Piše : Branko Vojičić
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (I)
Žaljenje, neznanje, izvinjenje
Kada su prvog oktobra 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne odbrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički krenule preko crnogorsko-hravatske granice - da unište "ustaše" - propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su "ustaše" prethodno napale nas.
"Oni koji su od januara do septembra 1991. godine uz pomoć 'Pobjede' ubjeđivani da su Hrvati genocidan narod, a da je Hrvatska država koja ima 'nepravedne' granice, u oktobru su lako uzeli puške i s pjesmom krenuli na Dubrovnik", konstatuje istoričar dr Živko M. Andrijašević. Pobjeda će tih dana objaviti da je pohodom na Dubrovnik, "Crna Gora ponosno i uzdignuta čela ponovo, umarširala u istoriju na velika vrata".
Crnogorski zvaničnici i posluga, koji su u sklopu Miloševićevog velikosrpskog sna kumovali "dubrovačkoj epopeji", tek poslije 1998, kada su se prozvali reformistima, počeli su stidljivo da govore da je sve bilo - velikodržavna manipulacija. Državnici su priznali da i oni snose dio krivice i da se odgovornost za počinjene zločine mora personalizovati. I na tome se stalo.
Niko u Crnoj Gori još nije odgovarao za granatiranje Dubrovnika, nečovječno postupanje prema hrvatskim zarobljenicima u logoru u Morinju. Nije pronađen krivac za ratno-huškačku propagandu, kao ni za "etničko čišćenje" Bukovice ili deportovanje bosanskih izbjeglica iz Crne Gore.
Umjesto toga, dogodila se - kontralustracija. Baš kao u slučaju tužbi protiv novinara Monitora. Tužio je Milen Simić načelnik pri Komandi Druge armije, za njim bivši ministar policije Republike Srpske Toma Kovač, prvi čovjek TV Elmaga Gojko Mitrović, ministar kulture Budimir Dubak, novinarka ratne Pobjede Mila Štula, general JNA i dubrovački ratnik Radmilo Damjanović. Sada i Emir Kusturica.
Tužitelji našeg nedjeljnika imaju nešto zajedničko: svi su bili šrafovi Miloševićeve mašine za ubijanje. Sad bi htjeli da im sud izda sertifikat da su samo revnosno obavljali svoj posao.
Bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović napravio je državnički gest kad je - sa distance od osam godina - smogao snage da u Cavtatu, u prisustvu hrvatskog predsjednika Mesića, izrazi, u ime građana Crne Gore, žaljenje za sve što je tamo učinjeno. Tada je Đukanović "dubrovačku odiseju" objasnio manipulacijom iz Beograda (onu iz Podgorice nije pominjao): "Sa beogradske velikodržavne, diktatorske i nasilničke adrese postojala je namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru, i njen opstanak, od njenog neposrednog okruženja kako bi se naglasila inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd". Svetozar Marović se pravdao, posredstvom državne TV, da tada nije bio dobro informisan. Bulatović se svemu javno podsmijevao.
Osim Đukanovićevog "žaljenja", Marovićevog "neznanja" pa "izvinjenja za sva zla koje su građani moje zemlje nanijeli bilo kome u Republici Hrvatskoj", Kilibardine "naknadne pameti", Jokićevog "kriv sam" na Haškom tribunalu, Hrvatima je izvinjenje ponudio još jedino predsjednik SSSCG, Danilo Popović i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je prvi, i jedini, pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije.
Najveću težinu u hrvatskoj (i svjetskoj) javnosti imala su protivljenje ratu nedjeljnika Monitor i Građanskog odbora za mir, izvinjenja na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića, njegova pjesma "Dubrovniče, oprosti" i Vitomira-Vita Nikolića "Noć sa Dubrovnikom". I to što su na Cetinju liberali predvodili veliki miting demokratske opozicije za suverenu Crnu Goru. Tog prvog februara 1992. godine iz hiljade grla orilo se: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".
No, da nije kontinuiranog pisanja Monitora i knjige istoričara Živka M. Andrijaševića "Nacrt za ideologiju jedne vlasti" istinu o tome kako su državni mediji i vlast pripremali teren za rat - prekrio bi zaborav i šaš. U bibliotekama naprasno neko uništava ratnohuškačke strane Pobjede a kasete su iz državne televizije davno "isparile".
Priznanjem krivice pred Haškim tribunalom za granatiranje Dubrovnika admiral Miodrag Jokić (osuđen na sedam godina zatvora) Crna Gora se počela suočavati sa istinom: u Dubrovniku "nijesu gorjele gume". Čeka se presuda generalu Pavlu Strugaru, takođe optuženom za bombardovanje grada pod zaštitom UNESKO-a, a to će otežati odstupnicu propagandistima i inspiratorima rata.
Povod za konavosku operaciju a potom i opsadu Dubrovnika - po objašnjenju koje je tom prilikom dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić - bio je, navodno, hrvatsko "rušenje dva stara grada - Herceg Novog i Prevlake".
Milošević i njegov ministar spoljnih poslova Vladislav Jovanović peru ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističu kako Srbija nema ništa s "oružanim sukobima oko Dubrovnika". Nego je to problem koji "Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom".
Crnogorci su bili direktniji. Na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, drugi oktobar 1991, Svetozar Marović je, nasuprot zvaničnom stavu da se Crna Gora ne nalazi u ratu, rekao da se "nalazimo u ratu". Ali, s tom razlikom što je ovo rat koji će donijeti mir! Ovoga puta, objasnio je Marović, mir je jedino moguće obezbijediti ratom - "neovisno koliko će biti patnje i bola"! Momir Bulatović je pozivao u "antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva", a Đukanović u konačno razgraničenje sa Hrvatima.
Posljedice: Pobjedi od petog oktobra 1991. objavljuje spisak poginulih i ranjenih boraca JNA na dubrovačkom ratištu.
Specijalac za ratno huškanje Milenko Vico u tekstu "Tuđmanov parastos" tu pogibiju sagledava u punoj svjetlosti:
"Divota ih vidjeti. Poginule ljudski ožaliti. Ne ginu za Jevrema, Slavka, Žarka i njima slične. Nego za svoju otadžbinu, za svoj narod i svoju Armiju. Časno! Gdje će izdajice da se dočepaju časti. Možda na Tumđanovom parastosu, koji izgleda počinje. Peta crnogorska je jutros otišla u rat. Bez suze i straha. Pozdravite nam Crnu Goru, poručiše".
Uzalud su crnogorski mirotvorci pozivali da se zaustavi "ovaj voz bez povratka u koji nas svim silama guraju". Pokazalo se da je snaga oružja i bezumlja bila daleko jača. Kao toliko puta ranije.
U decembru 1991. reporter Monitora obišao je dubrovačku regiju i zabilježio tragove zločina. U tekstu "Posrnuli gospar", između ostalog, piše:
"Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja.
Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u ]ilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vraća s pijeskom razapeta je jugoslovenka zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: 'Tražili ste, dobili ste', 'Crna Gora'... Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cetu, svuda, uz nezaobilazno 'četiri S'. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano 'Srbija'".
ČINJENICE
Haška optužnica sadrži faktografski dosije o Dubrovniku čij jedan dio Monitor donosi:
Dana 25. juna 1991. Hrvatska je proglasila svoju nezavisnost od SFRJ. Istog dana nezavisnost je proglasila i Slovenija, a snage JNA pokrenute su kako bi sprečile njeno otcepljenje. Dana 18. jula 1991. savezno Predsedništvo, uz podršku vlada Srbije i Crne Gore, izglasalo je povlačenje JNA iz Slovenije, čime je prihvatilo njeno otcjepljenje i raspad SFRJ.
Pozivanje Slobodana Miloševića na ujedinjavanje svih Srba u jednoj državi poklopilo se s agitovanjem za stvaranje "Velike Srbije". Uz podršku vlade Republike Srbije, pobunjeni Srbi su u leto 1991. preuzeli kontrolu nad znatnim područjima Hrvatske, uključujući područje kninske Krajine, Baranja i zapadnu Sloveniju. Hrvatsko stanovništvo je proterano iz tih krajeva, koji su zatim pripojeni raznim "srpskim autonomnim oblastima". U području nad kojima su srpski pobunjenici preuzeli kontrolu ušla je JNA da obezbedi teritorije koji su oni osvojili.
U avgustu 1991. JNA je pokrenula operacije protiv niza gradova u istočnoj Sloveniji, čija je posledica bila okupacija tih gradova od strane JNA/srpskih snaga. Hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo tih područja protjeralo je. Krajem avgusta JNA je započela opsadu grada Vukovara, koji je i zauzela 18. novembra 1991, nakon što je gotovo u potpunosti razoren.
Sve do kraja septembra 1991. dubrovačka regija ostala je praktično netaknuta ratom koji se vodio u ostalim delovima Hrvatske. U području Dubrovnika nije bilo ozbiljnijih slučajeva sukobljavanja Srba i Hrvata na etničkoj osnovi, a u dubrovačkoj regiji nije bilo ni vojnih objekata JNA koji bi bili zahvaćeni ratom.
Dana 30. septembra 1991. komanda 9. VPS JNA u Kumboru u Crnoj Gori objavila je pomorsku blokadu grada Dubrovnika. U ranim časovima sledećeg jutra, snage JNA kreću iz pravca Crne Gore i Bosne i Hercegovine u ofanzivu na dubrovačku regiju sa kopna.
Dana 1. oktobra 1991. Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo napalo je telekomunikacijske objekte koji su Dubrovnik povezivali s ostatkom Hrvatske. Istog dana JNA je prekinula snabdevanje strujom i vodom građanima Dubrovnika.
Hrvatske odbrambene snage u Dubrovniku i okolini brojale su otprilike 670 vojnika, koji su pokrivali područje od oko 75 kilometara. Te snage činili su pripadnici hrvatskog Zbora narodne garde i policije, te meštani-dobrovoljci, okupljene za odbranu Dubrovnika i okolnih sela u nedeljama koje su prethodile napadu JNA. Hrvatske snage nisu imale ni vazduhoplovstvo ni mornaricu, niti oklopne jedinice, a raspolagale su sa veoma ograničenim artiljerijskim i minobacačkim naoružanjem. Hrvatske snage nisu imale kapaciteta za ofanzivna dejstva.
U pokušajima da zaustave ofanzivu JNA na Dubrovnik, predstavnici Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ) uspostavili su kontakt sa Miodragom Jokićem kako bi započeli pregovore između JNA i predstavnika grada Dubrovnika. Od 15. oktobra 1991, pa sve do povlačenja snaga JNA u maju 1992, redovno su se održavali pregovori pod pokroviteljstvom PMEZ-a i drugih međunarodnih organizacija. U nekoliko navrata su JNA zastupali Miodrag Jokić i /ili Milan Zec. Inače su JNA zastupali oficiri JNA podređeni Pavlu Strugaru, Miodragu Jokiću i Milanu Zecu. Dubrovnik je zastupala grupa građana koje je imenovao gradonačelnik.
Dana 26. oktobra 1991, Pavle Strugar je stanovnicima Dubrovnika izdao ultimatum od jedanaest tačaka (u obliku "Predloga za normalizaciju života u Dubrovniku"). Između ostalog, zahtevao je da se preda svo naoružanje, a hrvatska policija i vojska povuku iz grada. Takođe je zahtevao da se prihvati činjenica da će JNA zadržati svoje položaje oko Dubrovnika i kontrolisati ulaske i izlaske iz grada. Hrvatski pregovarači su odbacili taj ultimatum.
U Ženevi su 23. novembra 1991. Slobodan Milošević, savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević i Franjo Tuđman sklopili sporazum koji su potpisali pod pokroviteljstvom specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa. Sporazumom se tražilo da hrvatske snage deblokiraju kasarne JNA, a da se snage JNA povuku iz Hrvatske. Obe strane obavezale su se da će jedinice "pod njihovom komandom, kontrolom ili političkim uticajem" odmah sprovesti prekid vatre u celoj Hrvatskoj, koji ih je takođe obavezivao da obezbede da sve paravojne ili neregularne jedinice povezane sa njihovim snagama takođe poštuju prekid vatre.
U razgovorima koji su održani između predstavnika hrvatske vlade i JNA 5. decembra 1991, u Cavtatu, gradu pored Dubrovnika, Miodrag Jokić je prihvatio prekid vatre u Dubrovniku, kao i popuštanje pomorske blokade grada. Međutim, odbijao je da potpiše sporazum dok ne dobije odobrenje od Vrhovne komande JNA u Beogradu.
Tokom pregovora 5. decembra 1991 JNA je izvršila znatne pokrete trupa i vojne opreme na području Žarkovice i Bosanke, uzvišenjima iznad Dubrovnika. Ujutro 6. decemba 1991, snage JNA kreću sa tih lokacija u kopneni napad na hrvatske položaje kod carske tvrđave na brdu Srđ. Napad je propraćen artiljerijskim napadom na grad.
Dana 7. decembra 1991. Miodrag Jokić je kao predstavnik Vrhovne komande JNA potpisao sporazum o prekidu vatre u Dubrovniku postignut 5. decembra 1991. Takođe se obavezao da će JNA popustiti pomorsku blokadu Dubrovnika i ponovo uspostaviti snabdevanje grada strujom i vodom.
Snage JNA ostale su razmeštene na hrvatskoj teritoriji u području Dubrovnika nekoliko meseci nakon potpisivanja sporazuma 7. decemba 1991. Tokom tog vremena JNA je nastavila sa sporadičnim granatiranjem grada. Dubrovački Stari grad ponovo je granatiran u maju i junu 1992. godine. Sučene sa hrvatskom ofanzivom kojoj je cilj bio vraćanje okupirane teritorije, u oktobru 1992. povukle su se poslednje jedinice JNA.
U elaboratu koji je izradio Zavod za zaštitu spomenika kulture u saradnji s UNESCO-om, utvrđeno je da su 1991. i 1992. godine od 824 zgrade u Starom gradu projektilima pogođene 563 (ili 68,33%) Direktnim pogocima oštećeno je 438 krovova, a krhotinama projektila 262. Na fasadama zgrada i na popločanim ulicama i trgovima evidentirano je 314 direktnih pogodaka. Vatrom je u potpunosti uništeno devet zgrada.
Godine 1993. Institut za obnovu Dubrovnika je u saradnji s UNESCO-m sproveo istraživanje sa ciljem da se utvrdi trošak obnove i popravka zgrada u Starom gradu koje su uništene ili oštećene u granatiranju JNA 1991. i 1992. godine. Ukupni troškovi restauracije javnih zgrada i privatnih kuća, verskih objekata, ulica, trgova i fontana, te bedema, gradskih vrata i mostova procenjen je na 9,657,578 američkih dolara. Do kraja 1999. godine potrošeno je preko 7,000,000 američkih dolara na restauraciji, a očekuje se da će taj projekt trajati do 2003. godine.
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (II)
Laž u svim oblicima
RATNI CILJ: Iz Splita se Pobjedi telefaksom javila grupa crnogorskih rezervista - VP 2277/9 Divulje. Traže od Momira Bulatovića odgovor i rješenje "u roku od 24 časa" da im se kaže istina o njima i njihovom slanju na front:
"Drugi put mobilisani smo 15. septembra (1991). Nakon nekoliko dana upućeni smo, navodno, na Crnogorsko primorje, da bi, kad smo došli do Dragalja, bio napravljen taktički zaokret, pa smo se obreli na vojnom aerodromu kod Mostara. Procjenjujući da je to jedan od vitalnih objekata JNA, smatrali smo opravdanim naš dolazak u cilju njegove odbrane. Nije prošlo ni dva dana, a mi smo počeli praktično učenje teme 'izdaja i laž u svim oblicima'. Na toj praktičnoj nastavi nalazimo se još uvijek. Prva lekcija se zvala - 'odlazak na specijalni zadatak'. 'Specijalni zadatak se sastojao u tome da naša jedinica bude helikopterima prebačena na obronke Podveležja, kako bi spriječila eventualni prodor diverzantskih grupa. Zadatak nam saopštava komandant bataljona. Nije nam jasno zašto hoće da nas poštede jednog dobrog marša, pa nam čak i helikoptere stavljaju na raspolaganje, kako bi došli do budućih položaja.
Prilikom ulaska u helikoptere saznajemo pravo odredište - kasarna u Divuljama, kod Splita. Komandant bataljona i dalje ćuti. Komandant i dalje ima priliku za popravni ispit, ali je, nažalost, ne iskorištava. Tada za nas i prestaje da bude komandant. Ako starješina zna gdje šalje vojnike a to ne saopšti, epitet 'lažov' i 'izdajnik' su mu primjereni.
Sa novim danom počinje savlađivanje druge lekcije pod naslovom 'plaćenici, izdajnici, dobrovoljci'. Tranzistor koji smo, srećom, ponijeli omogućava nam da saznamo ko smo mi to u stvari. Čujemo, da smo srbokomunistički teroristi, četnici, Kilibardini plaćenici, a po Jevremu Brkoviću izdajnici, zbog odazivanja mobilizaciji. Prema Radio-Nikšiću, dobrovoljci.
Najzad, počinje treća i glavna lekcija: 'izdaja pred očima'. Tempo kojim tih prvih dana živimo ne daje nam mnogo vremena za razmišljanje. Ne razmišljamo o tome - što mi to zapravo branimo? Ne shvatamo da se ovdje niti brani Jugoslavija, niti Crna Gora, a ponajmanje narod kome prijeti genocid.
Pozdrav Crnoj Gori i u pamet se braćo Crnogorci!".
Ovo je dokument iz kojeg se vidi da je bilo crnogorskih boraca koji su postavljali prava pitanja - kuda idu, kuda sve to vodi i čiji je to rat! Koji su se javno preslišavali što oni brane u Hrvatskoj? Bilo im je jasno da to nijesu Jugoslavija, Crnu Goru, srpski narod kome prijeti genocid!
U Crnoj Gori su juli i avgust 1991. protekli u znaku mobilizacije. Među onima koji su obukli uniforme JNA bilo je mnogo nedoumica: koju oni zemlju treba da brane i protiv koga to da čine? Dakle, zgodno za manipulaciju!
Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović kad je sišao sa vlasti objavio je knjigu "Pravila ćutanja" u kojoj post festum tumači te istorijske događaje. Kaže: neki su htjeli da brane samo svoju republiku ne prelazeći njene granice, što on smatra besmislenim, drugi, da se ne treba zaustavljati prije Zagreba i "definitivnog obračuna sa ustaškim režimom". Sada osjeća da je i definicija domovine za koju je trebalo da se gine zavisila od političkog opredjeljenja, lične ratobornosti i, začudo, "same načitanosti pojedinih oficira".
"Za jedne je to bila Jugoslavija uključujući i Sloveniju, za druge granica srpskih zemalja (linija Karlobag - Karlovac), dok su treći govorili da će sve ostati u granicama Crne Gore. Iz tog galimatijasa vršila se podjela na patriote i izdajnike, često ne znajući šta je šta od to dvoje".
Bulatović koji je tih dana pozivao u svenarodni front protiv pomamljenog ustašva, danas rat za Dubrovnik opravdava borbom "protiv paravojnih formacija, ali i da se sačuva svoje ljudstvo i materijalne potencijale".
"JNA nije osvajala prostor, već se samo branila kada je bila izložena napadima i kada je trpjela velike ljudske i materijalne žrtve", Bulatović i poslije 13 godina od tog programiranog rata navodi kao njegove ciljeve.
Ali, mirotvorcima i analitičarima je i prije nego što je Dubrovnik napadnut bilo jasno da se radi o projektu stvaranja Velike Srbije. To je kasnije potvrdio svojom knjigom "Moje viđenje raspada - Vojska bez države" i Veljko Kadijević, general armije i savezni sekretar za odbranu bivše SFRJ. Cilj je bio Hrvatsku potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca i tako "osigurati i držati granice Srpske Krajine u Hrvatskoj", izvući preostale djelove JNA iz Slovenije i nakon toga iz Hrvatske.
"Doprinos hercegovačko-trebinjske grupacije ostvarenju ukupnih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njezinog šireg rejona osiguran Bokokotorski zaliv za Ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je protivteža blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston-Neum prestavljalo je ozbiljnu prijetnju nastupanju ka Splitu u sadejstvu s mostarskom grupacijom".
ČINJENICE
Pljačke, otimačine, zločini
Čedo Vračar, dobrovoljac na dubrovačkom ratištu, visoki funkcioner Narodne stranke i bivši poslanik u Skupštini RCG, svjedoči:
Poslije pogibije nekoliko Nikšićana ja sam osjetio potrebu da se javim na poziv vojnih vlasti. U stvari, zbog Slobodana Miloševića. Znači, nijesam otišao na ratište po pozivu nego kao dobrovoljac. Kampanja koje je vođena preko sredstava javnog informisanja uticala je na sve patriotske opredijeljene ljude, pa i na mene. I ja sam otišao u garnizon JNA u Nikšiću i prijavio se.
Mislio sam, zaista, da idem da branim Jugoslaviju, da branim srpstvo, kako nam je to preko sredstava informisanja intonirano. Međutim, bio sam desetak dana u kasarni u Nikšiću, to su bile neke pripreme, i već tada sam osjetio da nešto nije u redu. Jer, onih koji su dizali borbeni moral u kasarnama i podstrekivali ljude, a to su obično bili istaknuti funkcioneri tada vladajućeg DPS-a, nije bilo u jedinicama kada su one krenule na ratište. I tu sam ja odmah osjetio da nešto nije u redu.
Kada sam došao na ratište, tri dana su mi bila dovoljna da vidim da to nije ono zbog čega sam ja otišao u rat. Vidio sam - niti ćemo braniti Jugoslaviji, niti se tu brani srpstvo - to su bile tuđe teritorije van granice Crne Gore, nije bilo vojnika, nije bilo nikakvih ratnika koje sam ja očekivao i zbog čega sam ja i otišao na ratište.
Osnovni razlog što se nijesam odmah vratio je pogibija jednog Nikšićanina iz moje jedinice. Nijesam htio da me proglase dezerterom i izdajnikom. Ostao sam do kraja, svih pet mjeseci, trudeći se da, na neki način, ne pravim neko zlo tom malom broju civila koji je tamo ostao. Radio sam neke ako se to tako može reći, humanitarne stvari.
Vozio sam sanitetski auto - nijesam bio na prvoj borbenoj liniji, mada ja uvijek kažem da te prve borbene linije nije ni bilo. Jer, ne znam s kim smo mogli ratovati - nako sa nekim nevidljivim borcima ili sa onim babama hercegovačkim i nekim starim ljudima koji su ostali da pokušaju sačuvati kuće i imanja.
To je jedna ružna stranica crnogorske istorije, jer Crnogorci nikad nijesu bili osvajači. Mi smo uvijek vodili neke odbrambene ratove. Doživio sam veliko razočarenje kad su u pitanju ljudi i njihovo ponašanje u ratnim okolnostima. Vjerute mi, bio sam iznenađen baš od nekih ljudi za koje sam mislio da su razumni ljudi, da su hrabri ljudi. Nijesu se takvi pokazali.
Ljudi koje sam u civilu poznavao kao hrabre, tamo su se pokazali kao velike kukavice. Kukavice zato što su posegli da se osvete i da ubiju babu ili đeda, ili neku životinju. Dešavalo se da čovjek ubije mačku i kaže - "to je ustaška mačka".
Sa ponosom ističem, a za to imam i svjedoke, da sam imao i jedan sukob kada je jedan moj kolega iz Nikšića, malo pripit, htio da ubije čovjeka koji mu nije htio dati vina iz podruma. Ja sam tada stao u zaštitu tog čovjeka, zove se Tomislav Dobrosović, i njegove unuke koja je bila tu. Sjetio sam se moje ćerke Jelene, koja je imala deset godina kada sam ja otišao na ratište. Ta curica je takođe imala deset godina. Bila je tu sa svojim đedom, babom i prađedom od devedeset i šest godina. To je čovjek kod koga smo mi spavali, pošto je sanitetsko odjeljenje bilo smješteno u njegovoj kući.
I došao sam u situaciju da se potučem sa tim momkom da bih zaštitio nedužnog čovjeka da ga ne ubije. On je potom, maltene, krenuo da ubije mene. Ja mu kažem - zašto da me ubiješ, evo tu sam, pa da se pobijemo.
I odložili smo oružje i pobili smo se. On nije znao da sam ja, ipak, nekakav poznavalac borilačkih vještina, pošto je bio dosta mlađi od mene. I tako, bogami, dobio je dobre batine. Međutim, moj komandant Petrović je imao u mene povjerenja, on je znao da sam ja smiren i da umijem pravilno da reagujem i u najtežim situacijama.
U vojsci mora biti reda i discipline, međutim, toga nije bilo u dobrovoljačkoj četi. To je bio jedan opšti haos i užas koga ja, zaista, vjerujte mi, ne volim da se prisjećam. I u ovoj priči ću izbjeći neke stvari, vrlo ružne. Radi se o ubistvima nedužnih civila, jer ne bih volio da sjutra budem svjedok na nekom sudu. Kao vozač sanitetskog auta vidio sam i druge stvari koje su na mene ostavile strašan utisak, veliku gorčinu i nezadovoljstvo. Jedva sam čekao dan kad ću se vratiti sa ratišta.
Kasnije su osnovana dva udruženja ratnika. Nikad me niko nije pozvao da bude član nijednog od njih, vjerovatno znajući kakav je bio moj stav o tom ratu - to nije bio rat, to je bila jedna sramota za Crnu Goru i sve Crnogorce koji su učestvovali u njemu. To su bile pljačke, otimačine, zločini koji ne dolikuju tradiciji i istoriji Crne Gore i Crnogoraca. Ja sam imao jedan stepen patriotizma i rodoljublja, i zbog toga sam se javio kao dobrovoljac, ali sam se vratio razočaran.
Moje ratno iskustvo zaista je i tužno i ružno. Narodna stranka je u tom periodu figurirala kao stranka spremna na okršaje i rat. Vodio sam tada resor odbrane u Narodnoj stranci i mogu javno da kažem da je moja velika zasluga što NS nije postala paravojna jedinica koja bi, možda, poslije rata bila zloupotrijebljena za neke prljave stvari.
Gospodin Novak Kilibarda, Mitar Čvorović i ja išli smo kod gospodina Vučurovića u Trebinje gdje nam je on predložio da se napravi jedna četa od stotinu vojnika. Sjutri dan sam na Glavnom odboru podnio ostavku na to mjesto, zato što nijesam želio da NS pravi bilo kakve paravojne jedinice. To je za mene i tada bilo neprihvatljivo. Jedinom oružanom snagom smatrao sam JNA i zato sam se i javio kao dobrovoljac u njene redove. I ne samo ja, još šest članova GO NS javilo se u dobrovoljce.
Dugo sam se pitao da li ima smisla da ja uopšte pričam o tome, da li će mi neko vjerovati... Jer, zaista, pojedinac nije mogao mnogo da učini. A, da sam u tom vremenu pričao slobodno kao što sad pričam, možda bih imao i nekih posljedica, jer se mnogima to ne bi sviđalo. Kažem - danas je daleko lakše razgovarati i pričati o tim događajima sa ove vremenske distance.
A što se tiče otužnice Haškog tribunala, smatram da treba da odgovara svako ko je počinio zločin, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada. Svaki zločin treba osuditi.
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (III)
Ispijanje kafe na Stradunu
Na pitanje tužioca Najsa: "Zašto ste, zaboga, napadali Dubrovnik? Pa Srbi nijesu imali nikakvo pravo na Dubrovnik", svjedok Miloševićeve odbrane dr Smilja Avramov je odgovorila: "Nije riječ o Dubrovniku nego o Jugoslaviji. Dubrovnik je bio dio Jugoslavije."
Razgovor o Dubrovniku, i o Vukovaru, poveo se zato što je tužilac Najs htio znati - kako je došlo do toga da su napadi na ta dva grada 1991. nastavljeni, iako je istovremeno u Hagu trajala mirovna konferencija kojoj je i ona prisustvovala kao dio srpske delegacije. A kad su tužioci profesorici pokazali mape "Velike Srbije" iscrtane progonom i ubijanjem nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH, Avramov ih je uputila na "Tuđmanovu kartu Hrvatske do Zemuna".
Tako, od Haga do Haga, djeluje Miloševićeva "desna ruka".
Za razliku od svog eksperta, Milošević pred Haškim tribunalom tvrdi da Srbija nije imala bilo kakve veze sa napadom na Dubrovnik, 1991. No, svjedok optužbe Peter Kriste, bivši ministar odbrane Hrvatske, ostao je pri iskazu da je JNA napala Dubrovnik u okviru plana za teritorijalno proširenje Srbije. Tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka Milošević je rekao da Srbija nikada nije imala aspiracije prema Dubrovniku, a Kriste je kazao da je "dobro poznato" da je Srbija "uvijek imala" teritorijalne pretenzije ka tom gradu.
Kada je Kriste kazao da to potvrđuje Kadijevićeva knjiga iz koje je jasno da je cilj agresije bio uspostavljanje zapadne granice Velike Srbije, Milošević je kazao da se on ne bi zadržavao na toj knjizi.
"Možete mi verovati na reč, nisam je ni pročitao, ali sam sad čuo šta ste citirali - pa ste to pogrešno citirali", kazao je Milošević.
Čudo je Milošević: eto, knjigu nije pročitao, a drži da zna što tamo piše.
Tačno je, Kadijevićeva knjiga je prećutana u Beogradu, izašla samo u tri hiljade primjeraka, skromne štampe, iako u izdanju režimske Politike. Razlog za to komentator Monitora vidio je u strahu od odgovornosti. "Jer, ona nacionalistička 'Kompanija' u armiji, vlasti, medijima ili Akademiji, zna da je iza ideologije, projekata i ciljeva o kojima govori Kadijević, podvala, laž i zločin. Zna svoju odgovornost i krivicu koja bi se u malo promijenjenim okolnostima mogla skupo platiti - o zato ne voli ovako naivnu odbranu tih ciljeva, za nju je Kadijević opasna budala jer previše zna, pa i protiv svoje volje otkriva pozadinu srpskog nacionalističkog projekta i scenario po kojem je izvedeno razbijanje Jugoslavije".
Iako Milošević i dalje tvrdi da Srbija navodno nema ništa sa ratom za Dubrovnik, činjenice govore suprotno.
Postoji dokument. Potpisao ga je bivši srpski premijer Dragutin Zelenović pet dana nakon početka napada na dubrovački kraj. U funkciji stvaranja uslova za agresiju i opravdanja "oslobodilačke" operacije. U tom pismu - upućenom hrvatskoj Vladi petog oktobra 1991. godine - Dubrovnik se predstavlja kao "deo istorije srpskog i hrvatskog naroda" a hrvatska Vlada optužuje da je donijela odluku da "s tog prostora započne oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj" što je "krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin".
Pismo govori samo za sebe. Naročito onaj dio u kome se strahuje za grad "od neprocjenjive istorijske i kulturne vrijednosti". Da ga ne razore tamo smještene hrvatske "paravojne formacije, crne legije i mnogobrojni strani plaćenici", "kao što su to učinile sa mnogim drugim gradovima". U pismu se izražava "čvrsto uvjerenje" Beograda da će svi pripadnici JNA i TO uraditi sve što je u njihovoj moći da zaštite ovaj istorijski grad.
To je za Vladu Srbije bio razlog. Ali, poslije napada na Dubrovnik, osvajački karakter vojnih operacija, postao je neporeciv. "Niti tamo ima blokiranih kasarni, niti ugroženih Srba, niti je taj grad poznat kao leglo fašizma", komentarisao je u Vremenu (9.decembar 1991) Stojan Cerović. "Reč je o zaokruživanju teritorija 'na kojima žive oni koji hoće da ostanu u Jugoslaviji'. Žeđu mučeni Dubrovčani možda će na to i pristati, ali rat u Bosni se ne može izbjeći. A okupacija Dubrovnika u najmanju ruku unazad kompromituje sve početne priče o tome da se zaratilo zbog ugroženih Srba".
Zagonetku je tih dana - slučajno ili namjerno više nije bitno - razriješio čovjek od izuzetnog Miloševićevog povjerenja, Mihalj Kertes. On je rastrubio da će Dubrovnik biti "glavni grad srpske Hercegovine"!
Iz svega su se rađale političke iluzije:
"Jedan od prvih izvještaja sa crnogorsko-hercegovačkog ratišta iz prvih dana rata, a uoči starta na Dubrovnik, bio je ukrašen velelepnom frazom samozvanih izvještača i vojnih stratega: sjutra ćemo piti kafu na Stradunu! Da li je u toj frazi definisan i cilj ovog rata? Nema mnogo dokaza da nije", pisao je u svojoj satiri Mihailo Radojičić u Monitoru.
"Da li je moguće", pita Radojičić, "da jedan jeftin i vrlo rasprostranjen napitak tako uporno ištemo i nemilosrdno plaćamo svakodnevno tako visokim cehovima. I, zamislite, kakva strategija?! Tu 'stratešku' kafu neće popiti upravo oni koji su je - lično platili. Najskuplje, neprocjenjljivo. Njih oko stotinu".
Tačnije: njih 165!
Kome je do ironije, neka prelista Pobjedu. Reportažu o šestoj crnogorskoj brigadi stacioniranoj na mostarskom aerodromu, autor završava "u velikom stilu": "I dok borci jedni drugima recituju pjesme, iz jednog šatora odjekuje: 'U Zagrebu sadićemo cvjeće, al' ga Tuđman mirisati neće". Za Tuđmana se nije znalo, ali za vodnika Radenka Miškovića, 26.godišnjeg rezervistu iz Nikšića, člana ove brigade, sigurno jeste da - neće. U Mostaru je izvršio samoubistvo. A svaki čovjek je, kažu, kosmos.
RAT ZA SRPSKO MORE
Uramljivanje Dubrovnika
Ofanziva na Dubrovnik sprema se već mesecima i logični je deo šireg plana koji se sada sasvim jasno ocrtava
Nova blokada jadranskih luka, objavljena prošlog četvrtka, označila je početak operacije zauzimanja Južne Dalmacije. Istoga dana je novinski naslov na prvoj strani objasnio sve: "Stradun čeka slobodu" ("Politika Ekspres"). Dok se ovi redovi pišu, stiže vest o potpunom opkoljavanju Dubrovnika i pripremi "odlučne bitke za oslobađanje" tog grada (petak jutro). Sada ostaje pitanje: koliko će istorijskih spomenika i turističkih objekata biti sačuvano u "završnim operacijama čišćenja", koliko će Dubrovčana živi dočekati "slobodu". Ako Dubrovnik bude "oslobođen" onako kako Armija pokušava da "oslobodi" Vukovar i Osijek, svet će ostati bez kulturnih i umetničkih spomenika neprocenjive vrednosti.
Sa vojne tačke gledišta, Dubrovnik je neodbranjiv od napada iz zaleđa, pogotovo ako je odsečen od pomoći s mora. Uostalom, tokom cele svoje istorije Dubrovnik je "slatku slobodu" čuvao diplomatskim i finansijskim sredstvima, kako je i priličilo jednoj trgovačkoj republici.
Teško da će predsednik Milošević, general Torbica (Užički korpus) i g. Vučurović iz Trebinja imati smisla za diplomatiju i trgovinu. Politički gledano, sudbina Dubrovnika bila je odlučena u junu kada je počelo naoružavanje istočne Hercegovine i kada je g. Mihalj Kertes objavio da će Dubrovnik biti "glavni grad srpske Hercegovine". Celo leto su ekstremni srpski političari pričali o "deset hiljada ugroženih Srba u Dubrovniku nad kojima se vrši teror". Na teritoriji opštine Dubrovnik živi 4735 Srba (6,7 odsto) i osim nekoliko pretresa kuća u traženju ilegalnog oružja, slučajevi "terora" nisu zabeleženi - do sada.
SVE PO PLANU: Operacija zauzimanja jadranske obale južno od ušća Neretve počinje pre dve nedelje, ulaskom rezervista iz Crne Gore u istočnu Hercegovinu. Providni izgovor o "sprečavanju međunacionalnih sukoba" nije prevario nikog. Pošto su zaista izazvale međunacionalne napetosti, te nedisciplinovane i politički jasno određene trupe "povučene" su u Nevesinje (gde, prema "Pobjedi", "narod plače od ushićenja jer mu je došla crnogorska vojska"), Bileću i Trebinje. To je i bila namera: zauzeti polazne pozicije za napad na Dubrovnik, jer se ispostavilo da "SAO" Istočna Hercegovina neće izaći na levu obalu Neretve bez velike borbe i krvi (to ostaje kao idući korak). Sa tih polaznih pozicija rezervisti Užičkog korpusa napali su Dubrovnik u tri kolone: obalom s juga (Trebinje-Grab-Gruda), iz zaleđa (Trebinje-Ivanica-Brgat) i obalom sa severa (Popovo polje-Slano).
U Dubrovniku su se pripremili za odbranu na način koji je jedva više od simboličnog: govori se o nameri da se prolaz da Dupcu minira i zaruši, kao i o blokiranju Kantafige, što bi samo usporilo osvajača. Opkoljeni Dubrovnik pada sam od sebe i to je samo pitanje strpljenja i dobre volje napadača da ne nanese velike gubitke. Nije, dakle, čudno što je tokom leta u dubrovačkom HDZ došlo do rascepa na "tvrde" i umerene. Umereni su počeli da razmišljaju o diplomatskim načinima spasavanja grada, pa im je - naravno - pala na pamet ideja o "Dubrovačkoj republici kao autohtonoj tvorevini na tlu Hrvatske". Autonomija Dubrovnika podrazumevala bi i neutralnost. "Tvrdi" HDZ smesta je te ideje proglasio "srbijanskom ujudurmom", a dr Tuđman je prilikom posete Dubrovniku "glede i u svezi" toga rekao: "Svekolika nastojanja za restauracijom dubrovačke republike imaju se smatrati protuzakonitom djelatnošću". Diplomatiji je ostao još jedan uzak put: pregovori s Trebinjcima. Gradonačelnik Dubrovnika Pero Poljanić i predsednik gradske vlade Željko Šiškić uzeli su na sebe težak i pipav (a ispostavilo se - i zaludan) posao da pregovaraju sa g. Vučurevićem, trebinjskim kamiondžijom i predsednikom opštine.
"NA TRACI": Neki novi konte Ivo Vojnović već će opisati napore za spas Dubrovnika u ovim vremenima tako ironično nalik na 1806. kada su Napoleonovi topovi najavili kraj Republike. Tokom dva susreta (Herceg Novi i Trebinje) gradonačelnik Poljanić se lepo ispričao sa u međuvremenu pripitomljenim Vučurevićem, prošetao s njim podruku Trebinjem, uz dobacivanje ("Pazi, Božo, da te ne zajebe Latin!") i vratio se kući da noću osluškuje Božine bacače umesto Loristonovih topova.
U međuvremenu je u Trebinju smenjen komandant garnizona pukovnik Marinović koji se protivio onakvoj upotrebi onakvih rezervista po Hercegovini i njihovom upućivanju na Ivanicu, povrh Dubrovnika. Sastav te vojske (jedan bataljon obične vojske i tri bataljona crnogorskih rezervista) nije obećavao ništa dobro. Njima se prvo pridružila rezervna milicija "SAO" Hercegovine (odziv: 95 odsto), a onda je g. Vučurević proglasio i opštu mobilizaciju Teritorijalne odbrane. Tako je Dubrovnik sada opkoljen vojskom od koje već uzdiše za Napoleonom. Francuzi protiv Dubrovnika nisu imali ništa lično; Hercegovci i Crnogorci, međutim, imaju dužu istoriju odnosa sa tim gradom. Trivijalna egzaltacija ljudi kao što su g. Kertes, dr Kilibarda, dr. Šešelj, dr. Karadžić i g. Vuk Drašković već je dovela do otimanja oko toga čija će Dubrovnik biti "prestonica" a čiji "bisev svpskog mova". Kad se licemerni izlivi zaborave, a "Sa vrh Srđa vila kliče: zdravo srpski Dubrovniče" utihne - dolazimo do para...
Turizam je Dubrovniku donosio godišnje - pre rata, dok je neko još dolazio - lep prihod od stotinjak miliona dolara, sa stopom stalnog rasta. To je mala dopunska motivacija uz "vekovnu želju svih Srba sveta da žive u istoj državi". Sve i da se Dubrovnik - kao više puta u svojoj poučnoj istoriji -provuče neoštećen iz ovog osvajanja, ostaje mu sudbina Plitvica: divno mesto u koje niko ne sme - ili neće - da dođe i potroši pare.
Sad, kada je uramljen, Dubrovnik možemo da obesimo.
Miloš Vasić, Dragan Banjac
(Vreme, 7.oktobar 1991)
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (IV)
Kadijevićeva “ratna zamka“
Prvog oktobra 1991. u Podgoricu je nenajavljeno, dakle, iznenada, doputovao g. Vejsans.
Ko je gospodin Vejsans? Zamjenik lorda Karingtona pod čijim se predsjedavanjem u to vrijeme, u Hagu, održavala konfrencija za uspostavljanje mira u Jugoslaviji. Dobro upućenog gospodina je, gle čuda, interesovalo samo jedino: od crnogorskih zvaničnika tražio je odgovor - da li će tog dana, 1.oktobra, početi napad JNA i crnogorske Teritorijalne odbrane na Dubrovnik!
Po svjedočenju pred Haškim tribunalom Nikole Samardžića, crnogorskog ministara spoljnih poslova u to vrijeme, predsjednik Momir Bulatović je Vejsansa uvjeravao da od toga nema ništa! Sve je čista deziformacija - zvanično će Bulatović.
"Ja sam g.Vejsansa uporno uvjeravao da se takav napad ne može dogoditi i da JNA nikada neće napasti mirni i pun istorijskih starina i kulturnih spomenika - Dubrovnik", svjedočio je pod zakletvom Samardžić.
Ali, kad je nenajavljeni gost, istog dana, ispraćen sa aerodroma, Samardžić je hitno pozvan u sjedište Vlade. Tamo se u glavnoj sali već uveliko odvijala sjednica Vlade, Predsjedništva CG i grupe generala i oficira.
Bio sam šokiran. General Strugar i Momir Bulatović tvrdili su da '30 hiljada ustaša nastupa iz pravca Dubrovnika da zauzme Boku', 'da smo napadnuti i da se moramo braniti'. Donesene su odluke da cijela Crna Gora preuzme ratni napor i da cijelo svoje djelovanje podredi ratnim naporima. Donesena je odluka da TO CG uđe u vojni sastav i da bude pod komandom Armije. Donesena je odluka da se izvrši opšta mobilizacija muškog stanovništva (ne sjećam se kojih godišta). Kao i većina članova Vlade (svi izuzev jednoga) složio sam se da se moramo braniti, ako smo napadnuti".
Vanredno zasijedanje je, kako je zvanično saopšteno, održano drugog oktobra. Detaljan izvještaj je objavljen u "Pobjedi" 3.okobra 1991. Ono što svjedoči Samardžić, potvrđuje sam Momir Bulatović.
Prvi čovjek Crne Gore u intervju splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, izneo je svoje viđenje borbe oko Dubrovnika, istakavši da nije "ni ponosan ni sretan što su naši momci sudelovali u ratu: bili smo uhvaćeni u ratnu zamku, ali sam zadovoljan što Dubrovnik nije doživeo sudbinu Vukovara". "Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš".
Do proglašenja državne nezavisnosti i priznanja Slovenije i Hrvatske - po stručnom tumačenju Bulatovića - učestvovanje JNA u odbrani SFRJ bilo je "sasvim legalno". Znači: rat za Dubrovnik, po Bulatoviću, rezultat je Kadijevićeve "ratne zamke", nikako zbog toga što je napadnuta Crna Gora! A napad je bio "sasvim legalan", pa ožeži!
To je bilo jasno svima.
Crna Gora je pokazala svoje ambicije, već na skupštinskom zasjedanju povodom kratkotrajnog julskog rata u Sloveniji. Crnogorskim čelnicima je sve bilo jasno: za Branka Kostića "Jugoslavija je u ratu. Sve su maske pale". Za Đukanovića: "Jugoslavije u dosadašnjim okvirima više nema. Sloveniju treba pustiti da se otcijepi".
To, u stvari, znači da JNA treba da zauzme granice, koje se poklapaju sa granicama SAO Krajine prema Hrvatskoj! To isto je od Miloševića tražila "demokratska opozicija" u Srbiji, od Vuka Draškovića do Zorana Đinđića. Šešelj se podrazumijeva.
Režimska Pobjeda, baš tada, izlazi u susret jednoj marginalnoj vanparlamentarnoj stranci - Demohrišćanskoj pravoslavnoj stranci - objavljujući saopštenje "Crnogorska vojska neće dalje od Neretve", nacrt "minimuma crnogorskih aspiracija". Tako je započela ideološka osnova za predstojeći "oslobodilački" pohod na Dubrovnik. Jer, Drubrovnik je, po "istorijskom pravu" - naš, a ne njihov!
Bulatović i Đukanović se tih dana javno kočopere. Obišli su artiljerijske jedinice Pete proleterske i prisustvovali bojevom gađanju. Pobjeda registruje: "Vježba uspjela". Saopšteno je da posjedujemo haubice "velike vatrene moći i velikog dometa" koje su u svojoj kategoriji najefikasnije u svijetu!
Tada je započela ofanziva protiv - dezertera. "Jadni mirotvorci. Obećali nam mir dok svuda oko nas bukti građanski (?) rat. Misle da je Crna Gora noj koji pred opasnošću može sakriti glavu u pijesak. I da su Crnogorci postali ono što nikad nijesu bili. Hoće da im oduzmu ono bez čega ni jednom Crnogorcu život ne vrijedi pišljive lule duvana. Eto, kako Crnogorcima mirotvorci, uzdanice naše - mjesto gaća pripasaće raše".
Tako je rezonovao komentator Pobjede.
Kritika onih koji nijesu za rat nastavljena je u Pobjedi: "Prekjuče je Trg Ivana Milutinovića u srcu Titograda i Crne Gore doživio nesvakidašnje, bar na ovim prostorima nezabilježeno poniženje. Okupili su se na njemu probrani "borci za mir". Kao da u Crnoj Gori, nedvosmisleno su htjeli da ukažu, ima i "boraca za početak rata"... Pokušavaju li to i crnogorski "borci za mir" da od naroda, kome su sloboda i dostojanstvo oduvijek bili preči od hleba i ogništa naprave - dezertere?"
A Momir Bulatović je besjedio (na proslavi na Vučjem Dolu, povodom 115. godišnjice slavne bitke):
"Danas bi opet da nas dijele, posvade i razbrate. Opet bi da crtaju granice tamo gdje ih nikad nije bilo niti ih može biti. Opet bi da nas uspavaju ustaškim lažima i bolećivim osmjesima, iza kojih slijedi nož i jama...Državne granice ćemo povući samo prema onim republikama i onim narodima koji više ne žele da žive sa nama, u istoj državi. I neće nam biti žao da odu svi koji to žele. Ali, isto tako, nećemo dopustiti da neko bude odveden mimo svoje volje i na silu..."
Momir Bulatović je zastupao stav: sve međurepubličke granice su administrativne, a ne državne. Bulatovićeva izjava objavljena je u "Pobjedi" od 26.septembra, a već od narednog broja svi izvještaji o sukobu oko Prevlake imali su određenje: "Na administrativnoj crnogorsko-hrvatskoj granici". Do tada je bilo drugačije: "Na granici Crne Gore i Hrvatske".
ČINJENICE IMA LI CRNA GORA
TERITORIJALNIH PRETENZIJA PREMA DRUGIM REPUBLIKAMA
Oštro kao trn u oku
Ratnim čarkama na crnogorsko-hrvatskoj granici i odlaskom crnogorskih rezervista u Hercegovinu indirektno je aktuelizovan problem sadašnjih crnogorskh granica sa dvije susjedne republike. Pitanje novog razgraničenja Crne Gore sa Hrvatskom, na izvjestan način, je već internacionalizovano, pošto ga je crnogorska delegacija pominjala na mirovnoj konferenciji u Hagu. Granica sa Bosnom i Hercegovinom koju zvanična Crna Gora i dio opozicije smatraju administrativnom (kao, uostalom i sve ostale republičke granice), biće, vjerovatno, problematizovana u slučaju rasturanja BiH na sastavne djelove.
Iako je i ranije bilo sporadičnih napomena da je crnogorsko-hrvatska granica pravljena na štetu Crne Gore, tek je početkom juna ove godine to pitanje pokrenuto u "Demokratskoj riječi", glasilu Demokratske stranke. Glavni i odgovorni urednik tog lista, Ranko Rajković pisao je da "ukoliko dođe do raspada Jugoslavije, prvi potez Crne Gore mora biti razgraničenje njene teritorije u Boki, po principu geostrateškog i geofizičkog jedinstva zaliva". Prema mišljenju Rajkovića, to znači da se ne smije priznati postojeća administrativna granica, pošto po njoj rt Oštro, koji zalazi u Bokokotorski zaliv, pripada Hrvatskoj. Rajković napominje, da je stara austrijska ideja - da se sa par fortifikcijskih prepeka kontroliše čitava Boka - prenesena i očuvana u ustavima nove Jugoslavije.
Tako nešto je, po njegovom mišljenju, neprihvatljivo, pa bi se novo razgraničenje moralo vršiti prema normama i konvencijama međunarodnog prava u ovoj oblasti.
Narodna stranka Crne Gore nedavno je predložila da crnogorska Skupština uputi predlog Saboru Republike Hrvatske za pregovore o razgraničenju. Pošto je crnogorska vlast, kroz istupe svojih prvih ličnosti, već stavila do znanja da u ovoj stvari dijeli mišljenje "demokrata" i "narodnjaka", takav poziv bi se mogao uskoro očekivati. Hrvatski teritorij na koji (za sada) pretenduje Crna Gora, hrvatske vlasti, inače, ne kontrolišu, pošto su na njenu stacionirane snage JNA. Hoće li sadašnje ratne igre oko te teritorije biti uvod u pregovore o razgraničenju ili, pak, u ozbiljni ratni okršaj, ostaje da se vidi.
Druga mogućnost bi bila izglednija, ukoliko bi se prihvatio "minimum crnogorskih aspiracija", koji je početkom juna pominjala Demohrišćanska (pravoslavna) stranka.
Ova marginalna i kontroverzna stranka, čije je rukovodstvo nedavno zastražilo od JNA da njene članove isturi na prvu liniju fronta, početkom jula je, u dnevniku Pobjeda, izložila svoj projekat širenja crnogorske države. "Granice minimuma crnogorskih aspiracija", prema "demohrišćanima", izgledale bi ovako: Crnoj Gori trebalo bi da pripadne cjelokupna teritorija tzv. Dubrovačke republike, Konavli, primorski pojas do ušća Neretve, Pelješac i ostrva: Mljet, Lastovo i Korčula, te Istočna Hercegovina do Neretve (sa Mostarom), stara Hercegovina na liniji: Bjelašnica-Romanija-Rijeka Prača, Drina, Lim (što uključuje Foču, Kalinovik, Čajniče i Rudo).
I Narodna stranka je u više navrata pominjala rijeku Neretvu kao moguću novu crnogorsku granicu u slučaja raspada Jugoslavije, što nije ništa drugo nego slijeđenje ciljeva Crne Gore u ratu sa Turskom 1876-78. godine, kada je kao zapadna "prirodna granica" Crne Gore određivana rijeka Neretva do Konjica. Dr Mitar Čvorović, član Glavnog odbora Narodne stranke kaže za "Borbu", da je u ovom trenutku problematična samo granica sa Hrvatskom, pošto je državna. Ostale granice, ukoliko ostatak Jugoslavije bude federalno uređen, mogu ostati kakve i jesu, pošto bi i ubuduće bile administrativne. Ukoliko BiH ne bi ušla u tu novu federaciju, nego bi bila razbijena, Narodna stranka bi podržala pripajanje Istočne Hercegovine Crnoj Gori, ako bi to samo Hercegovci željeli, smatra dr Čvorović.
U julu, uoči proslave bitke na Vučjem dolu, špekulisalo se sa mogućnošću proglašenja ujedinjenja Crne Gore i Istočne Hercegovine. To se, naravno, nije dogodilo, mada je bilo indicija da su o takvoj mogućnosti razgovarali prvaci SDS i predstavnici crnogorske vlasti. Zvanično to nije nikada potvrđeno, ali nikada nije propuštena prilika da se i sa jedne i sa druge strane istakne da granica između Crne Gore i Hercegovine ne postoji, odnosno da je to samo administrativna crta. Nedavno se, nakon proglašenja autonomije Istočne Hercegovine, moglo čuti da Srbi iz Hercegovine ne razmišljaju o ujedinjenju sa Crnom Gorom, već o stvaranju zasebne federalne jedinice. Svakako, pod pretpostavkom da BiH ne opstane.
Za razliku od vladajuće i pomenutih opozicionih stranaka dio crnogorske opozicije nikada nije izražavao mišljenje da je potrebno korigovati sadašnje crnogorske granice. Najizričitiji stav o tom smislu imao je Liberalni savez Crne Gore, koji je lapidarno izražavan rečenicom: "ni pedlja više, ni pedlja manje". Za "liberale" i druge političke stranke, koje insistiraju na crnogorskoj nacionalnoj osobenosti, posebno je neprihvatljivo da se Crnoj Gori pripoji Istočna Hercegovina, iz straha da bi tada Crnogorci mogli postati manjina u svojoj državi.
(Borba, 1. oktobar 1991)
D. Vuković
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (V)
Akademici - populisti
Prilikom haških pregovora, kojima je predsjedavao, mislim, Carington, upitao sam Miloševića zašto uništava Vukovar, zbog čega bombardira Dubrovnik, i zna li on što su Vukovar i Dubrovnik. Odgovorio mi je pitanjem: 'Ma tko bi bio toliko blesav da bombardira Dubrovnik? Dubrovnik nitko ne bombardira'. 'Znaš ti dobro tko' - rekao sam. Uhvatio sam ga za ruku i doveo pred Tuđmana koji se nalazio u blizini sa Šarićem. Rekao sam: 'Evo, reci Tuđmanu da se Dubrovnik ne bombardira!'
'Ne znam o čemu govoriš. Armija ne tuče Dubrovnik, to sto posto! Valjda bih ja znao...', izvrdavao je. Okrenuo sam se Tuđmanu i pitao: 'Dobro, Franjo, tuku li Dubrovnik ili ne?' A Tuđman mi je odgovorio: 'Čuo si što čovjek kaže".
Ovo je predsjednik vlade "bivše države" Jugoslavije Ante Marković, odmah poslije svjedočenja u Hagu na suđenju Miloševiću, otkrio u nedjeljniku Globus, novembra 2003. Marković je samo potvrdio kako je predsjednik Tuđman bez puno skrupula prema žrtvama kalkulisao s razaranjem Dubrovnika (uz Vukovar) da bi ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske.
Kad je počelo bombardovanje Dubrovnika književnik Mirko Kovač je, kako piše u CKL-u, naivno pozvao srpskog akademika Radovana Samardžića, kao čovjeka koji je dobar dio života posvetio istraživanju dubrovačke povijesti, da govori na protrestnom skupu i osudi varvarsko rušenje grada. Ali, doktor je odgovorio da čeka službeni stav Društva srpskih književnika, a i Kovača je savjetovao da se ne petlja u svjetske zakulisne radnje, te da je najbolje držati se one da "muze čute dok grme topovi".
Potom je osvanula Samardžićeva glasovita izjava koja je među soldatima veselo odjeknula: "Situacija za Dubrovnik nije opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski *****i, glupi Francuzi i njemačke daktilografkinje". A kada je njegova zemlja pala pod sankcije, veli Kovač, dični "profesor s dva doktorata" ponosito izjavljuje: "Nama saveznici ne trebaju, jer su SAD korumpirane, Englezi su glupi, Francuzi desničari, a Rusi siromašni."
Da, akademici. Za razluku od ranijeg redovnog oglašavanja saopštenjima - povodom skupa u Cankarevom domu, pisanja zagrebačkog Vjesnika 1989, martovskih događaja u Beogradu 1991 - SANU je ćutala kad je započo rat u Sloveniji (juni-juli 1991), ćutala je dok je tri mjeseca razaran Vukovar, kad je bombardovan i granatiran Dubrovnik.
Ali su zato pojedini akademici bili živo aktivni. Matija Bećković pogotovo. Tako je akademik iz Rovaca, na Drugom kongresu srpskih ujedinitelja besjedio čak u Čikagu, petog novembra 1991: "Iz oplakivanja gradova koji nisu postradali vidi se ravnodušnost prema hiljadama ljudi koji su pobijeni. Ispada da bi Hitler, da se sklonio u Dubrovnik, bio pod zaštitom UNESKO-a".
Srpski besmrtnici oglasili su se - tek polovonom oktobra 1991. - pismom svjetskoj javnosti o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj. U njemu se konstatuje da "Srbija nikad nije objavila rat Hrvatskoj", već da su u ratu srpski narod u Hrvatskoj i hrvatska državna vlast. To pismo nastalo je kao reakcija na prigovor HAZU srpskoj Akademiji za neoglašavanje povodom rušenja spomenika kulture u Hrvatskoj.
Pismo HAZU upućeno je SANU početkom oktobra 1991. godine: "Na sve strahote i vandalizam nad kojim se zgražava cijeli svijet i najoštrije osuđuje - SANU, kao najviša naučna i umjetnička ustanova srpskog naroda, ostala je nijema. Niste našli ni riječi osude za rušitelje spomenika najviše umjetničke vrijednosti, niti ste pokazali spremnost da pridonesete uspostavljanju mira i prekidanju takvih zločina. Zbog svega toga Predsjedništvo HAZU, smatra da u ovom času nije moguća naša saradnja sa SANU".
Na istupe Bećkovića, Samardžića i drugih koji su ismijavali branioce, nije bilo zvaničnog reagovanja Akademije.
Stvari su se zakuvale kad se oglasilo 18 članova SANU (novembar 1991) negodujući zbog varvarizma izraženog u razaranju hrvatskih gradova. U tom apelu je stojalo: "Ne verujemo u svrsishodnost ovog rata. Ne verujemo u one koji ga vode. Ne verujemo u one koji ga, svesno ili nesvesno, potpiruju. Ne verujemo u pobede koje vode u nove ratove."
E, onda su im kolege žestoko uzvratile. Na redovnoj sjednici SANU (23.novembar 1991) Akademija se ogradila od ovog antiratnog apela tvrdnjom generalnog sekretara Dejana Medakovića da on ne predstavlja stav ove institucije već samo potpisnika.
Većina srpskih akademika, dakle, mislila je da je taj rat svrsishodan. Baš, kao u Crnoj Gori, baš kao u CANU.
Principa nemiješanja u politiku, crnogorski besmrtnici su se odricali kad je velikosrpski projekat zapadao u krizu, a za njegove tragične posljedice, sem nekolicine, godinama su bili nijemi. Tako CANU nije mogla apolitično da posmatra "egzodus srpskog naroda iz Krajine", avgusta 1995. Isti oni koji su odbili molbu hrvatskih akademika da se ograde od crnogorskog zločina nad Dubrovnikom, koji nijesu osudili rušenje Vukovara, Mostara, Sarajeva i drugih gradove, niti etičko čišćenje po mapama Velike Srbije, tada su iražavali "osjećanje zgražavanja nad užasnom nesrećom koja je zadesila dio srpskog naroda".
CANU se kao institucija držala principa nemiješanja u političke tokove i kada je na osnovu tako nelegitimnog referenduma Crna Gora ušla u diktatorsku državu i doživila svoje najveće ekonomsko i moralno posrnuće u novijoj istoriji. Tada su naši građani upućeni da ruše, pale, pljačkaju i prolivaju krv pripadnika nama do tada bratskih okolnih naroda. U vrijeme pohoda na Bosnu, Konavle, Dubrovnik i mnoga druga 'ratišta', CANU se držala principa nemiješanja u politiku" - napisao je akademik dr Ljubiša Stanković u pismu kojim se obratio predsjedništvu ove institucije. On je time pokušao da spriječi stavljanje na dnevni red pisma iz Beograda grupe "54" srpskih akademika (Tadić, Bećković, Đuretić, Velimirović...) da se spriječi donošenje zakona o referendumu. Ali, uzalud.
ČINJENICE
SOS SOS SOS
Još smo tu
16.10.91 17:12 GMT SVIMA
Još smo tu. Pozdrav prijateljima širom YU3! Još smo živi, iako zatvoreni u Geto. Nema struje ni vode već 16. dana, potpuno osječeni... Ovo je Hitler radio sa Židovima i bilo je jezivo o tome slušati i učiti, a sada to rade nama. Nastojat ćemo preživjeti, djeca nas trebaju. Njima je najteže, oni ne shvataju tko i zašto nam ovo radi... Svima pozdrav, nega Bog da, da se opet dopisujemo!
17.10.91 14:12 GMT SVIMA
Konavli su u plamenu. Sve gori. I Konavoski dvori. Sve. Uništavaju aerodrom. Pistu razaraju. Sve odnose. I staklena vrata sa zgrade. Ni barbare ovako nijesam zamišljao...
18.19.91 11:08 GMT SVIMA
Hvala prijateljima koji su se javili sa svojom podrškom. Od srca hvala. Danas je 18 dan bez struje i vode. Ponovo pucaju, ali g. Kadijević veli da nije istina da napadaju. Znači, uši i oči me varaju... Loš znak za mene ili njega?
Pozdrav, još smo tu! Dubo
21.10.91 12:01 SVIMA
Višecijevni bacači...! Tuku i Knežev dvor... I Stradun... Hoteli gore... Od Debelog brijega do Zvekavice sve uništeno! Pljačkaju, pale, miniraju, odnose željezne stubove ispod odrina... Ako pakao ovako izgleda suviše je paklen...
Još smo tu...! Dubo
23.10.91 08:46 GMT SVIMA
Granatama iz tenkova i višecijevnim bacačima po Srđu i iznad drevnog Dubrovnika... Bliska okolica - Župa dubrovačka spaljena, srušena, opljačkana... Vojno odmaralište Kupari, nekoliko velikih hotela, sravnjeno sa zemljom...
To je JA!!!
Neka nas Bog i sveti Vlaho, naš zaštitnik sačuvaju... Starcima i djeci je najteže. U nevoljama se starci i djeca ponašaju isto......!
27.10.91 16:07 GMT SVIMA
Mirno je!!! Ne puca se već drugi dan, duša se odmarala!
Kako je lijep mir! Ako Bog da da zauvijek ostane mir!!! Stigao je i brod sa pomoći. Potrebna je! I hvala svima koji su je poslali! Hrana je potrebna, ali vaša podrška nam isto toliko znači, da znamo da ste s nama. Hvala.
Dubo
28.10.91 20:48 GMT SVIMA
Mir s vama... Danas je jedan od najtežih dana... Pristigli su neki što suludo jurišaju i ginu. Čuju se neartikulirani krici! Mora da ih drogiraju...
Pomozite nam razbiti informacijske blokade pomoću objektivnog izvještavanja iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Dobro sam shvatio Petera iz Radio študenta QTH Ljubljana. Prihvaćam surađivanje, potvrdite da je adresa YT3CCE s YT3A...
Danas su pogodili i Sveučilišni centar... U plamenu je... Dubrovnik liči na okužen grad. I po Stradunu zasipaju streljivom..
12.11.91 15:43 GMT SVIMA
S.O.S. Ne znam da li ćemo se više čitati... Drugi dan neprestanog bombardiranja...! Dubrovnik polako umire, i novi i stari... Pišem između 2 granate i tresem se...
Poručite Hrvatskoj da smo razoreni, uništeni, prevareni...
Od jutros su na njihovim položajima nekakovi manje pijani te bolje pogađaju......!
Možda će nas mnogo pomrijeti. Nema više ni hrane ni vode, niti se može do ičega doći.
Od jutros do noći tuku po nama.
Na žalost, neće više imati Dubrovnik, svoj ponos, svoj biser. Razara se stara jezgra, gore hoteli, požari haraju. Nisam do sada nijedan ovakav apel napisao, bio sam hrabar i optimist, sada moram priznati da je kraj blizu.
Mi više sami ne možemo i zato:
S.O.S.
Upućujem ga SVIMA! SVIMA! SVIMA!
A najodgovornijima poruka: Mislim da je cijena preskupa! Poslije nas, vi ste na redu! Dubo
13.11.91 14:28 GMT SVIMA
Dubrovnik, 28. dan sužavanja...!!!
MIR SVIMA......!
Od jučerašnjeg nedjeljnog jutra bezbroj puta sam se sjetio ovog milion puta izgovorenog pozdrava za vrijeme Svete mise. I u sebi odgovorio: "I s duhom Tvojim...!!!
Toliko puta slušam pozdrav, običan pozdrav kao dobar dan, sada to više nije!
Sada je to želja, vapaj, nada!
Poruka i zahtjev Božji, izrečen preko njegovog namjesnika na zemlji: MIR S VAMA!
16.11.91 18:30 GMT SVIMA
Ne pucaju po nama već par dana... Pokoju minu i rafal ispale da dokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi...!
I da nas zazebe oko srca...
Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji čeka da dobije nešto da preživi današnji dan... Oko je zasuzilo...... Davali su oni cijelog života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Muče ih glađu i žeđu..... Drži u logoru! Da, rekli su im da mogu otići, napustiti ognjište i ići u nepoznato.....
Prestari smo - kažu im - a i preponosni za to!
Predugo je u ušima odzvanjalo:
NON BENE PROTOTO LIBERTAS AURO.....
Dugo smo šetali pod barjakom. Libartasa, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kad za to dođe čas: Boninovo, Mihajlo, Dance.... stoljetna dubrovačka groblja, na kojima snivaju naši preci.
Ostavio sam ih u redu za čekanje kruha, a u ušima je odjekivala teška kletva na račun onih koji nam ovo rade.....
Teška staračka kletva!
Otišao sam iz reda za hranu i kažem da nisam mogao. Razumjeli su me, imamo još malo, bit će za danas nešto. Važno je da su djeca sita, mi smo oboje po 5-6 kg lakši... Palo mi je danas na pamet da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, izrasla je brada, ne zato jer je ne mogu obrijati, nego zato jer sam se prestao brijati kada je Dubrovnik okružen. Dočekam li dan kada ćemo opet biti slobodni ljudi, obrijat ću je. Slutim da je taj dan blizu!
Ovo je grad pjesnika, pisaca, umjetnika, naučnika - nije neka bezimena tvrđava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to! Ovo je ipak i tisućljetni grad slobode! Biser Jadrana, kako su mu o onoj Jugoslaviji tepali!
A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Što se prije školjka otvori, prije će biser zasjati!
Hvala svima koji su se javili!
Hvala na podršci! Hvala što ste s nama! Mi smo tu i ostaćemo!
Dubo
18.11.91 12:00 GMT SVIMA
Zbogom Dubrovnk....
Uništenje se nastavlja. Zapalili su mnogo toga, sa topovnjače se puca na hot. Belveder, dok ga nisu zapalili. Hladnjača sa ono malo hrane je izgorela.
Gori na više mjesta po Lapadu, kod groblja na Mihajlu - šuma. Strah me je za one Vojnovićeve čemprese!
Zgrada Pomorskog fakulteta gori, čini mi se.
Nekoliko brodova i jahti je zapaljeno.... Vidim tri dima na moru. Ovakva bestijalnost mislim da nije zapisana. Golorukom narodu uništavaju sve što ima, sve čime je privređivao da preživi....
Bombardiranje ne prestaje, neumorni su, naslađuju se svojim zločinima....!
Ipak, duh ne mogu slomiti. Da li su toga svjesni? Netko će im ovo naplatiti!
Dubo
(Iz knjige "Prljavi rat" Jevrema Brkovića, Zagreb 1992)
