Quote:
Kad sam upisivao fakultet govorio sam dok ja završim biće bolje u zdravstvu. Završih fakultet, dobih svoj dinar (tačnije euro), neveliki, ali sladak jer je svoj. I govorio sam biće bolje. Radio sam nekoliko poslova u struci, dolazio i odlazio umoran, da bi s mirom mogao putovati, izlaziti, održavati auto, kupiti šta mi treba. Jer od osnovne plate baš ne može. Prođe par godina, dobih specijalizaciju. Taman se navikneš na bolje prihode i samostalan rad i onda zurück, opet đak i opet mala plata. Nešto malo ispod prosječne crnogorske. Odavno više ne govorim biće bolje. Jer neće. A zašto neće???
1. Država nema jasnu strategiju razvoja zdravstva.
To podrazumijeva da se napravi sadržajna i realna analiza mogućnosti i potreba. Da se nađe optimum u pogledu broja neophodnih ustanova, menadžera, ljekara, tehničara, nemed. kadra u odnosu na geografske, demografske, materijalne preduslove . Eto, apsurdno je da razvijamo skupu transplantologiju, a bebe umiru u porodilištu. Dalje, reforma zdravstvenih ustanova iako najavljena nešto se baš i ne događa. Na malom prostoru imamo veliki broj zdravstvenih ustanova i svaka svoju laboratoriju, Röntgen, ultrazvuk, eventualno skener, neki i op. sale, dalje svaka ima znatne materijalne troškove. Toliko rasipanje ni mnogo bogatije zemlje ne bi izdurale.
2. Zdravstvo je skupo.
Sadašnji crnogorski sistem zdravstva počiva na mizernom plaćanju zdravstvenih radnika. Pregled specijaliste u bolnici košta fond oko 4 evra. U privatnoj praksi je ta cifra od 5-20 puta veća. Zdravstveni radnici svojim jeftinim radom čuvaju socijalni mir zemlje i vlast na čelu. Medicinska sestra čisti ***** za 300-350 evra. Hirurg operiše za 600-700 evra mjesečno. Sve to narod na kraju pozlati, ali treba li i mora li tako? Vrijeme je nanomedicine i sve skupljih i naprednijih procedura u dijagnostici i liječenju. Crna Gora kao mala zemlja sa slabom ekonomijom i žalosnim ulaganjem u nauku je osuđena na uvoz tehnologija, aparata, obuku kadrova da bi bili u koraku sa svijetom. To košta dosta novca. Drugo, bilo kakvu sofisticiraniju vještinu da naučiš ili da prođeš obuku treba novca. I obično si osuđen na svoj budžet, osim ako nije nešto suštinski bitno na nivou Crne Gore. Pa plaćaj i uči.
3. Politika i zdravstvo.
Zdravstvene ustanove su meka partijskog zapošljavanja, skupljanja potpisa za majku svih partija, dodjela specijalizacija po političkoj liniji, hospitalizacija po političkoj liniji (kad je DPS iznad medicinskih činjenica). Menadžeri ustanova su političke figure koje pojma nemaju o menadžmentu, još ako su bahati eto problema koji se fino gurnu pod tepih dok neko ne umre. A kad se umre, onda se kreće u lov na doktore. Desi se tako da kakvom “glavonji” iz politike, biznisa, kriminala i estrade nastrada neko ili se teško razboli. Dižu se ljudi iz kreveta i pripravni i nepripravni, polijeću helikopteri, KCCG je samo usputna stanica. Oni se liječe po Francuskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj…
4. Krivi smo mi što smo ih pustili
Vlast je efektno umrtvila ljekarsku struku kao potencijalni izvor bunta. Jedan dio je uzela u svoje redove, ostale su pustili da muljaju, rade na crno, uzimaju čast od pacijenata. Ovo malo bukadžija im ne može naštetiti jer je esnaf u globalu u čengelama vlasti. U tom nepisanom non-agression paktu ljekari ćute ili tiho gunđaju, a država žmuri okicama. Ona sprdačina od štrajka prije tri godine je razotkrila stanje stvari. Pola protestuje, pola ne. Pola nosi bedž, pola ne. A u stvari niko tu nije konkretno ni štrajkovao. Povećanje plata 15 evra, pa onda par mjeseci poslije smanjenje 20 eura zbog krize, a sindikati potpisuju zabranu štrajka do 2015. Sindikat se kao buni, ministar kuka da nema para, onda se nađe đavolja crkavica i podijeli, odu na ručak svi skupa i aleluja. Mirna Bosna, samo što se nešto nije ni bunila mnogo, a? Šta rade POJEDINI ljekari? Pljuju kolege pred pacijentima, uče ih šta da rade kad odu kod drugog kolege, navlače pacijente u privatne ordinacije (“đe postoje bolji uslovi i dijagnostika”), nabijaju rivalitete, drže pristupe honorarnim poslovima da im ne bi umakao koji evro. Najgora klasa su kriminalci u bijelom, ali na sreću nema ih mnogo.
5. Narod je stoka
U pravom smislu te riječi. Jer plebs (glasačko tijelo) omogućava prethodnim tačkama da postoje. Narod podmićuje, juri veze, narod polemizira i zaključuje na osnovu čitanja wikipedije, priča komšinice ili sugestija malicioznih kolega. Narod brzo zaboravlja, jednom kad se sve sredi. Narod umije da vrijeđa, često iz nerazumijevanja sopstvenih prava i obaveza zaposlenih u zdravstvu. Narod ponekad i fizički napada zdravstvene radnike. Narod umire jer je neuk, i nespreman da ulaže u zdravlje, jer ne prepoznaje simptome, i ne javlja se ljekaru dok je stanje popravljivo, a čim je dobro vraća se starim navikama. Roka antibiotike čim zaslini, neće da se vakciniše jer je to neko napisao na internetu, guta bensedine kao bombone. No, svak je gospodar svog života, pa izvolite.