možda sam ja ovoliko godina doživjela baš zato što sam uredila život, što sam umjela na lijepo da mislim. Kad zaboravim loše ljude i ružne stvari, imala sam ja, bogami, lijep život. Zdravu đecu, dobrog muža, veliku slogu i ljubav, imala sam svoju snagu i samopouzdanje. Moraš uvijek da se uzdaš u sebe i smiješ da se uzdaš samo u sebe. Niko ti drugi ne može i neće pomoći.
Recept
Da me pitaš sad što je najvažnije u životu, rekla bi': ljubav. Ljubav je najvažnija. Ljubav, ljepota i pamet. Kad ima ljubavi, ima se svega. Iz ljubavi niču sloga, zdravlje, sreća. Ljepota je ukras života, ali ne samo ona ljepota lica ili stasa, nego ljepota svega.
Evo ti primjer: bila je jedna žena, nije živjela daleko, a voljela je da dođe kod nas. Iz znatiželje ili ko zna zašto. A ja joj nijesam dala da mi u kuću uđe. Đeca su mi se ljutila, žalila je, čudila se. Mislili su da sam ja to tek tako, a nijesam, nego je ta žena bila pogana, prljava i neuredna, pa su joj i misli bile takve. Zato je nijesam puštala u kuću. Znači: ljubav i ljepota trebaju, i treba pamet da sve to povežeš i sastaviš - to ti je recept za lijep i dug život.
Kad sam bila dijete i đevojka, pa i kasnije, bilo je ljepše i mnogo bolje biti muškarac, oohooo, itekako bolje, nego žena. Jer, muškarac je birao, odlučivao i zapovijedao, sve po svojoj volji. Mogao je sve, a žena nije mogla ništa, baš ništa.
Sad je drugačije. To što su se žene školovale i zapošljavale, to što mogu da odlučuju same, da idu đe im se ide, da biraju sa kim će, a sa kim neće, to je najveći napredak. To je sloboda. Ako se prevariš, prevarila si se sama, nemaš koga da kriviš! A ako uspiješ, pobijediš, opet ne treba nikome da se zahvaljuješ do samoj sebi. Sloboda... a za tu slobodu treba pameti.
Sitne stvari
Kad sam bila u bolnicu, jedna žena me učila kako se plete grešpica (čipka), no to poslije nijesam mogla nabavit' i tako to nijesam ni radila. Ali sam naučila da šijem. Brat mi je vazda iz Beograda donosio dobre štofove i svilenkaste materijale, pa sam šila za sebe i đecu, nikad drugima.
Voljela sam lijepe sapune, imala pomade i takve sitnice. Druge žene su se ugledale na mene. U životu, makar usput, treba mislit' na te male stvari: da si lijepo obučena i čista, da ti je kosa uredna, mirišljava... Kad se pojaviš neđe da te ljudi sa pažnjom gledaju i uvažavaju.
Da paziš s kim si, kakvo ti je društvo, jer će i po tome da te cijene. To je bilo i biće vazda tako. Griješe ljudi kad kažu da je prije bilo bolje. Ništa nije bilo bolje, samo je bilo teže. Danas i dijete od tri godine zna da koristi onaj mobilni telefon, zna da kuca na kompjuter! Mi ništa nijesmo znali! Prave neznalice smo bili...
A ako 'oćeš ovo da napišeš, možeš slobodno. Samo, ne zbog mojih godina, no ako ti se čini da je važno. I sviđa mi se da to bude na kompjutere - to je sad popularno i više ljudi će ti to pročitat'...
...
Jedino pitanje:
- Gospođo Mileva, što Vas danas čini srećnom?
Tomović: Mnogo toga, bogami. Srećna sam što imam devetoro unučadi i petnaestoro praunučadi. Srećna sam što me moja Senka i Milka čuvaju i paze... Srećna sam kad vidim, na primjer, kako moj unuk - sa fakultetskom naobrazbom! - umije da radi, da zida, da sam napravi svojim rukama sve što očima vidi... Srećna sam kad čujem da mi unučad putuju, šetaju svijetom, govore strane jezike... imaju svoju pametnu đecu. To su velike stvari. A od onih manjih, najviše volim da odem u lijep restoran. U restorane me vode unuka i njen muž. Volim da odem đe je sve uredno i čisto, usluga lijepa, sve ti servirano, ukusno... Pomislim: život je lijep!
izvor: portalanalitika.me
malo duži tekst, ali vredi pročitati (ili sam ja subjektivan :) )
Sent from my Motorola 8400