遊芳野
古陵松柏吼天飆、
山寺尋春春寂寥。
眉雪老僧時輟帚、
落花深處説南朝。
Printable View
遊芳野
古陵松柏吼天飆、
山寺尋春春寂寥。
眉雪老僧時輟帚、
落花深處説南朝。
” Ima tako crnih ociju u koje propadnem i izgubim se. Ima i zelenih u cijim se dubinama ogledam. Vatru je najlakse vidjeti u zelenim ocima. Snijeg u crnim. Eh snijeg...
Ne mogu ja te plave oci. Nesposobne su za strast. Zelene gore, crne sijevaju, a plave...nista. One mijenjajuce, sarene, ni ne pominjem, one ni ne umiju drugacije nego strasno. Zbog tolike strasti se i prilagodjavaju bojama svijeta.
A eto braon su vlazne oci. Al' je cesto vatra u njima. Pa vi vidite kako je njima, zapaliti vatru na vlaznim drvima.”
Godinama smo brstili dzenerike na rusevinama stare Muzicke, pa bi se posadili ispred katolicke, satima gledali zaliv i gadjali kosticama polomljenu ulicnu lampu. Tada sam, osim '96. kad sam bila smrtno zaljubljena u Nikolu Grbica, bila opsjednuta svim ovozemaljskim crncima i svima sam vec objasnila da cu se udati za jednog od njih i roditi najljepse meleze na svijetu. Ljepse i od onih iz Venecuele.
Sada se samo usiljeno pozdravimo u prolazu dok kupujemo pravo voce na pijaci, ulicna rasvjeta je popravljena, a crnci su moja davna proslost - nikako da se priviknem na njihove oci i sake.
Makar i dalje centriram nepogrijesivo.
Da citiram malo ...jedan od svojih postova...naravo, tudje misli...ali vrijedne ponovnog citiranja ;)
Quote:
No u njemu ne bejaše ničeg drugog do samo sećanje na njegov sopstveni san i njegovo buđenje, ono od pre i ovo od sada; u njemu još ne bejaše ničeg do samo nerasklopljene tame kakva zacelo beše pred stvaranje, pre postanja, kad Gospod još ne bejaše odelio svetlost od tame i dan od noći, kad još Gospod ne bejaše podvojio san od jave i javu od sna.
...i to ga sećanje prože radošću i snagom, dovoljnom da ga otrezni od sna no nedovoljnom da pokrene njegove utrudnele udove, jer ga spopade strah od sopstvenih misli u času kad namota konac svoga sećanja , kad se priseti svega što se zbilo pre ovog sna.
Dali to bejaše san? Dali to bejaše snoviđenje ili već bejahu na vratima rajskim? Beše li to kraj more i snoviđenja ili to bejaše uzašće njihovo? Ili je to uzašće njegove duše, čas kada se duša podvaja od tela, hrišćanska duša od paganskog tela, grešno telo od grešne duše, kojoj je ukazana milost, kojoj su gresi oprošteni?
Ili i to bejaše san, taj novi, zemaljski miris što prodire u njegove nosnice već otupele od dugog sna i počinka, topli miris zemlje, miris trava i miris bilja, blažen dah sveta i života što posle memljivog vazduha špilje zamirisa kao jabuka?
Zar i to bejaše san? To blaženo piće njegova duha i njegova tela, taj blesak od kojeg ne smede otvoriti oči, jer ga zviznu u čelo takvom silinom da mu se svetlost smrači mrakom crvenim i žutim, plavim i rujnim i zelenim, te morade da drži oči čvrsto zatvorene, jer mu je iza kapaka stajala rumena i topla tama, kao da beše glavu zaronio u vrelu krv žrtvenu.
Ako i to, jaoj, ne bejaše san, tlapnja tela, tlapnja očnjega vida, tlapnja mesečnjaka koji je prekoračio granice i međe noći i meseca, međe praskozorja i mesečine, pa je zakoračio u dan i svetlost izlazečeg sunca, večnog božanstva što se večno bori sa božicom Lunom, te , gle, dolazi da rastera prividnu i lažnu svetlost svrgnute božice, nenavidnice svoje; ali to bejaše svetlost! Ne treperava i slabačka svetlost koja sama sebe izjeda i troši, koja samu sebe pali i gasi, koja samu sebe goni i davi, sagorevajući u svom sopstvenom plamenu i poletu, u svom sopstvenom žaru i ugarku; ovo zaista bejaše svetlost!
....Ostavite mi to maštanje, ono mi dođe kao melem, ono bi moglo da mi obezbedi večnost u vama i sa vama.....
"Melankolija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet,ona stvara heroje jer buduci da granici s ludoscu potice covjeka na najsmionija djela."
Umberto Eko
''I setio sam se njegove teške zarobljeničke melanholije, kao i svih ratova kroz koje smo iz generacije u generaciju prolazili, te raznih drugih tragedija i ludosti našeg doba koje smo mi, deca dvadesetog veka, primorani da nosimo na leđima. Stojeći na vrhu brda posmatrao sam prebogati grad kako se prostire poda mnom i osećao jače nego ikada da smo svi samo zarobljenici onog što nazivamo „istorijskim iskustvom", listovi na nemirnom vetru, nesposobni da utičemo na bilo šta, da pomognemo sebi ili drugima, da izmenimo sopstvene loše okolnosti, obespravljeni, neslobodni i doživotno zaraženi, baš poput mog sirotog, pokojnog dede koji nikad nije uspeo da postane potpuni vlasnik sopstvene sudbine, virusom jedne neizlečive boljke - gefengenitisa.''
Vladimir Arsenijevic
Lijepa je neposrednost savremenika..
Sjedali smo na ''25. maju'', ne bi li izdangubili, prosao je Petar Kralj i zagrmio :''`Ajde Maro, lencugo jedna!''. Vadeci ruke iz dzepova ubacismo se u dijalog izmedju Kralja i njegove bijele pudlice Mare:''Dobar dan,cika Kralju..Mara nece slusa,a? Ccc..''..Ili kad je cimerka u jednom od nocnih zivota prisla Gordanu Kicicu koji je bio u nekoj kosulji a la konobar i zatrazila mu 2 koka kole na sta joj je odgovrio da on tu ne radi, ali ona je i dalje pokvarena:''2 koka kole, rekla sam''. Bjese to prije 6-7 godina dok je jos uvijek rastao u svijetu filma..Ili kad prelazih pjesacki u ul. Starine Novaka sa Dejanom Cukicem i taksista koji je cekao zeleno mu je kroz prozor dobacio: "Deki, nema te na Marakani nesto u zadnje a?'' i zapocese ragovor nasred ulice..Kako da ne poklonim osmijeh Matiji Beckovicu kad se toliko davih citajuci u proslom vijeku ''Ceracemo se jos''..Ili kad mi preveliki Nikola Simic otvori vrata ''Zvezdare teatra'' (umjesto ja njega da unesem u zgradu), sto mi je omiljeni teatar i mjesto izlaska..Kao i ljuljaske ispred pozorista..Koliko samo puta pokupih nocnu postavu iz citaone zbog ponocnog pauziranja na ljuljaskama..Kafa u "Corba kafeu'' i Djordje David na fliperima - standardno..Ili kad je Dara Dzokic pitala drugaricu dok stajasmo na ulici gdje je kupila te cipele..
Vrijeme curi i koordinate moram da promijenim, ali sad sam sigurna da je samo ovaj grad bio pravi izbor. Ne zaboravljam predjeni put, ali oblikovanje mora da pretrpi stetu.
Jos jedan prelijep dan - treba ga iskoristiti.I tako se nece ponoviti.
U njenu sam kosu upleo strasno
mokre noćne ruže. Putem punim zova,
ja joj ljubljah celo ovo veče jasno
oči oune zvezda i usta stihova.
»Zvezda«
Oči su ti danas pune tople tajne,
i poljubac ima u pogledu svakom;
i ima u glasu tužnom, nejednakom,
obećanje sreće nove i beskrajne.
»Zamor«
J. Duchic
“Koliko više vodimo računa o vremenu, toliko više očajavamo što ga nemamo dovoljno, ali koliko ga više nerazumno trošimo, toliko se čini da ga imamo napretek.”
Ne nosim sat jer ga dozivljavam kao prsten koji stavis golubu da ga oznacis, ima nesto robovsko u tome..Ironicno, uvijek znam koliko je sati, savrseno preracunavam u minut koliko mi treba da stignem od tacke A do tacke B, organizujem se. Dribl s vremenom. Al' vazda nesto iskrsne. Ustinem od sna. Jer mislim da se ne moze sve stici. Stric je jedini covjek koji dijeli moje misljenje. Mozda grijesimo.
***
Do vidjenja, druze moj, do vidjenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Ureceni rastanak obecava vidjenja,
Obecava novi susret ljudima.
Do vidjenja, druze, bez stiska, rijeci kletih,
Ne tuzi i bolno ne mrsti povije-
U zivotu nije novo mreti,
Al' ni zivot, bogme, nije najnovije.
S. Jesenjin
Odavno nisam procitala ljepsi odlomak od tog koji se odnosi na nase lokacije (tek sam vidim tvoju).
A i tema je nasa.
Moram kuci.
Mislish, moju "lokaciju"?? ;) ;) Znam, znam... :)
Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao
možda sam boravio i u svom životu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovek
koji sumnja u sebe
sve češće mi se čini
da nisam nikakav oblik
već da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepušten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je čudno čak i umreti…
jer ja se ne završavam.
Si. Toliko puta sam ga procitala da sam ga naucila napamet. I slucajno primjetih kod tebe segment. Melanholija spaja. :)
Tvoji tekstovi i stihovi su mi teski (u smislu razumijevanja, cak i kad nisu izvuceni iz konteksta), nekad ih ostavim na pola. Ako imas neke trojne integrale, daj da ti rijesim, lakse ce mi bit. :)
E, je*i ga. I ja sam teshka kako god obrnesh, vjerovatno i zato biram takve. :) A integrali....ovaj...shta to bi...neshto shto se u salatu stavlja ili se mazhe na leb??? :D :* Evo neshto lakshe...
''- Gde je sunce? -
- Iza oblaka. -
- Je li uvek tamo? I kad je oblačno? A kad bi se probila rupa u oblaku? -
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dečaka koji voli sunce...''
Ali, savršena lepota nije ovom nesavršenom svetu namenjena, niti je za njega prikladna. Prelepe konje, prelepe sinove i prelepe pesme, njihov tvorac pozove sebi.
"Osećao sam se suviše jadno da bih bio nesrećan."
dragi naš Bukovski
STASERA
(da L'ALLEGRIA - IL PORTO SEPOLTO)
Balaustrata di brezza
per appoggiare stasera
la mia malinconia
Versa, il 22 maggio 1916
Giuseppe Ungaretti
" I setim se kako smo mu u drugoj klupi , u drugom redu, dugo, dugo objasnjavale da nebo nije ljubicasto. Nebo je plavo, nekad crveno, malo narandzasto, al' nije ljubicasto. A on je gledao u nas, pa u papir, pa u nas i zbunjeno pitao, zar nam treba razlog da nebo bude ljubicasto. Imao je 10 godina i bio je huligan. "
These are the seasons of emotion and like the winds they rise and fall
This is the wonder of devotion - I seek the torch we all must hold.
This is the mystery of the quotient - Upon us all, upon us all a little rain must fall...It's just a little rain...
Ako treba da je kraj, neka se odmah desi,
ako treba da je bol, skupi ga i ponesi.
Ako treba da je zivot samo duboka tuga,
ako ovo bude kraj znacu da nije ljubav.
@moodo:
Ti si salata! :P
Neka, neka su teski, vraticu se ja po njih jednom kad se naspavam i sav taj imperfekt i stil iz tridesetih ce mi se sam kazat.:)
Ako mi smrtni casi postanu bliski
i nesto mi se crno oko usana skupi,
kazite,da vojnik Bandarcukov nije umio da odstupi.
Kazite da sam, nagutavsi se samrtnoga dima,
pao unapred,a ne unazad
i da je u 175 santimetara slobode
uracunat i moj pad.
Pismo nadjeno u dzepu vojnika,uoci oslobadjanja njegove zemlje.
p.s. nadam se da je sve u cjelosti,posto su mi davno citirali,i eto,ostade uskladistena u sjecanjima:)
Hvala najljepse. :)