Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)
LJUBAV - čudesna, blagotvorna, ponekad razarajuća i ponižavajuća, impulsivna, opčinjavajuća, u svakom slučaju sveprisutna snaga koja je podarena čovjeku kao najveći pokretač u životu. Ona je energija koja pokreće svijet i čini ga takvim kakav jeste. Može se ispoljiti u različitim oblicima, a sigurno jedan od najromantičnijih jesu ljubavna pisma.
Kada strast prema nekome postane najvažniji događaj u vašem životu, i sve druge stvari koje su vas preokupirale do tog trenutka postanu potpuno nebitne, znajte da ste zaljubljeni i da bi odmah trebalo da sjednete i napišete ljubavno pismo. :)
Najljepše pjesme i priče su nastale inspirisane ljubavlju, od strane mladih pejsnika i pisaca pogođenih Amorovom strijelom....pa zashto nebismo i mi???:)) * bar oni zaljubljeni:)
Pođite od sebe i zamislite samo kada biste jednog dana woljeli u poštanskom sandučetu da nadjete pismo upućeno baš vama :), i još naparfemisano (ihaaaaaaaa), tako da vas podsjeća na nju/njega - i podijelite neshto owdje sa nama:)
Možda je sad, nego NEKAD, mnogo romantičnije i zanimljivije da NAPIŠEMO, a ne da otkucamo svoja najtananija osjećanja upućena baš njemu/njoj. ZAtooooooooooooooo.... Krenite!:)
....Nadam se da cete se pridruzhiti prawljenju malene ali wrijedne kolekcije ljubawnih...romantichnih pisama... Ja nisam prespretna u pisanju sopstvenih te cu sa wama podijeliti neka od poznatih ...imam par omiljenih...ali owa kolekcija ne iskljuchuje i washe "rukotworine", zato....samo naprijed!:D
Halil Džubran - Mej Zijadi
"Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti! Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.
Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. Treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. to su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.
Njujork 26.februar 1924. godine.
S obzirom da vecina nas ne zna ruski jezik
TATJANINO PISMO ONJEGINU
Pisem vam – sta bih znala bolje?
I sta vam vise mogu reci?
Sad zavisi od vase volje
Prezrenje vase da l’ cu steci.
Al’ ako vas moj udes hudi
Bar malo trone i uzbudi,
Vi me se necete odreci.
Da cutim ja sam prvo htela,
I za sramotu mojih jada
Ne biste znali vi ni sada,
Bar da se nadam da sam smela
Da cete opet k nama doci
I da cu ma i retko moci
U selu da vas vidim nasem,
Da se veselim glasu vasem.
Da vam sto kazem, pa da zatim
O istom mislim i da pamtim
Dane i noci duge sama
Dok ne dodjete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
Teska vam je seoska cama,
A mi… mi nicim ne blistamo,
No iskreno smo radi vama.
Sto dodjoste u nase selo?
U stepi, gde moj zivot traje,
Ja ne bih srela vas zacelo
I ne bih znala patnja sta je.
Smirivsi burne osecaje,
Mozda bih jednom (ko ce znati?)
Po srcu nasla druga varna
I bila bih mu zena smerna,
A svojoj deci dobra mati.
Drugi!... Al’ ne, ja nikom ne bih
Na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
Moj zivot sav je jemstvo bio
Da cu te sresti izmedj’ ljudi;
Znam, bog je tebe uputio,
Moj zastitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
I nevidjen si bio mio.
Tvoj pogled me je svud proganjo,
U dusi davno glas odzvanjo…
Ne, nije mi se san to snio,
Jer cim si uso, ja sam znala,
Sva premrla i usplamsala,
I rekla: on je ovo bio!
Ja tebe cesto slusah sama;
Govorio si sa mnom jednom
Kad prosjaku pomagah bednom
I kada blazih molitvama
Buru i jad u srcu cednom.
Zar ti i onog trena,
O prividjenje moje drago.
Promako kroz noc kao sena,
Nad uzglavlje se moje sago
I sapnuo mi reci nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Cuvar duse mlade
Il’ kobni duh sto kusa mene?
Utisaj sumnje sto me guse.
Mozda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duse,
A sasvim drugo sudjeno je…
Nek bude tako! Sto da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zastitu od tebe…
Zamisli: ja sam ovde sama
I nikog nema da me shvati;
Sustajem i moj um se slama,
A nemo moje srce pati.
Ceka me; nade glas u meni
Bar pogledom ozivi jednim,
Ili iz teskog sna me preni
Prekorom gorkim i pravednim!
Zavrsih! Da procitam, strepim…
Od stida nemam vise daha…
Al’ vasa cast mi jemci lepim
I predajem se njoj bez straha…
nisu bas pisma ali moze da stoji ovdje....:)
“I trgao sam se. Uplašen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevaziden. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu?
Možda cu se kajati, možda cu jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio.
I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, oci njene pospane......”
"I, vise nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ces ugledati belog leptira na jorgovanu, i sirom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu oprasi polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videces samo drozdovo pero na sesiru kako promice za simsirom, i zacuces Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu,
koju prvi put slusas, a godinama je znas...
I zaplakaces, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te volio..."