Tako je. Odvec ga je lako obesmisliti i iskoristiti. Ali naravno da jeste kao i svako osjecanje uostalom. Vidio si primjer mog drugara. Vidio si da je za mnoge nova ideja da je patriotizam bolest osiromasenih. Vidio si da se pominje nekih fantomskih 5-10% koji su odgovorni za patriotizam i dobre stvari al opet svi znamo kojih 5-10% vodi zemlju i da su sa osjecanjima taman ko i ova bukva ispred kuce mi. Trajno osteceni.Sjeti se teme o crnogorskm pokretu i rasplamcelog optimizma na krilima osjecanja patriotizma iako je iole nepristrasnom posmatracu bilo jasno da ta prica nema buducnost. I opet za tu pojednostavljenu sliku je krivo izolovano osjecanje patriotizma.
Ali nije mi cilj da obesmislim ideju patriotizma vec da joj dam legitimitet. Ideja je mnogo vise od osjecanja jer ona je i misao tj. racio. Zivjeti tako da imas za ciljeve iskorjenjivanje siromastva i rast zivotnog standarda svog naroda uz miroljubivu koegzistenciju sa prirodom i ne na stetu drugih naroda. Ciljevi koji zahtjevaju prvenstveno neprekidni rad na sebi jer lanac (drzava) je jak onoliko koliko i najslabija karika. Um i srce. Ovo za mene predstavlja okvir za osjecanja koja djeluju kao gorivo za cijelu ideju patriotizma. Gorivo samo po sebi neskladisteno pravilno je zapaljivo i toksicno. Za moje shvatanje ovakav patriotizam je u sluzbi covjecanstva i vrline, a sve ostalo je kako rekoh iracionalna vezanost za nekretninu. Ta iracionalna vezanost, taj patriotizam je uglavnom ono sto vidim kod nas.
I ovo sve vazi za mir, a sta je sa drugim stanjem drzave? Sta je u ratu patriotizam?
Sent from my GSXR1000 @299