Dr Miodrag Perović: Vojvoda Bogić Moračanin - pleme Morača / Moračani
Dr Miodrag Perović: O VOJVODI BOGIĆU MORAČANINU - DA BI LEGENDA POSTALA STVARNOST
Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obilježja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, održao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
Istoričari različito procjenjuju čas Bogićevog dolaska u Moraču, u rasponu od 13. do 17. vijeka
Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obilježja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, održao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
Današnji skup je neobičan događaj, potomci daju počast pretku koji je živio prije više stotina godina, sa svježim sjećanjem o njemu kao da je bio njihov savremenik. Mjesto gdje je naš rodonačelnik prisjeo da počine kad je došao u Moraču nazvali smo Bogićevom stolicom, tamo gdje je prićerao stoku nazvali smo Priboj; gdje je stigao u smiraj dana nazvali smo Smira; gdje je jednooki Rakoč ustrijelio orla za kojeg je Bogić rekao: “Zorno li se raširio”, dali smo ime Širalija; gdje je naš praotac sjeo da se odmori pri kraju puta dali smo ime Zasjednica i tamo izgradili groblje za vječni počinak; mjesto gdje mu je ovan uginuo nazvali smo Zacrkalje, (neki kažu da smo ga tako nazvali da bi se pamtilo da je Bogić odredio da se tamo jednom crkva sagradi). Onamo, s druge strane Velike stijene, gdje su ga Danilovići gostili nazvali smo Gostilovnik. Gdje je, ćerajući Turke, izgovorio: “Dosta je bilo, uhvati nas sumrak”, nazvali smo, zajedno s Rovčanima, Sumrak.
Šta je to bilo u tom čovjeku što ga je učinilo tako značajnim da se gordimo time što smo njegovi potomci, da pamtimo otkuda je došao, mjesto gdje je počinuo, riječi koje je izgovorio? Na ovo pitanje teško je odgovoriti jer o životu vojvode Bogića i vremenu njegovog dolaska u Moraču nemamo istorijskih svjedočanstava. Predanje kaže da je došao iz Huma Hotskoga, neki kažu sa četiri, neki sa sedam sinova, od kojih su svi osim dvojice izginuli u međuplemenskim sukobima i borbi protiv Turaka. Vojvoda Bogić bio je imućan, imao je veliku fizičku i moralnu snagu. Jačao je duh slobode i organizovao otpor Turcima. Svoje saplemenike osvajao je solidarnošću i zaštitom. Predanje govori da se popadija popa Ćirovića usprotivila nikšićkim Turcima kad su jednom prilikom pljačkali po Morači. Udarili je nogom u trbuh i ona pobačila dijete koje je nosila. Vojvoda Bogić je organizovao osvetu. Sa sinovima i drugim plemenicima otišao je pred Manastir gdje su se Turci bili okupili da i manastir opljačkaju. Kad su se izmiješali s Turcima, na ugovoreni Bogićev mig Moračani udare na njih. Turci stanu ginuti i bježati. Pod vođstvom vojvode Bogića Moračani su ih gonili uz Jasenovu i dalje kroz Rovca. Rovčani su im priticali u pomoć, narodna snaga je rasla. Turci su ginuli po kamenitoj uzbrdici sve do potoka između Liješnja i Veljeg Dubokog. Na tom potoku Bogić je izgovorio riječi koje smo malo prije pomenuli i on se od tada naziva Sumrak. U ovoj bici izgubio je jednog sina, koji je, po legendi, sahranjen uz crkvu u Manastiru Morači. U narodnoj pjesmi pjeva se: “U Bogića, u Moračanina, u njega se tri veselja grade: kćer udaje, a dva ženi sina”. Klimenti su presreli svatove i ubili mu sinove. Sahranio ih je na Zasjednici. “Dvije snahe u rod povratio, milu šćercu divno opremio”. Sam Bogić je poginuo u sukobu s Vasojevićima oko Kotiča, prostrane terase Koma Vasojevićkog pogodne za držanje stoke, koju su Vasojevići bili oteli od Klimenata. Bogić je teško ranjen. Prenešen je u Petrovu Ravan, gdje je umro. Sahranjen je na Zasjednici kod sinova. Dva Bogićeva sina, Rakoč i Dobrija, imali su potomstvo. Od njih smo mi, Bogićevci, koji činimo dvije trećine današnjih Moračana. Po ovom predanju Bogić je došao u Moraču 1574, a umro 1587. godine. Istoričari vjeruju da je predanje izvedeno iz stvarnih događaja ali imaju različite procjene o vremenu Bogićevog dolaska u Moraču. Kažu da je to moglo biti u trinaestom (A. Jovićević), petnaestom (B. Đurđev), šesnaestom (P. Šobajić) i sedamnaestom vijeku (S. Dobričanin). Međutim, neki bitni elementi legende o Bogiću nijesu mogući u svim ovim vremenima. Prilika je da o tome kažemo nekoliko riječi. U knjizi “Kraljevstvo Slovena”, ili kako je još zovu - “Ljetopis Popa Dukljanina”, najstarijem spisu o prvim slovenskim državama na jadranskoj obali Balkana, Morača (Moratia) je jedna od deset župa koje sačinjavaju oblast Podgorje (Submontana) Zete Vojislavljevića. Zetsko kraljevstvo trajalo je, približno, vijek i po. Nemanjići su 1183 -1185. godine osvojili Zetu, učinili je jednom od provincija svoje nove države i upravljali njome oko 170 godina. Prvi vladar (namjesnik) Zete iz porodice Nemanjića bio je Vukan, stariji brat Stefana Prvovjenčanog koji je vladao Raškom (obojica sinovi Stefana Nemanje). Vukanov sin Stefan podigao je Manastir Morački 1252. godine.
Turci su Brdima isprva ostavili samoupravu uz obavezu da živalj plaća “vlaški danak”
Po smrti cara Dušana 1355. godine zavladala je besprekidna borba velikaša za teritorije. Balšići su se borili za obnavljanje zetske nezavisnosti. Posljednji Balšić, Balša III, umro je 1421. godine. Kako nije imao muških potomaka aspiraciju na zemlje Balšića ispoljili su njegov ujak srpski despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, bosanski dinast Sandalj Hranić koji se 1411. bio oženio majkom Balše III, udovicom prethodnog Balšića, Đurđa II Stacimirovića i Crnojevići koji su bili u usponu. Zeta bez primorja našla se u Srpskoj despotovini. Stefanica Crnojević je u tri bitke 1452. godine istjerao iz Zete Đurađa Brankovića, nasljednika Stefana Lazarevića. Do ovog trenutka nijesu se mogli zbiti događaji iz legende. Jer Zeta je tokom trista godina Vojislavljevića i Nemanjića bila prilično sređena kraljevina. Nije bilo uslova ni za kakve sukobe među ljudima i plemenima koji ne bi bili sankcionisani. Poredak se održavao i poslije Nemanjića, sve dok Turci nijesu razbili državnu organizaciju u Zeti. Nakon što su osvojili Carigrad 1453. godine, zauzeli Srpsku despotovinu 1459. i ušli u Bosnu 1463, sedamdesetih godina Turci su ratovali sa Ivanom Crnojevićem, prinudili ga na dvogodišnje izgnanstvo u Italiju (gdje se u Loretu, u crkvi Sv. Bogorodice, zavjetovao da će na Cetinju izgraditi manastir njoj u čast) i smanjili mu teritoriju kojom je vladao. Tada se javlja novi državni naziv Crna Gora (o čemu svjedoči povelja Đurđa i Stefana Crnojevića iz iz 1492. i titula štampara Makarija iz 1494). U novim uslovima jačaju stare slovenske forme “kolektivne bezbjednosti” - plemena. Sjeveroistočno od Crne Gore Crnojevića ističe se “sedmoro brda”: Bjelopavlići, Piperi, Bratonožići, Kuči, Vasojevići, Morača i Rovca. Bliskost ovih plemena pokazuje narodno predanje po kojem su nazivi Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti nastali po petorici braće Ozro, Pipo, Vaso, Kraso i Oto, a Bogić Moračanin i Kuč Drekale potiču iz istih krajeva iz kojih su i petoro braće. Sjeverno od Crne Gore su plemena Nikšići, Banjani, Piva i Drobnjaci. Turci su Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće i Kuče uključili u administrativnu jedinicu Skadarski sandžak. Moraču, Rovca, Nikšić, Pivu i Drobnjake - u Hercegovački sandžak, koji je dobio ime po Stjepanu Vukšiću Kosači, velikom vojvodi bosanske države, koji je teritorije od Cetine do Lima i Rame do kotorskog primorja izdvojio iz bosanskog kraljevstva, i pod pokroviteljstvom Turaka proglasio se 1448. za Hercoga (od Svetoga Save). Do njegove smrti 1466. Turci su mu sveli vlast na područje oko Herceg Novog. Prve podatke o Moračanima nakon ovih promjena imamo iz turskih izvora. U krajevima kojima su zavladali, Turci su napravili defter - popis stanovništva koje treba da plaća porez. Defter za sandžak Hercegova zemlja (vilayeti Hersek) iz 1477. godine, čiji se original čuva u carigradskom arhivu, sadrži podatke za Onogošt, Gornju i Donju Moraču i Rovca, a defter iz 1485. za Skadarski sandžak podatke za Kuče, Bjelopavliće, Hote, Pipere i Klimente. Iz ovih popisa vidimo da u Brdima Turci nijesu uspostavili organizaciju sličnu onoj što su uvodili u ravnice i gradove, već su ostavili samoupravu uz obavezu da stanovništvo plaća tzv. “vlaški danak” koji je po veličini bio približno ravan dažbinama što su stočari plaćali i prije turske vlasti. Po defteru iz 1477. Donja Morača je imala tri džemata - teritorijalne jedinice, sa ukupno 122 kuće, od kojih 17 u kojima su živjeli samci. Jedan džemat čine sela Dobričić, Kos i Crtiža. Starješina tog džemata naziva se Bogić Bratojev. To je prvi Moračanin za koga znamo da je imao ime Bogić, pa se postavlja pitanje da li je Bogić Bratojev naš legendarni predak vojvoda Bogić Moračanin? Bogić Bratojev mogao je biti legendarni vojvoda Bogić po tome što selo Kos iz džemata kojim upravlja ima isti naziv kao i današnji Kos u Prekobrđu u kojem je i Petrova ravan - gdje se vojvoda Bogić po predanju nastanio. Ali Bogić Bratojev nije mogao biti vojvoda Bogić po više osnova. Na spisku članova džemata nema Ozrije Braunovića, koji je već živio u Petrovoj ravni kad je vojvoda Bogić tamo došao, niti Ozrijinih sinova koji su po predanju postojali.
.................................nastavak teksta.................................
U Morači 1608. glavari pišu papi: Unija sa Rimom ako nam se pruži pomoć protiv Turaka
Izvjesno je i da Bogić Bratojev nije mogao voditi borbe s Turcima kakve se pripisuju vojvodi Bogiću u vrijeme nakon obnavljanja Manastira Morače, jer u vrijeme Bogića Bratojeva Manastir još nije ni stradao. Isto kao što znamo da Vuksan Bulatović iz narodne pjesme nije Vuksan Bulatov jer su događaji s Turcima koji se vežu za Vuksana Bulatovića dogodili u drugoj polovini sedamnaestog vijeka, dok je knez Vuksan živio u XV vijeku. Sumnjivo je što nema ni sinova vojvode Bogića koji su bili odrasli ljudi kad je vojvoda Bogić došao u Moraču. Ni sukobi plemena u doba Bogića Bratojeva nijesu mogli biti takvi kakvi su bili u predanju o vojvodi Bogiću. Prema predanju Klimenti su zbog međuplemenskih sukoba, osim sinova vojvode Bogića, ubili i vojvode Drekala i Nikšu, pri čemu su svi ubijeni došli s teritorija gdje žive Klimenti. Jedan istorijski izvor iz 1606. u kojem se pominje Lale sin vojvode Drekala, potvrđuje zasnovanost zaključka da su se ozbiljni sukobi među plemenima pojavili tek krajem šesnaestog vijeka.
Iz svega ovoga proizilazi zaključak da Bogić Bratojev iz 15. vijeka nije vojvoda Bogić. Ostalo je da pogledamo u 16. i početak 17. vijeka. Dok su Turci vršili osvajanja na drugim prostorima bili su popustljivi u već osvojenim. Mehmed - paša Sokolović obnovio je rad Pećke patrijaršije 1557. godine i za patrijarha doveo svog brata Makarija. Manastir Morača obnovljen je 1574. poslije gotovo sedam decenija od kada su Turci 1507. skinuli olovni krov da bi od njega napravili zrnevlje. Ubrzo poslije smrti Sulejmana II Veličanstvenog 1566. godine Turci doživljavaju prve vojne poraze protiv zapadnih sila, 1577. kod Lepanta protiv Španaca, 1593. kod Siska protiv Austrijanaca. Pogoršava se položaj raje i počinje vrijeme turskih zuluma. Papa Kliment VIII pokušava da organizuje veliki rat protiv Turske, što je početkom 17. vijeka izazvalo rađanje oslobodilačkih pokreta u hrišćanskim krajevima pod Turskom. Od kad su pećki patrijarh Jovan i crnogorski mitropolit Visarion 1597. poslali u Rim izaslanike s molbom papi da pošalje vojsku da im pomogne u oslobađanju od Turaka, Manastir Morača postaje centar oslobodilačkog pokreta u Brdima, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U Morači se 1608. drže tri zbora glavara sa kojih oni šalju pisma papi Pavlu V i austrijskom, španskom i savojskom vladaru. Ideja slobode i evropskog identiteta su od svega važnije, pa glavari izražavaju spremnost na uniju s Rimom ako im se pruži pomoć. Nada u Zapad je potrajala, pa se u vrijeme Kandijskog rata sredinom 17. vijeka za uniju zalaže i Vasilije Ostroški. Taj daroviti čovjek znao je da su Kopernik, Galilej, Dekart počeli eru trijumfa nauke i ljudske slobode i da se zaostajanje u azijatskoj državi neće moći nadoknaditi. Ova pisma nam daju važnu informaciju o Bogićevcima: Kneževi i vojvode iz Morače koji ih potpisuju ne nalaze se ni u kojem od rodoslova nas Bogićevaca. To znači da potomaka vojvode Bogića u to vrijeme još nema u Morači ili da još nemaju značaj koji će početi da dobijaju krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka. Možda je zbog toga Dobričanin pretpostavio da je Bogić došao u Moraču tek u sedamnaestom vijeku i da se sukob s Turcima o kojem govori legenda dogodio 1647. ili 1648. godine. Bogićeva osveta za zlo učinjeno popadiji Ćirović zaista se mogla tada dogoditi, ali je to moglo biti i nekoliko decenija ranije. Plemenski sukobi o kojima govori predanje takođe su se mogli dogoditi s kraja XVI vijeka pa dalje jer su crnogorska i malisorska hrišćanska plemena u to vrijeme bila toliko ojačala da su osjećala neku vrstu suvereniteta, spremna da ratuju za sporne teritorije. Zbog toga i osveta Klimenata nad Bogićem za nešto što je učinio dok je živio u Hotima, i njegova borba sa Vasojevićima oko Kotiča, mogle su se zbiti u to vrijeme.
Sve u svemu, svi navedeni događaji iz legende o vojvodi Bogiću mogući su u bilo koje vrijeme s kraja šesnaestog vijeka pa nadalje. Podatak da se vojvoda Bogić bori sa nikšićkim Turcima sugeriše da je to bilo prije 1650. godine kada su Turci, u vrijeme Kandijskog rata, osnovali grad Kolašin da bi iz njega držali pokornom Moraču i susjedna plemena.
Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila, ali i branila Crna Gora
Nameće se zaključak da je vojvoda Bogić došao u Moraču krajem šesnaestog ili početkom sedamnaestog vijeka. Ali ne može biti velika greška i ako prihvatimo datum iz legende i kažemo da je to bilo 1574. godine. Ovaj zaključak čini nemogućim samo jedan elemenat legende, onaj koji govori da je vojvoda Bogić potomak četvrtog reda od prvih Mrnjavčevića. Ne zbog toga što su Moračani Bogićevci stasiti a riječ mrnjav znači zakržljao (“što Momčilu do koljena bilo, Vukašinu po zemlji se vuče”), već zato što se sin Janko legendarnog Gojka Mrnjavčevića (o kojem se govori u narodnoj pjesmi “Zidanje Skadra”) morao roditi prije bitke na Marici 1371. godine, u kojoj su druga dva Mrnjavčevića, kralj Vukašin i vojvoda Uglješa, kao istorijske ličnosti poginuli. Da bi predanje o Bogićevom porijeklu od Mrnjavčevića bilo tačno, rađanje sljedeća tri pasa Mrnjavčevića (Ivan - Jovan - Bogić) moralo bi trajati duže od 200 godina, što je u četrnaestom i petnaestom vijeku nemoguće.
Mislim da to što smo ustanovili da Bogićevci nijesu od Mrnjavčevića nije preveliki gubitak. Legenda o Mrnjavčevićima bila nam je potrebna kad je trebalo ustanoviti visoke standarde da bi bilo “što biti ne može”. Današnji Moračani Bogićevci dijele istorijsku slavu Crne Gore, pa više nemaju potrebu da svoje samopuzdanje crpu iz legendi o porijeklu od Mrnjavčevića. U Morejskom ratu koji je tzv. sveta liga između Austrije, pape i Mletačke republike vodila od 1684. do 1699. protiv Turske na raznim djelovima Balkana (uključujući i djelove Dalmacije, Dubrovačke republike, Boke Kotorske, Crne Gore, Brda i Hercegovine) Kolašin je postao važan strateški centar Turske države. Pritisak na susjedna plemena, prije svega na buntovnu Moraču i Rovca, bio je nepodnošljiv. Neuspjeh Arsenija III Čarnojevića da organizuje zajednički ustanak od Peći do crnogorskih Brda, i seoba Srba sa Kosova i Metohije pod njegovim rukovodstvom 1689. godine, za Moračane je bila poruka istorije da svoju slobodu moraju tražiti u savezu sa podlovćenskom Crnom Gorom. Osamnaesti vijek u Morači protiče u tom znaku. Od dolaska na vlast vladike Petra I 1781. godine istorijski cilj Crne Gore i Brda postaje obnavljanje zajedničke države kao nasljednice nekadašnje Zete. Moračani prestaju da plaćaju danak Turcima. Po dogovoru s Petrom I mladi Mina Radović ubio je 1798. (1799?) kоlašinskog prvaka Asan-Bega Mekića i dobio od Petra I vojvodstvo. Te godine na Cetinju je donesen Zakon opšti crnogorski i brdski, čime je Crna Gora stupila na put modernih država. Na skupštini narodnih predstavnika na Cetinju 1799. vojvoda Mina izabran je za jednog od 50 crnogorskih i brdskih sudija, čime je crnogorska jurisdikcija proširena na Moraču, odnosno Morača de facto postala dio crnogorske države. Počelo je vrijeme istorijske slave Moračana predvođenih Bogićevcima. Koliko je sjedinjenje Morače s Crnom Gorom bilo značajno govori sljedeće predanje.
Kad se Karađorđe 1809. godine bio približio Kolašinu vojvoda Mina s četom Moračana otišao je da ga sretne. Mina je vođi Srbije krenuo da poljubi ruku. Ovaj to nije dopustio govoreći “Ti si prvi započeo”. Znao je Crni Đorđije da je vojvoda Mina bio graditelj države, a da je on počeo samo bunu protiv Dahija.
S kraja osamnaestog vijeka Morača neprekidno daje krupne ličnosti crnogorske istorije koje se najčešće nalaze u rodoslovima Bogićevaca. Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila i branila Crna Gora: na Martinićima (1796); na Krusima (1796) tako što su na Lopatama, zajedno sa Rovčanima, Trebješanima i Vasojevićima, uništili vojsku koja je išla da pomogne Bušatliji; na Grahovcu (1858.), Vučjem dolu (1876), Fundini (1876), itd. Pomagali su Drobnjacima da se oslobode od Smail age Čengića, zajedno s drugim Crnogorcima bili su nevina žrtva na Skadru, Bardanjolu i, više od drugih na Mojkovcu. Moračani su porodili i važne ličnosti za kulturnu i duhovnu istoriju Crne Gore. Gradeći slavu Crne Gore Moračani predvođeni i orođeni s Bogićevcima izgradili su i sopstvenu slavu. Zahvaljujući slavi Bogićevih potomaka i legenda o velikom vojvodi Bogiću postala je stvarnija. Neka je slava i našem prvom pretku i njegovim potomcima našim precima koji učiniše da se mi danas osjećamo jačim kad se sjećamo njih i Bogića.
(Kraj)
Boškovići, Tripkovići, Đurđići, Janketići, Kljajići, Kovijanići, Toškovići, Mujovići
Iz knjige koju je napisao Risto Kovijanić:
POMENI CRNOGORSKIH PLEMENA U KOTORSKIM SPOMENICIMA (XIV - XVI vijek), KNjIGA I
Predanje o porijeklu moračkih bratstava: Boškovića, Vukovića, Đurđića, Janketića, Kljajića, Kovijanića, Markovića, Mujovića, Toškovića, Tripkovića....
Podgorički nedjeljnik "Monitor", broj 953
DRUŠTVO
Amfilohije zavadio Moračane
Srpski mitropolit Amfilohije posijao je klicu razdora i među svoje Moračane. Za to mu je poslužio njihov poznati predak vojvoda Bogić Moračanin.
Prije sedam godina grupa Moračana je predložila da se vojvodi - rodonačelniku najvećeg broja moračkih bratstava, podigne spomen obilježje. Oko tog posla okupili su se Spasoje Medenica, dr Miljan Radović, Radomir Rakočević, Janko Vujisić i Božidar Rakočević. Dok su se oni sa potomcima vojvode Bogića dogovarali kako da ostvare tu namjeru, desilo se nešto nepredviđeno. Posmrtni ostaci Bogića Moračanina, pod pokroviteljstvom mitropolita Amfilohija, izmješteni su sa groblja Zasjednica u privatni manastir Milana Vujisića. Time je započela serija neprijatnih događaja zbog kojih su se Moračani podijeli u dva tabora, a stigli su i do suda. Kraj priči se ne nazire.
SKRNAVLJENJE GROBA:
Grupa Bogićevih potomaka predložila je svojim bratsvenicima, koji žive u Beogradu, Bijelom Polju, Mojkovcu, Kolašinu i Podgorici, da spomen obilježje treba podići u Petrovoj Ravni, mjestu gdje je vojvoda Bogić živio i gdje je 1587. godine sahranjen po sopstvenoj volji.
Inicijativni odbor je procijenio da oko 80 odsto stanovnika Donje Morače - sa lijeve strane rijeke Morače – čine Bogićevi potomci. To je današnjih preko 25 bratstava.
Krajem 2002. i početkom 2003. pristiglo je oko 300 potpisa podrške inicijativi da se na groblju Zasjednice podigne spomen obilježje vojvodi Bogiću.
No, baš u to vrijeme, mitropolit Amfilohije počinje da ostvaruje svoj plan. Zajedno sa Milanom Vujisićem organizuje 21. novembra 2002. skup jednog broja Moračana, Rovčana i Vasojevića kod privatnog Vujisićevog manastira. Tada donose odluku da posmrtne ostatke vojvode Bogića prenesu u Vujisićev manastir. To su ubrzo i uradili.
Četiri godine kasnije, Amfilohije i Vujisić organizuju novi skup kod mana stira i u njega polažu vojvodine kosti.
Manastir je, tvrde mještani, podignut na državnom zemljištu, vlasništvu Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, tako što je Vujisić uzurpirao oko 5.000 kvadratnih metara zemljišta tamošnje škole, u selu Ulica.
IGNORISANJE SUDSKE ZABRANE:
Čim su čuli za Amfilohijevu odluku, njegovi iznenađeni i revoltirani sunarodnici podnose tužbu Osnovnom sudu u Kolašinu kako bi spriječili skrnavljenje kostiju vojvode Bogića. Tužbu su podnijeli Božidar Rakočević, Milovan Rakočević, Ljubiša Rakočević, Momo Rakočević, Sreten Popović i Rajko Popović, svi iz Kolašina, a rodom iz Petrove Ravni. Tužili su Milana Vujisića.
Sud je 4. decembra 2002. godine donio rješenje kojim se Milanu Vujisiću ,,zabranjuje da izvrši promjene na grobu počivšeg vojvode Bogića Moračanina, na groblju zvanom Zasjednica“. Sud je upozorio da ,,nepostupanje po ovoj privremenoj mjeri povlači za sobom krivičnu odgovornost“.
Ni Vujisić ni Amfilohije nijesu se osvrtali na sudsku zabranu. Sa više mještana iz nekoliko sela kolašinske opštine, 7. decembra iste godine iskopali su posmrtne ostatke Bogića Moračanina i, kako rekosmo, odnijeli ih u Vujisićev manastir.
Time su prema mišljenju znatnog broja Moračana, napravili krivično djelo povrede leša i grobnice. Podnosioci ranije tužbe sada su podnijeli i krivičnu prijavu državnom tužiocu.
MOĆNIJI I OD SUDA:
Oko 300 Moračana, koji su odlučili da vojvodi Bogiću podignu dostojan spomenik, sastali su se u aprilu 2003. u Kolašinu i osudili iskopavanje i skrnavljenje posmrtnih ostataka svog pretka. Istovremeno, formirali su Odbor za podizanje spomen obilježja na Petrovoj Ravni. Za predsjednika Odbora izabran je Ranko Medenica.
Radivoje Rakočević je besplatno ustupio dio zemlje na Petrovoj Ravni za spomenik. I, u septembru iste godine, na jednom brežuljku, vojvodi je podignuto spomen-obilježje. Priređena je velika svečanost. Stigli su i Moračani iz raznih krajeva Crne Gore, Beograda, Vojvodine, a slavlju je prisustvovalo i više istaknutih javnih ličnosti i umjetnika.
Te i naredne godine, Osnovni sud u Kolašinu održao je više ročišta i ,,nedvosmisleno utvrdio’’ da je Amfilohijeva družina bez ikakvog pravnog osnova prenijela kosti Bogića Moračanina. Tuženi se žale Višem sudu u Bijelom Polju, koji se tek nakon pune četiri godine (24. aprila 2008.) oglašava da je nenadležan za taj predmet. Na tome je taj sudski proces zastao. Podnosioci tužbe, kažu, da su uvidjeli da je pravda kod takvih sudova nedostižna.
Slično se desilo i sa njihovom krivičnom prijavom. Osnovni državni tužilac iz Kolašina je 5. septembra 2003. godine „stavio na teret okrivljenika Vujisić Milana i drugih“ da su počinili krivično djelo ,,povreda leša”. Međutim, Osnovni sud u Kolašinu je odugovlačio sudski proces dok nije nastupila ,,apsolutna zastarjelost predmeta’’. Rješenje o tome potpisao je sudija Branislav Grujić.
Posmrtni ostaci Bogića Moračanina i dalje se nalaze u privatnom manastiru Milana Vujisića, a njegovi brojni revoltirani potomci pitaju se kako to da mitropolit Amflohije može da ih samovoljno premješta i protiv njihove i volje njihovog pretka?
Veseljko KOPRIVICA
23.01.2009.
http://www.monitor.cg.yu/ARHIVA/a_953%20(10).html
Pobjeda, Društvo - Nedjelja, 19. avgust 2007. godine
SA LOLA PLANINE, IZNAD GROBA VUKA LOPUŠINE...
Planina plače za mladošću
Lola planina. Svoju surovost i ljepotu ponajviše nudi Moračanima, Drobnjacima, Piperima, planinarima i putnicima namjernicima, koji je, naročito tokom ljeta pohode. Do katuna, ispod džinovskih vrhova planine, koji, kao da dodiruju mjesec i zvijezde, nije lako doći. Sve staze i bogaze su tvrde. Ne zna se koja je od koje teža. Ili ona što vodi od Šavnika, Nikšića, ili od Kolašina gdje je preko brda i planina, do moračkih Ljevišta dug put 43 kilometra. Onima, koji vole i poznaju ćudi planine ipak, pohod na ova prostranstva i ne predstavlja naročitu poteškoću.
Vuk Mešter, ugledni domaćin, na svome katunu u Loli planini, ovih dana ukazao je gostoprimstvo svojim prijateljima. Uz iskreno gorštačko gostoljublje svojim gostima orgnanizovao je posjetu grobu znamenitog crnogorskog junaka Vuka, trebješkog Lopušine. Bila je to, zasigurno, najorganizovanija posjeta vječnom počivalištu znamenitom harambaši, nakon njegove viteške pogibije davne 1795. godine.
Besjedio je Vuk Mešter o Vuku Lopušini ono što mu je ostalo u pamćenju iz priča koje se ovdje prenose sa koljena na koljeno.
- Ostalo je puno priča i legendi o ovom junaku, kaže Vuk. Na Krvnovu, pored puta što od Nikšića vodi prema Šavniku davno je postavljeno spomen obilježje Vuku Lopušini. Mnogi misle da je on tu poginuo. Međutim, pokazuje Vuk rukom, ovo mu je grob. On je bio izmakao turskoj poćeri i stigao do blizu vrata Morače. Ali, ponos mu nije dozvolio da bježi, već se vratio da sretne Turke i da poput Nikca od Rovina pogine baš ovdje, na bivšem katunu Mehmeda Bauka. No, pitanje je da li bi Vuk i tada poginuo da nije bilo domaće izdaje. Eto, ova livada, na kojoj je grob Vuka Lopušine, obilježen samo kamenjem, sada pripada Mučalicama. Ja mislim da bi Vuk zaslužio i ovdje dostojanstvenije obilježje...
Katun morački na Loli planini sada ima malo domaćinstava. Na sreću i ako je domaćina malo, oni su vrijedni i gaje puno bijelih stada. Kažu, da na katunu, na kome izdižu Dragići, Dubljevići, Bećirovići, Mučalice, Markovići, Mešteri, Marići i Vilotijevići sada ima preko 1.500 ovaca.
U kolibi za bogatom trpezom Vuk Mešter i njegovi prijatelji pričali su o nekadašnjem životu na katunu. Sa sjetom su prizivali stara, dobra vremena kada je bez malo svaka glavica po Loli planini odlijegala od pjesama momačkih i djevojačkih. Što potraga za boljim životom, što teški uslovi na katunu, do koga nema valjanog puta, razrijedili su katundžije.
- Pamtim vremena kada se ovdje kosilo i nosilo. Što na konjima, a bogami i što na našim leđima, dva sata pješke do Ljevišta. Ovdje se i zimovalo. No i ako su uslovi bili teški vladala je veća sloga i ljubav među ljudima.
Vukova supruga Rada je, kažu najbolja planinka. Njen sir i kajmak već imaju poznate kupce. Rada obrađuje i baštu, jedinu na katunu u kojoj dobro uspijeva neophodno povrće. Sve je to dobro i lijepo, navikli smo na ovaj život, ali bilo bi nam daleko bolje kad bi država ovome kraju posvetila više pažnje. Kad bi bilo boljeg puta i struje bilo bi više bijelih stada, pa bi bilo bolje i nama i državi, veselo će Rada.
Na moračkom katunu u Loli planini, minulih dana rijetko su se mogli čuti tanani zvuci belenđija, preko kosa, od tankog čelika. Utihnule su pjesme i dozivanja kosaca i kozbaša. Umjesto toga strmim planinskim livadama sve više brekću motori ručnih kosačica.
M. Drašković
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...8-19&id=124290
"Publika", 10. januar 2003. godine
Društvo - Petak, 31. decembar 2004. godine
Priča sa rovačko*moračke granice: OCKA GORA „GLEDA” CEROVICU
Da zna kakav je skorup, komisija bi odm’a došla...
ČEKAJUĆI KOMISIJU, Miško Bulatović u svojoj toploj starinskoj kući dočekuje prijatelje i pokazuje ono što mu na riječima ne bi vjerovali - šta je novembarski snijeg uradio od njegovih šljiva. Zajedno sa svojom junak-ženom Milankom, koja mu je rodila sedam sinova...
Od Platija do Crkvina, morali ste ga uočiti pored magistrale. Visok kao da se bavio košarkom. Ona putarska lopata u njegovim rukama kao igračka. Nije mu potrebna nikakva radna uniforma da bi se prepoznalo koji posao radi. Miško Bulatović ili „umjetnički” Miško Putar. Pored magistrale vazda dosta posla. Kamenje se otkotrlja, ledenice zaprijete oko tunela, navali trava, gora zazeleni, popravljaju se ograde. Posljednjih godina magistrala se modernizuje. Miško Putar ima svoju trasu, svoju dionicu. Već decenijama prepoznaje nervozu vozača, njihovu žurbu. Ponekad i nasluti - onaj neće dugo, daj bože da ga zaustavi radar patrola...
Krećemo sa Miškom Bulatovićem ka njegovoj kući i imanju u Ockoj Gori. Putarski je precizan. Tačno 10 kilometara i 100 metara od magistrale. Čini nam se da je duže i sami sebi postavljamo pitanje - koliko li je puta u svojih 57 godina Miško Bulatović prepješačio ovu dionicu. Put nam daruje pogled ka rovačkim liticama i šumama. Ocka Gora je granično selo između Rovaca i Morača, ali administrativno pripada Morači. Potok između Trešnjice i Ocke Gore razdvaja, ali ga očigledno nije bilo teško preskočiti jer je brakova, prijateljstava, kumstava između rovačkih i moračkih susjeda na svaku stranu. Uostalom, i Miško je kao momak iz moračke Ocke Gore uzeo djevojku iz rovačke Cerovice.
Baš nas ta Rovčanka u Morači dočekuje. Milanka Bulatović, prava junak-žena. Ali pošto su nas u Ocku Goru dovele - šljive, onda o junak-ženi nešto kasnije.
-Da sam vam pričao ne biste vjerovali, komentariše Miško dok se provlači ispod ostatka od nekadašnjih šljivovih stabala. Negdje se provlači, negdje ih preskače. Potvrđujemo Mišku da ga ne bi vjerovali šta je to novembarski snijeg uradio. Pravi lament nad šljivama. Skresane grane, stabla iščupana iz zemlje, kao da ste u šumi poslije neke sanitarne sječe a ne u šljiviku. Sto pedeset stabala šljive mi je uništeno ili preko osamdeset posto voćnjaka. Još smo ih branili i skoro cijelu noć tresli snijeg. Oštećeni su voćnjaci u cijelom selu i kod Radislava Bulatovića, Veska Radonjića, Dragoja Radonjića. Nema toga ko nije imao štete. Više od mjesec i po je pršlo od onog snijega i ja toliko čekam da mi neko dođe iz opštinske komisije. Da vidi ovo čudo, da napravi kakav zapisnik. Čekam, poručuje, neću ovo da išegam i da maknem ruglo sa imanja. I nigdje nikoga više od mjesec i po dana. Evo dočekah jedino novinare, priča Miško Bulatović.
Jeste da su nas u Ocku Goru „dovele” šljive, ali priča o ovoj originalnoj porodici ima još svojih itekako ponosnih epizoda. Za njih je uglavnom zadužena glavna domaćica i junak - žena Milanka. Toliko životnog optimizma, snage ali i mjere. Da progovori kad treba i kako treba. Rodila je sedam sinova i da je sreće za takve bi se podvige davale državne penzije. I to one najveće. Ljeto provede na katunu na Lukavici i tokom jednog dana tri puta pomuze preko 100 ovaca i skoro 20 govedi. Za njenim sirom i skorupom je prava potraga od domaćinstva pa do najboljih restorana. Kad neko ko toliko radi ne progovori nijednu riječ o umoru, muci, težine sela i stoke...
Topla starinska velika soba. Pet kreveta raspoređenih do zidova a sto u sredini. Posljednje decembarske subote kući su bili Duško, Dražen, Dragutin i Goran. Dejan i Slaviša su oženjeni i žive u Podgorici, a ovog vikenda je i Dalibor u Podgorici. Sve rade jer posla u Ockoj Gori ne može da fali. Poneko od starijih oproba se u nekom preduzeću ali biro rada u Ockoj Gori im ne može pobjeći. Počela je i izgradnja nove porodične kuće. Na proljeće će kace sira i skorupa da se pretvore u građevinske „ploče”, krovnu konstrukciju, fasadu, instalacije. Ponovo će krenuti i Milankina „fabrika” sa Lukavice.
Ako ovih dana sretnete Miška Putara od Platija do Crkvina, pitajte ga za dvije stvari. Da nije izlazila kakva komisija da napravi zapisnik o polomljenim šljivama, i ima li Milankinog sira i skorupa za prodaju. Biće mu, izgleda, lakše odgovoriti na ovo drugo pitanje.
Dražen Drašković
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...12-31&id=51221
Amfilohije zavadio Moračane
