Piše: Milivoj Bešlin
Zvanična Rusija, ako nekome i nije bilo jasno, neće odustajati od ideje da otvorenim političkim aktivnostima, ali i drugim, alternativnim metodama, vrši pritisak na četiri fragilna balkanska društva. Služeći se neskrivenim i prilično brutalnim političkim, ekonomskim, medijskim, obaveštajnim i ostalim vidovima uticaja, ali i pokušajima izazivanja nemira, finansirajući i podstičući destruktivne i ekstremističke medije i organizacije, režim iz Kremlja ne odustaje od ideje da stavi pod svoju kontrolu Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
Reč je o starom planu Putinovog režima o “neutralnoj” balkanskoj četvorki pod patronatom imperijalne kremljovske autokratije. Držeći četiri navedene države pod stalnim pritiskom i izložene pretnjama, oslabljeni, ali ništa manje destruktivni i korumpirani poredak iza zidina Kremlja ima nameru da koristeći se slabostima ovih društava preko njih ucenjuje i destabilizuje Evropu i provocira Sjedinjene Države. Snagom i mudrošću istorijskog zaokreta navedeni plan je najpre osujetila i dovela u pitanje Crna Gora, zahvaljujući Đukanovićevoj odlučnosti da u ovoj državi prevlada liberalni i zapadnjački model razvoja. Otuda je pretnja po Crnu Goru i najveća, a dalekosežnost Đukanovićevih istorijskih odluka teško uporediva sa susedima, ali i sličnim potezima u crnogorskoj istoriji.
***
Najpre je zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara Brajan Hojt Ji, pre nešto više od dve nedelje, ostavio snažan utisak u Beogradu posle, eufemistički rečeno, vrlo otvorenog razgovora sa Aleksandrom Vučićem. Rezultati su brzo stigli i separatistički režim Milorada Dodika u Banjaluci je nekoliko dana posle toga i zvanično, skupštinskom odlukom, odustao od postupka za raspisivanje referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH.
Ali, ubrzo je stigla i reakcija zvanične Moskve, ocenjena i u srbijanskim provladinim tabloidima kao skandalozna. Obraćajući se preko propagandne stanice Sputnjik, ruski ambasador u Beogradu, Čepurin, rečnikom ekstremne desnice pozvao je na linč malobrojne i progonjene proevropske opozicije u Srbiji, optuživši je za antisrpstvo. Vokabularom nedostojnim citiranja izvređao je i Hojt Jia i ukrajinskog ambasadora u Beogradu, uzgred i nemačku nobelovku Hertu Miler.
Demonstracija imperijalne bahatosti
Uvredljivo-ekstremistički ispad i demonstracija imperijalne bahatosti, naravno, nisu namenjeni ni regionu ni srpskoj opoziciji, koja u vlastitoj nemoći i bezidejnosti egzistira na margini političkih zbivanja. Precizno govoreći, nije čak reč ni o ispadu Čepurina, već o sasvim namernoj i promišljenoj pretnji koju režim u Moskvi šalje Vučiću i vlastima u Srbiji da se ne usuđuju da reaguju pozitivno na američke zahteve ispostavljene preko Hojt Jia srpskim zvaničnicima.
Privremeno odustajanje Dodika od referenduma i podizanja tenzija u BiH, što je evidentno rezultat uticaja iz Beograda, kao i tzv. unutrašnji dijalog u Srbiji koji bi za cilj trebalo da ima rešavanje kosovskog zamrznutog konflikta, koji je važna poluga Rusije u destabilizaciji i destrukciji Balkana, ali i sredstvo za stalne pritiske na Srbiju – potezi su koji veoma zabrinjavaju zvaničnu Moskvu, jer joj sužavaju manevarski prostor.
Umesto da Čepurina proglasi personom non grata, što bi verovatno uradila svaka država koja drži do minimuma suvereniteta i suočena sa tako flagrantnim kršenjem Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, zvanična Srbija se odlučila za ignoranciju, a režim će još jedno međunarodno poniženje kompenzovati jačanjem unutrašnje represije.
Pritisak na Beograd je bio tek početak balkanske ofanzive Kremlja. Gostujući na nedavno održanom regionalnom samitu u Budvi, novi makedonski premijer, benevolentni Zoran Zaev je u krajnje implicitnoj formi napravio paralelu ruske politike prema Crnoj Gori i Makedoniji. Uzvraćajući na to, najisturenija glasnogovornica ruske diplomatije, Marija Zaharova je s one strane kućnog vaspitanja izvređela makedonskog premijera, koji je, podsetimo, pre samo nekoliko meseci u sred Sobranja okrvavljene glave stojao na braniku krhke demokratije u svojoj zemlji, tokom noćnog pokušaja državnog udara, makar medijski, a verovatno i na druge načine, podržanog iz Moskve. Ako je i od Zaharove, uvrede o mentalnim poremećajima u međudržavnoj komunikaciji, teško se mogu drugačije protumačiti osim kao otvorena pretnja. Ko zna koja po redu upućena Makedoniji.
Najzad, kao i godinama unazad, najsnažnije izložena neprijateljskoj vatri iz Moskve bila je Crna Gora. Uzrok je jasan. Institucije Crne Gore pokazale su se stabilnijim od makedonskih, a odlučnost vladajućih struktura da ne dopuste režimu iz Kremlja da utiče na političke odluke, veća od bilo koje druge zemlje na Balkanu. Osujećivanje pokušaja državnog udara i izazivanja nemira u izbornoj noći i suđenje organizatorima i izvršiocima toga čina, nije samo poraz ruskih vlasti, već je hapšenje i razotkrivanje optuženih ruskih agenata, kao i hitni dolazak šefa ruske tajne službe u Srbiju da odvede pohapšene vinovike, dokaz teške blamaže kojom je Crna Gora izložila zvaničnu Rusiju. I zbog toga je upravo ovih dana objavljeno da je optuženi pred Specijalnim sudom u Podgorici za učešće u državnom udaru, Ananije Nikić, koji je pobegao u Rusiju, od tamošnjih vlasti nagrađen statusom političkog azilanta.
Političke narudžbe
I dok su se uvredama i pretnjama na račun Makedonije i Srbije bavili trećerazredni ruski igrači, ambasadori ili portparoli, kada je reč o najnovijoj ruskoj ofanzivi na Balkan, na Crnu Goru je udario lično šef Putinove diplomatije, Sergej Lavrov. U vrlo direktnom izjašnjavanju, sledstveno ruskom sistemu u kome je sudska vlast tek produžena ruka izvršne, dopustio je sebi da presuđuje i arbitrira u osetljivom sudskom postupku jedne suverene države. Suđenje optuženima za pokušaj državnog udara, među njima i liderima proruskog DF-a, nazvao je “političkim narudžbinama” i montiranim procesom, a optužnicu “apsurdnom” i “nekonzistentnom”.
Navedenim potezima i reakcijama, zvanična Rusija samo potvrđuje u optužnici potkrepljene tvrdnje o umešanosti u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori na dan izbora 16. oktobra 2016. godine. Zanimljivo bi bilo, a izlazi iz okvira ovog teksta, analizirati ponašanje tzv. građanske opozicije u Crnoj Gori – iste one koja bi rado pomogla Rusiji i njenim marionetama iz DF-a u rušenju crnogorske vlasti (i države), naivno i kratkovido verujući da će njeni pigmejski lideri biti korisnici takvog prevrata.
***