Neko bi pozvao da se isključe iz diskusije, ali mislim da je mnogo korisnije da pišu što više. Valja em da se razobliče ideje em da se vidi ko ih zdušno podržava.
Printable View
Neko bi pozvao da se isključe iz diskusije, ali mislim da je mnogo korisnije da pišu što više. Valja em da se razobliče ideje em da se vidi ko ih zdušno podržava.
Slazem se, ne ide, konkretno to sto si naveo... ali kako to da je sluzbeni jezik u austriji njemacki i niko, ali bas niko u austriji nema problem s tim? Za neke stvari ne postoji kompromis. Crnogorski narod zasluzuje nezavisnu drzavu, to je neosporno, ali jezik ill crkva su pitanja koja se ne mogu promijeniti. U nasem slucaju nemaju toliko veze sa identitetom koliko sa nekim nasim kolektivnim kompleksom nize vrijednosti. Ocemo i crkvu po svaku cijenu, da je crnogorska, a to sto u tom slucaju ne bi imao ko da sluzi u te crkve, to nema veze, neka trune prazna samo da je crnogorska.
Al zato su austrijanci tu dje je jesu, daleko ispred nas
Kako to da u Austriji žive Austrijanci i niko, ali baš niko u Njemačkoj ne tvrdi da Austrijanci ne postoje i da su to sve Njemci?
:) U Srbiji kolo vodi 3500 masona... Spavate li vi?:)
Niste vi bas naivni..
wake up people! :D
Hvala Lepo
Pogledajte koji je narod krenuo iz Kuča na vecerasnju litiju ispred hrama u 19 h . Ajte vi se raspravljajte o njemcima i austrijancima . Svako dobro , vidimo se veceras ispred hrama
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ruku na srce, postoji marginalna manjina u Austriji koja tvrdi da ja austrijski jezik poseban u odnosu na njemački i ukazuje na razlike između njih. No ne uzimah u obzir procente koji u zanemarljivi.
EDIT: Gledam ja i pred izbore koja masa ljudi ide dps-u na mitinge pa mi nešto oni nisu mjerilo za poželjne stavove.
Pozdravite ih, pa dako se sjete da se pomole malo i za Rovcane.. Hriscanstva radi…;)
Moracani im se nisu nesto obrtali, no eto…
Hvala Lepo
Odlican Dezulovic
Spasimo srpske svetinje!
Odrastao sam na Kašunima podno Marjana, i najveće čudo mog dječjeg svijeta bila je crkvica svetog Jere s eremitažom svetog Cirijaka, malom isposničkom izbom uzidanom u pukotini visoke marjanske litice nad našom trošnom kućicom. I danas valjda u Cirijakovoj samici, na okviru prozora s čudesnim pogledom na široki modri svijet, stoji nevješto urezano moje ime, i godina sedamdeset i neka, iz vremena kad još nismo najbolje shvaćali koncept zaštite kulturne baštine.
Ta nevelika zazidana pećina s dva prozorčića meni je bila tajanstvena i nepoznata poput nepalskog nekog budističkog hrama pod visovima Himalaja. Nije onda teško zamisliti, a kamoli sjetiti se dječje očaranosti kojom sam nekoliko godina kasnije, na obiteljskom putovanju kod rodbine u Crnoj Gori, s magistralne ceste za Nikšić prvi put ugledao manastir Ostrog.
Da nije njegovih bijelo okrečenih ploha, zbog kojih bih se zapitao da li je to snijeg il’ su labudovi, ostroški manastir – visoko gore u orkanskim visovima nad dolinom Zete, poput orlova gnijezda organski stopljen u okomitu liticu Ostroške grede – putnik namjernik ne bi primijetio ni pred samom portom. U mom dječjem oku bio je tako baš poput našeg svetog Cirijaka, samo hiljadu puta viši, veći i nepojmljiviji. Iz podnožja planine vodio je tri-četiri kilometra dugačak vijugavi uski puteljak, kojim sam krivio vrat u uzaludnim pokušajima da gore, iznad naših glava, ugledam manastir uzidan u stijenu. Ponovno sam ga ugledao tek kad smo konačno stigli pod samu portu slavnog eremitaža, ostavši i bez ono malo daha što mi ga je nakon uspona ostalo.
U ono vrijeme, a bilo je to prije više od četrdeset godina, pravoslavni manastiri nisu bili mjesta masovnih hodočašća, i mi smo bili jedini gosti toga dana. Neobični neki bradati monasi, sasvim drugačiji od našeg fra Ferde, vodili su nas uskim prolazom do kelije svetog Vasilija Ostroškog i pećinske crkvice s njegovim moštima. Moj otac – stari komunist i inženjer – za to je vrijeme šetao kompleksom kao Bata Stojković onim drvenim mostom u ‘Ko to tamo peva’, pomno zagledao zidine urasle u stijenu i zadovoljno kimao glavom, više se nekako diveći inženjerskom čudu drevnih graditelja, nego budalaštinama o čudima svetog Vasilija.
Nije onda teško zamisliti, a kamoli sjetiti se nevjerice kojom sam prije koju godinu zabasao u Nikšić, pa nakon četiri desetljeća otišao ponovno vidjeti jedno od najvećih čuda mog djetinjstva, u međuvremenu izraslo u najpopularniji i najposjećeniji srpski manastir, nešto poput svetosavskog Međugorja, pa u proteklih deset godina temeljito restaurirano pod nadzorom stručnjaka iz Srpske pravoslavne crkve.
Prvi šok doživio sam shvativši da se do manastira sada može automobilom. Drugi šok doživio sam vidjevši pod manastirom veliko parkiralište zatrpano autobusima svih mogućih srpskih i crnogorskih registracija. Treći šok doživio sam uvučen u tijesnu gužvu nalik onima u kojima se čovjek nađe na ulazu u nogometni stadion. Četvrti šok doživio sam ugledavši na platou iznebuha podignutu nakaznu betonsku crkvu, poput onih kakve kod nas niču na prašnjavim gradskim periferijama.
Peti šok doživio sam pak ugledavši nadogradnju na mjestu konaka: kao vanbračno dijete iz pijanog seksa razuzdane i pomahnitale Đukanovićeve Budve s nakaznim Kusturičinim Andrićgradom, što je na putu Nikšić – Danilovgrad izgubilo kontrolu, sletjelo s ceste i zabilo se u Ostrošku gredu – tako je po prilici izgledao na okomitu liticu nalijepljen grozni betonski pseudovizantijski kompleks s dućanima i suvenirnicama.
Viđao sam već tako stručno restaurirane manastire i doživljavao slične šokove, istom rijetkom privilegijom svjedoka nedaleke prošlosti, iz vremena kad su te srpske svetinje bile na kraju svijeta, zapuštene i napuštene od vlastitoga stada. U tom davnom međuvremenu između djetinjstva i zrelih srednjih godina, kao student povijesti umjetnosti lutao sam Srbijom od manastira do manastira, radeći ambiciozni seminarski rad na temu ‘Srpska sakralna arhitektura srednjeg vijeka između Bizanta i romanike’: vidio sam tako, recimo, iznad Novog Pazara glasovite Đurđeve stupove, što su osamdesetih izgledali baš kao ruševine irskog dvorca Moydrum s omota albuma U2 ‘The Unforgettable Fire’, i vidio sam ih opet dvadeset godina kasnije, ‘stručno obnovljene’ u groznici iznenada probuđenog srpskog pravoslavlja. Nijem od užasa gledao sam sagrađeno i sve ono čega je u Đurđevim stupovima ikad bilo i ono čega tamo nikad bilo nije, sa sve odoka nadograđenim zidinama, suvenirnicama, kafanama, parkiralištem za autobuse i ražnjevima za prasiće.
‘Tajanstvene građevine u kojima se istočna mistika Bizanta slagala romaničkim slogom Zapada postale su tako tek trgovački lanac sa velikom ponudom svetosavske tradicije, a potom i kasarne srpstva: svaki je manastir bio srpski Alamo, preselivši se iz stručne literature, studija ozbiljnih znanstvenika i seminarskih radova nadobudnih studenata, u televizijske vinjete, neukusne brošure, novinske postere, kič monografije, naslovnice tabloida, turističke vodiče, plastične okvire, magnete za frižidere, naljepnice za pravoslavne taksije i etikete za manastirsku šljivovicu’, pisao sam u jednom tadašnjem tekstu, kao čovjek, drug i ateist duboko zgađen uništavanjem fantastične srpske graditeljske baštine. Pa ipak, nijedno me to međuvremeno iskustvo nije moglo pripremiti za šok kojim sam na koncu ugledao i sami slavni manastir Ostrog s crkvicom Vozdviženja Časnog Krsta i pećinskom crkvom Vavedenja Presvete Bogorodice.
Stoljetni eremitaž – koji sam onoga davnog djetinjstva gledao kao nepalski budistički hram pod visovima Himalaja – sada sam u oznojenoj masi zatekao izvana i iznutra čitavog salivenog betonom, iz kojega su virile željezne armature, plastične cijevi i električni kablovi. Baš kao da se neki švercer iz Danilovgrada dočepao đedove starine uz magistralnu cestu, naumivši u njoj urediti noćni klub Monastery za kamiondžije iz Albanije i đecu iz Nikšića – pa ga gladan para otvorio i prije nego što su majstori dovršili instaliranje ozvučenja za karaoke-partyje – tako je izgledao slavni stari manastir, obnovljen pod budnom paskom Mitropolije crnogorsko-primorske i glasovitog Riste Radovića, rečenog arhiepiskopa Amfilohija.
Toga sam se, eto, nadograđenog, betoniranog, devastiranog i nepovratno uništenog graditeljskog čuda u pukotini Ostroških greda sjetio prije nekoliko dana, bauljajući po južnoslavenskim portalima i vidjevši vijest o nekakvim protestima u Beogradu, ilustriranu fotografijom transparenata s natpisima ‘Spasimo srpske svetinje!’ i ‘Spasimo Ostrog!’.
Hvala Bogu i svetom Vasiliju Ostroškom, đe čuli i đe ne čuli: netko se konačno sjetio spasiti povijesno graditeljsko čudo na Ostroškoj gredi. Ili sam barem tako mislio dok nisam pročitao izvještaj i shvatio da zabrinuto srpsko svetosavlje uopće ne misli na katastrofalnu devastaciju spomenika nulte kategorije: riječ je bila o nekakvom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, aktu kojim crnogorski parlament – kako sam shvatio zabrinuto svetosavlje – pod krinkom slobode vjeroispovijedanja namjerava Srpskoj pravoslavnoj crkvi oteti stoljetne manastire na čelu s mitskim Ostrogom, pa ih u katastarskim knjigama prepisati na crnogorsku državu.
Na stranu što sam, ne budi lenj, pročitao prijedlog Zakona i uzalud u njemu tražio paragraf o otimanju manastira Ostrog i ostalih srpskih svetinja u Crnoj Gori: zapanjila me iznenadna briga vascelog svetosavlja za manastir koji su u deset godina takozvane restauracije – baš kao i desetine sličnih po zapišanom svetosavskom teritoriju – nepopravljivo uništili upravo njihovi arhiepiskopi i vladike.
Sve, naime, kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu – ili, još bolje, kamen po kamen rastavili i uglavili u okomitu liticu nekog od divovskih hotela iznad Budve, kao kockarnicu za Milove ruske i zemunske kolege, da im bude bliže dok s tetoviranih šija skidaju teške zlatne kajle i vješaju ih svome zaštitniku Vasiliju – ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve.
Možda je stoga zaista najbolje da se donese nekakav zakon kojim bi se drevni srpski manastiri oduzeli Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Spasimo srpske svetinje, spasimo Ostrog!
izvor: portalnovosti.com
edit: vidjeh da je @SKOJ stavio prije mene link na isti tekst
Grozno, nabusito I prostacki.
Stado, ovce, pa do primitivnosti jel.
Izvinite, ali ovaj tekst koji promovisete osim brutalnosti tipa gospodje iz 'njenog kraja' ne vrijedi boba.
Hvala Lepo
Večeras baš dosta ljudi na litiji u Podgorici. Nikad više. Ne mogu da uporedim sa šetnjama sa protesta "97 000" ali mislim da je definitivno više. Što je odlično. Mislio sam da će posle Božića biti sve manje ali totalno suprotno.
Sent from my ONEPLUS A6000 using Tapatalk
Ovako je u Iranu bilo 70 tih,tamo je prevladala vjerska vlast.
Crna Gora neće biti pravoslavna dzamahirija pa molebanišite dva puta sedmično narednih deset godina.
@holiday ima nas vise nego sto mislis, tesko da vam ovaj zakon moze proci.. P. S. Ovo nije Iran, nego CG.. I ne trazimo crkvenu vlast, samo da nam ne dirate sto je nase i prodajete.. Mislim da je to korektno..
Poslato sa VOG-L29 pomoću Tapatoka
Mediji kao mediji "par hiljada..."
holiday, greska… pocelo je sa zakonima u Teheranu nakon donosenja 4000 fatvi (zakona) iz Pariza.. 79...
Poceli ste represivne zakone za sve I svasta (a vidjeh I juce o nacionalizaciji private imovine bez znanja vlasnika, pa je privatnik postao samo korisnik), pa ovo oko pusenja - sikaniranje glasaca iz javnih prostora, pa naplate parkinga gdje se god moglo nacrtati za private firme, bez zakona a uz dovodjenje u zabludu prijetnjama,pa odnos prema klijentima institucija, pa menefregizam za ono sto je gradjanima potrebno, laze-maze, pa stavke za naplate boo energije, pa sve I svasta, a ovaj zakon o "slobodi" oduzemanjem onog sto im je propustanjem dato iha…
Prezir I otudjenje od naroda. Sila sticanjem politicke funkcije I sepurenje pred onima koji su ih doveli na vlast..
Pa ono "koga je vise".. Alo bre narod je vlasnik Drzave a ne politicki aparatchici sa represivnim zakonima. Zakoni su privremeni, nisu sveto Pismo, a narod je vjecan.
I onda, ko je zaista zelio ili zeli represiju ..."dzamahiriju"?
Presabiranje…
Hvala Lepo
@Rodion Romanovich pa ja kada kasem nsse, mislim na sve nas pravoslavne u Cg.. Jer mislim da smo isti narod, iste vjere.. Ovo sto oni misle da urade to nece ostati ni tebi ni meni, nego samo njima.. Ako ti je to u redu, onda...
Poslato sa VOG-L29 pomoću Tapatoka
A ko ti je rekao da ce ista da rade? Sta ti mislis da ce neko da da crkvu na tender pa ko da vise!? Ne slazem se sa ovim zakonom ali razgovarajuci sa vama sta idete ispred hrama vi u ogromnoj vecini i ne znate o cemu se radi, niti oko cega je spor. Cak ni po ovom zakonu te neke stvari koje vi mislite da su u opasnosti ne mogu se ostvariti. Bio jedan sta galami veceras kako hoce hram da uzmu a hram u Podgorici uopste nije sporan.
Ne smetaju mi ni litije, niti protesti, niti preuvelicavanja oko broja okupljenih ali bar znaj zbog cega si dosao.
To je jedna stvar, druga je da ni ovaj zakon nece opstati i da se nista promijeniti nece osim sto ce se kritii maskirati frazama kao ti sada kad si rekla da si mislila na nas pravoslavne jer ja kao pravoslavac u hramove SPC nisam dobrodosao i par puta vrlo jasno kazano od strane svjestenih lica sta misle o crnogorskoj naciji u tim istim hramovima.
@Rodion Romanovich Nisi ga dobro procitao, Hram u Pg nije sporan, Hram u Bar nije sporan, to su jedina 2 koja nisu sporni.. Zakon kaze, sve zemljiste i nekretnine do 1918 u Cg spadaju pod drzavno vlasnistvo, ako ne dokazes drugacije.. Sad mi ti kazi u ovoj "ppravnoj" drzavi kako ces da dokazes bilo sta sto njima ne odgovara? A prije svega, zar treba Mitropolija CRNOGORSKO primorska da dokazuje vlasnistvo Manastira Ostrog ili Djurdjevih Stupova.. Nemoj da pricamo o tome, jer zamisli sta mi trazimo, da potpisemo sa drzavom isti ugovor koji je Rimokatolicka Crkva u CG potpisala 2011 godine i Islamska zajednica prije stupanja ovoga zakona na snagu.. Eto sta mi trazimo, u pravslavnoj drzavi da potpisemo isti ugovor kao i druge vjerske zajednice..
Poslato sa VOG-L29 pomoću Tapatoka
@Rodion Romanovich Ti baš znaš oće li ovaj zakon ostati. Ili možda stvarno znaš, što bi značilo da si udbaš. A po pisanju i podsjećaš.
Sent from my ONEPLUS A6000 using Tapatalk