Printable View
Dokumentarci, tekstovi, originalni video i foto materijal, edukativni klipovi... Sve vezano za period.
Za početak nekoliko odličnih animiranih klipova sa youtube kanala Eastory koji predstavljaju kretanja na Istočnom frontu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
https://www.youtube.com/watch?v=wu3p7dxrhl8
https://www.youtube.com/watch?v=pucJTYK7_Yo&t=25s
https://www.youtube.com/watch?v=VA9QBHDtfCQ
Da li ima negdje animacija kako se odvijala ,,četvrta neprijateljska ofanziva''?
Ne da ja znam.Quote:
Originally Posted by wulfy
A i inače sam više zamislio ovu temu u kontekstu globalnih zbivanja, dok bi dešavanjima u Jugoslaviji trebali da se bavimo u zasebnim temama.
PzKpfw Tiger
Nesumnjivo najcuveniji njemacki tenk drugog svjetskog rata, Tiger, postao je za saveznike simbol njemacke tehnicke nadmoci u oklonim borbenim vozilima. Iako nije bio neranjiv, u vrijeme kad se pojavio, bio je to najsnaznije naoruzan i najbolje zasticen tenk na svijetu. Za saveznicke je vojnike svaki tenk postao Tiger, sa svom njegovom fanzivnom i defanzivnom moci, a kako je takticke i doktrinarne greske Saveznika najlakse bilo pripisati vecim topovima i jacem oklopu neprijatelja, stvorilo se prilicno izobliceno misljenje o njemackim mogucnostima.
Tenk koji je zasluzan za tu legendu potice iz 1937. godine kad je bilo naruceno 30-tonsko probojno vozilo (Durchbruchswagen). Kako su se mijenjale zamisli, nastajale su razlicite konstrukcije i na kraju je u maju 1941. mjesec dana prije invazije na Sovjetski Savez, Hitler zatrazio jos snazniji tenk koji bi bio nadmocan takvim tesko oklopljenim vozilima kao sto su francuski Char B i britanska Matilda s kojima su se Njemci vec bili sukobili na zapadu. Postojeci su planovi prosireni i poslije godinu dana Henschel i Porsche prikazali su svoje prototipove.
Probe su pokazale da je Henschelova konstrukcija VK 4501 bolja i ona je prihvacena kao PzKpfw VI Tiger Ausf H (SdKfz 181). Tenk je 1944. godine dobio novi naziv PzKpfw Tiger Ausf E. Bilo je to relativno konvecionalno vozilo sa osam potpornih tockova s gumenom navlakom vjesanih na osam torzionih poluga sa svake strane. To je vjesanje bilo projektovano tako da se velika tezina tenka sto ravnomjernije raspodijelila i ono je omogucilo tenku vrlo glatko i uravnotezeno kretanje.
medjutim, problem je bila pouzdanost, te su 1944. godine usvojeni novi elasticni celicni tockovi. Transmisija je bila najsavrsenije konstrukcije kako bi izasla na kraj s tezinom od 52 tone, a postavljena je predselektroka menjacka kutija. Kako je Tiger bio pretezak za normalno upravljanje kvacilom i kocnicom, primijenjen je hidraulicki, porpuno regenerativni sistem koji je vozac aktivirao jednim kolom i koji je davao dva radijusa obrtanja u svakom stepenu. Kontrola je bila vrlo lagana, ali je cijena placena zamrsenim odrzavanjem i konstrukcijom.
Konstrukcija tijela je bila relativno jednostavna, s zavarenom nadrgradnjom koja je opet bila zavarena na tijelo tenka. Buduci da je tenk bio izradjen prije negoli su Njemci stekli iskustva s T-34, oklop nadgradnje nije bio kos ali je to nadoknadjivala debljina zastite. Kupola, koja je u pocetku bila konstruisana za Porscheov tenk, bila je takodje jedinstvena i dobro zasticena a njeni su bokovi i zadnji dio bili napravljeni od jednog savijenog komada 80 milimetarskog oklopa. U teskom omotacu nalazio se 56- kalibarski top KwK 36 od 88mm koji je mogao probiti 112mm oklopa pod uglom od 30 stepeni na udaljenosti od 547m koristeci konvencionalno zrno za probijanje oklopa. Mitraljez je bio postavljen koaksijalno u oklop, a okidao ga je artiljerac pedalom. Postojao je jos jedan mitraljez na desnoj strani cela tijela tenka a njime je gadjao strijelac radista. Ostali clanovi posade bili su vozac na lijevoj strani cela tenka te punilac i komandir koji su se nalazili u kupoli zajedno s artiljercom.
S obzirom na tezinu, Tiger je bio relativno kompaktno vozilo ali je njegova tezina imala i losih strana, jer su mu bili ograniceni brzina i akcioni radijus. Pomjeranje kupole imalo je vrlo nizak stepen prenosa, pa se top okretao vrlo sporo. Kupola se okretala snagom motora, ali ako bi motor zakazao, bilo je potrebno 720 okretaja kola za pomjeranje kupole da bi top napravio krug od 360 stepeni, to je omogucavalo pokretnim saveznickim tenkovima da gadjaju u slabije zasticene bokove i zadnji dio Tigera. Siroke gusjenice (725 mm) su postavljene da bi se rasporedila tezina, ali su se za transport zeljeznicom morale koristit uze gusjenice (520 mm) kako bi tenk stao na vagon. Cak i sa sirokim gusjenicama, Tiger je bio pretezak za normalne mostove i prvi kontigent proizvedenih vozila bio je prilagodjen za gazenje rijeka. stabovi
Tenkovi Tiger bili su namijenjeni za upotrebu u samostalnim bataljonima od 30 tenkova dodijeljenih visim armijskim ili korpuskim stabovima radi podrske razlicitim jedinicama. Tako je ostalo i poslije Guderianovih nastojanja da svaka oklopna divizija dobije po jedan bataljon Tigera. To se uspjelo postici u samo nekoliko jedinica sa time sto su politicki uticajne Waffen SS imale prednost. Tenkovi Tiger su korisceni i zajedno sa tenkovima za rusenje fortifikacionih objekata sa daljinskim upravljanjem u Panzer Funklenk Abteilung (Panzer Abtajlungen- bataljoni tenkova sa radio-upravljanjem) u jurisnoj ulozi. Sa topom koji je nanosio teske poraze najboljim tadasnjim tenkovima, i sa celnim oklopom koji je odbijao sve protivtenkovske projektile kojima su saveznici raspolagali, cinilo se da je Tigrovima uspjeh zagarantovan. Ali Hitlerova zelja da ih vidi u akciji cim to prije bude moguce, dovela je do fijaska lose upotijebljeni u malim kolicinama i na nepogodnom terenu bili su pregazeni u svojoj prvoj ofanzivnoj akciji u blizini Lenjingrada u jesen 1942. godine. Pogresno upotrijebljeni kao ovnovi za probijanje kilometara i kilometara odbrambenih polozaja Pakfront u stanju borbene pripravnosti, oni su kod Kurska u julu 1943. potuceni. Ali u odbrani je Tiger pokazao svoki veliku snagu i tada je nastala legenda o njemu. Gadjajuci iz kamufliranih polozaja, koristeci gusjenice da se krece iz jednog na drugi, i uz podrsku drugih tenkova i malih grupa pjesadije Tiger je bio vrlo mobilan i apsorbovao je neproporcionalno velik dio udarne snage saveznika. Tako je jednom prilikom, u julu 1944, samo jedan Tiger iz 501 Waffen SS bataljona teskih tenkova zadrzao britanksu 7. oklopnu diviziju, pustinjske stakore, izbacivisi iz stroja 25 oklopnih vozila.
Ali kako je vrijeme prolazilo, Tigerova je nadmoc kopnila pred novim topovima saveznickih tenkova koji su sada bili dovoljno snazni da probiju oklop Tigera na prosjecnim borbenim dometima od 457 do 914m. Proizvodnje je polako padala i na kraju prestala u avgustu 1944. Ukupno je izgradjeno 1.335 Tigera, iznenadjujuce malo sa obzirom na njihovu strahovitu reputaciju.
Iako nije bio izobran za masovnu proizvodnju, Tiger koji je ponudio dr Ferdinand Porsche, Vk 4501 (P) bio je u ogranicenoj upotrebi i kao sasija za teski jurisni top- dugi (70-kalibarski) 88m PaK 43/2, mnogo snaznije oruzje od onog na tenku Tiger. Alkett je preradio osamdeset pet sasija i oni su izasli iz fabrike kao Panzerjager Tiger (P) (SdKfz 184), u pocetku su ih zvali Ferdinand po konstruktoru da bi poslije dobili sluzbeni naziv Elefant. Da bi je bolje prilagodili namjeri, konstruktori su promijenili raspored u sasiji, vozac i radista ostali su naprijed, a prijasnje borbeno odijeljenje je je sada sadrzavalo motore- dvije standardne jedinice Maybach 120 RT- a odozadi je postavljeno veliko borbeno odjeljenje da bi se trzanje velikog topa smanjilo na minimum. vjesanje je ostalo po Porscheovom principu, sest velikih potpornih tockova obrubljenih celikom sa svake strane u parovima postavljeni na tri vodoravne torzione poluge. Pogon je isao na zadnje zupcaste tockove preko elektricnog generatora Siemens Schuckert i dva elektricna motora, upravljanje je imalo hidropneumatski servo uredjaj. Oklop je povecan do krajnje granice, na prednji dio tenka je zakovicama postavljena oklopna ploca debela 100mm na vec postojeci oklop iste debljine. Nadgradnja je dobila naprijed oklop od 200mm a ostali dio oklopa je bio debeo 80mm.
Elefant je bio strasan, iako specijalizovan lovac tenkova. Od njega se mnogo ocekivalo i zato su dva armijska bataljona za unistavanje tenkova 653. i 654. bila pojacana sa po tri cete od dvanaest Elefanta i sa jednom stabnom cetom od jos dva takva vozila i jednok PzKpfw III. No njegov najvazniji ofanzivni zadatak, kod Kurska, bio je tezak neuspjeh. Kao jutisno vozilo koje je trebalo prevesti pjesadiju kroz sovjetske odbrambene linije pokazo se nedoraslim zbog svoje neelasticnosti, odnosno nesposobnosti za odbranu iz bliza. Elefant se obicno spominje po njegovom neuspjehu, ali je taj bio rezultat ne samo nedeostatka tenka nego i njegove nepravilne upotrebe. Kao lovac tenkova na veliku daljinu bio je nenadmasiv u svoje doba - na prednjoj strani potpuno neprobojan za neprijateljsku vatru i sposoban da izbaci iz stroja T-34 na udaljenosti od 5km na otvorenom terenu. Lekcija kod Kurska je koristila Njemcima i oni su spasene Elefante naoruzali mitraljezima na desnoj strani prednjeg dijela tenka. Dva su bataljona poslije toga sluzila u Sovjetskom Savezu i Italiji gdje su koristeni razboritije kao pokretni protiv tenkovski bunkeri. Ipak, oni su i dalje bili neprikladni za operacije jer su bili preteski za brzo kretanje, posebno po talijanskim cestamaa po losem vremenu, pouzdanost i rezervni djelovi ostali su i dalje problem pa ih se moralo mnigo unistiti kako nebi bili zarobljeni.
PzKpfw Tiger Ausf E
Tezina: 55 tona
Posada: pet clanova
Naourzanje: jedan top KwK 36(L/56) od 88mm sa 92 metka i dva mitraljeza MG 34 od 7.92mm sa 5.700 metaka
Oklop: Prednji dio tijela 100mm, prednja kosa ploca 60mm, vozaceva ploca 100mm, bocne ploce 60-80mm, pokrov i pod 26mm,
zadnja ploca 82mm, kupola 110mm, prednji dio 100mm, bocne ploce i zadnji dio 80mm, gornja ploca 26mm
Motor: jedan benzinski, vodeno hladjenje. Maybach HL 230 P 45 od 694 KS
Brzina: 37 km/h
Radijus: 100km
Savljadjivanje rova: 2,29m
Okomita prepreka: 79cm
Dubina gaza: 1,22m ili sa specijalnom opremo 3.96m
Ukupna duzina: 8.46m
Sirina: Siroke gusjenice 3,73m; uske gusjenice 3,15m
Visina: 2.9m
Panzerjager Tiger (P) Elefant
Tezina: 68 tona
Posada: sest clanova
Naourzanje: jedan top StuK 43/2 (L/71) od 88mm sa 50 metaka
Oklop: Prednji dio tijelai vozaceva ploca 100+100 mm, bocne ploce 80mm, pokrov 30mm, pod 20+30mm, zadnja ploca 80mm,
nadgradnja prednji dio 200mm, strane i zadnji dio 80mm, gornja ploca 30mm
Motor: dva benzninska, vodeno hladnje
Maybach HL 120 TRM V-12 od 530 KS
Brzina: 20 km/h
Radijus: 153 km
Savljadjivanje rova: 3.20 m
Okomita prepreka: 78 cm
Dubina gaza: 1,22 m
Ukupna duzina: 8.13 m
Sirina: 3.38 m
Visina: 3.00 m
Serija Char B
Char B bio je najsnaznije naoruzan i oklopljen tenk koji se 1939. godine mogao nabaviti u vecim kolicinama. Na poticaj generala Estiennea, oca francuskog tenka, 1921. godine poceo je rad na char de bataile za tesku podrsku pjesadijskim chars d’accompagnement i za borbu sa teskim neprijateljskim odbmrambenim uredjajima, ukljucivsi i tenkove. Novi je tenk trebao biti tesko naoruzan i oklopljen te opremljen radio uredjajima radi stanovite takticke koordinacije u njegovim polu-samostalnim akcijama, iako je njegova uloga jos u osnovi bila uloga podrske pjesadiji, a ne samostalnog napada.
Poslije izrade modela, dobijena je pocetkom 1926. godine dozvola da se izgrade tri prototipa. Odluceno je da se koristi vjesanje konstrukcije firme FCM (Forges et Chantiers de la Mediterranee), renaultov motor i Schneiderova transmisija. Narudzbu su 1927. godine dobili FCM, Renault i FAMH (Forges et Acieres de la Marine et d’Homeocourt). Arsenal Rueil (ARL) koordinirao je projekat in a kraju su vozila bila zavrsena izmedju 1929. i 1931. godine dva u u ARL i jedan u FCM.
Ti su tenkovi imali kratak top od 75mm u prednjem dijelu tijela i dva mitraljeza te jos dva mitraljeza u maloj kupoli. Debiljina oklopa bila je 25mm, a tenk je bio tezak 25 tona. Motor od 180ks davao mu je vrlo ogranicenu brzinu od 20 km/h, iako mu je radijus iznosio 257 km. Testovi tokom 1930. i 1931. godine su bili uspjesni, te se nastavilo raditi na buducem Char B. Podstaknuti njemackim naoruzavanjem i okupacijom Rajnske oblasti 1935. godine , Francuzi su odmah poceli proizvoditi modifikovanu verziju. Dodana je nova lijevana kupola sa kratkim topom od 47 mm, oklop je povecan na 40 mm i postavljen je motor od 250 Ks koji je vozilu teskom preko 30 tona davao brzinu od 27 km/h, brzina je smanjila radijus toga sporog teskog tenka na 200km.
Poslije prvih 35 tenkova, koji se obicno oznacuju sa Char B1, slijedeili su modifikovani B1 Bis sa kupolom AR x 4, jos jace oklopljenim i naoruzanim 34- kalibarskim topom od 47 mm, dok je oklop tijela pojacan na 60mm, a tezina povecana na 32 tone. Ali, snazniji i zedniji motor od 307 KS smanjio je radijus kretanja na jednva 140 km, sto je toliko vazno za pjesadijske operacije, iako nije toliko vazno za pokretno ratovanje na velikim udaljonistama bilo je vitalan strateski nedostatak. Vozila koja su se poslije proizvodila imala su pomocne spremnike za gorivo radi rjesenja toga nedostatka.
Serija B imala je okvir od dvije traverse i poprecnih elemenata na koje su bili pricvrsceni liveni djelovi i ploce oklopa. Vjesanje je bilo modifikacija traktora tipa Holt sa tri sklopa od cetri potporna tocka sa svake strane koje je kontrolisala kombinacija spiralnih i lisnatih opruga. Tri nezavisno vjesana tocka naprijed i jedan odozadi kontrolisali su gusjenicu, cija se nategnutost mogla podesavati iz unutrasnjosti vozila uz pomoc prednjih ljenjivaca postavljenih na opruge. Motor postavljen odozadi radi je preko sinhronizovanog mjenjaca i transmisije sa dva diferencijala. Pomocni se diferencijal kontrolisao sa upravljackog kola hidrostatickim sistemom Naeder, koji je konstruisao Batignolles radi preciznog umsjeravanja glavnog oruzja fiksno postavljenog u tijelu tenka S bez kupole koji koristi zamrseni kontrolni system gadjanja cijelim tenkom u cilj.
Duznosti posade od cetri clana bile su komplikovane i cak kad je bila strucno i dobro uvjezbana, raspored poslova nije omogucavao takticku djelotvornost u akciji. Vozac tenka ujedno je bio i glavni artiljerac koji je rucnom polugom davao elevaciju 17,1-kalibarskom topu od 75 mm, dok je u isto vrijeme kontrolisao mitraljez i tijelu tenka. Posebni punilac je namjestao upaljac na municiju od 75 mm i dodavao granate od 47 mm u kupolu koja se okretala elektricnom energijom i u kojoj je preoptereceni komandir-nisandzija pokusavao upravljati tenkom i formacijom, a istovremeno posluzivati brzo oruzje, Posadu je popunjavao radista.
Godine 1936. cetverogodisnji je plan naoruzanja predvijao 12 bataljona Char B (oko 400 tenkova) kojima bi se naoruzale dvije DCR. Mehanicka komplikovanost tenka B1 Bis odlagala je masovnu proizvodnju pa je do pada Francuske proizvedeno samo 365 tih tenkova, iako su bila angazocana petorica proizvodjaca: Renault, Schneider, FCM, FAMH i od 1939.godine AMX. U prvim mjesecima rata prozivodilo se najvise 15 tenkova B1 Bis mjesecno. Prilikom udara 10. maja 1940. godine Njemce je docekalo otprilike 300 tenkova B1 i B1 Bis; bilo ih je po 66 u svakoj od tri DCR, a 57 ih je bilo rasprseno po razlicitim malim compagnies autonomes. Jos oko 30 pravilo je jezgro De Gaulleove Cetvrte DCR.
Tenk B1 Bis bio je nadmocan u naoruzanju i oklopu. Svojim topom od 47 mm bio je jaci od tenkova PzKpfw III i IV i mogao se onesposobiti samo tako da mu se pogotkom skinu gusjenice, da se pogodi u osjetljivu resetku motor ana lijevoj strain, ili da se njega gadja iz PA topa od 88m. Ipak taj tenk nije imao uspjeha u akciji. Lose uvjezbane posade nisu mogle obavljati slozene zadatke, a premalen radijus tenka vezan uz zaustavljanje i startanje po cestama punim izbjeglica izazivao je strah pred nestasicom goriva i cestog zaustavljanja da bi se napunio gorivom. Prva DCR nije se nikad oporavila od iznenadjenja koje su joj priredili njemacki tenkovi u casu kad su njeni tenkovi uzimali gorivo. Istina, mnogi su B1 bili rasprseni zbog neznanja visokih komandanata, pa nikad nisu imali priliku da budu upotrijebljeni masovno u opstoj zbrci, ali zbog spomenutih slabosti konstrukcije, koje su odrzavale lose strateske koncepcije Francuza, ni to nebi pomoglo.
Poslije juna 1940. godine, Njemci su upotrebljavali Char B za okupatorske zadatke (npr. na Kanalskim Ostrvima), kao PzKpfw B1 Bis 740. Neki su ostali bez kupole i naoruzanja da bi postali PzKpfw B1, tenkovi za obuku vozaca, na 25 komada je top 75mm zamijenjen plameno-bacacem i tako je nastao PzKpfw B1 bis Flamm, a neki su upotrijebljeni kao sasija za poljsku haubicu.
Char B B1 bis
Tezina: 32 t
Posada: cetri clana
Naourzanje: jedan top SA-35 (L/17,1) od 75 mm sa 74 metka,
jedan top SA-35 (L/34) od 47 mm sa 50 metakai dva mitraljeza model 1931 od 7.5mm sa 5.100 metaka
Oklop: Prednji dio tijela i bocne ploce 60 mm, zadnji dio 55 mm, pokrov 25 mm, pod 20 mm,
kupola prednji dio 55 mm, stranice i zadnji dio 45 mm, gornja ploca 30 mm.
Motor: Jedan Renault, redni sa sest cilindara, vodeno hladjenje, benzinski od 307 KS
Brzina: 28 km/h
Radijus: 150 km
Savljadjivanje rova: 2.75 m
Okomita prepreka: 93 cm
Dubina gaza: 1,47 m
Ukupna duzina: 6.52 m
Sirina: 2.5 m
Visina: 2.79 m
PzKpfw Panther - Njemačka
Početkom oktobra 1941. godine 4. oklopna divizija, dio Guderianove tek preimenovane armije, pretrpjela je tezak poraz od novih sovjetskih tenkova T-34, sa kojima se prvi put srela u ynatnijem broju kod Myenska. Gubici u tenkovima bili su teški, pa je Guderian zatrazio da na frontu dođe komisija predstavnika svih područja u njemačkoj proizvodnji tenkova da bi izvidila situaciju. Zamisao da se načini jednostavna kopija T-34 uskoro je odbačena zbog teškoća oko kopiranja sovjetskog aluminijskog dizel motora i drugih problema sa materijalima. Daimler Benz i MAN dobili su zato narudzbu da izgrade novi njemački VK 3002 kako bi se opet stekla tehnička nadmoć.
U januaru 1942. načinjena je detaljna specifikacija sa slijedećim parametrima: tezina 35 tona, naoruzanje top od 74 mm i koaksijalni mitraljey, maksimalna debljina oklopa tijela tenka 60 mm i kupole 100 mm, brzina 60 km/h. Nacrt je morao sadrzavati i sve karakteristike T-34 koje su ga činile tako strahovitim protivnikom: kosi oklop koji je povećavao efektivnu debljinu ploča, široki potporni točkovi da bi se poboljšala voznjai dugi snazni top koji je strčao izvan šasije, kakav su inače njemački konstruktori izbjegavali.
U aprilu su Daimler Benz i MAN predlozili nacrte, Hitler je bio za Daimler Benzovo rješenje, ali je osnovana specijalna komisija Odjeljenja za oruzje Vrhovne komande da riješi problem i ona se odlučila za konvencionalniji nacrt MAN-a sa benzinskim motorom, pogonskim zupčastim točkovima naprijed i kupolom povučenom prema nazad da bi se ublazio problem strčanja topa. Tijelo je bila jedna zavarena cjelina sa ojačanim ivicama i dobro zakošenim (65 stepeni) kosim oklopim. Njemci su se nadali da će do maja 1943. biti u sluzbi 250 PzKpfw V Panthera (SdKfz 171); u septembru, kada su se pojavila prva dva probna modela, Hitler je povećao taj plan na 600.
Testovi su pokazali da je konstrukcija preteška i premale snage, ali je ipak izrađeno prvih 20 vozila sa oznakom Ausf A (koje ne treba brkati sa kasnijim Ausd A koji su se masovno proizvodili poslije bitke kod Kurska) prema nacrtu prototipa kako bi proiyvodnjakrenula. Da bi se povecala snaga, na sledeća vozila je postavljen novi motor HL 230 (Ausf D) zajedno sa specijalno konsturisanom sinhronizovanoom menjačkom kutijom AK7 200 i regenerativnim sistemom upravljanja da bi se mogla savladati povećana tezina. Povećana je debljina oklopa, u skladu sa Hitlerovim naredjenjem od juna 1942. na 80mm, a kupola je pomjerena udesno da bi se pojednostavila proizvodnja. Počela se postavljati na top i nova plinska kočnica sa dvije pregrade.
Iz pogona MAN-a i Daimler Benza- koji je uključen u proizvodnju da bi se ostvarili ambiciozni planovi – prvi su panteri izašli u januaru . Već u februaru programu se priključila i MNH, a poslije nje i Henschel i Demag. Početkom 1943. tip Ausf A sluzbeno je prekvalifikovan u D1 a vozila u proizvodnji u D2 dok se u maju počelo montirati Schurtzen da bi se zaštitio prostor izmedju gusjenice i boka nadgradnje. Do tog mjeseca proizvedeno je 324 Panthera.
Promjene na Pantheru D2 bile su više negoli nedovoljne da bi se riješili mehanički problemi: motor HL 230 se rado pregrijavao i često bivao zahvaćen pozarom. Prenos kreanja na zadnje točkove bio je posebna slabost iza koje su odma slijedili ostatak trasnmisijije i upravljanje. Povećana tezina (44 tone) takodje je povećala naprezanje ivičnih zakovica koje su drzale gumene navlake na točkovima zbog čega je često bilo potrebno mnogo vremena da se skine točak i pridje kvaru. Sve je to bila posljedica premalo utrošenog vremana na konstruisanje ali je, uprkos Guderianovim sumnjama, Hitler insistirao da se Panther upotrijebi u borbama što prije, tačnije, da bude na vrijeme gotov za veliku oklopnu ofanzivu kod Kurska, operaciju Zitadelle, koja je i odlozena za juli 1943. da bi se mogli upotrijebiti novi tenkovi. Nije ni čudo da njihov debi nije bio baš najsretniji. Od 200 Panthera u Hothovoj Četvrtoj oklopnoj armiji, 150 su bili van stroja na kraju prvog dana, a poslije devet dana samo ih je 43 bilo u njemačkim rukama. Mnogi su zastali na putevima između zeljezničkih stanica i fronta a drugi na ratištu, đe su se morali ostaviti jer su bili preteški za vuču.
U vrijeme kad se odustalo od ofanzive kod Kurska, u proizvodnji je bio novi model Panther-a, prilično konfuzno označen s Ausf A, sa mitraljezom i bolje zaštićenim gornjim dijelom i novom kupolom. Da bi se olakšala proizvodnja i ublazili problemi tezine, na točkovima je upotrijebljeno više zakovica za drzanje gumene navlake; 24 umjesto 16. Tip Ausf D2 bio je modifikovan tako da su nove zakovice za gume postavljene između postojećih, i tako ih se dobilo 32. Iako je motor postao malo pouzdaniji nakon šsto je dobio dadatne ventilatore za hlađenje, bolje lezaje i ostalo, kvarovi na transmisiji bili su redovna pojava. Henschel, koji je proizvodio stariju šasiju do novembra 1943. postavio je nove kupole sa tipa Ausf A na tije tipa Ausf D. Godine 1943. ukupno je proizvedeno 1.768 Panthera. Njemci su planirali niz modifikacija za Panther II Ausf F kako bi se pojednostavila poizvodnja i povećala pouzdanost, ali proizvodnja se još nije uhodala kad je završio rat.
Godine 1944. postoja je potreba za što većim borjem tenkove postojće konstrukcije, pa je nekoliko inovacija za predlozeni Panther II korišteno početkom 1944. na standardnom Pantheru i tako je nastao PzKpfw Panther Ausf G. Da bi se još više pojednostavila proizvodnja, promijenjena je konstrukcija bokova tenka kako bi zadnji skladišni prostori postali integralni dio tijela tenka. Oklop bokova tijela tenka pojačan je na 50 mm, a vozač je dobio rotacioni periskop. Kasnije proizvedena vozila imala su modifikovani kapak sa debljim donjim dijelom da bi se spriječilo skretanje neprijateljskih zrna u tanji oklop krova. Kod posljednjih konstruisanih vozila postavljeni su gipki potpuno čelični točkovi, što je konačno riješilo jednu dimenziju problema tečine, a primijenjena je i poboljšana mjenjačka kutija AK7'400. Pred sam kraja rata počela se koristiti infracrvena oprema za noćnu bornu koja je omogućavala posadi da noću gađa ciljeve udaljenje do 500m.U 1944. i 1945. proizvedeno je preko 3.740 tenkova Panther, više negoli bilo kojeg drugog njemčkog tipa u tome razdoblju. To je bio brojan i moćan dodatak PzKpfw IV, kao najznačajnijem tenku oklopnih divizija. Svaka je divizija trebala imati jedan bataljon tenkova Panther i jadan bataljon PzKpfw Iv, ali kao i uvijek, elitnje jedinice Waffen SS imale su prednost. Vozila Ausf A i G igrala su istaknutu ulogu u velikim defanzivnim bitkama tenkova u Normandiji. Tu je pokretljivost bila manje vazna od njihove velike čeone zaštite i topa (sa početno brzinom zrna od 935 m/s) koji je probijao oklop od 120 mm pod uglom od 30 stepeni na udaljenosti od 1000 metara. Samo je saveznička premoć u vazduhu i njihova brojčana nadmoć spiječila da ta tehnička prednost postane i strateški odlučna.
Panther je imao i nekoliko specijalnih verzija a najpoznatija je bila Jagdpanther (lovački panter) lovac tenkova. Nastao je 1943. kao dobro zaštićeno pokretno postolje za strašni top PaK 43 od 88 mm sa početnom brzinom zrna od 1.130 m/s, koje je probijalo oklop od 226 mm pod 30 stepeni na udaljenosti od 500m. Nashorn je bio preslabo zaštićen a Elefant preskup, komplikovan i ranjiv za taj zadatak, pa je donesena odluka da se koristi šasija Panthera sa nisko nagnutom prednjom nadrgradnjom, Top je postavljen u čeonu ploču sa horizontalnim nišanjenjem od 11 stepeni u svaku stranu, elevacijom od 8 i depresijom od 14 stepeni. A u desnu stranu postavljen je mitraljez da bi se spriječilo ponavljanje poraza kod Kurska. Bila je potrebna posada od šestorice: komandira, nišandzije, radiste mitraljesca, vozača i dvojice punioca za tešku nezgrapnu municiju. Najprije se zvao Panzerjager Panther (SfKfz 173) ali mu je Hitler 1944. dao novi naziv Jagdpanther.
Proizvodnja je započela u decembru 1943. u pogonima MlAG đe se koristila šasija Ausf G sa poboljšanom mjenjačkom kutijom AK7-400 da bi se savladala tezina. Vozila su dobili specijalni bataljoni za uništavanje tenkova sastavljeni od 30 Jagdpanthera koji su bili pod kontrolom kopnene vojske. Planirana je proizvodnja od 30 Jagdpanthera mjesečno, ali bombardovana i izgladnjela njemačka industrija nije mogla ostvariti taj plan, pa su na kraju izgrađena samo 382 komada. U sluzbi je bilo i nekoliko drugim vozila na bazi Panthera. Potreba za teškim tegljačima poslije Kurska rezultirala je Bergenpanzerom Panther , vozila Ausf D, A i G prerađena su u komandne tenkove a postojalo je i vozilo – artiljeriska osmatračnica.
Ukupno je proizvedeno 5.508 tenkova Panther. Iako ga je Ministarstvo naoruzanja smatralo prevelikim i punim mehaničkih problema koji nisu nikad bili potpnu oklonjeni, bio je to, garantovano, najbolji njemački tenk u ratu, ne baš pretezak ali dobro oklopljen naoruzan. Njegova je komplikovanost kočila masovnu proizvodnju, ali su se mogla proizvesti dva za isto toliko radnih sati koliko je bilo potrebno za jednog Tigera, i u planu racionalizacije 1944. bilo je predvidjeno da se sve usesredi na Panthera II kao glavne borbene tenkove njemačke armije 1945. godine. Planirana je proizvodnja od ukupno 400 komada mjesečno, ali je to bilo daleko ispod mogućnosti njemačke industrije, iako su 132 primjerka Ausf G proizvedena još u februaru 1945.
PzKpfw V Panther Ausf G
Tezina: 45.5 tona
Posada: pet članova
Naoruzanje: jedan top KwK 42 (L/70) od 75 mm sa 79 metaka i dva mitraljeza MG 34 od 7.92 mm sa 4.500 metaka
Oklop: Prednji dio tijela 80 mm, zadnji dio 40mm, pokrov 15 mm, pod 20+13 mm; kupola prednji dio 120- 110 mm, bočne ploče i zadnji dio 45 mm, gornja ploča 15 mm
Motor: jedan benzinski, vodeno hlađenje Maybach HL 230 P 30 V – 12 od 690 KS
Brzina: 55 km/h
Radijus: 177 km
Savljađivanje rova: 1.9 m
Okomita prepreka: 90 cm
Dubina gaza: 1,4 m
Ukupna duzina: 8.86 m
Širina: 3.30 m
Visina: 2.95 m
Jagdpanther
Tezina: 45,5 tona
Posada: sest clanova
Naoruzanje: jedan PaK 43/3 (L/71) od 88 mm sa 60 metaka i jedan mitraljez MG 34 od 7.92 mm sa 600 metaka
Oklop: naprijed 80 mm, blenda topa 120 mm, bočne ploče 40 – 50 mm, pokrov 17 mm, pod 20+13mm zadnja ploča 40 mm
Motor: dva benzninska, vodeno hladnje, Maybach HL 120 TRM V-12 od 530 KS
Brzina: 46 km/h
Radijus: 160 km
Savljadjivanje rova: 3.20 m
Okomita prepreka: 78 cm
Dubina gaza: 1,22 m
Ukupna duzina: 10 m
Širina: 3.30 m
Visina: 2,72 m
Hitlerovci su dobijali rat kad su u kvalitativnom smislu imali najgore tenkove. Gubili su kad su koristili najbolje. Paradoks.
Da nema neko knjigu zagrebackog Globusa 'Tko je financirao Hitlera'. Zanimljivo bi bilo i da je preprica.
Najviše su koristi imali od tenkova u koje su najmanje nade polagali, i najmanje radili na njima. Njemci ka' njemci. Danas se baš o tim tenkovima i ne govori koliko bi trebalo, kao npr PzKpfw IV. Inače PzKpfw je skraćenica za Panzer Kampf Wagen , što u prevodu znači oklopno borbeno vozilo.