Izgubljeni nastavak - 9 i kraj
Još ne bješe svanulo kad grof pokuca na vrata moje sobe ali ja i baš nijesam bio voljan da ustanem te se samo protegnuh i okrenuh na stranu. Ne potraja dok grof energično ne zalupa u zid. Nije bilo druge bez da ustanem i javim grofu kako bi zajedno otišli na doručak. Kad siđosmo u prostranu salu restorana, poslugaa nas uputi u susjednu prostoriju u kojoj posluga još uvijek bješe zauzeta pripremanjem doručka čijim đakonijama se nije znalo kraja.
Izgleda da grof nije imao namjeru doručkovati na visini nepregledne ponude, jer u prolazu na pljat nasloži samo osnovne namirnice i potom dade znak posluzi da ga posluži kafom i mlijekom. Meni ne ostade drugo bez da slijedim njegov primjer te sa doručkom bjesmo gotovi u nekoliko minuta. Zadnje gutljaje kafe grof popi u stojećem stavu a onda zaputi ka dugačkom šanku usput iz zadnjeg džepa vadeći raskupusani novčanik. Hitro ga pristigoh kako bbi mu pružio par novčanica na što on odmahnu rukom dok mu prosiktah da sam ipak ja gazda… Izgleda da se njegov uslovni refleks taksiste (kočijaša) nanovo probudi jer smjerno prihvati novac i uzdignute glave priđe ogromnoj kasi koja poprilično zazvoni kao da zahvaljuje na, vjerovatno, „teškom“ bakšišu iz „lake ruke“ grofa zagubljenog u vremenu i prostoru.
Ubrzo krenusmo zavojitom cestom uz alpske padine kako bi stigli do visokog planinskog sedla prije no sunce bljesne sa istoka i grofa zaslijepi da ne može voziti sa sigurnošću. Ubrzo stigosmo do sedla sa kojega se otvori pogleda na dolinu Aoste (Val d´Aoste) jošu vijek potopljene mrakom. Grof oprezno nastavi vožnju niz uske i krivudave serpentine kroz tamu koja postade dublja i dublja sve dok se odjednom ne dogodi nešto nalik na čaroliju jer se dolina Aoste stade puniti jarkom svjetlošću koja je zanosila na zlatnu boju izlazećeg sunca.
I stvarno, kad se osvrnusmo za nama, snijegom pokriveni vrhovi Monblana, obasjani izlazećim suncem, nas neodoljivo zasjeniše jarkim odsjajima koji su, jednovremeno ispunjavali razuđene prostore ove lijepe doline. Nakon izlaska iz doline, cesta je uzela tok na sjever te svjetlost izlazećeg sunca nije više bila nepodnošljivo zaslepljujuća, nakon čega napetost popusti a ja, da bih grofa raspoložio, veselo uzviknuh:
-„ E grofe, evo nas na večeru u Jugi a onda obalom za Crnu Goru..“
-„E moj Karađoz, kakva Juga i kakva Crna Gora..? Mi smo se, u stvari, zaputili u jedno vanvremeno i neprolazno Carstvo kojim je vladao a i još vlada veliki i jedinstveni car - šćepan Mali. Car izabran od svog naroda, kojim je vladao tako, što je sobom, punopravno, svako jednu crnogorsku kolibu, prihvatao kao svoj punopravni dvorac i s ukućanima dijelio prostor, jelo i piće. Pa zar, svjetskim umovima, danas, na sličan način, ne vlada – „Mali Princ“ Antoana de Sent Egziperija (Antoine de Saint Exupery)“.
-„ E grofe ti ga baš prećera… Car kome se ni porijekla ni imena ne zna..!“
- „Dobro mi pomenu kako bih ti ponovio ime - Karađoz – pod kojim si ostvario veličnastvenu avanturu na ivici uma i shvatanja i to u gradu svjetlosti a da te niko nije ni pitao kako ti je pravo ime. E ja sam na putu u njegovo neprolazno Carstvo jer samo i jedino tamo mogu naći i prihvatiti – sebe. U Carevini u kojoj je vladao car sa imenom koji mu je dao narod. Jedini pravi car u istoriji svijeta, koga je – prava i jedinstvena fukara - bijeloga svijeta označla - lažnim - dok je u sjećanju i duši naroda ostao kao jedini pravi car.“
„Šćepan Mali “