Danilo Kiš: OPROŠTAJ S MAJKOM
Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935.godine u Subotici (Vojvodina) od oca Edvarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke sa Cetinja.
Napisao romane: Mansarda, Psalam 44, Bašta pepeo, Peščanik.
Drame: Noć i magla, Elektra.
Pripovetke: Rani jadi, Grobnica za Borisa Davidovića, Enciklopedija mrtvih, Lauta i ožiljci.
Objavio je i više polemičkih knjiga, pjesama, eseja i intervjua.
Umro je u Parizu 15. oktobra 1989. godine.
- OPROŠTAJ S MAJKOM
Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore...
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.
Još jednom, majko, još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,
samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.
O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže: “Zbogom...”
nježnu ljubav majke koje više nema!
(1953)
Agora - Utorak, 04. decembar 2007. godine
Marko Špadijer: "Crnogorska raskršća"
Danilo Kiš- Urbani vitez
Do sada sam se opirao da javno iznosim sjećanje na druženje sa Danilom Kišom, jer sam smatrao da bih time srušio privatnost i na neki način izdao drugarstvo. Promijenio sam mišljenje, jer su došla vremena kada mrtvima gotovo možemo zavidjeti, pa obziri te vrste postaju bespredmetni. Danilo je naslutio, ali je imao sreće da ne vidi najnoviju epidemiju mržnje u Jugoslaviji, opšti pomor vrlina i trijumf zla. Da je danas živ, on ne bi mogao da ćuti, a na stub srama bi ga prikovali intelektualci u maskirnim uniformama i oni kojima se muze javljaju kad gruvaju topovi, gore kuće i gradovi, a djeca umiru u logorima. Mrtvoga ga, za sada, ne diraju. Vjerovatno na njegovom grobu u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, osvane neki svježi cvijet i "kletva ljuta" (Adi), ali ko zna kakav će red stvari zavesti pobjednici. Ne vjerujem da će u njihovom panteonu biti mjesta jednom piscu-humanisti, polu - Crnogorcu, polu - Jevrejinu, poštovaocu tolerancije i duha srednje Evrope, antinacionalisti, mirovnjaku i kosmopoliti. No, oni su majstori za modele u svoju korist. Naše svjedočenje o drugu vidim kao doprinos otporu da se Danilo Kiš "preparira" za bilo kakve (zlo)upotrebe.
***
Da je danas Danilo živ, bilo bi tačno četrdeset godina od kako smo počeli da se družimo. Te daleke 1953. vatreno smo raspravljali o književnosti u literarnoj družini Cetinjske gimnazije i počeli da objavljujemo prozu u "Susretima". On je bio tri godine stariji i pošao je ranije za Beograd. Kad sam ja došao na svjetsku književnost, on je tamo već bio legenda. Danilo je bio vjerovatno najbolji student kojeg je ta katedra ikada imala. Ostao je u Beogradu i pokušavao da za sebe izbori materijalnu nezavisnost i literarnu slobodu. U Crnu Goru je dolazio rijetko i na kratko. Ja sam se poslije diplomiranja vratio ovdje, i ostao izgleda do sudnje ure, udaljavajući se od književnosti. Viđali smo se par puta godišnje, uglavnom u Beogradu u vrijeme Sajma knjiga. Imali smo mnogo zajedničkih prijatelja i poznanika sa studija i sa Cetinja i neiscrpne teme za razgovore. On mi je povjeravao svoje nevolje, a ja njemu svoje sumnje. Nijesmo se dopisivali, a u posvetama na knjigama bio je lapidaran i precizan "u ime našeg starog i trajnog drugarstva".
Decenijama je tinjalo dobro drugarstvo. Posljednjih godina postali smo nekako bliskiji. Odjednom se u naše priajteljstvo uselila njegova, pa i moja bolest. Kao da smo se našli u predvorju smrti. On je bio lošije sreće.
***
"Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt", pisao je Danilo. Mors certa, hora incerta. Smrt je bila stalno prisutna u njegovom djelu kao metafizička kategorija ili instrument književnog postupka, a sada ga podmuklo steže za grlo. Poslije oporavka na Durmitoru bio je optimistički raspoložen. Opet onaj stari - borac.
Moja ćerka uzela je da za maturski rad na jednom američkom koledžu analizira "Enciklopediju mrtvih" i koristila je priliku za vrijeme ferija da od Danila dobije odgovore na svoje dileme. Ja sam se protivio tome, jer sam smatrao da ga zamara i gnjavi. On je, međutim, prihvatio taj razgovor sa takvom ozbiljnošću kao da je pred komitetom za Nobelovu nagradu. Pričao je već, napuklim glsom. Uvijek je objašnjavao svoja djela i stvaralački postupak, a kod Enciklopedije namjerno zaćutao. Kasnije nije izdržao u tajanstvenosti šutnje. Vjerovatno su mu smetala kriva i površna čitanja kritike. Govoreći o smrti i ljubavi, ustajao je od stola i šetao umjesto pušenja. Ličio je na musketira koji poziva smrt na dvoboj.
Godinu dana poslije tih razgovora išli smo šetalištem pored mora u Herceg Novom u posjetu Voju Staniću. Paskal, moja supruga i neki prijatelji bili su desetak koraka iza nas. Danilo je bio duboko nesrećan što nije uspio da zadrži napad kašlja, u stanu svoje sestre Danice. Zaista, bio je to veoma mučan trenutak, jer se on pripremao da pokaže sestri da nema razloga za brigu, a kad se to desilo zavladala je zlokobna tišina. Mogao je da pročita strah na licima ljudi koji su ga voljeli. Pokušao sam da tome ne pridajem značaj, optužujući ga da je egocentrik.
- Ovo je vjerovatno naša poslednja zajednička šetnja.
- Hajde, što pričaš. Prisjeti se Đoka Vukmanovića. Imao je težu operaciju nego ti, a vidio si koliko je životan poslije toliko godina.
- Jesi li ikada razmišljao o odvažnosti ljudi koji preduhitre smrt i odluče se na samoubistvo. Ja im zavidim.
- Ne znam da li je to hrabrost ili kukavičluk. U svakom slučaju smrt je kraj, ona je definitivna. Neću više da te slušam.
- Intelektualci uvijek imaju izgovore za kukavičluk. Bojim se da neću imati petlje, završio je razgovor, više za sebe.
Danilo, koji je toliko volio život, strastveno ga ispunjavao sadržajima i smislom, odjednom nema snage da se bori. Osjetio sam hladni strah da će definitivno otići. Ubrzo je tako i bilo.
***
Nemam sposobnosti da definišem Kiša. Možda bi se moglo reći da je bio urbani vitez. U gimnaziji, studentskim aulama, na tribinama i njiževnim večerima, kafanskim razgovorima, debatama u redakcijama časopisa, u intelektualnim krugovima Beograda, Pariza, Strazbura, po Evropi, kretao se kao kroz svoju baštu, ponosan kao lav. Mira najbolje poznaje onu drugu stranu njegove prirode i kako gorčine razdiru njegovu dušu, dok smo mi više svjedoci njegovih uzleta, malih skandala i velike superiornosti. Kišove knjige, koje su svi njegovi drugovi strasno čitali, bile su u našim odnosima u drugom planu, a u areni književnih sukoba crnogorski prijatelji su uglavnom bili njegovi navijači. Mislim da ima neke surevnjivosti tri kruga Danilovih prijatelja: cetinjskog, beogradskog i pariškog.
Danilo je bio rođen da se voli. Voljeli su ga prijatelji, sestra, rodbina, žene, konobari, urednici, grafičari, glumci, prevodioci, studenti, đeca... Imao je nekog magnetizma, neke mačo senzualnosti i čvrstine, a u isto vrijeme bio krhak i na neki način bespomoćan. Bio je čovjek kome se praštalo.
Fragmenti njegovog duha razasuti ko zna kuda. Kad bi govorio otvarao bi se kao muzička kutija. U svakodnevnom razgovoru odjednom bi nastao prasak eksplozije intelekta, kao da je šiknuo neki gejzer fine dramske i muzičke strukture. Danilo je pravio britke metafore, dovodio činjenice u intrigantne odnose, miješao "otmeni" jezik i argo, poeziju i apsurd, misteriju i realnost. Znao je da se nemilosrdno obruši na banalnost, tupost i nadmenost.
On je bio čovjek bibilioteke. Vrač koji guta knjige da bi pronašao tajnu kako da disciplinuje svoje misli i snove, da obuzda fantaziju. S Kišom je spaljena još jedna Aleksandrijska biblioteka.
Danilo nije miješao prijateljstvo i profesionalni moral. Sjećam se da nije htio da preporuči našem prijatelju, uredniku izdavačkog preduzeća u Beogradu, jednog mladog crnogorskog pisca, jer u njega nije vjerovao.
Prema riječi, pisanoj riječi, bio je perfekcionista i imao gotovo pobožan odnos. Nekih proznih stilskih vježbi iz mladosti kasnije se nije ni sjećao. Morao sam da mu fotokopiram priču Model, da bih ga uvjerio da je njegova.
Našao sam ga jednom u Dubrovniku kako proklinje sebe što se prihvatio obaveze da napiše nekoliko rečenica za katalog izložbe neke svoje prijateljice - dizajnera. Nije mogao da dođe do knjiga iz kojih bi proučio dizajn stolice kroz vjekove.
Kako je živio u vrijeme jakih pritisaka politike na literaturu, pa i niskih intelektualnih i moralnih standarda, morao je cjelokupnim odnosom prema knjizi i životu imati dosta neprijatelja. Trebalo je da postane stranac u svojoj zemlji, da bi bio priznat kao građanin svijeta. Njegova literatura sa snagom svjetske komunikativnosti i njegova ličnost sa renesansnom radoznalošću su izazvali zavist i organizovanu zlobu. Posebno ga nijesu voljeli ljudi "jedne knjige". Njegova urbana literatura nailazila je na podozrenje ruralnih pisaca, njegova erudicija na otpor talentista, njegov kosmopolitizam na konsternaciju kod šovinista, a njegova univerzalnost na bijes dogmata... No, Danilo im nije ostao dužan, pa nema potrebe da ga danas neko od njih brani...
(Odlomak)
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-04&id=131345
Pobjeda, Kultura - Subota, 28. novembar 2009. godine
KNjIŽEVNOST KAO PISMO I KIŠ KOJI JE VOLIO PJESNIKE
Ritam jedne univerzalne balade
U biće poezije ušao je viteški, priznajući majstorstvo drugih i prepjevom nadmašujući moguću izgubljenost u iskustvima. On, koji se kladio na vječnost, zapravo je znao kako uhvatiti trenutak simboličke koincidencije biografije i fikcije. I rodbinstvo pjesnika različitih jezika i doba
O književnosti, kažu, vrijedi promišljati kao o nekom čudu, ili štaviše isključivo kao o čudu. Šta sve, valjda djelovanjem tog čuda-slučaja, nije mijenjalo granice individualnih poetika, čitavih literatura? Recimo, jedno pismo, davno napisano i iznenada pronađeno pismo iz skromne porodične arhive, datirano 5. aprila 1942. godine. To pismo je promijenilo ne samo jednu čudesnu poetiku, nego i književnu mapu ovih prostora. Kakav put ka univerzalnoj knjizi. Veliko zaveštanje.
Književnost je pismo, lettre, lettera. Pređimo onda na pitanje: Kada će se po srednjoevropskom vremenu roditi sunce dana petog, meseca četvrtog, godine 1942, u mestu epistolarevom... I odgovor: Nautički sumrak biće u 3 časa i 33 minuta... tako je u Istražnom postupku (IV), u Kišovom Peščaniku, a taj naslov može biti ime cjelokupnom njegovom djelu. Mnogo odgovora o porijeklu literature nalazimo i u intervjuu (Ne usuđujem se da izmišljam) objavljenom trećeg trećeg (03.03.) sedamdeset i treće.
Rođen sam, kao Tomas Hobs, Gregori Pek i Fernando Morijentes, 5.aprila; te 1973. godine, za roman Peščanik, Kiš je dobio NIN-ovu nagradu, koju će kasnije vratiti. April je, piše T.S. Eliot, jedan od učitelja stoljeća:
najsvirepiji mesec, što rađa
Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
Uspomenu i želju, uzbuđuje
Zamrlo korenje proletnjom kišom...
Uspomena i želja - to je pismo. I to je književnost, littérature, letteratura. Kako se o Danilu Kišu, to sam tek naslućivao kada sam prije tačno deset godina pisao pomalo pretenciozan tekst o odnosu biografije i fikcije u djelu pisca Mansarde, ne može pisati bez citata, bez stalnih poziva na rečenice koje se znaju do krvi čitaočeve utisnuti, opet slijedi pitanje iz Istražnog postupka. O tome kuda vodi saznanje o cikličnom kretanju u kosmosu. I odgovor, precizan i jednostavan: Ka svesti o smrti; jer duh onog koji stvara ne može ni sam izbeći zakonima cikličnog kretanja Zemlje, Sunca i planeta. Dovoljno uvjerljiv odgovor za trajanje uzaludnosti. U Ranim jadima, takođe, čitamo pismo jadnog učenika A. Sama i odgovor; to je Dečak i pas. Zatim:
Pevaj, pevaj. Sin tvoj stranac
Ide, jadnik, u tužan kraj:
Mađarsko nebo već mi šalje
Svoj prosjački vapaj.
Evo kako se uporedno ispisuju kružnice dječaka-srodnika iz drugih vremena: opet sin, jadnik, učenik, opet obraćanje tvoritelju. Tako pjeva Endre Adi, pjesma NA GAR DE L’ESTU, prevod Danilo Kiš. Upravo kod Adija on nalazi po jednu pesmu za svako duševno stanje. Mnogo ćemo o Kišu saznati iz nasumične antologije pjesama koje je, očito uvijek sa znanjem i strašću prevodio, jer on je birao pjesme i pjesnike, ali i jezike. Navodno frustrirani pesnik, a tačnije Kiš koji je volio pjesnike, preveo je 10.000 stihova: Prevod je uteha: to je način da jednu pesmu koja mi se sviđa do kraja – učinim svojom. Koliko samo uspostavljenih bliskosti među pjesmama, autorima, čitaocima. Koliko je tek pjesama učinio našim, zajedničkim nasljeđem.
U biće poezije ušao je viteški, priznajući majstorstvo drugih i prepjevom nadmašujući moguću izgubljenost u iskustvima. On, koji se kladio na vječnost, zapravo je znao kako uhvatiti trenutak simboličke koincidencije biografije i fikcije. I rodbinstvo pjesnika različitih jezika i doba. Kiš je znao, a tako je jednom za Bodlera kazao, da pjesnik mora biti prokleti vidovnjak. Ništa više od toga.
Ja sam jedan od onih prevodilaca koji svoje poetske impulse ostvaruje prevodeći poeziju. Prevod je dotjeranost sumnje. Prevod je približavanje prvoj pjesmi, vjerovatno to može biti i nova pjesma; hrabrost ulaska u prepjev kao svoj nekadašnji svijet, više od duhovne vježbe, iskušavanje moći jezika, način da se poetski obitava, trajna predaja pjesmi, odgovor na pismo dvojnika, mogućnost samootkrivanja, način da se životom Drugog živi, da se pismom živi... I pravi prevodilac je onda neki ukleti prorok. On mora biti opsjednut tuđom smrću kao svojim nestankom, doživjeti tuđi svijet kao svoj. Ako je tako, a vjerujem da jeste, onda je Kiš od prvog do posljednjeg reda - pjesnik. Od toga se ne može pobjeći, kao što ne može ni od smrti. Kao ni od slučajnosti. Od nje se tek ne može pobjeći.
Koliko je samo nevjerovatnih rečenica i svjetova, koliko stvarnih misterija i koliko tuđih, saučesničkih tekstova nastalo iz onog davnog petoaprilskog pisma. A peti je april, tek u nevažnoj igri datuma pomenimo, i dan oproštaja sa životom Alena Ginzberga, Isidore Sekulić i Kurta Kobejna.
Sin je autora tog pisma (i pisca jednog odavno nevažećeg, ali među piscima, svakako, najpoznatijeg, sve aktuelnijeg voznog reda) otac mnogih pisaca, valjda cvetne generacije šezdesetih (Albahari), pa izgubljene generacije nestale zemlje... Pa prethodne generacije, jer u literaturi je i to moguće: kako je birao pjesme kojima će se posvetiti, birao je i prethodnike. Kako dragoceno nasljeđe, nastalo iz jednog smešnog prtljaga, iz tog baršunastog albuma, iz jedine prćije mog detinjstva. I koliko smo samo saznali o tome da ništa nije slučajno u književnosti.
Onda naravno da nije slučajno što je Danilo Kiš svoju književnu avanturu otpočeo i završio poezijom. Prvo i posljednje što je objavio (i napisao!?) jeste poezija: dječački pokušaji, kao način da se ne poludi i konačno, namjesto maturskog ispita, smjelost za objavu - Oproštaj sa majkom, iz cetinjske 1953. I kraj: Na vest o smrti M.T. iz smrtne, 1989. godine. Opaka potvrda za podmuklo delovanje biografije. I tajanstveni ram za jedan iz svega izmješten životopis, poezijom oivičen. Podsjećanje na sasvim proste ciklične tokove iz onog istražnog postupka. Ili je to smrtna igra onoga koji svijetu, pa ni poeziji, nije htio ostaviti nijedan dug. On nikad, i nikom nije ostao dužan. Kavalir. – zna Božo Koprivica.
I Oproštaj s majkom nam se može ukazati kao pismo, prvo pismo. Isto kao i pjesma Na vest o smrti M.T., to je već testamentarno pismo, posljednje. Ono pismo koje nikad neće znati za odgovor. Kroz iskušavanje smrti drage osobe, ipak sebi adresirano. Eto, poezija se postavlja kao lirski epilog života Danila Kiša. Kažu da su samuraji pred smrt, pred sepuku, ostavljali oproštajne pjesme: ovu pjesmu možemo smatrati takvom. To je vjerovatno u jeziku kojim je pisao Kiš najjednostavnija pjesma o smrti, čije riječi bukvalno razorno, razdiruće djeluju. Kakva orgija slova „r“ u stihovima - opet će Božo Koprivica. Jer, kod pjesnika smrt ne može biti mah, magnovenje... Smrt traje; njoj je primjerenije orgijanje, nego nekakav uljudan sporazum.
Isti onaj dječak koji 1953. godine - možda u ujakovoj biblioteci gdje će i pronaći jednu knjigu stihova Endre Adija, svog bliskog duhovnog rođaka - smrću mlade majke dodirnut, ispisuje Oproštaj s majkom, piše, dakle, i ponovo oproštajne stihove Na vest o smrti M.T., posljednjom smrću dodirnut, kavalirski nagovještavajući i sopstvenu smrt. Da joj konačno povjerujemo na riječ! Nije li to Kiš istovremeno najavio susret i raskid sa poezijom, kao i samim životom. Zar može biti slučajno što je i prva i posljednja pjesma – oproštaj?
Kakav je tek to bio susret mađarskog neba sa cetinjskim kišama...
Prva pesma koju sam napisao – imao sam tada devet godina – imala je kao temu glad... dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela - piše Danilo Kiš. A Čitalac voli da mu se kaže sve... Opet je Kiš označio svoje teme, od prvog do posljednjeg retka. Mag-slučajnost.
Sad, glad kao tema. Knjiga Glad Knuta Hamsuna, zanimljivo, jedna je od onih koja se nalazi u popisu nestalih knjiga iz biblioteke Danila Kiša. Glad kao početak. Bilo je to onda kada sam gladan lutao po Kristijaniji, po tome čudnovatome gradu koji nitko ne ostavlja bez njegova traga u sebi. – tako počinje genijalni roman, tom jednostavnom, zavodljivom, savršenom rečenicom. Takve je rečenice volio Kiš. On je dobro vodio računa o početku i kraju. Kako se samo u um uzaludnih generacija urezala početna rečenica Ranih jada, naoko bezazlena: S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže.
Na današnji dan rođen je Danilo Kiš
GODIŠNjICA ROĐENjA DANILA KIŠA OBILjEŽENA U PODGORIČKOM KARVERU
Književni samuraj
U susret datumu značajnom za južnoslovensku književnost - 75. godini od rođenja jednog od najcjenjenijih pisaca ovih prostora, Danila Kiša (22. 02. 1935. g, Subotica - 15.10.1989.g, Pariz), u podgoričkom "Karveru" održano je književno veče. Kroz sjećanja na druženje i život sa njim, kao i analizu njegovih djela, o Kišu su govorili dramaturg Borka Pavićević, književnik Božo Koprivica i kritičarka mr Božena Jelušić.
Veličina ovog umjetnika, kako je istakao Koprivica, leži u činjenici da je Kiš bio jedan od najiskrenijih pisaca naše književnosti, apsolutni posvećenik književnosti. Kako ističe Koprivica, on je književnik koji je zahvaljujući toj iskrenosti uspio da pobijedi vrijeme. Zato, po Koprivici, već na dan sahrane, u Beogradu, Kiš je postao institucija.
- Kiš je najiskreniji pisac u jugoslovenskoj književnosti druge polovine 20. vijeka. Iskrenost kao jezik, kao čudo. Kiš je najveću odgovornost u književnosti imao pred samim sobom. To je samurajska disciplina. Kiš nije kalkulisao, nije očijukao, nije mislio `šta će reći ako... ako oni vide... možda oni ne vide... jer onda će nam sigurno to uzeti za...`. Kiš je bio apsolutno posvećen književnosti. Sve ili ništa - rekao je Koprivica. Iz ugla književne kritike govorila je mr Jelušić, koja je na samom početku naglasila kako je Kiš smatrao da su čitaoci najbolji kritičari, te da u tom odnosu ne trebaju posrednici i tumači u liku kritičara.
- Kišovo upadljivo nastojanje na tome da je najbolji kritičar upravo, i prije svega, samo dobar čitalac, doživljavam kao svojevrsno otrežnjenje pisaca postmoderne u vremenu koje je već proizvelo novi roman i dovelo do svojevrsnog poraza čarolije literare. Smatram da je i u tome Kišovo nastojanje bilo hod ispred svoga vremena, pa tako doživljavam i njegovu vjernost priči; istrajavanje na emociji bez obzira što je oprezno i ironijski dekonstruiše u isto vrijeme; povjerenje u otuđenje kao sredstvo literarnog otrežnjenja i spoznaje. Kao iskorak doživljavam sve njegove oštre riječi upućene književnim kritičarima, naročito one kada kaže da mu je dosadilo da kaže nešto o sopstvenom djelu, pa da to ponovljeno mnogo lošije, nalazi u književnim kritikama - rekla je Jelušićeva. Ona je naglasila da je Kiš za nju bio "ljekovit" autor, jer njegovo djelo ne traži dodatna kritičarska tumačenja. Ujedno na taj način Kiš je čuvao kritičare od samoljublja.
Na kraju večeri publika je čula Kišov prevod "Novogodišnje pjesme" Marine Cvetajeve u izvođenju glumice Varje Đukić.
Organizatori večeri su knjižara "Karver" i Kulturno-informativni centar "Budo Tomović" uz podršku Ministarstva kulture.
Ž.J.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-02-21
