Nepobitna Pobjeda SPC nad Crnogorcima…
Jeste u neprolaznom stidu sopstvenom Crnogorskom Pravoslavnom Crkvom (CPC).
Jedan sam od rijetkih (još živih) koji je na sebi osjetio uticaje ideologija joje su se smenjivala nad ojađelom Crnom Gorom, od Drugog Svjeckog naovamo, i vremena kada ni neprikosnoveni pobjednici nijesu „preko koljena“ smjeli zabraniti vjeronauku koja je bila obavezna u dvije poslijeratne godine. Iskustvo koje posebno danas smatram veoma vrijednim, jer sam jasno mogao pratiti znaka u vremenu sve ove potonje pobjede SPC, koja je Crnu Goru preuzela skoro u potpunosti. U stvari, pravilnije je reći da su joj Crnogorci bez pogovora predali Crnu Goru dok je sve drugo svojevrsna gluma kojoj su Crnogorci itekako skloni.
Ipak bi najbolje bilo da opišem moje učešće u bogosluženju PCP na Dvorskom Trgu a ja zatekao u pošti u društvu daljeg rođaka, inače diplomiranog doušnika UDB-e. Kad smo se konačno našli ispred pošte, simbolika cjelokupne scene nije mi dala da se maknem s mjeste te oostadoh da posmatram provizornu binu okićenu zastavama ispred koje se bješe okupilo nešto naroda u očekivanju da Mitropolit Abramović otpočne službu. Posebnu grotesku u ovoj scenografiji predstavljao je Cetinjski Manastir u pozadini okićen trobojnicama a sa prostranig galerija nalakćeni popovi SPC sa dosadom a sigurno i podsmijehom pratili što se događa.
No vrhunac ovog historijskog događanja je bio u opštenarodnom ponašanju, koje sam i lično osjetio kad me je rođak, za rukav stao odlucno tegliti do ćoška uz siktavo ubjeđivanje da mi sa time nemamo ništa. U međuvremenu sam se osvrtao po trgu i glavnoj ulici, neugodno iznenađen u kojoj se mjeri prolaznici šunjaju i skrivaju u vratima okolnih kuća, iza drveća i ćoškova, ali su mi, kao najkreativniji, zapali za oko svi oni koji su dignutoga nosa prolazili ovom sramotnom scenom po onoj, „slučajno naljegli…“
Zato me nijesu začudili ni oni snimci nakon što je vlast kao“najavila“ zakon o vjeroispovijesti a vjerni narod SPC prijeteći kupio oko popa Miraša na koga su se zalijetale neke babe da bi ga onako iz zatrke, nepogrješivo – pljunule.
Budući da su se glumatanja slične vrste nastavila sa recentnim badnjacim i proslavama smrti Kralja Nikole, najbolje bi bilo vladajućoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi odat zasluženo priznanje za pobjedu koja se više nikako ne može dovesti u pitanje.
Evo ja, koji je, skupa sa D. Gvozdenovićem, unekoliko učestvovao u nesreknjoj obnovi CPC, svjesno i lično priznajem neprikosnoveni poraz „mrtvorođene“ Crnogorske Pravoslavne Crkve.
Avi ostali kakogoj ´oćete…
Ograde "obori" i sveprisutna UDBA
Od kad je SLUžBA, ovoga, kao i mnogo puta dosad, (ponosne-hm!) Cetinjane suvereno ućerala u „obor“ kojekakvih ograda i policijskih kordona, jeste znak da se ova naša priča i konačno primakla kraju. Malo ko može bolje, od mene (i Ivanbegovca), koji smo doživjeli momke poput onih koji su dali neprolazno ime restoranu „Tursko Groblje“, mogli bolje znati u kojoj mjeri je UDBA, naša neprolazna SUDBA, dok se Cetinje, u međuvremenu, nepodnošljivo „prenemaže“ da je historiska prijestonica, da ni Arkan ne bi pomogao da su oni, sa iskonskim pravom, uljegli i „s noge na nogu“ iz Cetinjskog Manastira, lepetnuli onih nekoliko popova Srpske Pravoslavne Crkve a da ih u tome nije spriječila neprolazna i svemoćna SLUŽBA, kao jedan od neprikosnovenih poluga CRKVE NAD CRKVAMA…