Novi pogledi kroz stare rupe
[size=6]O tempora o mores![/size]
Prije neki dan, dok sam bezvoljno prebirao po TV programima, neočekivano mi pažnju privuče lik lijepe žene u najboljim godinama (~35) ali ne zbog njene nesumnjive ljepote već mnogo više zbog izraza neizmjerne sreće kojim je njen lik neobično zračio. Zastadoh da čujem o čemu je riječ ali skoro u istom momentu njen lik nestade a na ekranu pojavi zatamnjena slika koja otkri prostrane prostorije nesumnjivo nekakvog dvorca namještenog na veoma čudan način, no ubrzo nastupi pravi šok zbog scena koje su se odvijale u tom prostoru ispunjenom nekom novom i neslućenom otmjenošću.
Naime, kroz širokootvorena dvostruka vrata u susjednoj prostoriji se naziralo o nekakve konopce obješeno raskošno tijelo mlade žene koje se, boljereći ekstatično, uvijalo pod ne baš ubjedljivim udarcima (Trostruke kamdžije) jednoga momka, obučenog jedino u nešto nalik na smoking. Kamera u pokretu ubrzo otkri i jedan par (gola mlada žena i zreo gospodin takodje u smokingu) koji je „sjedio“ na stilskoj stolici prislonjenoj uza zid na samom vrhu stepenica kojima se uspinjala druga mlada žena, koja ljubopitljivo zastade kako bi, onako uzgred, pogledom i veoma nježnim dodirima sudjelovala u jebačini ono dvoje. Njima ovo učešće ne promače, jer ona mlada žena, ushićeno zadubljena u potrazi za sobom, za trenutak se prestade „peti“ uz ***** onoga gospodina velikodušno prepustajuci isti onom ljubopitljivom čeljadetu....
Ovo i mnogo još toga, bolno me potsjeti mučnog djetinjstva i još mučnije mladosti, koje mi i danas predstavlja – vrijeme stida – ali iz sasvim drugih razloga nego onda. Sjećam se kad sam u grad svjetlosti došao iz nepodnošljive duhovne memle „moralno-političke podobnost“ i na glasine o postojanju „Les hotels particulliers“ dugo te ustanove smatrao vrhunskim dokazom buržoaske dekadencije. Toliko godina kasnije, televizija mi omogućava uvid u ovu instituciju vrhunskog hedonizma, običnom čovjeku nedostupnom čak i u njegovoj vaspitanjem razvaljenoj mašti.
Da skratim, jer ću ovaj post svakako nastaviti... Samo ću namjernike uputiti na tragične razlike prilaza onome što na najpotpuniji način treba da ispuni nečiji život uz to ga čineći najživotnije kreativnim. Dovoljno se sjetiti one narodne: „Biće vazda gladan svaki onaj koga je pravio gladan otac!“
U ovoj izreci je izričito pomenuta iskonska glad svojstvena svakom proletarijatu, pa i ovom duhovnom koji je ostao nakon tzv. humanističkog socijalizma, dok u svijetu odavno postoji narod čiji gornji slojevi ovu glad ne poznaju a protiv ove druge – gladi za jebanjem – znaju da se bore na najkreativniji i najljepši način.
Ničim se to bolje ne da ilustrovati nego li aferom „Moldavka“ koja je bolno pokazala svu zapuštenost i moralnu bijedu CG-vlastodržaca...
(nastavlja se)