Tivatska Prevlaka ima veliki arheološki značaj
Pobjeda, 27.11.2005. Društvo
Tivatska Prevlaka ima veliki arheološki značaj
Žarište postrimske obnove na Crnogorskom primorju
Geografski nazivi „prevlaka“ odnose se na zemljouze, gdje su se barke mogle prevlačiti, radi skraćenja nekog zaobilaznog puta. Kada se oko „rata za mir“ proglašavalo da Prevlaka nikada nije bila hrvatska – očigledno su bila miješana dva takva naziva u Boki. Pod konavoskom Prevlakom podrazumijevano je istorijsko stanje tivatske Prevlake, ova zaista sa pravoslavnom tradicijom. S time što je – da bi zabuna bila potpuna – tivatska (zapravo krtoljska) Prevlaka tek od 60-ih godina postala opštepoznata pod nazivom „Ostrvo cvijeća“.
Ovom modernom nazivu sam i ja kumovao, kao tadašnji referent za urbanizam Opštine Tivat, i to povodom gradnje paviljonskog hotela na Prevlaci. Taj je bio građen beogradskom investicijom, po projektu isto nekog beogradskog biroa (ne sjećam se bližih podataka). Prilikom prvih obilazaka terena stanje je bilo sljedeće: mimoilazni kolski put je postojao između Tivta i Krtola, dok je po prilaznom poluostrvu vodila samo jedna staza. Ostrvo je bilo odvojeno muljevitim kanalom, sa nabačenim kamenjem, preko kojih se moglo koračati. Bregovito ostrvo je uglavnom bilo pošumljeno, bez agrarnog korištenja. Na vrhu se nalazila dobro održana crkvica Sv. Trojice iz ranog 19. vijeka, okrenuta arheolški razotkrivenim temeljima jedne bazilike. Još nešto dalje, nad visokom obalom je stajala jedna napuštena stara kuća. Osim toga, na prilaznoj strani ostrva nalazila se oveća ruševina. Vodovod je već postojao, nedavno sproveden od aerodroma, pa ispod mora do velikog ostrva sa klubom „Meditarane“.
Projektovanje izgradnje na Prevlaci obavljeno je u Beogradu, s tim što je meni povjereno trasiranje prilaznog puta do novog mosta, kao i rekonstrukcija ruševine, u koju sam ugradio tri mala apartmana. Osim toga, vršio sam nadzor cjelokupne gradnje, početno u saradnji i sa kotorskim arhelogom mr Jovanom Martinovićem. On je, međutim, digao ruke od tog nadzora, zbog nemoći, jer mu nije bio omogućen stručni rad.
A Prevlaka zaista ima obiman arheološki značaj. Koristim se mojim svojevremenim elaboratom za uređenje tog prostora: Brda sa Prevlakom. Karakteristično je da su do kraja srednjeg vijeka svi glavni spomenici tivatske opštine koncentrisani baš tu i u neposrednoj okolini. O ranoj naseljenosti tog atraktivnog prostora svjedoče okolni ilirski tumuli. U Solilima je pronađena arhaična grčka keramika. Rimskih spomenika ima na Prevlaci: fragmenti arhitektonske plastike od uvezenog alabaster-mermera, krovne tegule i dio jednog podnog mozaika sa ostacima zidova. Rimski žrtvenik, čuvan na krajnjem otoku arhipelaga, sigurno potiče isto sa Prevlake. Tu ima tragova i jedne rimske nekropole: primijećeni su fragmenti urni za spaljene pokojnike. Na Brdima isto ima nekih starih ruševina, viđeni su i zidovi u moru. Nešto dalje, na lokalitetu Pijavica, pronađena je rimska opeka sa žigom prekomorske industrije „TI PANSIANA“, a na Glavici i ostaci rimskog utvđenja. Po svim ovim tragovima sluti se da se ovdje nalazila nepoznata lokacija rimskog grada Akruvium.
Pomenuti mozaik, doduše već odranije poznat, pronašli smo ponovo u jednom kutu južnog podnožja ispod Sv. Trojice, prilikom zemljanih radova za jedan paviljon, kog smo odmah nešto izmjestili. Oko 2-3 kvadratna metra mozaika činili su jednobojni žućkasti kamenčići, vrlo slabo vezani, tako da su se prstima mogli vaditi. Stoga smo to mjesto opet prekrili zemljom. Jedan mali keramički poklopac za posmrtnu urnu identifikovao je Martinović – i danas ga čuvam.
Prevlaka je ostala takva ruševina, dok u 13. vijeku ne biva ponovo izgrađena kao mitropolitsko sjedište, na temeljima koje sada vidimo arheološki konzervirano. Nema sigurnog saznanja o tome kada je pravoslavni mitropolit napustio Prevlaku. Smatra se krajem 14. do sredine 15. vijeka. Sigurno je da je na Prevlaci opet bilo stradanja, od zemljotresa i opsada, ali su monasi tu još životarili do kraja 17. vijeka. Manastir je prije i poslije toga uglavnom služio kao majdan kamena. U pomenutoj napuštenoj kući, arheolozi su bili sakupili neke sitnije fragmente kamena i odlomke maltera sa freskama. Prilikom mojih dolazaka na Prevlaku, ti su predmeti bili lako dostupni, bez čuvanja.
Hrišćanski začetak
Prvi pisani pomen manastira nalazi se u pismu pape Klimenta VI caru Dušanu, 1346. godine, pod nazivom „S. Mićael de Tumba“. Ovaj nadimak upućuje na glavni centar kulta arhanđela Mihajla u Avranšu – jednom od najstarijih naselja francuske Normandije. Čini se da se hrišćanski začetak na Prevlaci još svodi na jednu rimsku građevinu, koju su prije 6. vijeka razorili Avari. Miholjski kult su obnovili benediktinci, a zna se da su oni bili glavni nosioci kulture ranog srednjeg vijeka, oslonjeni i na uzorno vođenu poljoprivredu. Po tome, Prevlaka bi bila žarište postrimske obnove na Crnogorskom primorju!
Otkud vojsci pravo da poklanja i rasprodaje "Ostrvo cvijeća"
Spomenuo sam već povod mojih dolazaka na Prevlaku, krajem 60-ih godina: tada je počela gradnja paviljonskog hotela, pod nazivom „Ostrvo cvijeća“. Koliko znam, skoro je svo zemljište bilo privatna svojina, samo sa nešto malo crkvene imovine. Na svaki način: vlasnik onog kućišta što sam adaptirao, žalio mi se lično zbog uzurpacije te ruševine, zajedno sa okolnim zemljištem - prilaznim prostorom na ostrvo. Sada sa iznenađenjem čitam da je vojska poklonila pola ostrva SPC, a drugu polovinu rasprodaje. Kako je vojska tu postala vlasnik, i otkuda pravo SPC da dograđuje kao konak onu svojevremeno napuštenu kuću sa arheološkom pohranom?
Biser ranosrednjovjekovne plastike
Prvobitna benediktinska crkva je vjerovatno uništena saracenskom najezdom 841. godine, da bi uslijedila novogradnja jedne preromanski bogato ukrašene crkve, svrhom sjedišta Zetske episkopije. Pa sad treba smisliti, zašto je i ova crkva propala? Razgrađena je po svoj prilici namjerno, da bi joj ukrasi bili raznešeni. U Kotoru je sačuvan jedan natpisni fragment na latinskom jeziku. No, najljepši je detalj ipak sačuvan tu, u crkvici Sv. Trojice.
To je jedna cijela parapetna ploča. Profesor Đurđe Bošković je bio došao iz Beograda da je fotografiše, uz moju asistenciju. Dugo smo se zabavili oko tog velikog kamena, rekao je, to je pravi biser ranosrednjovjekovne plastike. Inače, prilikom zemljanih radova naokolo, nailazilo se i na druge ukrašene fragmente – znam da su razneseni. Jedan malo veći komad sam prosto oduzeo od jednog radnika. Čuvam ga i ovdje prikazujem. To je po svoj prilici fragment neke izbušene prozorske ploče.
Stari grad Bar: Zapostavljeno nasljeđe, Tajne zakopane vjekovima
Stari grad Bar: Zapostavljeno nasljeđe
Tajne zakopane vjekovima
Ostaci Starog Bara nagovještavaju da se radilo o gradu izuzetne i produhovljene ljepote. Ali, ono što su stvorili preci, mi smo neopravdano zapostavili. Očigledno, slijepi pored očiju. Zato raduju pokušaji istraživanja Starog grada Bar, koji pod zemljom skriva mnogo više nego što smo zasad kadri i da naslutimo
Osobenost Starog grada Bara ogleda se i u njegovom položaju. Nije kraj mora kao ostali primorski gradovi, što mu daje posebno obilježje. Smješten je u podnožju Rumije, na krečnjačkoj stijeni, s pogledom na prostranu ravnicu koju je od vajkada kontrolisao utvrđenjem. Od praistorije pa do 19. vijeka.
I ostaci nagovještavaju da se radilo o gradu izuzetne i produhovljene ljepote. Ali, ono što su stvorili preci, mi smo neopravdano zapostavili. Očigledno, slijepi pored očiju. Zato raduju pokušaji istraživanja Starog grada, koji nudi možda mnogo više nego što smo zasad kadri i da pretpostavimo.
-Jedana od karakteristika Starog grada Bara njegova je dobra komunikacija s unutrašnjošću. Preko karavanskih puteva bio je dobro povezan s basenom Skadarskog jezera, odakle se priključivao srednjovjekovnim putevima zvanim ''Via de Zenta'' na kontinent. S druge strane, imao je luku koja je poslije Boke bila jedina pogodna za pretovar veće količine tereta. Takva pozicija omogućila je Starom gradu da procvjeta u 13. i 14. vijeku, -kaže za Republiku arheolog Mladen Zagarčanin.
Bogata istorija grada u ozbiljnim turističkim ponudama bila bi dragulj za hiljade turista. Podsjetimo da su Dubrovčani od svog Starog grada napravili kult. Ponos Dalmacije i čitave Hrvatske.
Možda će zvučati nevjerovatno, ali brojni razgovori s turistima pokazuju da malo njih zna i da postoji Stari grad Bar. Još je nevjerovatnije da ima Crnogoraca koji dolaze u Bar, a da ne znaju za ostatke među ambijentalnim zidinama.
-Ako se uzme u obzir istorijski i kulturni značaj koji je imao, zatim njegova monumentalnost i mogućnost turističke prezentacije, Stari grad Bar nemjerljivo je mnogo zapostavljen. One koji se bave njime i osjećaju njegovu vrijednost te zapostavljenosti, prosto boli -ističe Zagarčanin.
-Zamislite grad koji se prostire na preko četiri hektara, sa svih svojih 600 javnih, profanih, sakralnih i vojnih građevina. Pomnožite to sa 2.800 godina njegove dokazane materijalne kulture. Bez sumnje, radi se o jednom od najvećih arheoloških lokaliteta u Evropi.
-U prošlosti su veliki radovi izvedeni u cilju njegove fizičke zaštite. To je bilo vrijeme velikih investicija o kojem danas možemo samo da sanjamo. Ukoliko želite novac i dobru kadrovsku strukturu, koje ovdje nema dovoljno, morate ponuditi stvarno valjan razlog zašto bi stručnjaci došli i istraživali Stari Bar. Na taj način, ipak ne baš lako, došlo je do saradnje s univerzitetima iz Venecije i Kembridža, te Arheološkim institutom u Beogradu. Na našu, odnosno sreću grada, počelo je nešto da se dešava i to veoma pozitivno -rekao je Zagarčanin.
Konačno su počela istaživanja Starog grada, koja već daju valjane rezultate. Ipak, kad nešto konačno krene uzlaznom linijom, javlja se ''balkanski sindrom''. Peripetije, ometanja, komplikacije…
-Na žalost, moramo da pokažemo našu drugu stranu. Stranu koja nam kopa lagume, potkopavajući sigurnost a ponekad i vjeru. Tako na svijetlo dana isplivava poslovična ljubomora, praćena jeftinim podmetanjima. Od ljudi koji se tobože bave zaštitom. Preko novina dobijamo prijetnje kako će univerziteti biti tuženi, a ''samovoljni kopači'' će se naći iza rešetaka. Moram istaći da posao na istraživanju rade ozbiljne institucije iza kojih stoje ministarstva, koja su položila garancije pa ne moraju da strepe da će ih poluobrazovani advokati i arhitekte juriti po Starom gradu, šireći priče kako su to ''privatna iskopavanja'' -kaže Zagarčanin, ističući da je u ovogodišnjim istraživanjima otkriven najstariji vizantijski horizont, otkopan jedan objekat sa slojem iz dukljanske države (period od 11. do 12. vijeka), koji do sada nije bio ni konstatovan ni na jednom mjestu u gradu i urađeno fotogrametrijsko snimanje crkve sv. Đorđa.
-Istovremeno smo radili i na izradi knjige Stari Bar-arheološki materijal iz vremena Otomanskog carstva. S knjigom Stari Bar istraživanja 2005, to će biti ukupno peta knjiga za tri godine - kaže Zagarčanin.
-Naše knjige nalaze se u preko 400 biblioteka u svijetu. Otkrili smo mnoge lijepe predmete i konstatovali istorijski veoma intrigantne stvari, koje će da zamisle naučnu javnost. Završili smo rad na proučavanju ishrane u srednjem vijeku, što se prvi put radi u Crnoj Gori. Takođe, završili smo tehničku obradu materijala iz turskog perioda. Konzervirali preko 500 premeta od metala, stakla i keramike, rekao nam je Zagarčanin.
S Ministarstvom kulture Crne Gore, uz pomoć SE u okviru regionalnog programa za kulturno nasljeđe jugoistočne Evrope, urađena je preliminarna tehnička procjena, što bi bio uvod u buduću studiju izvodljivosti.
-Imali smo materijanu i moralnu podršku SO Bar. Moram naglasiti da je 20 arheologa iz Italije, Engleske, Slovenije, Makedonije imalo dobre uslove i srdačan doček. Sada radimo na studiji, koja bi omogućila što bolji vizuelni kontakt između posjetilaca i Starog grada a to podrazumjeva i neke druge načine prikazivanja i prezentacije -kaže Zagarčanin, uz nadu da će u 2006. godini interesovanje za Stari grad pokazati i drugi univerziteti, što bi omogućilo nova otkrića.
Biljana Boljanović
........................nastavak.................. ........
Troja, san i stvarnost
Regionalni zavod u Kotoru je u saradnji sa Pra i protoistorijskim odjeljenjem Univerziteta u Cirihu (Švajcarska) izveo sistematska istraživanja tumula Velika Gruda od 1987. do 1989. godine, a dragocjeni nalazi iz ovog tumula i njegovog parnjaka Mala Gruda, istraživanog 1970-1971. godine, bili su na velikoj svjetskoj izložbi "Troja, san i stvarnost" u Njemačkoj (Štutgart, Braunšvajg i Bon), zajedno sa nalazima iz Hisarlika u Turskoj, iz Grčke, Španije i Italije.
Nadalje, u sklopu svojih godišnjih planova rada, a u cilju stvaranja baze podataka za izradu arheološke karte opštine Kotor, arheolozi Regionalnog zavoda iz Kotora Vilma Kovačević i mr Jovan Martinović su od 1994. do 1998. godine izvršili revizionu reambulaciju i rekognosciranje sjevernog područja Opštine (Crkvice, Krivošije, Dragalj), a posebno njenog jugoistočnog dijela (Donji Grbalj), pa Krtola i Luštice u tivatskoj, odnosno hercegnovskoj opštini, za koje je ovaj Zavod takođe nadležan. Pored upisivanja neophodnih podataka (prečnik i visina tumula), areal prostiranja keramičkih ulomaka, pravac pružanja zidova, na primjer), ekipa je vršila precizno kartiranje lokaliteta na aerofotogrametrijskim kartama velike razmjere 1:5000 (takozvana osnovna državna karta). Pri tom su brojne crkve služile kao osnovni reperi za lociranje pojedinih lokaliteta (udaljenost, smjer strana svijeta itd.), tim više što su pojedini crkveni objekti podizani u neposrednoj blizini kamenih tumula kao logičko nasljeđivanje kultnih mjesta.
Jovan Martinović, Vilma Kovačević
ARHEOLOGIJA JEDNOG NENASELjENOG GRADA, STARI BAR
Mladen Zagarčanin:
ARHEOLOGIJA JEDNOG NENASELjENOG GRADA, STARI BAR
Kasnosrednjovjekovni lokalitet je ne samo biser crnogorske kulture nego je s pravom ponos evropske i svjetske kulturne baštine
Biser crnogorske kulture
Da je Stari grad Bar uvjek neiscrpna arheološka priča, dokazali su rezultati istraživanja koji su i ove godine, publikovani u knjizi koja nosi simboličan naslov: Arheologija jednog nenaseljenog grada, Stari Bar projekat 2005.
Grupa autora, mladih arheologa iz ekipe profesora Saura Đelikija, šefa katedre za klasičnu i srednjovjekovnu arheologiju na univerzitetu Ka Foskari u Veneciji, objavila je u ovoj publikaciji rezultate istraživanja iz prošlogodišnje kampanje. Na 136 strana, jedne veoma moderno koncipirane naučne publikacije posvećene arheologu Milanu Praviloviću, sažeta je priča o 25-o dnevnom radu na možda najvećem kasnosrednjovjekovnom lokalitetu u Evropi, koji je ne samo biser crnogorske kulture nego je s pravom ponos, kako je to rekao profesor Đeliki u noći prezentacije knjige, evropske i svjetske kulturne baštine.
Prošle godine vršena su multidisciplinarna arheološka istraživanja u Starom gradu Baru. Pod pokroviteljstvom univerziteta u Veneciji i Kopru, oko dvadeset učesnika iz Italije, Engleske, Slovenije, Srbije i Crne Gore, obavili su najopsežnije arheološke studije od 50-tih godina, kada je, pod vođstvom profesora Đurđa Boškovića vršeno i poslednje veliko proučavanje ostataka ovog drevnog srednjovjekovnog grada.
Prvi glavni cilj istraživanja, koji je vodio iz nekoliko hronološki odvojenih pravaca, objedinio se u jednu cjelinu, a to je utvrđivanje početka urbanizacije ovog grada, odnosno odgovora na pitanje kada je u stvari nastao ovaj čudesan grad. Drugi cilj, nešto pasivniji, bio je usredsređen na proučavanje strukturalnih pitanja vezanih za socio demografske preobražaje jedne ili više abitativnih cjelina. Prostim rječnikom govoreći: na koji način se jedna srednjovjekovna palata, manastir, ... transformisala u vrijeme Otomanske uprave i šta je dovelo do takve transformacije? Da bi se došlo do odgovora na ovo pitanje odabran je metod proučavanja na osnovu uzorka. Na ovakav način se iz logično odabranih cjelina moglo izvući nešto što će poslužiti kao dobra polazna tačka za dalja proučavanja grada, što je na kraju urodilo plodom.
Sistemom uzoraka odabrana su i istražena tri objekta različitih arhotektonskih, funkcionalnih i drugih vrijednosti: ranosrednjovjekovna fortifikacija- kula 112, manastir iz 13-14 vijeka, i jedan privatni objekat (osam), takođe iz srednjeg vijeka. Rezultati su bili začuđujuće dobri, i na neki način se može reći da su utvrdili jedan stabilan pravac budućih istraživanja.
Iskopavanjem kule 112A, dokazano je da grad dobio svoju prvu pravu fortifikaciju tek u 8-9 vijeku što involvira mnogo drugih istorijskih zaključaka koji se nedvosmileno podudaraju sa materijalnim dokazima. Određivanje vremena nastanka plukružnih kula utvrđeno je na osnovu analize radioaktivnog ugljenika ili tzv. metodom C14 kao i na osnovu komparativnih metoda iskopanog materijala koji se uklapa u opštu sliku nalaza iz ovog vremena.
Najinteresantniji arheološki nalazi u kuli su svakako ostaci slovenske grnčarije iz istog perioda što obogaćuje naše znanje o prisustvu naših predaka unutar zatvorenih romejskih cjelina.
U vrijeme konsolidacije tematske uprave u Vizantiji, mjesto na kojem je zasigurno posvjedočeno postojanje ilirske gradine u gvozdenom dobu, kao i postojanje neke vrste staništa u kasnoj antici, počinje da dobija svoje pravo i prvo utvrđenje na koje se nadovezala cijela matrica sistema odbrane u srednjovjekovnom periodu. U početku to je navjerovatnije bilo utvrđenje nalik onom na Martinićima Gradini, sa potkovičastim ili polukružnim kulama u čijem središtu je bila episkopska crkve sa staništima, da bi kasnije prerastao u jedan od centara srednjovjekovlja na Južnom Jadranu.
Iskopavanja objekta osam su se izvanredno nadovezala na proučavanje ostataka kule 112A. Pažljivim i sistematskim istraživanjem u okviru dvorišta ispred crkve Svete Katarine dokazano je ne postojanje južnog bedema sve do 13. vijeka. Takođe, utvrđeni su ostaci drvenih staništa iz vremena koje je prethodilo ovom, i koje se nadovezuje na period od 10. do 12. vijeka. Ipak, u ovom prostoru, najznačajniji nalazi jesu gorobovi, koji pripadaju dosada najstarijem posvjedočenom groblju u okviru grada. Grobovi su datovani u period sa kraja 11. i početka 12. vijeka takođe na osnovu metode C14.
Grad je počeo da se ekonomski budi na prelazu iz 12. u 13. vijek, što je profesor Đeliki izvanredno objasnio na osnovu luksuzno rađenih keramičkih posuda, koje su importovane iz južno i sjevernoitalskih radionica. To su uglavnom slikane posude koje je u određenom trenutku mogao da priušti samo jedan malo imućniji socijalni koji se u međuvremnu obogatio trgovinom mineralnim i prehrambrenim resursima koje gravitira prema kontinentalnom zaleđu. Ovu keramiku su u posebno određenom poglavlju proučile Erika D’Amiko i Speranza Fresia koje su takođe bile autori i poglavlja o gruboj keramici slovenske produkcije kao i keramici iz perioda otomanske uprave.
Da je multidisciplinarnost jedino rješenje za pravilan pristup modernoj metodologiji istraživanja pokazuje i poglavlje u knjizi koje su napisala dva docenta sa Univerziteta u Kembriđu, Kriš Seta i Aleks Polkovski. Kao stručnjaci na polju arheozologije srednjeg vijeka, ova dva naučnika su napisala članak o ishrani na osnovu pronađenih životinjskih kostiju iz objekta 161, koja su obavljena 2004. godine. Ovo je prvi rad posvećen svakodnevnom životu i otpacima koji su se dosada u našoj medijevalnoj arheologiji uglavnom bacali. Koliko je značajan i ovaj segment poznavanja prošlosti jasno pokazuju rezultati studije. Na prvom mjestu to je izdvajanje pripitomljenih i divljih životinjskih vrsta koje su slučile za prehranu. Sa druge strane postoje generalni zaključci koji se oslanjaju na statistiku. Takoje npr. uprkos blizini mora, i bogatstvu hrane koje ono pruža, izveden zaključak da je Bar više kontinentalni grad, jer se oslanjao najviše (kroz obije epohe, i srednjovjekovnu i tursku) na meso kao primarnu hranu i slatkovodnu ribu a vrlo malo na „morske plodove“
Posljednje poglavlje je posvećeno skulpturi grada od antike do srednjeg vijeka.
Uprkos problemima koji su pratili prošlogodišnja arheološka istraživanja, rezultati su privedeni kraju. Pred nama je treća knjiga koja se opet distribuira kroz mnoge evropske i svjetske biblioteke i to je ne samo veliki doprinos nauci, u smislu proučavanja naše „medijevane Pompeje“ već je i veoma dobar marketing za upoznavanje međunarodne javnosti o crnogorskom kulturnom bogatstvu. Kada se uzme u obzir da je sada u toku i treća kampanja arheoloških istraživanja grada, onda je naš uspjeh tim veći jer sledeće godine će izaći i četvrta knjiga iz naslova Stari Bar, Arheološki projekat.
Proučavanje Pompeje
Jedan od najiteresantnijih djelova grada jeste prostor koji se nadovezuje na crkvu Svete Venerande 45. Ovdje je prof. Bošković pretpostavio postojanje manastira, ali pravih dokaza za njegovu tvrdnju nije bilo. U početku ovdje je postojao samo istočni dio odbrambenog zida sa kulom, da bi se u srednjem vijeku ovdje razvili objekti koji su u otomansko doba pretrpjeli velike transformacije. Tako se na mjestu koje po dispoziciji prostora može da odgovara nekoj cenobijalnoj zajednici transformisao prostor neke od turskih aristokratskih familija. Na osnovu jasno definisanog arheološkog materijala u stratigrafski zatvorenim cjelinama bilo je moguće i polarizovati periode glavnih pregradnji; prva u 17 i 18 vijeku a druga u 19..
Sve radove na iskovapavanjima i proučavanju arhitekture obavila je ekipa na čelu sa dr. Diegom Kalaonom, dr. Fulviom Baudom Elenom Grandi i Korinom Bagato.
Arheolog MiloŠ PetriČeviĆ, Pionir Aero-arheologije U Crnoj Gori
ARHEOLOG MILOŠ PETRIČEVIĆ, PIONIR AERO-ARHEOLOGIJE U CRNOJ GORI
~ Aeroprospekcijom otkrili mnogo novih lokaliteta o kojima ne postoji zvanična evidencija, a zub vremena i ljudska ruka polako ih devastiraju
Kopa po istoriji iz vazduha
Aero-arheologija u Crnoj Gori kao multidisciplinarni pristup, koji je veoma popularan u svijetu, kod nas je "u povoju", ali obećava bolje dane za ovu naučnu disciplinu.
Savremeni metodološki pristup otvora mogućnost cjelovitog sagledavanja arheoloških lokaliteta na tlu Crne Gore, njihove uzajamne povezanosti i upoređivanja sa nalazištima u regionu.
Diplomski rad mladog Kotoranina arheologa Miloša Petričevića, "Mogućnosti aeroprospekcije i Geografskog informacionog sistema aplikacije", nedavno je privukao pažnju crnogorskog Društva arheologa. Petričević je student Filozofskog fakultetu u Beogradu, katedra za arheologiju, čiji je mentor Nenad Tasić, a po prvi put kod nas spojio je digitalni model reljefa i daljinsku detekciju arheoloških nalazišta, na konkretnim snimcima praistorijskih utvrđenja, gradina i tumula na potezu od Platamuna i Donjeg Grblja do Luštice.
- Savremena GIS-aplikacija je računarski program u kome skladištimo sve prostorne informacije vezane za aero-fotografije i topografske karte, na kojima vršimo mapiranje arheoloških lokacija, trodimenzionalnom analizom infra-crvenih i satelitskih snimaka i skeniranja. Dugo se zapostavljala makro-situacija u arheologiji, nedestruktivni metod, a istraživanja se fokusirala uglavnom na fizička iskopavanja. Aeroprospekcijom smo otkrili još mnogo novih lokaliteta - kaže mladi arheolog pokazujući aero-snimke sa ucrtanim gradinama pod radnim nazivima "Ograđena gomila", "Kovačeva gomila", "Gradišta", "Velja gora", "Grabovac", "Sveti Arion", "Vrtača, Negaljevići", sa brojnim lokalitetima nekropola pod tumulusima, rimskih vojnih građevina i skorašnjih ljudskih tvorevina.
Mnogo je lokaliteta, zvanična evidencija još ne postoji, a zub vremena i ljudska ruka polako ih devastiraju. Milošev rad začetak je izrade arheološke karte Crne Gore.
- Cilj Društva arheologa je da se napravi kompletna arheološka karta Crne Gore, gdje ćemo moći da izvršimo bezbroj analiza - odnose u kojima stoje određeni lokaliteti, horizontalnu rasprostranjenost i koncentraciju neolitskih, paleolitskih i bronzanodopskih lokaliteta i njihovo mapiranje, a na terenu da proučimo u kakvom su stanju i mogućnost njihove zaštite. Za GIS-analizu makro situacije potrebne su vertikalne fotografije u serijama od prije 50 godina, odnosno što starije, to bolje. Takođe, i sve što ima u arhivama, jer tlo se vremenom mijenja, a čovjek i sam remeti neki prirodan slijed. Poslije toga sa aparatom se ide u avion i prave fotografije, a za detaljne analize i mape potrebni su nam računari, softveri i podloške, vazdušni snimci, topografske, geološke, hidrološke i ostale geografske karte - objasnio je Miloš Petričević.
On kaže da se mapiranje lokaliteta mora posmatrati u jedinstvenom praistorijskom arheološkom korpusu, povezano sa arheološkim kartama regiona - neki od susjeda imaju svoje karte, ali mi to još nemamo.
- Želja mi je da specijalizujem praistorijsku arheologiju - kaže Miloš.
Prije par godina on je kotorskoj javnosti predstavio trodimenzionalnu rekonstrukciju prvobitne crkve - martirijuma sv. Tripuna Rotunda, koju je realizovao u saradnji sa Mihajlom Čelanovićem i Dušanom Vulekovićem.
Korisna saradnja
U istraživačkom radu koji je trajao pune dvije godine, Petričević je koristio vertikalne fotografije snimljene iz aviona, koje mu je ustupio Vojno-geografski institut u Beogradu, sarađivao je sa Darjom Grosman, profesorkom na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, Nikolom Stripčevićem, predavačem na Katedri za antropologiju pri Univerzitetu Santa Barbara u Kaliforniji (porijeklom sa Luštice), prof. Branislavom Trivićem sa Katedre za rudarsko-geološka istraživanja u Beogradu, te stručnjacima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore u Kotoru. Pomogao mu je i prof. Lodeko Račkovski, sa Odsjeka za aero-arheologiju pri Institutu za praistoriju u Poznanju.
M. D. P
"Danas", ponedeljak, 8. januar 2007.
Željko Milović: Mleci u posjeti drevnim precima
Ekipa arheologa sa venecijanskog univerziteta Ka Foskari i prošle je godine, treću sezonu zaredom, otkopavala u tvrđavi u Starom Baru. Radovima je rukovodio dr Sauro Đeliki, profesor na četiri univerziteta, jedan od najvećih svjetskih medievalista. Saradnja barskog Zavičajnog muzeja i evropskih univerziteta započela je prije četiri godine u Kopru, nakon skupa arheologa u okviru projekta "Baština Serenisime". Prioritet istraživanja, među nekoliko desetina lokaliteta duž Mediterana, dobio je Stari grad Bar, "jedno od najvećih nepoznanica u sveukoupnoj evropskoj kulturnoj baštini", kako je navedeno u zaključku sa skupa.
"Stari Bar je jedan od najznačajnijih lokaliteta u Evropi, jer je faktički konzerviran na nivou 19. vijeka, te je kao takav raj za arheologe", veli on, dodajući: "Nije se mnogo razlikovao od Ulcinja, Budve i drugih naselja na obali, ali je grad ostavljen i napušten nakon 1878, tako da je mnogo lakše arheološki projekat raditi ovdje, nego u gradu koji je nastavio da živi".
Prošlogodišnja ekspedicija je bila multinacionalna i brojala je 15 ljudi, od čega četiri doktora nauka. Dvanaest je Italijana, jedan Španac, dva Engleza, a dio tima su i studenti iz Bara, uz arheologa Mladena Zagarčanina, kustosa barskog Muzeja koji je iskopavanjima prisustvovao u svojstvu domaćina. "Istraživanja su se nastavila po programu iz 2004. godine, i odvijala su se u dva pravca. Prvi je obuhvatao rekonstrukciju istorije stanovanja na ovom mjestu od praistorije do danas, a drugi aspekt je analiza promjena koje se dešavaju unutar habitativnih prostora svakodnevnog života kroz stoljeća, od sigurno potvrđene vizantijske faze, preko faze vladanja lokalnih feudalaca, zatim venecijanske faze, do turske vladavine", kaže Đeliki.
Mladen Zagarčanin, kustos barskog Muzeja, kaže da je ekspediciju prošle godine ponovo poslužila sreća. "Na samom ulazu u grad, u unutrašnjosti kuće pronađeno je groblje iz 13. vijeka, naslonjeno uz ostatke arhitektonske cjeline koja je gotovo sigurno bila crkva. Groblje je smješteno na staništu iz gvozdenog doba prepunom keramike iz sedmog vijeka prije nove ere", veli on.
Zagarčanin navodi da je groblje, pronađeno pretprošle godine, metodom C14 sa sigurnošću datovano u doba Vojislavljevića, prve crnogorske dinastije. Uz to, po prvi put u Crnoj Gori rađena je analiza ostataka biljnih vrsta korištenih u ishrani, i vrsta drveta korištenih u izgradnji objekata. Rezultati ovih istraživanja, kojim je rukovodila arheobotaničar Aleksandra Forti, biće publikovani, pored ostalih novih saznanja, u Zborniku o radovima u Starom Baru koji nekoliko godina zaredom publikuje Univerzitet Ka Foskari.
U arheološkoj ekspediciji se nadaju da će iduće godine moći u tri dimenzije rekonstruisati izgled rane fortifikacije grada, jer su pronašli i drugu vizantijsku kulu, oko koje se decenijama spori naučna javnost. Sada znaju, kažu, pravac kretanja bedema, i njihov izgled odgovara Martinićima i vizantijskim gradovima u Albaniji. I prošle je godine projekat arheoloških iskopavanja u Starom Baru u cjelosti finansiran od strane Evropske unije, Provincije Veneto i Ministarstva inostranih poslova Italije. Velika je sreća što se, nakon pretprošlogodišnjih mučnih scena oko nadležnosti crnogorskih institucija za ovaj lokalitet i prijevremenog prekida radova, u projekat uključila i jedina mjerodavna instanca - podgorički Centar za arheološka istraživanja. Time je mlada država pokazala da joj je stalo da se Stari Bar na ovaj način promoviše u svijetu kao vanredno zanimljiv arheološki lokalitet.
http://www.danas.co.yu/20070108/kultura1.html#10
"Pobjeda", 07.07.2007., KULTURA I DRUSTVO
Vilma Kovačević: Segment kulturnog nasljeđa, Arheološki lokaliteti
U opštem civilizacijskom i istorijskom nasljeđu Mediterana, antičke kulture predstavljaju vrijednost, koja se trajno sačuvala u svojoj snazi, ljepoti i dubokom humanističkom smislu
Blago antičke Boke
Arheološki lokaliteti, kao segment kulturnog nasljeđa, od izuzetnog značaja za istoriju i kulturu jednog naroda u našoj državi su veoma malo iskorišćeni. U bogatim arheološkim slojevima našeg okruženja, nalaze se materijalni ostaci starijih civilizacija, koje su baza za civilizacijski kontinuitet, koji smo naslijedili i na njima izgradili sopstveni kulturni identitet. Područje Crne Gore, a posebno Boka Kotorska predstavlja jedan od najbogatijih arheoloških resursa u Evropi. Mediteransko okruženje koje je pulsiralo starim civilizacijama, imalo je svoj odraz i na našim obalama. U opštem civilizacijskom i istorijskom nasljeđu Mediterana, antičke kulture predstavljaju vrijednost, koja se trajno sačuvala u svojoj snazi, ljepoti i dubokom humanističkom smislu. Refleksije antičkih civilizacija su se rasprostirale duž obale Mediterana, u početku su do nas dopirale trgovačkim putevima starih Grka, moreplovaca. Kasnije, osvajački pohodi Rimljana donose novine u načinu života i kulturi.
Prvobitni interes starih Grka je bio prvenstveno trgovački kako zbog plasiranja svojih proizvoda, tako i za nabavkom sirovina, naročito rudnih. I ostali autohtoni proizvodi, naročito so, bila je jedna od interesnih sfera za dolazak u Bokokotorski zaliv. Svjedočanstva o ovim putovanjima i plovidbama ostala su zapisana u djelima antičkih pisaca koji su nam dragocjeni za proučavanje istorije i civilizacije antičkog perioda. Pored ovih pisanih izvora, veoma su dragocjeni, odnosno neizbježni, matrijalni izvori, kroz koje dolazimo arheološkim iskopavanjima. Sintezom ova dva izvora dolazi se do sigurne naučne interpretacije. Boka Kotorska je po svojim karakteristikama, klimatskim uslovima, konfiguraciji terena, moru koji čini zaliv pogodan za život i komunikaciju sda svijetom, uvijek bila pogodna za život ljudi. Zbog toga je bila naseljena od iskona. To potvrđuju mnogobrojni arheološki lokaliteti iz svih perioda. Jadransko more su stari Grci nasljednici Egeokritejaca, poznavali još prije prvog miloenijuma p.n.e. Već u 7. vijeku p.n.e. pjesnik Alkman spominje jadranske Enete, a Herodot spominje da su Fokejci biloi prvi Heleni koji su prošli u Jadransko more. Izvjesno je da su Grci u 6. vijeku p.n.e. plovili po Jadranu i zalazili u njegove sjeverne krajeve. Hekatej zna za grad Adriju koja se nalazila na moru i po kojem je Jadransko more i dobilo ime. I u 5. vijeku p.n.e. Grci dobro poznaju Jadran, što se vidi iz pisanja Herodotovog, gdje on dobro razlikuje Enete na Jadranskom moru od onih koji su bili susjedi Grka.
Antički mit koji govori o legendarnom osnivaču beotske Tebe Kadomsu i njegovoj ženi Harmoniji dovodi se u direktnu vezu sa Bokom Kotorskom. Pseudo Skilaksov "Periplus" iz 4. vijeka p.n.e. pominje Risan, gdje kaže da su ilirsko pleme Enheleji bili nastanjeni u Iliriji kod Rizona i Rizinske rijeke gdje su se nalazile stijene Kadmosa i Harmonije. Mitologija o Kadmu govori da je u Tebi srećno živio sa Harmonijom, koja mu je rodila petoro djece. U dubokoj starosti supružnici su bili prinuđeni da napuste grad; prepustili su presto unuku Penteju, a zatim otišli u zemlju Enhelejaca. Proročište je objavilo da će Kadmo i Harmonija, na volovskim kolima i u vidu zmija, predvoditi silnu varvarsku vojsku, koja će pobjeđivati dok ne pokuša da otme delfijsko blago. Kadmos je izvojevao pobjedu nad Ilirima i zagospodario njihovom zemljom. Harmonija je tu rodila sina Ilirija.
Jedan od najboljih poznavalaca geografije i etnografije starog vijeka Strabon, daje nam najiscrpnije podatke o dijelu naše obale u svojoj "Geografiji", i kaže da se poslije obale Plereja i Ardijeja nalazi Risanski zaliv kojeg on naziva "Sinus risonicus", na čijim obalama leži grad Ridzon i drugi gradići. Od rimskih pisaca o ovom djelu naše obale pisao je Plinije i Klaudije Ptolomej. Plinije, opisujući put od Epidaura do Ulcinja, nabraja gradove koji se nalaze na tom putu: "ab Epidauro sunt oppida civium Romanorum Rhdžinium, Acruium, Butua, Olcinium... Plinije takođe tvrdi da su duž obale od Epidaura do rijeke Drilon (Drim) postojala mnogobrojna grčka naselja koja su u njegovo vrijeme već pala u zaborav. Naročito se pominje grad Acruium, pored Risna, koji se kod njega zove Rhidžinium. Nabrajanje gradova i naselja u Boki Kotorskoj u antičkom periodu je prisutno kod antičkih pisaca i uglavnom se spominje Risan, Budva i Akruvium negdje između ova dva grada. O ubikaciji ovog grada u arheološkoj nauci su mišljenja podijeljena. Pojedini naučnici (P. Mijović) ga smješta na mjesto današnjeg Kotora, i to argumentuje kako starim nalazima tako i nalazima antičke kamene plastike u postzemljotresnim radovima u starom gradu Kotoru. Drugi autori i istraživači antičke arheologije (J. Martinović), Acruvium lociraju u plodnu ravnicu Grbalj, i eventualno na mjesto današnjeg Bigova. Aplonije Rodski u svom djelu "Agronautika" iz 3. vijeka p.n.e. pominje naseljavanje nekih Kolhiđana na ilirskoj rijeci u oblasti Enheleja, gdje se nalazi grob Kadma i Harmonije. Već je u nauci dokazano da se ovdje ne radi o rijeci već o Bokokotorskom zalivu.
Priča o argonautima je veoma stara i događaj se imao zbiti negdje prije 1200. godine p.n.e. Agronauti grčki junaci, koji su pod Jasonovim vođstvom, oplovili Kolhidu da bi se domogli zlatnog runa, ime su dobili po lađi Argo. Njihov dugi plovidbeni put, pun raznih opasnosti i iskušenja opisan je po raznim verzijama. I o povratku postoje nekoliko predanja. Jedan od njih kaže da su se od zapada kretali rukavcem Dunava (Sava), odakle su morali da nose lađu na ramenima, ili da je guraju na oblacima, sve do jedne rijeke koja se uliva u Jadransko more. Grci su ploveći od iskona Jadranskim morem preuzeli i jantarski put od svojih prethodnika koji su dobro poznavali jadransku obalu. Jantar je kopnenim putem dolazio do sjevernih obala Jadrana, gdje su ga preuzimale lađe i odvozile morem do grčkih gradova. Taj put nijesu mogli odjednom preći, pa su na Jadranu mogli imati luke, u koje su mogli bez bojazni zalaziti. Jedna od njih je mogla biti Korkira Melaina, druga Heraklea, a treća možda Buthoe, Rizon, Acruvium... Ovi gradovi južnog Jadrana su još u 5. vijeku p.n.e. bili pogodni za naseljavanje, na putu Grka prema obalama i otocima sjevernog Jadrana. Grci rano počinju kolonizovati jadransku obalu. U 8. vijeku p.n.e. Korinćani osnivaju naseobinu Korkiru na istoimenom ilirskom ostrvu današnji Krf. U 7. vijeku p.n.e. Korkirani su stvorili dobru bazu za dalju kolonizatorsku aktivnost prema sjeveru uz jadransku obalu. Tako na susjednoj ilirskoj obali osnivaju Apoloniju i Epidamnos kasniji Dyrrhachion, današnji Drač.
Dalja kolonizacija je išla relativno sporo i zabilježena je tek u 4. vj.pn.n.e. Jedna od prvih kolonija je Faros koga su osnovali stanovnici grčkog Parosa, uz pomoć sirakuškog tiranina Dionisija Starijega. Kao sirakuška kolonija spominje se i Vis. Iz ove kolonije su se razvile i druge naseobine kao Tragurion i Salona. Kao grčka naseobina se kod Pseudo Skilaksa, Polibija i Strabona spominje i knidska kolonija na Korčuli. Ove kolonije su prije svega imale ulogu u daljem razvoju trgovine sa domorodačkim stanovništvom, koje je i dalje nastanjivalo gradove. Kao što se vidi prve kolonije su bile na ostrvima, dok je tendencija širenja prema kopnu stalno postojala. Samo najjača od ovih kolonija, Isa, uspjela je da stvori i svoje kolonije na kopnu. Arheološka iskopavanja na ovim lokalitetima su potvrdila grčke naseobine, kako u ostacima arhitekture, tako i u nalazima novca grčkih gradova i brojnih keramičkih nalaza.
Na obali južnog Jadrana nalazila su se mjesta sa domorodačkim ilirskim stanovništvom, i mjestima gdje su se nalazili emporijumi trgovi na kojima se razmjenjivala roba sa grčkim trgovcima. Tu se, prije svega, pominje Budva, Risan, Ulcinj... Osnivanje grčkih kolonija na ovom prostoru, vjerovatno nije moglo da uspije, zbog dosta zategnutih odnosa ilirskog stanovništva i jačanja njihove države, naročito u 3. vijeku p.n.e. Sam zaliv Boke Kotorske predstavlja nepoznanicu i rizik, za tuđinca koji prvi put uplovljava u njega. On može biti dobro sklonište od nevremena, dobro mjesto za trgovinu, ali i mjesto velikih neizvjesnosti. Plovidba duž južnojadranske obale na putu od grčkih otoka prema sjevernom Jadranu prilično je izložena jakim vjetrovima, pa je zaliv Boke Kotorske morao biti zapažen i korišćen već u najranijim krstarenjima Jadranom.
.....................nastavak..................
Nastanjenost Bokokotorskog zaliva u ilirskom periodu je našao poznatija, jer su evidentirani brojni lokaliteti sa tragovima života i boravka ilirskih plemena. Iliri su u početku bili nomadski narod, koji nije imao svoja stalna staništa, već su migrirali u okviru određene teritorije, i uglavnom su bili stočari. Prva naseljena mjesta bile su utvrde na uzvišenjima, tzv. Ilirske gradine. Zauzimale su dominantna mjesta, bile opasane kiklopskim zidovima u suhozidu, i imale dobar pregled okoline. Na ova mjesta su se sklanjali u slučaju opasnosti zajedno sa stokom. Na području Boke gradine su evidentirane na nekoliko lokacija, od kojih su istražene Gradina u Risnu i Gradina sv. Luka u Gošićima. U objema je konstatovana arhitektura kao i prisustvo gradinske keramike. Ove naseobine su imale vizuelni kontakt tako da su se mogli signalizirati dolasci tuđinskih brodova u zaliv.
Najveća od svih gradina na ovom području je gradina Krimalj na Mircu. Ova gradina dominira cjelokupnim zalivom i ima vizuelni domet od plaže Jaz, do konavoske teritorije, a istovremeno ima pogled na dobar dio pučine. Istraživanja ove gradine bi sigurno dala dosta podataka o životu u ovom periodu. Blizina mora je ilirska plemena preorijentisala na pomorstvo i gusarenje tako da postaju opasnost na Jadranu. Istovremeno kontakti sa antičkim svijetom Grčke i južne Italije mijenjaju dotadašnji način života. Naselja počinju da se formiraju po ugledu na grčke polise, pa dobijaju akropolu i podgrađe, najbolje sačuvano u Risnu. Risan postaje ilirska prijestonica sa svim karakteristikama utvrđenog grada.
Rimska naselja uglavnom nasljeđuju ista mjesta za dalji razvitak naselja koje sada prerastaju u gradove koncipirane po rimskom uzoru. Grad dobija formu, centralno mjesto za izgradnju javnih građevina koje su bogato ukrašene dekorativnom plastikom. Bogati rimljani grade vile rustike ukrašene mozaicima, gdje uživaju u ladanjskom životu. Naseljavanje se širi i na plodno zemljište gdje se organizuje agrarna proizvodnja u gajenju poljoprivrednih kultura prvenstveno maslina i vinove loze. U ovome prednjači plodna ravnica Grbalj, na prostoru od Tivta do Budve. Fortifikacioni sistemi i dalje ostaju na dominantnijim mjestima, gdje se grade kule stražare, od kojih se neke koriste i do srednjeg vijeka.
Mediteranski kulturni milje
Pogodnosti cjelokupnog okruženja Bokokotorskog zaliva svakako su uslovili njegovo nastanjivanje već u praistoriji. Međutim, veoma su oskudni podaci iz tih ranijih predilirskih faza i civilizacija na ovom prostoru. Sporadični nalazi kao što je kamena neolitna sjekira, slučajni nalaz sa poluostrva Luštica, i jedna bronzana sjekira, koji se nalaze u Zavičajnom muzeju Herceg-Novog, nedovoljno je uporište za donošenje zaključaka. Izuzetak čine dvije istražene pećine, Spila iznad Perasta i Vranjaj iznad Herceg-Novog. Ove dvije pećine, arheološki istražene, dale su dosta arheoloških nalaza, naročito keramike iz neolitskog i eneolitskog perioda. Analogne nalaze su dale i još dvije rekognescirane pećine u Boki: Deletina pećina iznad naselja Dobrota, i Brštanova pećina iznad lokaliteta Carine u Risnu. O duhovnoj kulturi stanovnika bronzanodopskog perioda svjedoče pećinski crteži sa prizorom lova na jelene i svastikom u okapini arbiju u Lipcima. Ove scene se vežu za mediteranski kulturni milje prema sličnim lokalitetima u Italiji.
"Pobjeda", 12.07.2007. Kultura
Arheološka istraživanja u Risnu
Hram posvećen Medauru na Gradini ?
Na Gradini evidentno višeslojno arheološko nalazište iz ilirskog, helenističkog, rimskog i turskog perioda. Pretpostavka da se na ovom lokalitetu nalazi i hram posvećen Medauru, i dalje je aktuelna
Kotor, 12. jul - Arheološka istraivanja u Risnu su realizacija projekta „Rissinium-prijestonica kraljice Teute“ i vrše se na kopnu i u podmorju Risanskog basena. Kao i do sada, istraživanja su sprovodile ekipe arheologa iz Poljske i iz Crne Gore a u obje ekipe su bili uključeni i studenti, kazala je Ružica Ivanović, direktorica Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor. Inače, istraživanja se sprovode se na osnovu Sporazuma o naučno istraživačkoj saradnji u oblasti arheologije, zaključenog između Varšavskog univerziteta i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor za period do 2010. godine.
Kampanja je dala izuzetne rezultate o čemu najbolje govore brojni arheološki nalazi poput nastavka, prošle godine pronađene ulice na Carinama nekadašnjeg grada iz vremena grčke dominacije s kraja četvrtog i početka trećeg vijeka prije nove ere, sa objektima i manjim ulicama, velika količina bronzanog novca iz rimskog i helenističkog perioda, kao i mnoštvo keramičkih fragmenata i manjih posuda. U gradskom parku, nekropoli, pronađeni su djelovi zida za koje se pretpostavlja da pripadaju ogradnom zidu nekropole iz rimskog perioda.
Obimnija istraživanja ove godine urađena su na Gradini sa posebnom pažnjom na utvrđenja iz rimskog perioda. Na lokaciji je evidentno višeslojno arheološko nalazište iz ilirskog, helenističkog, rimskog i turskog perioda. Pretpostavka da se na ovom lokalitetu nalazi i hram posvećen Medauru, i dalje je aktuelna s ubjeđenjem da će naredna istraživanja potvrditi ovu tezu.
Cilj arheoloških istraživanja u Risnu je da se ovo područje što prije istraži kako bi se dobila slika nekadašnjeg antičkog grada, otkrili i sačuvali materijalni dokazi minulih epoha, civilizacija i kontinuitet življenja i stvaranja na ovim prostorima. To se mora uraditi što je moguće prije pred talasom prekomjerne urbanizacije koja bi mogla trajno uništiti svjedočanstva bogate prošlosti na ovim prostorima.
Ovogodišnja arheološka kampanja, na kopnenom lokalitetu u Risnu počela je 14. juna i trajaće do kraja nedjelje.
Arheolozi iz Poljske i Crne Gore
Pored profesora Piotra Dičeka, poljsku ekipu sačinjavaju i arheolozi mr Januš Reclav, mr Martin Lemke, mr Tomaz Koval i mr Rafal Karpinski. U crnogorskoj ekipi su Vilma Kovačević, arheolog iz Regionalnog zavoda koja je i rukovodilac istraživanja, Predrag Lutovac, arheolog iz Polimskog muzeja Berane, Magdalena Radunović, konzervator JU „Muzeji i galerije Podgorice“ i Miloš Petričević, arheolog. Tu su i studenti arheologije Bogdan Lompar, Aleksandra Mićunović i Biljana Belušević. Nadzor nad arheološkim istrživanjima vršio je arheolog Dejan Gazivoda. Ovogodišnjim istraživanjima obuhvaćeni su lokaliteti na Carinama, Gradini i u Gradskom parku, na mjestu rimske nekropole
Slavko Mandić
Pobjeda, 29. 09. 2007. KULTURA I DRUSTVO
Arheološka istraživanja na Sinjačkom kršu i Močilima
Na tragu najstarije ljudske nasebine u Crnoj Gori ?
Pronađen veliki broj fragmenata keramičkih posuda, različite vrste i porijekla, od onih grubo i primitivno rađenih bez dekoracija do nekih primjeraka poput ulomaka amfora i tanjih djelova posuda finije izrade, kao i fragmenti životinjskih kostiju i vilica-kaže Predrag Malbaša i Dejan Gazivoda
Sondažna arheološka istraživanja otpočela su ovih dana na lokalitetima Sinjački krš i Močila, u selu Zagori, Riječka nahija - Opština Cetinje. Ispitivanja sprovodi, prema planu i programu za ovu godinu, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja. Radovima rukovode Predrag Malbaša, viši kustos i arheolog i Dejan Gazivoda arheolog-konzervator iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.
Oblast sela Zagore, koje je granično selo Cetinjske opštine prema Podgorici, čini sasvim podesnu geografsku cjelinu, koja je na sjeveru u tijesnoj vezi sa Zetskom dolinom a na jugu sa Skadarskim jezerom. Zagora se nalazi u prilično lijepoj kotlini na čijim obroncima su razbacane kuće Pavlićevića i Božovića. U samom selu nalazi se crkva posvećena Sv. Stefanu koja je iz 16-tog vijeka, mada se na na seoskom groblju nalaze i tragovi mnogo starijeg sahranjivanja. Kroz selo prolazi i karavanski put koji vodi od Skadarskog jezera prema Katunskoj nahiji. Put je ograđen zidom koji je na nekim mjestima ograđen zidom visine i do dva metra. Na obroncima oko sela i u samom selu nalaze se tragovi humki.
Sinjački krš je brežuljak iznad sela i karavanskog puta koji dominira kotlinom. Na ovom mjestu su pronađeni brojni fragmenti keramike iz vremena velike seobe naroda.
- Ova arheološka ispitivanja su praktično nastavak mini-sondažnih ispitivanja koja su izvođena juna mjeseca 2003. godine. Nalazi koji su tada pronađeni uslovili su potrebu da se ispred pećine na prostoru od 16 metara metara obave dodatna istraživanja kao i da se nastavi sa sondažnim istraživanjima. Istraživanja su bila nužna kako bi se jasnije determinisao vremenski raspon života na ovom lokalitetu i dobili bliži podaci o stanovništvu ovog područja iz vremena pred istorije.Tada, kao i sada je pronađen veliki broj fragmenata keramičkih posuda, različite vrste i porijekla, od onih grubo i primitivno rađenih bez dekoracija do nekih primjeraka poput ulomaka amfora i tanjih djelova posuda finije izrade, kao i fragmenti životinjskih kostiju i vilica - kaže Predrag Malbaša.
Ispitivanja lokaliteta su u toku i trajaće desetak radnih dana.
- Ispitivanja se vrše na prostoru koji predstavlja prirodno utvrđenje sa brojnim pećinama, okapinama, vodama i bujnom vegetacijom koji je u vremenima kada je bio u funkciji male ljudske zajednice bio nepristupačan za „nepozvane posjetioce“ i lako održiv sa aspekta odbrane. Za sada je otvoreno četiri sonde, koje su bogate keramičkim materijalom. Dalji tok arheoloških ispitivanja pokazaće konačne rezultate ovog prirodnog utvrđenja i svrstaće ga u određeni kulturno-istorijski period ljudske civilizacije - smatra Dejan Gazivoda.
Dvojica istraživača su uvjereni da postojanje brojnih tumula na ovom prostoru i preliminarna analiza pronađenog materijala, ovaj lokalitet mogu svrstati u vrijeme najstarijih ljudskih civilizacija na tlu Crne Gore.
V. Simunović
Pobjeda, 25.10.2007. Kultura
Na lokaciji Municipijum S. završena prva faza zaštitnih arheoloških istraživanja
Grad na ilirskim temeljima
Tokom zaštitnih arheoloških iskopavanja koja su proteklih sedmica rađena lokaciji antičkog grada Municipium S. u pljevaljskom selu Komine, arheolozi su našli tragove još starije naseobine, sagrađene, moguće, i u ilirskom periodu.
- Tokom istraživanja, na jednom od kupastih uzvišenja otkriveni su tragovi domorodačkog naselja koje je postojalo prije nego što je grad dobio status municipijuma - saopštila je prof. dr Mira Ružić, naučni savjetnik odjeljenja za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu i rukovodilac istraživanja na lokaciji Municipijum S.
Rukovodilac projekta direktor Zavičajnog muzeja u Pljevljima, Radoman Manojlović, naglašava značaj ovog otkrića i najavljuje istraživanje lokacije koje će možda trajati više decenija.
- Ovo je dokaz da je Municipijum S. kao naseobina, nastao na temeljima urbane cjeline koja datira iz vremena prije dolaska Rimljana na ovo područje. Antički grad se, prema našim saznanjima prostirao na području od oko 40 hektara. Ove godine mi smi radili iskopavanja gradskog bedema sa spoljne strane. Dimenzije posla koji valja obaviti na lokalitetu koji je jedan od najugroženijih u Crnoj Gori, i to je dodatni razlog da ga obilježimo i zaštitimo, ilustrovaću podatkom da bi radovi trajali četrdeset godina ako bi petnaestak radnika ovdje radilu u prosjeku po dva mjeseca godišnje. Ove godine izdvojena iz lokalnog budžeta za istraživanja je izdvojeno deset hiljada eura. Iuće godine terba izdvojiti mnogo ozbiljnija sredstva. Po potrebi ćemo ekipu proširiti drugim stručnjacima: arhitektama, geolozima, antropolozima i stručnjacima drugih profila- naglašava Manojlović.
Istraživački radovi na lokaciji Municipijuma S. posljednji su put obavljani sedamdesetih godine prošlog vijeka kada su izvršena sondažna istraživanja manjeg obima.
- Polazna osnova za naš projekat bila su, u ovom trenutku već davna, sondažna istraživanja manjeg obima na koja su na ovom terenu vršili akademik Dragoslav Srejović i profesorka Aleksandrina Cermanović Kuzmanović. Na jednom od kupastih uzvišenja gdje su otkriveni domorodačkog naselja pronašli smo i ostatke jedne potkovičaste peći, ostatke južnog bedema iz rimskog perioda i kule koja je, po svemu sudeći, bila element rimskog fortifikacionog objekta. Takođe smo, na drugom kupastom dijelu utvrdili da se, pod naslagama zemlje, nalaze ostaci druge kule sa južnog dijela grada - kazala je prof. dr Mira Ružić, rukovodilac istraživanja na lokaciji Municipijum S.
Stručni nadzor radova na lokalitetu gdje se nekada nalazio rimski grad obavljao je Dejan Gazivoda, arhelog konzervator iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.
- Radilo se na veoma kompleksnom terenu Dobar dio prostora na kom se prostirala antička naseobina bitno je devastiran gradnjom objekata. Sa aspekta nadzora imam samo riječi pohvale za organizaciju. Što se samih istraživanja tiče, radi se dnevnik ispitivanja, nivelmanski dnevnik, obrađuje se foto dokumentacija i vrše iskopi po svim propisnim pravilima - rekao je Dejan Gazivoda
V.S.