Bečki književni dogovor 1850. g., da vas niko ne može prevariti, SRPSKOG jezika nema!

Bečki književni dogovor


(Prema tekstu objavljenom u Hrvatskom književnom listu br.13 od svibnja 1969.)


Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo

1.
Jednoglasnice priznali da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik; i to sve
a) zato što nije moguće pisati tako da bi svaki mogao čitati po svojem narječju;
b) zato što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narječja, koja su djela božija, a
c) i zato što ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojih narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali te njim knjige pišu.

2.
Jednoglasnice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to
a) zato što najviše naroda tako govori,
b) što je ono najbliže staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slovenskijem,
c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,
d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana,
e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili da se na onijem mjestima gdje su po ovomu narječju dva sloga (syllaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, npr. bijelo, bjelina, mreža, donio. A da bi svak mogao lakše saznati gdje su po ovome narječju dva sloga, gdje li jedan, i gdje treba pisati je, gdjeli e, gdjeli i - zamolili smo svi ostali g. Vuka Stefanovića-Karadžića da bi napisao o tome glavna pravila, koja su ovdje priložena.

Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo da piše jednijem od ostala dva narodna narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika kojega u narodu nema.

3.
Našli smo za dobro i potrebno da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome slavenskome jeziku, kao što oni zakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.


4.
Svi smo priznali da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali da će se naći književnika koji će reći da bi ovo h samo zato valjalo pisati da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak. Ali jedno zato što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (npr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i što ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugih naroda - mi smo svi pristali na to da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kada se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakovijem događajima).


5.
Svi smo jednoglasice pristali da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst) i to
a) zato što narod tako govori,
b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),
c) što i Česi tako pišu,
d) što su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,
e) što se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.


Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti.

Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.


Beč, 28. Ožujka p. n. 1850.


Ivan Kukuljević;

Dr. Dimitrije Demeter;

Ivan Mažuranić;

Vuk S. Karadžić;

Vinko Pacel;

Franjo Miklošič;

Stefan Pejaković

Đura Daničić.


http://hr.wikisource.org/wiki/Be%C4%...BEevni_dogovor

Sreten Perović: Pravopisno normirati Crnogorski jezik


Ma kako se kroz istoriju zvao jezik kojim govorimo i pišemo, na kojemu su nastala (i nastaju) najvrjednija djela crnogorske književnosti, u svim sačuvanim dokumentima, arhivalijama i književnim djelima nalazi se za taj jezik pouzdana i po mnogo čemu specifučna dokumenataciona baza. U raznim epohama i različitim društveno-istorijskim okolnostima jezik kojim se govorilo i pisalo u Crnoj Gori (na današnjoj njenoj teritoriji) i kojim se, uveliko, i danas piše - »imao« je više imena: slovinski (naročito u Crnogorskom primorju pod tuđinskom vlašću), crnogorski (termin koji je najprije upotrijebio Vuk Karadziću djelu Montenegro un die Montenegriner, Lajpcig 1837), naški (u većem dijelu Crne Gore i kod albaniziranih crnogorskih »plemena«), ilirski ( u nekim zvaničnim dokumentima iz XIX vijeka), narodni (kako su nazivali mnogi, podrazumijevajući pod tim čitav novoštokavski lingvalni sistem, a naročito jezik srpske, hrvatske, crnogorske i muslimanske usmene književnosti),Vukov jezik (zbog reforme pravopisa, kojim se inače Njegoš nije služio), srpski (naziv na Cetinje donijeli prosvetari iz kaiserlich-koniglich Vojvodine), maternji (u sve tri Jugoslavije), srpsko-hrvatsko-slovenački (jezik »troimenog naroda«, 1936), srpskohrvatski/hrvatskosrpski (u SFRJ), srpski (u trećoj YU) i ponovo maternji (u SCG)... Pa ipak, ma kakvo ime mu nametali, crnogorski jezik je uvijek bio prepoznatljiv po svojim specifičnostima i tim jezikom su se, ne samo u govoru, služili pripadnici crnogorskog naroda i najveći dio pripadnika drugih slovenskih naroda kojima je Crna Gora domovina. U Crnoj Gori dominantni jezik javnog sporazumijevanja bio je i ostao CRNOGORSKI JEZIK.Tu neospornu činjenicu, tu tvrdu realnost - nijesu uspjeli da promijene ni instruirani izvanjci u XIX vijeku, ni diktaturama i asimilacionim programima odani crnogorski »potuđenici« u sve tri Jugoslavije, pa ni uslužni prosvetari i ne manje uslužni političari sve do u naše dane.
Crna Gora ni na početku XXI vijeka, kod toliko istaknutih književnih stvaralaca, istoričara literature i jezika, eminentnih pedagoga i istoriografa, još nije zvanično konstituisala kvalifikovanu komisiju za izradu programa za predmet Crnogorski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu i za odgovarajuće programe ovog predmeta u osnovne, srednje, srednje stručne i više škole u Crnoj Gori. Opterećene nedovoljnim poznavanjem materije koju programiraju, a djelimično i mrzovoljom prema vlastitom izvornom (i jezičkom) identitetu, »stručne komisije« se smjenjuju, programiraju i ugađaju dnevnopolitičkoj klimi, uporno jedna drugu inficiraju kompleksima inferiornosti, pa je u takvoj situaciji logično što od pedesetak dobrih i dvadesetak odličnih savremenih crnogorskih pisaca potonja Komisija uvodi u program samo tri, a čitav niz onih koje je »zaboravila« predstavljaju uvažene književne ličnosti u svim susjednim južnoslovenskim državama. Komisije takvog sastava očigledno ne prate i ne poznaju ni crnogorski jezik ni crnogorsku književnost, ma kojim se titulama njihovi članovi kitili, pa ne mogu ni sačiniti valjan program, te će, ako se tako nastavi, naš podmladak i dalje dobijati neuporedivo više informacija o vrijednostima susjednih zemalja nego o svojoj Crnoj Gori koju, po običaju, drugi narodi znatnije uvažavaju nego »samokritični«, pa i »suverenističk«i Crnogorci.
Državne institucije i njihovi eksponenti nastavljaju neslavnu praksu »zaboravljanja« vlastite kulture, naročito književne i jezičke kulture. U ovoj oblasti Država predugo odlaže pravu podršku onima koji grade, a popušta i materijalno pomaže onima koji razgrađuju! (U ovoj formulaciji se ne radi o istorijskom prezentu, već o aktuelnoj situaciji »na terenu«.) Taj prividni paradoks jednako pogađa tekovine kulturnog nasljeđa i tekuću, recentnu duhovnu kulturu. Nerazumljivo je kako ustavno deklarisana Ekološka Država još ne uspijeva da od devastacije (o)čuva i (od)njeguje ni svoje materijalno ni svoje duhovno nasljeđe, niti da programirano, strateški razvija savremeno stvaralaštvo, pa se tako, između ostalog, navikavamo na činjenicu da se jedino Crna Gora ne trudi da svijet upozna sa najvrednijim djelima savremene crnogorske književnosti. U to »odlaganje« prioriteta spada i grijeh prema jeziku, ne samo prema imenu jezika, nego prema bogatstvu narodnog jezika, koje ima i svoje posebne vrijednosti u svakoj crnogorskoj regiji. Oni koji podrazumijevaju tzv. Arhaični jezik kao dio folklora - potpuno neadekvatno tretiraju crnogorsko kulturno nasljeđe, kao i kulturnu tradiciju manjinskih naroda u Crnoj Gori. Tako osnovoškolcima (i ne samo njima) nanose trajne duhovne ožiljke, kalemeći na njihove duše vlastite kompekse inferiornosti, neznanja ili zainaćenih zlih namjera.
Zar nije čudno što se u znatnom broju crnogorskih osnovnih škola uči maternji, a u drugom, većem broju njih - srpski jezik! (Moja unučad, kao i svi učenici OŠ »Štampar Makarije«, uče srpski, a njihovi vršnjaci u istom gradu – maternji! I to državna Komisija smatra normalnim!)
Crnogorski jezik je još od Srednjeg vijeka bio realnost, a njegove začetke imamo već u zetskoj redakciji »Miroslavljevog jevanđelja« (kraj XII vijeka). Njegova najubjeljivija potvrda sadržana je u crnogorskom usmenom stvaralaštvu i crnogorskoj primorskoj književnosti, te u pismima i poslanicama Petra Prvog / Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, u crnogorskoj periodici druge polovine XIX vijeka, u prozi Stefana Mitrova Ljubiše, u zapisima, testamentima i memoarskoj prozi toga vremena, u »Glasu Crnogorca«, u pjesmama i pričanjima manje poznatih autora, u književnom djelu Knjaza/Kralja Nikole i proznom kazivanju Marka Miljanova Popovića, u djelima najznačajnijih crnogorskim (tzv. socijalnih) pisaca između dva svjetska rata, i, naravno, u djelima mnogih savremenih crnogorskih proznih pisaca (Sretena Asanovića, Huseina Bašića, Jevrema Brkovića, Balše Brkovića, Boža Bulatovića, Miodraga Bulatovića, Stevana Bulajića, Marka Đonovića, Zuvdije Hodyića, Novaka Kilibarde, Mirka Kovača, Mihaila Lalića, Momira Markovića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Nikolića, Ksenije Popović, Radoslava Rotkovića, Mihaila Ražnatovića, Ognjena Spahića, Branimira Šćepanovića, Čeda Vukovića, Čeda Vulevića i još mnogih); u djelima savremenih pjesnika koji su obogatili crnogorsku leksiku i poetiku (Branko Banjević, Jevrem Brković, Dušan Đurišić, Gojko Janjušević, Milo Kralj, Mladen Lompar, Sreten Perović, Janko Vujisić, Sreten Vujović, Vojislav Vulanović i drugi); u djelima dramskih pisca i kritičara (J. Brkovića, Ljubomira Đurkovića, Stevana Koprivice, Veljka Mandića, S. Perovića, Veljka Radovića, Borislava Jovanovića, R. Rotkovića, Milorada Stojovića, Radmile Vojvodić...), u tekstovima istoriografa, istoričara jezika, književnosti i kulture, te drugih naučnika (Novaka Ayića, Živka Andrijaševića, Ratka Đurovića, Žarka L. Đurovića, N. Kilibarde, Branislava Kovačevića, Vojislava Nikčevića, Branka Pavićevića, Radoja Pojovića, Danila Radojevića, Radoja Radojevića, Branka Radojičića, Šerba Rastodera, R. Rotkovića, Božidara Šekularca, Mijata Šukovića, Slobodana Tomovića, Sretena Zekovića, Dragoja Živkovića...), te u leksikografskim i monografskim djelima (Vesne Lipovac Radulović, Nikole Rackovića, Manje Radulović-Vulić, Branka Šoća...)
Naveli smo samo neke autore koji su u svojim djelima naglašeno njegovali i obogatili crnogorski jezik, ali ih u svim stvaralčkim disciplinama ima znatno više. Razumije se da ćemo najviše autentičnog jezičkog blaga naći u narodnim umotvorinama, u zapisima i natpisima iz prošlosti, u pismima naših »pečalbara« i tek opismenih moreplovaca i trgovaca, ali i u zbirkama narodnog jezika, koje su pohranjene u rukopisnim fondovima SANU, JAZU (HAZU), DANU, CANU, ili u nekim institutima i arhivima.

U organizaciji Crnogorskog PEN-a, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i CDNK, posljednjih godina održano je više međunarodnih simpozijuma o crnogorskom jeziku u prodici slovenskih standardnih jezika. Dorpinos tih skupova, kao i učinak brojnih saopštenja PEN-a, Matice crnogorske i udruženja Crnogaraca u dijaspori – nije zanemarljiv, ali sve to nije moglo nadoknaditi dosadašnju neaktivnost ili neefikasnost resornih ministarstava i drugih organa Vlade i Palamenta Crne Gore - u ovom važnom segmentu društvenog razvoja.
Dani pred nama ohrabruju mnoge nade, pa i uvjerenje da će u emancipaciji Crne Gore imati dostojno mjesto i Crnogorski jezik i Crnogorska književnost.

Kako treba pristupiti pravopisnoj kodifikaciji

Kako treba pristupiti pravopisnoj kodifikaciji crnogorskog jezika – biće predmet razmatranja Pravopisne komisije koju će, svakako, sačinjavati jezički strunjaci, slavisti i arealni lingvisti, prije svih »jugoslavisti«. Ono što je u svojim kapitalnim djelima proučio i sistematizovao Vojislav Nikčević, što se u slavističkim krugovima vrednuje kao respektabilan korpus, nezaobilazna je osnova za sve specijalističke i šire stručne razgovore. U Nikčevićevim djelima obrađena je podrobna istorija crnogorskog jezika, osvijetljena su njegova specifična svojstva, a prezentirani su i obrazloženi principi na osnovu kojih se mogu razmatrati i usvajati pravopisna pravila crnogorskog jezika. Naravo, pri usvajanju pravopisnih pravila crnogorskog jezika neće se insistirati na tzv. arhaizaciji, na oživljavanju vremenom prevaziđenih (u crnogorskoj publicistici i beletristici XIX vijeka obaveznih!) morfoloških oblika, ali će vjerovatno biti prihvaćeno tzv. Mlađe jotovanje ili jotovanje okluziva (na primjer: đevojka, đed, đeca, đe, niđe; ćerati... i sl.). Treba vratiti u upotrebu i u odnosnom i upitnom (ne i u određnom) značenju zamjenični oblik ŠTO, umjesto sada knjiški preovlađujućeg i uglavnom (i po još važećem pravopisu) nepravilno upotrebljivanog ŠTA. Uvešće se i u azbuku i u abecedu tri »nove« (u nauci odranije upotrebljavane!) grafije, uz mogućnost alternativne upotrebe odgovarajućih dosadašnjih fonetskiih likova itd. itd.

Pobjeda, 07. 10. 2006. KULTURA I DRUŠTVO



Dragan Nikolić: CRNOGORSKI JEZIK



Srpski službeni jezik u Crnoj Gori prije bi udaljavao Crnu Goru od Srbije nego je približavao. Ne može se u Podgorici zaustaviti proces koji je zahvatio Beograd, Zagreb i Sarajevo, a da pri tome Podgorica ne postane oaza lingvističkog, a bojati se s time i društvenog anahronizma


Državotvorni narod ne odriče se sebe nego dolazi sebi


Crnogorci, i kad se, pretežno iz političkih razloga, izjašnjavaju kao Srbi, teško da imaju drugog izbora osim da svoj govor nazovu crnogorskim jezikom. Apokaliptički, u osnovi serbokroatistički lament nad srpskim jezikom i srpskom ćirilicom u Crnoj Gori korespondira sa nenanučnim ligvističkim kriterijumom za necrnogorsku identifikaciju Crnogoraca i ne korespondira sa pokretom srbistike, za koju je crnogorski govor izvan njenog standarda i primarnog intreresovanja. Moguće da istupanje Dragoslava Mihailovića u SANU "graniči sa rasizmom " (Danas, Beograd), ali je činjenica, ma da prećutkivana, da su akademici SANU njegov govor ispratili aplauzom. Prema tome, njegova ocjena da se iza spomenutog lamenta crnogorskih Srba nad jezikom i ćirilicom - "tuga, neverica, beznađe" – krije napor "rasistički nastrojenih Crnogoraca" da u srbistiku, umjesto serbokroatistike, uguraju "ocrnogorčenu" zamjenu ne bi mogao biti incident jednog akademika. Napor crnogorskih Srba bi mogao da jača i antisrbijanski front prekodrinskih i prekosavskih Srba koji sad žive u Srbiji i koji se "nadgornjavaju sa Srbijancima kao sa najgorim neprijateljima". "Uskočili u fotelje, često na nedoličan način", oni u "koječemu prosto vuku Srbiju u nazadak i propadanje". Serbokroatistika, koja još uvijek ima uporišta u najvišim institucijama, jezik Srbije je bila "ugurala u dijalekat" i u sekundarni dio interesovanja istraživača.
"Nikako ne smemo zaboraviti da su u XX veku u najveće nesreće Srbiju naterivali, uz Hrvata Josipa Broza, kriptocrnogorci Aleksandar Karađorđević i Slobodan Milošević"- kaže Mihailović. Aleksandar Karađorđević, "vasipitan kod dede kralja Nikole u Crnoj Gori", "starijeg brata je uklonio s mesta prestolonaslednika i preoteo mu nasledno zvanje", i tako je počela novija istorija Srbije, u kojoj se "za poslednjih sto godina nije ništa drugo radilo nego ratovalo". Dodvoravajući se samodržačkom kralju Aleksandru, dva velika naučnika, Jovan Cvijić i Aleksandar Belić su "nastojali da osnovicu države koju je on želeo da ovekoveči pronađu i prikažu u njenom zemljopisnom središtu – blizu Crne Gore", tako da su, najveće Cvijićeve antropološke ocjene dobile oblasti izvan Srbije, koje takve ocjene ne zaslužuju, a osnovica književnog jezika nijesu bili ni Beograd ni Novi Sad, niti najveći deo Srbije, nego "zemljopisno središte" države koju je Aleksandar Karađorđević projektovao. Ta nauka nije radila za Srbiju nego za druge i sada, sa tih pozicija "tajni rat protivu Srbije" vodi Odeljenje jezika i književnosti SANU (Matija Bećković, Milka Ivić, Predrag Palavestra i Nikša Stipčević). Dva člana tog odjeljenja (Bećković i Palavestra) su i u Dvorskom savjetu dinastije Karađorđevića.
"Nerealno je očekivati da će Srbija u jeziku ili drugde više voleti Crnu Goru nego sebe"; "srpska nauka o jeziku pod kupolom SANU mora pre svega obavljati poslove važne za Srbiju, a ne za neke druge"; "drugi, ma koliko smatrali da su važni, mogli bi ovde da dođu na red tek posle Srbije"; jer, "jedino u Srbiji živi narod koji je nužan za opstanak svih Srba i on se ne može zamijeniti ni jednim drugim, kao što to, nudeći se, priželjkuju rasistički nastrojeni Crnogorci". Ove poruke Mihailovića, bez obzira na izvjesna njihova relativiziranja od strane dijela beogradskih filologa, svjedoče o reverzibilnom procesu, tokom koga se premještaju centri moći, na štetu crnogorske "rasističke iluzije o primatu", zasnovanog na vladalačko-pjesničkim tradicijama, kad "crnogorski velikani sve snage usmeriše na očuvanje roda Srbskoga". "Rod srbski" je očuvao "srbijanski opanak sa kljunom", dok su "kriptocrnogoraci" i davaoci političkih usluga, Aleksandar Belić i Jovan Cvijić, kao i njihov prethodnik Đura Daničić, su "služili tuđoj politici". Za jedne je u osnovi srbistike Vuk Karadzić, Stojan Novaković i Ljubomir Stojanović – identifikovanje štokavskog govora sa srpskim jezikom i srpskog jezika sa Srbima – a prema drugima "osnova na kojoj se naš jezik razvija nije više seljački jezik Vuka Karayića, nego jezik beogradske omladine", koji, umjesto Vukovog jezika, sada "određuje dalji razvoj svih tih jezika, od hrvatskog i bošnjačkog do najnovijeg, crnogorskog" (Milka Ivić, Milorad Ekmečić, NIN). Ni u "seljačkim Vukovom jeziku", niti u jeziku "beogradske omladine" današnja Crna Gora jezički ne bi mogla prepoznati sebe, a "ocrnogorčavanje" jezika "beogradske omladine", ili srbistike, isto je što i vraćanje serbokrotici, koja je "zapravo kroatistika" (Miloš Kovačević).
Novosadski dogovor (1954) je "za srpsku stranu bio apsolutno štetan i nepotreban čin"; "jedinstveni jezik (srpski) je na Novosadskom dogovoru, praktično, podeljen na srpski i hrvatski deo"; "Matica hrvatska se 1972 odrekla Dogovora, da ono što je dobila kao zagrebačku varijantu hrvatskosrpskog jezika proglasi za hrvatski", a za razliku od Zagreba, "Milka i Pavle Ivić su decenijama govorili i pisali da srpskohrvatski jezik ima dve varijante, beogradsku i zagrebačku, istočnu i zapadnu, srpsku i hrvatsku" (Petar Milosavljević). Crna Gora ni na jednoj od tih strana samu sebe ne bi mogla da nađe, a sada ni teoretski ne postoji šansa da se, poput Bečkog (1850) ili Novosadskog dogovora, u okviru srbistike, dogodi Žabljački srpsko-crnogorski dogovor i žabljački srpsko- crnogoski pravopis. U pokretu srbistike se iskazuje naglašeni animozitet, i prema bečkom, i prema novosadskom, i prema bilo kakvom mogućem novom jezičkom dogovoru.
Ako nije sporan crnogorski idiom, a sporno je "ocrnogorčivanje" srbijanskog idioma, izbor nije ili srpski ili crnogorski jezik, nego ili crnogorski jezik ili crnogorski dijalekat! Dijalekatski status crnogorskog srpskog jezika mogao bi biti, ako postoje "rasističke dunavske aspiracije" crnogorskih Srba, za njih više nego degradirajući, a za Crnogorce, koji vjeruju da im je dovoljna Crna Gora, s evropskim aspiracijama, neprihvatljiv, zato što bi ime njihovog govora, koji nije u standardu srbistike, određivalo njihov necrnogorski identitet. Zato prema ponudi "kriptocrnogoraca" averzija i u SANU i u Podgorici! Srpsko ime njihovog govora u crnogorskom ustavu ne bi odgovaralo ni jednoj ni drugoj strani. Crnogorska država nema aspiracija da traži bilo kakvo narušavanje pokreta srbistike,a srpski službeni jezik u Crnoj Gori prije bi udaljavao Crnu Goru od Srbije nego je približavao. I da prihvate u Republici srpskoj odbačenu ideju o ekavizaciji, po standardu srbistike, govor crnogorskih Srba nije beogradski, kao što nije ni zagrebački ili sarajevski, nego crnogorski. To bi bilo jezičko mrcvarenje između norme i realnosti. Ne može se u Podgorici zaustaviti proces koji je zahvatio Beograd, Zagreb i Sarajevo, a da pri tome Podgorica ne postane oaza lingvističkog, a bojati se s time i društvenog anahronizma.
Osnova bečkog dogovora je bila jugoslovenska ideja, a novosadskog jugoslovenska federacija. Ali i u toj federaciji je priznata bosansko-hercegovačaka posebnost i bosansko- hercegovački pravopis (još pedesetih godina BiH je imala pravopis dr. Jova Vukovića). Sad kao nema političke osnove, za "ocnogorčavanje srbistike" ni žabljačke "moderne federacije", ni "crnogorskog imena i srpskog prezimena", ni "dva oka u glavi", i tražiti u tim okolnostima novo nasilje nad jezikom Srba i Crnogoraca, kakvo je u prošlosti vršeno nad jezikom Slovenaca, Hrvata, Srba, Bosanaca, Crnogoraca i Makedonaca (prvobitno jezik troimenog naroda: slovenačko- srpsko- hrvatski jezik, kasnije srpsko-hrvatski ili hrvatsko srpski) bio bi ćorav posao.
Pojedinci, pa i grupe, mogu svoj govor i identitet slobodno samoimenovati, ali ne i država. Država ne može Crnogorce, proglašavanjem srpskog jezika za službeni, preimenovati u Srbe, niti može na jezički način osporiti Crnogorcima pravo na identitet. To bi bila u odnosu na druge građane, Srbe, Hrvate i Bošnjake, Albance, koji imaju pravo i na nacionalno ime jezika i na nacionalni identitet, diskriminacija Crnogoraca. Ona je jednostavno neodrživa. Nacionalni identitet nije naučno nego demokratsko pitanje. Tako se apokaliptični "državotvorni narod ne odriče sebe", nego dolazi sebi. Ukida se raskol između imena i bića. Maternji jezik, umjesto bilo koga nametnutoga, postaje moguć, ne samo u školi nego i u javnom životu.
Nije nastupio kraj svijeta - "tuga, neverica, beznađe" – onog časa kad je jedna crnogorska radio stanica svoj program prvog dana nezavisnosti započeli na tri jezika: "Dobar dan, mir dita, selam alejkum", nego je to znak da je multijezička Crna Gora na tragu same sebe.

Pravo Crnogorca da svoj govor nazovu svojim imenom

Mogao bi biti rasizam osporavanje prava Srbima iz Crne Gore da imaju svoje mjesto u srbistici, ali ne bi bilo daleko od rasizma i osporavanje prava Crnogorcima da svoj govor nazovu svojim imenom, kad su već svi drugi to učinili. Tačno je da ni jedan narod koji govori engleskim, francuskim ili španskim, ne vrši preimenovanje tog jezika i da takvo "preimenovanje ne poznaje ni jedan dokument UN-a, UNESK-a, Savjeta Evrope ili OEBS-a" (B. Grešel, njemački lingvista), ali bi moglo biti tačno i to da ni jedan od tih dokumenata ne priznaje teoriju po kojoj jedna riječ "što", ma ko da je upotrebljava od Burgasa do Kopra, određuje ime jezika, a tako određen jezik da određuje identitet duhovnog prostora i njegovih stanovnika. Ako ime jezika određuje nacionalnu pripadnost, ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjci, ni Crnogorci nijesu imali izbora: mijenjali su ime jezika, a ne nacionalnu pripadnost. Naslijeđena greška srbistike je što ne priznaje da se u "evropskoj istoriji i do sada dešavalo da se jedan jezik razloži na više novih", nego nastavlja "borbu za propalu doktrinu jezičke jedinstvenosti", manje sa lingvističkom a više sa motivacijom političke geografije.

Sto bi ovim momcima te padose?

IMENOVANJE KNJIGA:
»Vuk Karadžić i Crnogorci«, zbornik radova sa naucnog skupa održanog u organizaciji Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje


Borislav Jovanović: MONOGENETSKI OKOVI CRNOGORSKOG JEZIKA


Ovdje su tematizovani svi aspekti Karadzicevog prisustva u sudbini Crnogoraca razbijajuci mnoge mistifikacije guslarsko-naucnickog roda, a posebnim ukazivanjem na svestokavskom (svesrpskom) sindromu zatiranja crnogorskog jezika. Djelatnost samouka iz Trsica, sagledana je, zapravo, iz sveukupne crnogorske jezicke perspektive – aktuelne – koja vodi ka vaspostavljanju crnogorskog jezika i njegovoj naucnoj i sluzbenoj verifikaciji. Ovo je, svakako, najcjelovitije zasijecanje u sustinu onoga sto je Vuk donio a sto odnio Crnoj Gori i Crnogorcima

Jezicki monogenetski okovi koje je Vuk Stefanovic Karadzic nametnuo Crnogorcima oduzimajuci im sopstveni jezik, usmenu i pisanu knjizevnost i etnologiju i pretvarajuci sve to u srpsko lingvisticko i kulturno blago traju vec sto pedeset godina i najsuptilniji je i najdalekosezniji oblik posrbljavanja Crnogoraca. I danas smo kod jezika bez jezika. I danas smo zarobljenici te agresivne i slavodobitne price o uvodjenju narodnog jezika u knjizevnost cega u Crnoj Gori nikada nije bilo, niti je moglo biti, jer se ovdje vazda pisalo i zborilo narodnim jezikom. Dugo smo bili slijepci pred Vukovim pansrbizmom i njegovim antifiloloskim i antiknjizevnim strategijama.
Ako je, zapravo, anticrnogorska istoriografija bila najvidljiviji oblik prisvajanja crnogorske istorije i njenog sistematskog obrtanja na svesrpsko vojevanje, onda je tzv. kulturna revolucija ili reformatorski posao Vuka Karadzica sami korijen, sami spiritus movens, zatiranja crnogorske kulturne i jezicke bastine, odnosno, crnogorskog nacionalnog samosvojstva. Vuk se, u stvari, vise bavio politikom nego lingvistikom koristeci svoju naucnu misiju za ostvarivanje povijesnih ciljeva pansrpskih projekata. U istoj deceniji 19. vijeka nastala su dva cuvena anticrnogorska (i ne samo anticrnogorska) programa koji su bili i ostali monogenetska i hegemonisticka osnova za sve kasnije velikosrpske strategije prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Jedan od tih spisa je Garasaninovo nacertanije a drugi »Srbi svi i svuda« - Vuka Karadzica, oba nastala cetrdesetih godina pretproslog vijeka.
Karadzic i nije crnogorski reformator vec iskljucivo srpski. On je posrbljavao sve Juzne Slovene ali nije nikoga tako dubinski i tako »naucno« kao Crnogorce. I nista po njihovu sudbinu nije imalo toliko posljedica kao vukovsko izvlacenje iz Crne Gore (sest puta je u njoj boravio) njene samorodne duhovnosti – jezicke i knjizevne – i ogromnih »kovcezica« knjiga i arhivskog materijala kako bi sve to bilo u funkciji: provincijalizacije i dijalektizacije, odnosno, u funkciji sveujediniteljstva – jezickog, knjizevnog i nadnacionalnog. Vukova filoloska, monogenetska teorija o srpskom jeziku kao jedinstvenom jeziku svih slovenskih naroda na Balkanskom poluostrvu (jezik »srpski/srbohrvatski«) bila je osnov za negiranje ne samo jezika vec i naroda, nacija, kultura, drzava i samim tim univerzalni recept za asimilaciju. Cio taj pokret velican kao reformatorski zasnivao se na Karadzicevoj etnicko-lingvistickoj teoriji da su svi stokavci Srbi, nezavisno koje su vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Drugi su se tome, medjutim, otimali, Crnogorci su aminovali.
Rijetko je koja knjiga kao ova – »Vuk Karadzic i Crnogorci« (a rijec je o zborniku radova sa naucnog skupa odrzanog prije godinu dana na Cetinju) – zasjekla beskompromisno i cjelovito pravo u sustinu stvari kada je rijec o tome sto je donio a sto odnio Vuk Stefanovic Karadzic Crnoj Gori i Crnogorcima. Rijec je o jednoj od kapitalnih tema u sagledavanju crnogorske sadasnjosti i proslosti. Pogotovo, kada je rijec o sistemima za pretvaranja Crnogoraca u Srbe.
Crnogosrki jezik je imao i ima svoju autonomnu, izvornu, narodonosnu filogenetiku i svoju autonomnu narodonosnu i umjetnicku knjizevnost, sve dok pod formom Vukove doktrine o svestokavlju kao svesrblju nije likvidiran iz spiska zivih juznoslovenskih jezika. Knjiga, odnosno, zbornik radova, »Vuk Karadzic i Crnogorci« tematizira sve aspekte Karadzicevog prisustva u sudbini Crnogoraca razbijajuci mnoge mistifikacije guslarsko-naucnickog roda a narocito onu o svestokavskom zatiranju crnogorskog jezika, odnosno, njegovog tretiranja kao ijekavskog dijalekta. Skoro svi autori radova u ovoj knjizi imali su aktuelan pristup ovoj temi, a to znaci da su djelatnost Vuka Karadzica sagledali iz sveukupne crnogorske jezicke perspektive: one od prije 150 godina i one sada koja vodi vracanju imena crnogorskom jeziku i njegovu ne samo naucnu vec i sluzbenu verifikaciju.
Crnogorski je od svih juznoslovenskih jezika najvukovskiji, a karadzicevski model jezika najcrnogorskiji – kaze akademik Vojislav P. Nikcevic u tekstu “Vukov model standardnog jezika u teoriji i praksi”. To dolazi otud sto je Vuk Karadzic i po ocu i po majci bio Crnogorac, ciji je maternji jezik crnogorski. Tako je utoliko prije kad se zna da su norma “opcene pravilnosti” i kodifikacija njegova stokavskoga standardnog jezika vrnute na upotrebnu formu “opcene pravilnosti” i kodifikaciju isto takvog crnogorskog standarda, zakljucuje Nikcevic.
Vuk je Crnogorcima jezik zapisao i oteo im ga, da bi mi, evo, poslije gotovo dva vijeka, svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znacenje – kaze u svom tekstu naslovljenom sa “Vuk Karadzic kao posrbitelj Balkana” Jevrem Brkovic, predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti... Jezik je zapisao i shvatio da je to drugaciji jezik i od onog “govedarskog” jadarskog i levackog, i od onog ucenog i pojnog, karlovackog i novosadskog. Crnogorci, a mozda ni Vuk, sve do susreta sa Kopitarom, nijesu shvatili da ih je Vuk, zapisujuci njihov jezik, ostavio bez jezika, uzimajuci ga kao uzorit obrazac jeziku koji je on, po beckom i Kopitarovom scenariju pospremio, uniformisao, uprostio i ucinio jasnim i sumadijskom cobaninu i vojvodjanskom seminaristi doslom u Bec da se iskoluje i vospita za Srbiju, ocjenjuje Brkovic.
U danasnjim prilikama, kada Crna Gora ide prirodnom trasom da samostalno nastavi svoju hiljadugodisnju drzavnost, jasno se iskazuje i pravo i nasusna potreba da Crnogorci svoj jezik nazovu nacionalnim imenom, kaze dr Novak Kilibarda u tekstu “O danasnjim pristupima Vuku Karadzicu”. Da iskoriste isto pravo, kaze dalje Kilibarda, koje danas bez zamjerke upraznjavaju Srbi, Hrvati i Muslimani, odnosno, Bosnjaci i bolje reci narodi koji s Crnogorcima dijele isti stokavski jezik. Stoga danas u Crnoj Gori nije otvoreno lingvisticko nego par excellance drzavno i politicko pitanje – konstatuje Kilibarda. Da nije Karadzic posrbio crnogorsko narodno stvaralastvo; da nije Njegoseva “tri valjatna suznja” u pjesmi o Vuksanu od Rovaca preimenovao u “tri srpske vojvode”, zabuna o s r p s t v u = p r a v o s l a v lj e kao narodnosti ne bi imala tolikog efekta, napominje u svom radu “Vukovo zaostravanje odnosa izmedju Srba i Hrvata, Srba i Crnogoraca i austrijska spoljna politika” akademik Radoslav Rotkovic. Problem je bio, ocjenjuje Rotkovic, u tome sto je Crna Gora u 19. vijeku imala usmenu kulturu, sto se narod vise vaspitavao preko gusala nego preko kriticke istoriografije.
U ovom zborniku su objavljeni i radovi Milorada Nikčevića, Vukića Pulevića, Žarka L. Đurovića, Sretena Zekovića, Borislava Cimeše, Sava Lekića, Mila Bakića, Steva Vučinića, Predraga Malbaše, Vasilije Milić, Branka L. Šoća, Rada Kustudića, Branka Đ. Nikača, Marijana Maša Miljića.
Skup posvecen Vuku Karadžiću i Crnogorcima održan je pocetkom juna prosle godine na Cetinju. Povod je bila stocetrdesetogodisnjica Vukove smrti. Ovo je, kako stoji u Uvodnoj rijeci Vojislava P. Nikčevica, direktora Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje, drugi skup u Crnoj Gori posvecen Vuku Stefanovicu Karadzicu. Prvi je organizovan povodom 200-godisnjice Vukovog rodjenja a pod nazivom “Vuk Stefanovic Karadžić i Crna Gora”. Organizatori skupa odrzanog 1987. godine u Titogradu bili su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Nastavnicki fakultet u Niksicu, NIO “Pobjeda” i “Obod” sa Cetinja. Za razliku od skupa odrzanog prije dvadesetak godina na kom se govorilo u slavu Vuka i njegovog svesrpskog i nedjeljivog jezika, skup na Cetinju imao je jednu potpuno eksplicitnu, kriticku distancu a sve u ime slave i spasa crnogorskog jezika!

"Pobjeda" 21. 10. 2006. KULTURA I DRUŠTVO


SVEN MENESLAND, LINGVISTA: Crnogorski jezik bio bi najbolje rješenje


Kad kažemo crnogorski to bi trebalo da znači jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima bilo to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje


Član Norveške akademije nauka i umjetnosti Sven Menesland profesor je na Odsjeku za literaturu i evropske jezike Univerziteta u Oslu. Uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Norveške, trenutno u našoj zemlji realizuje projekat "Jezička situacija u nezavisnoj Crnoj Gori - norme i standardi". U Crnoj Gori prvi put je boravio 1969., kao student. Važi za jednog od najboljih poznavalaca Balkana u cijeloj Skandinavji. Njegovo djelo "Jugoslavija prije i poslije" u kom se bavi poviješću južnoslovenskih naroda od predistorije do danas, doživjelo je pet izdanja. Posljednje sadrži poglavlje posvećeno crnogorskom referendumu i nezavisnosti. Autor je "Norveško - srpskohrvatskog rječnika" i "Gramatike hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika". Priredio je zbornik "Jezik i demokratija" koji je rezime projekta na kom su, prvi put nakon rasturanja SFRJ, zajednički radili srpski, hrvatski i bosanski lingvisti. Za Kulturu i Društvo govori o mogućim rješenjima crnogorske debate o imenovanju jezika u službenoj upotrebi.

*Kakav je Vaš generalni stav prema fragmentaciji bivšeg srpsko-hrvatskog jezika koja ovih dana ima finale u zahtjevima da jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori bude nazvan crnogorski?

- Kao lingvista i slavista vrlo dobro znam da je riječ o jeziku sa jedinstvenom osnovom štokavskog govora. U smislu komunikacije jezik koji se koristi u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni bez svake sumnje je jedan jezik. Tu sam bez dilema. Isto tako, kao lingvista, znam da je književni jezik nešto drugo u odnosu na govorni jezik. Književni ili standardni jezik uvijek je, u svim zemljama, bez izuzetka, političko pitanje. Ovo što se trenutno dešava u Crnoj Gori nama je poznato. Mi u Norveškoj smo imali zajednički jezik sa Dancima. Kada je Norveška postala nezavisna država htjeli smo imati jezik i htjeli smo mu dati ime norveški. Razumijem da ljudi u Crnoj Gori žele imati jezik koji ima ime njihove države i nacije. Ali, slično kao u Norveškoj, jezik nema samo komunikacijski već i ima i važan simbolički značaj, pa njegovo imenovanje ima emotivnu podlogu. Male jezičke razlike u Norveškoj, koja, iako mala, ima dva standardna književna jezika, oba norveška, izazivale su oštre polemike, imale su veliki emocijalni značaj. Stotinu godina smo se svađali povodom jezika. Jezičke polemike zbog toga za mene nijesu nove. Treba poštovati pravo ljudi da imaju standardni jezik koji osjećaju kao njihov. Nema smisla nametati jezik. U Norveškoj su svojevremeno političari nastojeći da približe dva standardna norveška jezika nametnuti oblike i riječi koje su ljudi doživljavali kao tuđe. Od toga smo odustali. Razumljivo mi je da su ljudi u Hrvatskoj jezik kojim govore nazvali hrvatski, shvatam zbog čega Srbi svoj jezik zovu srpski a Bošnjaci svoj bosanski...Politička situacija je takva kakva jeste i ta promjena prati političku realnost. Međutim ne vrijedi pretjerivati. Lingvistički to je još uvijek jedan jezik.

*Da li Ustav Kraljevine Norveške sadrži odredbu koja eksplicitno imenuje jezik u službenoj upotrebi ?

- Ne. Ali, zato, imamo puno zakona kojima se reguliše upotreba jezika. Rekao sam da u Norveškoj postoje dva standardna književna jezika. Državna televizija ima striktnu obavezu da dvadeset odsto programa emituje na jeziku koji je u Norveškoj manjinski. Svaka škola mora organizovati paralelnu nastavu za učenike koji insistiraju da nastavu prate na standardnom jeziku koji je u manjinskoj upotrebi. Brojni su zakoni koji sadrže odredbe kojima se reguliše oblast upotrebe jezika, preciziran je njegov službeni naziv i tako dalje, ali u samom Ustavu to se ne precizira.

*Kako zvati jezik kojim govorimo u Crnoj Gori?
- Vidim da se po tom pitanju u Crnoj Gori vode oštre polemike. Političari su podijeljeni, emocije su vrlo jake. Na sceni su dva tabora. Jedni prihvataju samo oznaku crnogorski jezik. Drugi kao naziv prihvataju samo srpski jezik. U ovakvoj situaciji / za razliku od Crne Gore u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji političari i lingvisti su bili jedinstveni u stavu da standardni jezik treba zvati državnim imenom/ treba tragati za rješenjem koje bi svi mogli prihvatiti. Znam da to nije lako. S obzirom da je književni jezik kojim se trenutno služe oni koji se izjašnjavaju da su Crnogorci, fonetski, morfološki i sintaksički istovjetan jeziku koji koriste oni koji kažu da su Srbi, s obzirom da je ono što zovemo standardnim jezikom jezička supstanca kojom se ljudi služe ista bez obzira na osjećaj njihove nacionalne pripadnosti, jezik kojim svi govore trebao bi imati jedinstveno ime.
Mogao bi se zvati "standardni jezik". Ta odredba Ustava Crne Gore oko koje se trenutno polemiše mogla bi da glasi: U Crnoj Gori je u upotrebi standardni književno jezički izraz. Tako bi bila izbjegnuta upotreba termina "srpski" i "crnogorski" za koje dvije strane izričito tvrde da su za njih neprihvatljive.
Drugo rješenje je da ta formulacija bude: U Crnoj Gori u zvaničnoj upotrebi je crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik. Prirodno standard bi bio jedan. Dakle jedan rječnik, jedan pravopis, jedna gramatika..

* A zašto ne, u Crnoj Gori je u zvaničnoj upotrebi crnogorski jezik?
-Trebalo bi izbjegavati krajnosti. Naziv crnogorski je stičem utisak posvojen i čini mi se, velikom broju ljudi ovdje bi teško bilo prihvatiti taj termin. Taj naziv u značenju jezika kojim govore ljudi u Crnoj Gori je pravi i najbliže određuje političku realnost, ali je plašim se, taj pojam u svijesti ljudi postao povezan sa jednom novokomponovanom varijantom koja je značajnom broju ljudi u Crnoj Gori tuđa i neprihvatljiva. Zato je teško izaći pred ljude i saopštiti im da bi jezik kojim govore trebali nazvati tim imenom. S druge strane naziv srpski mnogim ljudima jednako je tuđ i neprihvatljiv. Teško će biti naći rješenje prihvatljivo i jednima i drugima. Teško, ali ne i nemoguće.

* Većina zagovornika termina crnogorski jezik ne negira činjenicu da jezik kojim govori većina Južnih slovena ima jedinstvenu lingvističku osnovu i suštinski je jedan jezik. Terminom crnogorski jezik oni, ako pravilno razumijem njihovo nastojanje, nastoje označiti jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori i koji je lingvistički, izuzimajući reflekse jata i dio leksike, istovjetan sa standardnim bosanskim, srpskim, i hrvatskim jezikom. Ljudi jezik kojim govore nastoje zvati svojim nacionalnim imenom i na to imaju pravo koje im se ne bi trebalo uskraćivati?

- U nezavisnoj Crnoj Gori književni jezik treba standardizovati i to je posao lingvista. Njegovo imenovanje stvar je političke volje koje može konsultovati linvistiku. Naziv crnogorski trebao bi da bude oznaka jezičke supstance kojom se u međusobnoj komunikaciji služe ljudi na teritoriji države Crne Gore, bez nacionalnog sadržaja koga potencirate vašim pitanjem. Kad kažemo crnogorski jezik to bi trebalo da znači, jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje. Ipak, iz razloga koje sam već pominjao a tiču se identifikacije te oznake sa sadržajem izrazito negativnog predznaka, mogućnost da to ljudi mogu shvatiti na pravi način, propuštena je. Crnogorski kao državni jezik? Idealno ali nemoguće. Mnogi to neće prihvatiti zbog aktuelnih konfrontacija. Srpski, takođe.

* Naziv crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik koji pominjete neprihvatljiv je za nacionalne zajednice koje govore tim jezikom a nijesu ni Crnogorci ni Srbi...

- U pravu ste. Naziv crnogorski jezik u državnom smislu bio bi najbolje rješenje. Dakle crnogorski u smislu države Crne Gore a ne crnogorski kao jezik jedne nacionalne zajednice u Crnoj Gori koja svoje ime nameće jeziku kojim govore i druge nacionalne zajednice u Crnoj Gori. Međutim, poznajući crnogorsku društvenu realnost i emocije sa kojima se pristupa ovom pitanju trebali bi definisati neutralno rješenje, kao što je Standardni jezik u zvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori. Jezik u javnoj upotrebi u Crnoj Gori je standardni jezik i tačka. Racionalno bi bilo izbjegavati pojmove srpski ili crnogorski.
*Da li radeći na projektu „Jezička situacija u Crnoj Gori“ planirate kontakte sa lingvistima koji po pitanju standardizacije jezka u Crnoj Gori zastupaju drugačije stavove ?
- Pojam standardnog jezika u smislu kakvim ga smatra autor projekta "Jezička situacija u Crnoj Gori" i norveška lingvistika bitno je drugačiji od shvatanja kruga lingvista čija je personifikacija prof. Nikčević. Standardni jezik ne bi kao cilj trebao da ima da bude što više različit od drugog standarda, recimo srpskog jezika, već da jezička osnova tog standarda bude što bliža onoj koja u Crnoj Gori trenutno jeste. Ne treba mijenjati normu, treba je propisati. Nijesam siguran da Nikčevićev "novi" crnogorski jezik može postati standardni jezik u Crnoj Gori. Eventualno može postojati kao regionalni književni jezik, poput čakavskog u Hrvatskoj. Ne vjerujem da bi većina stanovništva prihvatila uvođenje novih slova. Političari bi, istina, taj jezik "silom" mogli nametnuti školstvu ali bi, uvjeren sam, mediji, književnici i ljudi iz administracije nastavili koristiti staru normu. Došli bi u neugodnu situaciju baš kao svojevremeno mi u Norveškoj. U vrijeme moje mladosti, u školi smo učili jezik koji društvo nije prihvatalo. Takvu strategiju norveški političari su napustili. Ne savjetujem da istim putem krenete ovdje u Crnoj Gori.

Standardni jezik

*Kakav je Vaš odnos prema ideji da se o imenu jezika građani neposredno izjašnjavaju na referendumu ?
- To je, možda, čak i opasno rješenje. Na taj način se otvara prostor za politikantski pristup stvarima i potencira konflikt. Stvari treba rješavati na stručnoj osnovi. Termin standardni jezik na kom, kada je imenovanje jezika u Crnoj Gori u pitanju, inisistiram, jer vjerujem da je to za sve u Crnoj Gori prihvatljivo rješenje, čini mi se da ovdašnjim ljudima nije poznat ili ga ne poznaju na pravi način. Taj termin u svijetu je u širokoj upotrebi.

* Da li ljudi kojima je u Crnoj Gori lingvistika poziv, po Vašem saznanju, korektno razumiju taj pojam?
-Ne razumiju. Primjetna je oštra polarizacija. Uočljiv je ekstremizam. A baš ti bi ljudi trebali da razgovaraju i nađu neutralno rješenje koje bi neutralizalo polarizaciju.



Vlatko Simunović

Padoshe, padoshe.. :)