DR ĐURO BATRIĆEVIĆ I MR CVETKO PAVLOVIĆ: Vlasi u Crnoj Gori
Podlovćenski dolac
Prvi žitelji drevnog Cetinja. Vojvoda Ivan Borojev i njegovi sinovi. Uloga vojvode Radula Vlaha. Morlaci na obali Jadrana. Vlaška plemena u Kučima. Vlaški toponimi.
Predgovor za knjigu: „Vlasi u Crnoj Gori”, napisala je dr Biljana Sikimić, član Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u kome, pored ostalog, kaže: „Koautorska studija koja je pred nama, „Vlasi u Crnoj Gori”, rezultat je dugogodišnje uspješne saradnje uglednih crnogorskih istoričara Đura Batrićevića i Cvetka Pavlovića sa Rumunskim društvom za etnografiju i folklor, iz Vojvodine, konkretnije, sa predsjednikom ovog društva, publicistom i folkloristom Kostom Rošu”.
U predgovoru se dalje kaže: „Dvojezička studija, Vlasi u Crnoj Gori, svi radovi su prevedeni na rumunski jezik, donosi nam u savremenom svijetlu neke manje poznate istorijske podatke o balkanskim Vlasima”. I dalje: „Naučna interesovanja za ovu temu počinju još sredinom devetnaestog vijeka i kontinuirano se nastavljaju sve do danas, tako da se zbog postojeće obimne, prije svega istorijske i lingvističke literature, balkanski Vlasi u nauci smatraju za dobro istraženu temu.
Zapis Joša Ivaniševića
Poznati publicista i istaknuti diplomatski službenik na dvoru knjaza Nikole Prvog Petrovića Njegoša, Jovan - Jošo Filipov Ivanišević rođen je 1868. godine u Donjem Kraju, predgrađu Cetinja, u onom istom mjestu koje su njegovi preci nastanili „prije ravno 430 godina”.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju svršio je u rodnom Cetinju, a 1886. postao je učitelj.
U Stanojevićevoj Enciklopediji srpsko - hrvatsko - slovenačkoj za Jovana - Joša Filipova Ivaniševića se kaže: „Neko vrijeme radio je na dvoru knjaza Nikole, kao diplomatski službenik. Godine 1893, kao slobodouman i izuzetno obrazovan došao je u sukob sa knjazom Nikolom, zbog čega je pao u nemilost, pa je bio prinuđen da napusti Crnu Goru i prelazi u Bosnu. Od 1897. godine stalno je u redakciji službenog Sarajevskog lista, a od 1918. godine urednik je novog službenog lista „Narodno Jedinstvo”. Neko vrijeme je radio u Novom Sadu, gdje se posvetio naučnom radu. Istakao se publicističkim radovima, a bavio se i folklorom”. Umro je 20. juna 1944. godine u Sarajevu.
Jovan - Jošo Ivanišević od najranije mladosti se interesovao o porijeklu svojih davnih predaka, koji su tridesetih godina 15. vijeka doselili u Podlovćenski dolac, kasnije Cetinje, i tu se nastanili. Doznao je, slušajući svoje pretke, da su to bila hrabra vlaška plemena, porijeklom iz Starog Vlaha, sa Zlatibora, koje je predvodio njihov mudri, daroviti i proslavljeni vojvoda Ivan Borojević sa sinovima.
Ivanišević je, u nedostatku pouzdanih istorijskih izvora i arhivske građe, koristio narodno predanje, sačuvane legende i priče svojih predaka, koje su se pažljivo prenosile sa pokoljenja na pokoljenje.
Poznato je da je narodno predanje u Crnoj Gori, od najranijih vremena, uglavnom vjerno prenošeno, pa je ono kao takvo najbliže ostalo istini. To je Ivaniševiću bilo dobro poznato, pa je mnoga predanja koristio, od kojih je neka sa rezervom prihvatao, a neka od njih znalački u svoj rad ukomponovao. U svakom slučaju, autor se ovim prilogom na najbolji način odužio svojim precima, cetinjskim Vlasima, koji su bili neustrašivi junaci, mudraci, pa čak i savjetnici onovremenom gospodaru Crne Gore, Ivanu Crnojeviću.
Primjera radi navodimo slučaj vojvode Ivana Borojevića, koji je Ivana Crnojevića nagovorio da se, pored njega, naseli u Podlovćenskom docu, što je Ivan Crnojević rado prihvatio. Tom prilikom je Ivan Borojević Ivanu Crnojeviću ustupio dio svojega imanja, a cetinjskom manastiru je priložio, kao zavjet, dobar dio svojih posjeda.
Opširna studija Jovana - Joša Ivaniševića, pod naslovom: „Podlovćensko Cetinje”, objavljena je u novosadskom „Javoru” za 1892. godinu, predstavlja jedinstven spomenik u riječima i najljepši vijenac sapleten u slavu i čast svojim slavnim precima, vojvodi Ivanu Borojeviću i njegovim potomcima, koji, bježeći ispred turske najezde, nađoše utočište u podlovćenskoj egzotici, koju oplemeniše i od nje stvoriše pitomo naselje, iz kojega će kasnije izrasti crnogorska prijestonica, istorijsko i slavom ovjenčano Cetinje.
Žive i štampane knjige
Ivaniševićev prilog „Podlovćensko Cetinje” objavljen je u četiri nastavka. U „Predgovoru” Ivanišević posebno naglašava: „Danas je - a i odavno - glasita prestonica najmanje, slobodne i nezavisne evropske državice Crne Gore bilo Cetinje. Oglašena je ova u loćenskoj planini prijestonica, koja je zapamtila ima više od četiristo godina toliko slavnih Gospodara svoga trona i u kojoj neprekidno vlada evo dvjesta godina slavnovladajuća kuća Petrovića - Njegoša”.
Ivanišević zatim posebno podvlači: „Mnogo se o tome srcu gorštakove otadžbine govori i piše, a malo mi je dolazilo pred oči i malo mi je dolazilo do ušiju, da je ko govorio, pisao i svijetu na vidik iznosio što - god o stanovnicima ove oglašene prijestonice i o stanovnicima njezine okoline”.
Autor žali što je tako bilo, pa nastavlja: „I zaista opet velim - malo je ko govorio i iznosio pred svijetom: ko su i okle su i đe žive? Malo ćete o tome naći u štampanim knjigama, to je zabilježeno u živim „knjigama”, kojih s dana u dan sve manje biva, čim svijetu ostaje nepoznat mnogi dragocjeni biser i u zemlju se zatrpava istinito predanje njegova porekla”. Ivanišević zatim, sa sjetom, nastavlja. „To vidim ja i svak, ko ima dobre oči i zdrav razum, da je danas mnogo manje tijeh „živijeh knjiga”; mnogo manje nego nazad nekoliko godina”. Zatim naglašava: „Mnogo ti stari ljudi bi pričali i objašnjavali, ali: „dok dijete ne zaplače, majka ga se ne sjeća”. Sa smrću staraca mnogo što - šta izgubismo što sami ne znamo, „a što ni - kod nekijeh - i ne treba”.
Autor, sa žaljenjem, posebno konstatuje: „Mnogi nas ima, koji se smijemo i rugamo pričanju staraca, neki pak i posluša, no ne umije sastavit i napisat ono, što je čuo, drugi se boji da mu se svijet ne naruga kakve besposlice piše, treći se boji, da će mu se narugat: nije lijepo, četvrti ostavlja za opet, peti čeka, dok ko drugi počne, šestome je teško o tome radit, sedmi se boji, bit će ža’ Petru i Pavlu, Janku i Marku, da se kažuje ko je i okle je, osmi strahuje, neće biti istina sve ono, što je napisao. Pa u tome razgađanju i prebačivanju mnogo nešto propane, što bi naraštaji skupo platili”.
Ivanišević je unaprijed svjestan da pojedinac ne može nogo uraditi, pa napominje: „Doduše - jadno je jednome čovjeku sve o tome raditi, ali nam treba svijem skočiti, pa što ko može, amo da pomaže kaplja po kaplja, pa eto Morača. Kad bi svaki o svom rodnom mjestu, ili o onom mjestu, đe živi, tako počeo radit i pisat, pa i pomalo, ali jezgrovito, jasno, bistro srpski, pa bilo i „lakonički”, bi se sastavila velika istorija, rad koje nas bi naši potomci blagosiljali i s nas i našijeh predaka pregled imali”.
Člankopisac, u najboljoj i najplemenitoj namjeri, na ovaj način podstiče i sokoli iole pismene stvaraoce da nešto na tom planu urade, pa nastavlja: „Elamo, ljudi boži, pregnimo, s „pregaocu Bog daje mahove”; ne stidimo se, s „u stid gine čojstvo i junaštvo”; počnimo, e je početak temelj svakoj stvari. I ja ću progovorit nekoliko onako i onoliko, kako sam čuo i što mi se učinilo istinitije. Što vam budem kaževao, nijesam čuo od jednog ili dvojice, no - što se ono u pjesmi pjeva - „od trideset i trojice”, pa sam uzeo jezgru od svega toga”.
Autor u svom predgovoru posebno ističe da se postarao da, prema svojim mogućnostima, nešto više napiše o vlaškim plemenima, kao o svojim precima, koji su svojevremeno naselili Podlovćenski dolac. On je takođe bio svjestan činjenice da ne može dokučiti čitavu istinu, ali se zato potrudio da, pored narodne tradicije i narodnog predanja, poruči sva dokumenta, kao i povelje, do kojih je mogao doći. Pored ostalog, autor je u pomenutom novinarskom tekstu uspostavio dobar hronološki red, pa poslije predgovora, u podnaslovu navodi „Cetinje”, za koje kaže da se tako zove „od kad se na njoj doseli Ivanbeg Crnojević, a do tada se ono zvaše Podlovćenski dolac ili Podlovćensko poljice”.
Prošlost kroz predanja
Ozbirom na vrijeme nastanka ovog Ivaniševićevog rukopisa, on nije imao širi izbor pouzdanih istorijskih izvora, pa se služio legendama, koje su do tada kružile kroz narod, za koje je i on bio siguran da nemaju sasvim pouzdane istorijske podloge, ali su neke od njih interesantne više kao plod bujne ljudske mašte, pa kaže: „Pored poljica vrela je rečica Cetinja, koja se sastavljala iz dva kraka: jedan je krak izvirao izviše Suhodola (iznad Cetinja), iz Vranja stijene, a drugi iz Baljuškova potoka, pa - malo dalje od izvora - oba su se kraka sastajala, a na njihovom sastavku u docnije vrijeme je ograđena kuća za mline, pa je do skoro bila kućiština te kuće, pa i kamenje od mlina. Na ovoj rečici bilo je više mostova, što nam svjedoče i Ivanbegovi hrisovulji; jedan od tijeh mostova bio je pred današnjom Vlaškom crkvom”.
Ivanišević u ono vrijeme, očigledno, nije bio upućen u tektonske poremećaje, niti je znao da je Cetinje, od najstarijih vremena, bilo poznato kao trusno područje, pa se u daljem pisanju poslužio narodnim predanjima, u koje ni on nije vjerovao, ali ga je naveo kao plod neznanja, ljudske mašte i narodnog vjerovanja.
Jedno od tih predanja glasi: a) „Majka je imala jedinca sina, pa se utopio u rijeku i majka ga dugo tražila, pa ga ne moga naći, te uzme runo crne vune i baci ga u rijeku, a triput je zakumi nebom i zemljom da prestane teći, da bi našla sina; rijeka prestane teći, majka nađe mrtva sina, ali se rijeka više ne vraća svojijem koritima”.
„b) Rečica Cetinja pomjerila je izvorom, te danas ne teče pravcem, koji je prije tekla, no suprotnim pravcem, pa izvire tamo neđe u svijet, a jekom vode pri izvoru kao da zbori: Cetinj, Cetinj; žali za Cetinjem”. Ovo je drugo narodno predanje.
Treće predanje glasi: „Rijeka Cetinja tecijaše niz Podlovćenski dolac i kad dobježa Ivan Crnojević sa Žabljaka, a kad ne bješe Obodske rijeke, pa otide Ivan sa bizinima (lovačkim kerovima - primjedba autora) u lov iznad gradića Oboda, a kroz gustu alugu oko Obodske pećine. No jedan bizin (ker-primjedba autora) ne izađe na dugo, a u tome izađe bizin iz pećine sav mokar, te se Ivan naljuti, ubije ga i prokune: „Mutna te rijeka odnijela!” Tada presuši rijeka Cetinja, a iz pećine provri rijeka, koja se po Ivanu Crnojeviću i prozove - Crnojevića”.
Autor i sam zaključuje da je treća legenda posebno plod bujne ljudske mašte, u koju ni on ne vjeruje, pa kaže: „Ja se ne slažem s ovijem trećijem predanjem: da nije bilo Obodske rijeke i prije, to ne tvrdim, a da se nije zvala Crnojevića - istina je”.
Autor za Cetinje kaže: „Podlovćensko poljice, Cetinje, sve je ravnica, te izgleda kao dio kakvog jezera; a i priča se da je bilo u neko vrijeme to jezero, pa se i danas mogu naći okamenjeni ostaci školjka”.
Ivanišević je do detalja proučio cetinjsko polje i njegovu okolinu, iz čega izdvajamo samo ovaj najzanimljiviji dio, koji glasi: „Lik cetinjskog polja je kriva sablja, kojoj je na balčaku varoš, na oštrici pleme Donji Kraj, na vrh pleme Bajice, a prema ugnutoj tupoj strani, podalje od polja, iznad glavica - Konak. Cetinjsko polje sa svake strane opkoljeno je glavicama i brdima kao kakvim veličanstvenim zidom. Zapadno do same varoši je Orlov krš, pod kojim je Manastir, a blizu njega izvor Ivan-begov, na kojemu bješe Mara Ivan-begova, kada joj dođe glas da se Staniša, sin joj poturčio. Ovaj izvorčić vri samo u proljeće i kišovito doba...”
Ovim je autor želio da istakne prirodnu odbrambenu moć Cetinja, koje je oivičeno sa svih strana brdima i planinama.
Priče o prvom naselju
U poglavlju o prvom naselju Cetinja Ivanišević ističe da je ovo mjesto u dalekoj prošlosti bilo naseljeno. Tu svoju tezu temelji na osnovu sačuvanih legendi i predanja, pa kaže: „Govori se, da je Podlovćenski dolac bio naseljen još u prastara doba, pa da su ti prvi naseljenici Doca - ili kako ih narod naziva - „Matarugi” - izumrli. A veli se, da su ovuda i Grci živjeli. Pa ima spomenika, tragova i predanja, koja mi daju misliti, zbilja da je bilo i prije naselja na Cetinju.Priča se da su pod Sandin vrh živjeli Sankovići, koji izumiru od kuge i budu svi ukopani u glavicu nasred polja, koja se od tada naziva Sankova gomila”.
Ivanišević dalje kaže: „Na vrh brda Velje kovačice vidi se u naokolo kao ograda u razvale velika gomila kamenja, za koju govore, da je bila žrtvenik prvim naseljenicima cetinjskim”.
Najnovija arheološka iskopavanja su utvrdila da je na području današnjeg Cetinja bilo ilirskih naseobina. To se najbolje vidi iz lokaliteta otkrivenog na Orlovom kršu, iznad Cetinja.
O tome dokle može doseći ljudska mašta i narodno praznovjerje, govori sljedeći primjer: „Jednom Radanoviću Špadijeru u Carigradu kaže jedan Čifut (Jevrej - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno ždrijelo (periferija Cetinja - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno ždrijelo (pereiferija Cetinja - primjedba autora) u jednu ploču na kraju samog puta i zdogovore se, da pošalje Radanović polu para Čifutu, a polu sebe; to Radanović obeća, pa dođe i nađe zlatne novce pod jedan bus trave, nasred stane ploče, kako mu je i kazao. Pa pošto mu ništa ne pošalje - stane ga kleti, pa kao da ga ukle: Radanović u starosti osiromaši, a pošlje se istraži, te od njega danas nema niko”.
Ivanišević, na osnovu narodnog predanja, koje je bliže istini, i ovo kaže: „U Otaru su naodili ljudi - a i danas naode - razbijajući i krčeći rupe, zemljanijeh lonaca i raznijeh komada srebrnijeh i mjedenijeh novaca. To su isto naodili i po cetinjskom polju ispod gomila, koje su razbačevali ili prenosili. U Treštenici je bilo po gredama starog pisma, koje su u novije vrijeme čobani svojijem šaranjem izmrsili, a i lišaj ga je pokrio”.
Ovo već nije predanje, već potvrda arheoloških istraživanja, na osnovu kojih se utvrdilo da su na području Podlovćenskog doca, u davna vremena, živjele druge civilizacije, a u prvom redu Iliri, zatim Grci, a možda i druge skupine, prije doseljavanja slovenskih plemena i njihovog naseljavanja na ovim prostorima.
Dolazak Vlaha
U poglavlju „Drugo naselje Cetinja”, čiji je podnaslov: „Vojvoda Ivan Borojev”, Ivanišević posebno obrađuje doseljavanje vlaških plemena u Podlovćenski dolac, pa ističe: „Predanje kaže, da nije bio nastanjen Podlovćenski dolac u početku 15. vijeka, pa tek pri kraju prve polovine 15. vijeka doseli se na nj vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatibora). Vojvoda Ivan življaše s fameljom u Nišu u vrijeme turskog nasilja, pa se ataka (sukobi - primjedba autora) u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji sin Dragoljub, on preprati familiju u Raču, a on s četom pribježe planini Starog Vlaha, u svoje rodno mjesto, zadržavši oko sebe dva starija sina, Boroja i Vladislava. Pošto je prepratio familiju u Raču, Ivan je živio dvije godine u planinama Starog Vlaha, boreći se s Turcima, a u tome rane mu se oba sina, te bude prinuđen voditi ranjene sinove kod famelje, a i s druge strane bio je prinuđen ostaviti društvo, budući vojvoda, arambaša četi, Turci su gledali da bi ga kako dokučili u ruke, da ga izgube, pa - pošto ga nijesu mogli sami dočepat - gledali su, da bi to izvršili mitom. U njegovoj družini nađu se neki, koji prime od Turaka mito, da ga ubiju. Jedan dan pokuša jedan od podmićene družine izvršiti to i - tobož nehotice - navlaštito (naročito - primjefba autora) se bači oružjem na vojvodu Ivana, ali ga srećom promaši. Četa se oviza (dosjeti - primjedba autora) što je, pa se udare na partije, a Ivan skoči između njih, da se ne pokolju, i umiri ih”.
Ivan Borojev bio je ne samo glasoviti junak i sposoban harambaša, već i izuzetno mudar i dalekovid čovjek, pa je, zahvaljujući njegovom velikom autoritetu, spriječeno krvoproliće među zavađenom družinom.
Skačući po drveću
Kad je Ivan došao do zaključka da je besmislen svaki dalji otpor Turcima, sa ovakvim snagama, odlučio je da potraži izlaz na drugoj strani. Njegovu takvu odluku još više je ubrzalo razočarenje u svoju četu, u kojoj je došlo do teškog sukoba i međusobnog nepovjerenja.
Evo što o tome Ivanišević dalje kaže: „Za sve to je Ivan znao iako se činjaše nevješt tome, pa okupi četu i naredi, da izaberu privremenog arambašu, dok povede kod famelje ranjene sinove i opet se vrati. Posluša ga četa i on povede u Raču kod famelje ranjene sinove, pa pošto prođe nekoliko dana, dođe mu glas, da se četa između se posvađala, pobila i razmetnula se, te mu nije trebalo - i da je mislio - opet se vraćati četi”.
O daljim planovima Ivana Borojeva, poslije teškog razočarenja u svoju četu, Ivanišević kaže: „Pošto mu prebolješe sinovi, namisli ponovo tražiti sklonište, pa krene s fameljom iz Rače i na sadanji Mali Gospođin-dan dođe na Podlovćenski dolac i počine pod današnje selo Ivaniševiće, u Gomile, đe su do skora bile razvaline kućišta, koja je Ivan gradio sa sinovima”.
O tome u kakvom je stanju Ivan Borojev, sa sinovima, zatekao Podlovćenski dolac, Ivanišević kaže: „U prvo vrijeme bilo je Podlovćensko poljice obraslo gustom šumom mnogogodišnjeg drveća: brijesta, javora, cera, lipe, duba, jasena, graba, grabovine, lijeske, jabuke, kruške, ljeskovine i drugije, te je i do skoro bilo živijeh ljudi, koji su bili zapazili oko poljica takvu zdrću (gustiš - primjedba autora) krupne šumske gore, da je čovjek, prekračući s drveta na drvo, mogao dva sahata odići od poljica”.
A što se životinjskog svijeta tiče, Ivanišević kaže: „Po toj pustoši blagovale su u hladu zvjerke: međedi, vukovi, lisice, divlje mačke, kunice, jeleni, divokoze, srne i druge”.
Po dolasku na Podlovćenski dolac, Ivan Borojev sa sinovima, bio je prinuđen da krči šumu i stvara ziratno zemljište, a divljač mu je višestruko koristila. Posebnu pažnju posvetili su stočarstvu, za koje su imali povoljne uslove.
O novim planovima, koje je Ivan stvarao, Ivanišević kaže: „Ivan se naselio na Dolac oko 30 do 40 godina prije dolaska Ivana Crnojevića na Cetinje, a doveo je sobom ženu Jelicu i sinove: Boroja, Vladislava, Vušura i Dragoslava. Rječica Cetinja kao da je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem - te je bilo malo vode, kao obična potočina. Obiđe i pregleda Ivan sa sinovima poljice i okolinu mu. Lovćenskom planinom nađu katune Crmničana, Zećana i Lješnjana; Ivanova korita bila su katun Boljevića iz Crmnice, voda Siljevik i meteh oko njega bili su lješanski, a Lješnjani su imali i bistijernu (bunar - primjedba autora) u Donjem Polju, đe je danas opštinska bistijerna varoši Cetinja. Lješnjani su docnije dali sve katune svoje što su imali ispod Lovćena Cetinjanima za jedan njihov dio kod Gornjeg Blata. Po tome što su bili katuni ispod Lovćena i nazvala se cijela ova nahija Katunska”.
Kao što se iz navedenog da zaključiti, Ivan Borojev je vodio mudru politiku. On je nastojao da se na bezbolan način, pogodbom, ili dogovorom, oslobodi neželjenih susjeda, pa je, zahvaljujući u prvom redu novodobijenim katunima, stvorio uslove za umnožavanje stočnog fonda. Tako je uspio da uspostavi trgovinske odnose sa Mletačkom Republikom, isporučujući joj kastradinu i poznati lovćenski sir, za one potrebe u kojima su oni oskudijevali.
Osvajanje Poljica
Pošto u Podlovćenskom poljicu onda nije bilo kuća za s tanovanje, Ivan sa sinovima pristupi ovom poslu i uskoro zatim podigoše najnužnije kuće za stanovanje. Ivanišević zatim kaže: „Ivanu se veoma dopadne ovo mjesto još i stoga što je blizu more, a blizu i Skadarsko jezero, pa se stalno nastani ovdje i posvoji prostor od Bjeličkog Stavora do cetinjskog Huma i koliko je polje široko (uprav dugačko), pa čak je imao od nekud dio i na Ljubotinju, đe današnji Šabani žive. Poviše su imali stoke, koja im je ljetovala na Podlovćenskom Poljicu; na jasenove što su ih stekli u Tomiće, đe ima dosta zanovijeti, od koje stoka dobro pretlja (goji se - primjedba autora), a na zimnicu, dok traje snijeg, više Ljubotinja, đe malo pada i manje traje snijeg”.
Ivan Borojev je o svemu vodio računa, pa je sinove savjetovao o svakoj stvari, što se vidi iz sljedećeg navoda: „Ivan savjetova sinove, da što prije podignu crkvicu na najpogodnije mjesto i da je posvete rođenju sv. Bogorodice, pošto toga dana dođoše na Podlovćenski dolac. Još im je savjetovao da njega i ženu mu Jelicu ukopaju onđe, đe uzmisle crkvu graditi - ako bi umrli prije podignuća crkve; da paze Dolac i da ga dobro rade; da im je najljepše mjesto kućama ispod prisoja sjevernijem krajem Doca; da se ljube, slušaju i složno žive; da lijepo primaju gonjenu braću Srbe i da im daju mjesto kod sebe; a da se ne uznose od siromaha; da budu čuvari narodnijeh običaja, svojih svetinja, branioca slobode, branioca vjere i zakona i da budu pokorni zetskijem gospodarima”.
Ovaj mudri starac im, na kraju, poručuje: „Budete li izvršili moje amanete, bićete dostojni zvat se sinovima vojvode Ivana, imaćete pristupa i mjesta kod ljudi i imaćete ovo prvijenstvo, koje od starine ima naša kuća”.
Ivan Borojević bio je u dubokoj starosti „i proživio je u novoj postojbini pet-šest godina, pa umre, a naskoro po njegovoj smrti umre i žena mu Jelica. Sinovi ih ukopaju na Velju Gomilu, đe odrede graditi crkvu, a na grobove navale dva velika kamena, koji se i danas mogu vidjeti pred Vlaškom crkvom. Ivanovi sinovi poitaju (požure - primjedba autora) što prije izvršiti očev amanet i oko trideset godina prije dolaksa Ivan-begova na Cetinje na „Velju Gomilu”, koje je mjesto - đe je danas Vlaška crkva - očito svakom kutu cetinjskog polja, opletu od pruća, a pokriju slamom crkvicu i posvete je rođenju sv. Bogorodice, a u isto vrijeme odrede: ko god bi se naselio na Podlovćenski dolac mora slaviti ili prisluživati Malu Gospođu, pa je i oni uzmu za poslugu. Taj njihov dogovor, ta njihova odredba i zbilja izvršavata je kod svijeh stanovnika Cetinja, što je jaki nepobitan svjedok, da su „Cetinjani bili prvi naseljenici Podlovćenskog doca - drugog naselja”.
Pod pojmom „Cetinjani” podrazumijevali su se Vlasi, što se vidi iz sljedećeg navoda: „Stanovnici iz okola nazvaše ovu crkvicu „Vlaška” crkva s toga, što su je podigli dodigaoci iz Starog Vlaha, pa joj to ime ostade za vazda”. Dalje se kaže: „Podlovćenski dolac prozvat je Cetinjem po rijeci Cetinji, no pošto je ona čitava presušila, a pošto je Ivan-beg ogradio manastir i dvorac na uvoru (ušću - primjedba autora) rječice Cetinje, pa stanovnici izokola i sinovi vojvode Ivana Borojeva ne šćeše se pošlje zvati „Starovlašanima”, no „Cetinjani”, tako ih nazvahu i docniji naseljenici na Cetinje, pa docnije to ime „Cetinjani” primiše svi naseljenici Podlovćenskog doca”.
Tri Ivanova sina
U poglavlju „Podjela sinova Ivana Borojevića” se kaže: „Naskoro po Ivanovoj smrti razdijele mu se sinovi na troje: Boroje i Vladislav ostanu zajedno na očevo ognjište, a Vušur i Dragoslav odijele se”. Dalje se kaže: „Vušur uzme dio očevine pod brdo Stavor i Tomiće, pa se tu nastani i namnoži. Od njega su Vušurovići. Docnije jedan njegov potomak, imenom Špiro, pobježe iz Tomića zbog ubistva, pa se nastani kod grada Kotora, tu se namnoži - od njega su danas Špiljari”.
Dragoslav je bio najmlađi Ivanov sin. On „uze dio očevine na Ljubotinj, đe se namnoži”. O tome kako su se Dragoslavovi potomci, Dragoslavljevići, prozvali Šabanima, navodi se: „Kad ono 1702. godine išćeraše Crnogorci poturčenjake, Nikola Dragoslavljević ufati obodskog kavaz-bašu Šaban bega, posječe ga, pa skine s njega tursko odijelo i sam ga na se obuče i dođe u to Šaban-begovo odijelo na Ljubotinj, te mu se uzrugaju Ljubotinjani: „Šabane”, „Šabane!” - pa mu to ime i ostane, te se i njegovi potomci prozvaše Šabani. No kao da se od sve braće najmanje namnožio Dragoslav”.
Potomci Ivana Borojeva
Za Boroja i Vladislava se kaže da su do duboke starosti zajedno živjeli, „pa se i oni podijele”. I dalje: „Boroje kao najstariji Ivanov sin ostane na očevo ognjište i uzme Nižebatinu, pa ogradi kuću pri kraju, Vladislav uzme Višebatinu. Od kuće jednoga do drugoga prokosiše i prokrčiše „bracki” put, koji se i danas vidi ispod Donjeg Kaja i tako zove. Oni su bili posvojili lovćensku planinu, pa je u docnije vrijeme pripala ta planina Bajicama i Njegušima”.
O trećem sinu Ivana Borojeva su Borojevići: Ivaniševići i Dapčevići, za koje se navodi: „Boroje imaše dva sina Ivaniša i Dapca. Ivaniš je imao sina Vukca, čiji su bili sinovi Đuro i Radule. Radule je imao samo jednog sina Pera, a nije Radulovih potomaka ni bilo na Cetinju nigda više no po jedna kuća. Po Radulu prozivaju se njegovi potomci Radulovići - Ivaniševići”.
Za Borojeva praunuka, Đura Vukčeva, govorilo se da je bio, za ono vrijeme, bogat čovjek, koji „je imao preko hiljadu brava, koji su mu pasli u Sozini, više Patrovića, pa je - po običaju - odagonio ono što je preko hiljade imao, ali su se bravi opet vraćali krdu”.
Đuro Vukčev imao je dva sina: Stanišu i Šćepana. Stanišini sinovi bili su: Andrija, Vuko i Miloš, a Šćepanovi: Damjan, Jovica i Nikac. O njima se dalje kaže: „Ovi šest bratučeda svade se na Poljicu Bokovskom usred zime oko piće (stočne hrane - primjedba autora) s Borozanima; Borozani s ove svađe dobiju jednu ranu, za koju su do skoro tražili pet cekina, ali im se zatraživanje nije izdalo”.
Potomstvo Ivana Borojevića se razmnožavalo, pa su oni sklapali mnoga prijateljstva sa susjednim plemenima. Tako je šćer Staniše Đurova bila udata u Crmnici, „a Šurovijem potomcima isto je stoka stajala u Sozini, pa otiđu nekoliko Ivaniševića na čast u Crmnicu u prijatelja, te uz put plijene nešto stoke i doćeraju u Sozinu, đe se posvade s Paštrovićima, te sedam od njih posijeku Paštrovići, a oni pošlje dignu četu, osvete one sedam i odviše posijeku Paštrovićima glavu jednog Rađenovića, za koju glavu i do dana današnjega Paštrovići tuže Ivaniševiće. O ovome ima i pjesma”.
Množenje i diobe
Kao što se iz navedenog primjera vidi, potomci vlaškog vojvode Ivana nijesu iznevjerili svoje slavne pretke, pa su bili spremni i u novodošlim krajevima da se svete, brane i odbrane. Zato Ivanišević s ponosom ističe: „Ivaniševo potomstvo istina živo se je - tako reći iz dana u dan - množilo, ali se njegovo potomstvo, zbog krvi i raznijeh slučajeva, u razna doba, raseljavalo s Cetinja, te ih ima i danas: Ivaniševića na Cetinju, u Crnoj Gori; Ivaniševića i Radulovića u Popovom Polju, u Ercegovini; Radulovića u Gacku; Ivaniša u Budvi; Ivančića na Korčuli; Ivaniševića u Beogradu i u Petrovom Selu u Šumadiji”.
Sudeći po analogiji, nameće se logičan zaključak da su se i drugi ogranci vojvode Ivana Borojeva brzo množili. Međutim, za njih nema detaljnijih podataka, kao što je to pisac ovih redova, Jošo Ivanišević, uradio za svoje bratstvo. Zato on dalje kaže: „Prije 200 godina jedan Ivanišev potomak digne zbog krvi s Cetinja, pa se nastani u Župu Nikšićku. Župljanima je bilo krsno ime - kao što je i danas - sv. Luka, a onda se je slavilo i prijatelji stojali po sedam - osam dana, te ovaj Ivanišev potomak - kako je slavio Đurđev dan on sam, a drugi Žuljani sv. Luku, promijeni svoje krsno ime sv. Đorđju, a zamijeni ga krsnim imenom Župljana, sv. Lukom, pošto on nije mogao izdržati toliki trošak samac „kršnjak” u tuđem plemenu, a novajlija. Pošlje pređe iz Župe u Ercegovinu, pa neki od novijeh potomaka mjesto svoga pravog prezimena Ivaniševići, prime nove nadimke, nova prezimena, kao Ljepave, Mačuge, Glavati itd, a neki pak zadržaše svoje pravo prezime - što nek im služi na čast - to su Ivaniševići u Mostaru”.
Jovan Ivanišević o Dapčevićima piše: „Potomci Dapča Borojeva nijesu se - da se zna - nikad dijelili, te ih je bila jaka (brojnost - primjedba autora) i u jedno isto doba o jednome čuklinu (vješaoniku - primjedba autora) u kući Dapčevića, čijoj se kući temelj i danas dobro poznaje u selu Ivaniševićima, pod imenom „Velje Međe” - visilo je sedamnaest mačeva, koje su nosili ljudi toga doma”.
Junaci i građani
Navedeni podatak dovoljno govori o ovom hrabrom bratstvu, za koje Ivanišević dodaje: „Dapčevići su bili ljudi poznati, silni, samovoljni, napasni, opaki, a junaci”. Evo i za to primjera: „Jednom pozove Sv. Petar sve glavare na dogovor na Kućinsku glavicu, a Dapčevići ostanu i ne šćednu doći a šta ih prokune Sv. Petar, te uskoro potom umru, a ostanu samo dvojica, te se i oni podijele.
Kako je bio omrznuo na njih Sv. Petar, to ih pomrze i svi Cetinjani, te oni - videći da im nema stana na Cetinje - dignu u Crmnicu, na Trnovo, ali su ih i tu poprijeko gledali, te i otole dignu: jedan pređe preko Sutormana i naseli se u Mrkojeviće, đe se i poturči; pa i tamo nijesu najbolje prosperirali (prošli - primjedba autora), jer su Turci dvojicu potomaka novog predigaoca, zbog njihove samovolje, odmah pogubili. Drugi pređe na ostrvo Vranjinu, u Skadarsko blato, đe se nastani, te ih ima danas tamo 4-5 kuća, pa su se do skoro prozivali i potpisivali Ivaniševići, i sad kao da su se počeli potpisivat Dapčevići, kao što se potpisuju i oni u Mrkojevićima. Dok su Dapčevići bili na jeku (snazi - primjedba autora) imali su više staja okolo Cetinja, đe su im čeljad i stoka stajala”.
Za bratstvo Vladisavljeviće Ivanišević navodi: „Vladislav uze dio očevine Višebatinu, pa često dolaziše na Batu (zborno mjesto bratstva - primjedba autora), te se oko domaćije poslova razgovaraše s Borojem, od tada i ostade Bata zborno mjesto Donjokrajaca”.
Za Vladislava se govorilo: „Vladislav bješe ozbiljan čovjek, junak i umiljat, veoma mio Mari Ivan-begovoj (ženi Ivana Crnojevića - primjedba autora), te često i dolaziše Mara šetnjom u Višebatinu, pa joj bjehu pročistili i lad načinjeli na jednoj glavici, đe počivaše, kad ćaše doć, pa se ta glavica i dan-danji zove „Marina Glavica”.
Od Vladislava su tri bratstva: Ivanovići, Marinovići i Boškovići. O Ivanovićima Jošo Ivanišević piše: „Ivanovići su se skoro tijem prezimenom prozvali: po Ivanu, đedu onoga glasovitoga i poznatoga junaka, koji se u Cetinjskom manastiru, s 30 Donjokrajaca, zatvara po naredbi S. Petra, kad ovaj bješe pošao u Brda, po đedu Markiše Ilina. Poznata je u Crnoj Gori ta junačka kuća od postanka njena; suvišno bi bilo nabrajati vam junake, ljute guje i pripoznate ljude te kuće, pa i one, koji su danas već pokojni; istina ne budi pritvorna; i danas ta kuća ne zaostaje u tome, no ih ima i danas ne samu u Crnoj Gori, no i van nje višijeh činovnika i građana, koji žive kao plemići”.
Iz navedenih riječi Joša Ivaniševića, o porodici Ivanovića, nameće se logičan zaključak da su potomci starih cetinjskih Vlaha ljubomorno čuvali svijetlu tradiciju svojih slavnih predaka, koju su donijeli iz starog zavičaja, Zlatibora. Zato su Ivanovići i do danas ostali ugledno bratstvo u cetinjskom plemenu.
Ivanišević dalje kaže da nije mogao doći do detaljnijih podataka kada su u pitanju Marinovići, pa navodi: „Marinovići se prozivaju po Marinu, sinu Vladisavljevu, koji je ostavio nakon sebe više sinova, ali, koji se za mnogo - kao ni stari Dapčevići - nijesu dijelili, te je u njihovoj kući u jedno doba o jednom čuklju visilo osamnaest mečeva. To su bili ljudi vješti, mudri i pametni, umjeli su se u svakoj prilici snaći; a još u staro vrijeme putovali su mnogo izvan svoje otadzbine Crne Gore. U vrijeme Mlečića bilo je Marinovića uvaženijeh ljudi i zapovjednika pojedinih mjesta, oblasti; iz toga vremena imamo već i nekih pisama pisatijeh od istijeh Marinovića - najviše iz Kotora”.
Vlaški gospodin
Jovan Erdeljanović, koji je puno pisao o vlaškim plemenima, kaže da Marinovića ima i u Trstu, „za koje kažu da su bogataši”. Međutim, „danas je malo toga bratstva”, zaključuje Jovan Erdeljanović.
Najmalobrojnije bratstvo, od roda vojvode Ivana Borojeva, su Boškovići, za koje Ivanišević kaže: „To je bratstvo od trećeg Vladisavljevića, sina Boška. Vazda je bilo malo toga bratstva, pa i danas. Nema od njih no jedna kuća, vrijedna ovdje spomenuti radi reda. Sele donjokrajsko, u kome danas žive Vladisavljevići, zove se Vlaisavići”.
Legat Boroja
U poglavlju „Doseljenje Ivana Crnojevića” se kaže: „Pošto se podijele Boroje i Vladislav, dobježa Ivan Crnojević iz Žabljaka u Obod, a potom poče graditi gradić Soko u Đinovićima. To dočuju Boroje i Vladislav, te otidu - po očevu amanetu - da ukažu svoju pokornost zetskom gospodaru i da mu pokažu mjesto njihova naselja: nađu Ivana kod Obodske, docnije nazvate Crnojevića rijeke, pa mu se prikažu: ko su, odakle su, čiji su i đe su se naselili. Ivan ih lijepo primi, pa reče, da će otići i on s njima, da vidi, đe su im kuće, kakvo je to mjesto. Oni to jedva dočekaju i sjutra-dan iziđu zajedno s Ivanom na Podlovćenski dolac.
Vidi Ivan đe su im kuće, pregleda dolac, mnogo mu se dopadne ovo mjesto, pa reče, da će se i on doseliti na dolac i odmah poruči da se prekine građenje Sokola, a da majstori dođu u Podlovćenski dolac. Njegova zapovijed bi izvršena, a majstori dođu na dolac.
Ivan namisli graditi manastir i počne ga, ali, iako je bio zetski gospodar, prvi naseljenici i vlasnici doca bili su Boroje i Vladislav, s toga im naredi, da obilježe, što će od Doca priložiti manastiru, te i oni obilježe; pa - pošto je premještena mitropolitova stolica iz Vranjine na Cetinje - u dva put su popridavali i proširili crkovinu. Te granice crkovine, koje su određivali Boroje i Vladislav, zabilježene su u Ivan-begovim hrisovuljama, u kojima je imenovato više mjesta, od kojijeh imena su nam danas neka poznata, a neka nepoznata”.
Iz navedenog citata se jasno vidi da su Vlasi naselili Podlovćenski dolac, prije Ivana Crnojevića, nekih 30 do 40 godina. Takođe je nesporno da su Boroje i Vladislav bili prvi darodavci imanja Cetinjskom manastiru. Oni su bili vrlo plemeniti, pa su Ivana Crnojevića praktično doveli i naselili na svojim posjedima u Podlovćenskom docu.
Na osnovu priloženih djelova imanja Cetinjskom manastiru, da se zaključiti da su Boroje i Vladislav bili pobožni ljudi. Oni su manastiru poklonili: Vitinu ulicu, mramore preko polja, Vignjište, vodu Andrijinu, dio brda, Krš zagulinski pri potoku, potok mimo Vlaške crkve, ponor pod brdo, potok do ograde, Klešti, Zagrblje, Kremene njive, Borišinu kamenicu, Vrtijeljku, Bjeloše, Lišajemi kamen, Stare lazine, vrh Prisoja, vrh krša Kamivalom, Zlu skalu, Crnu ploču, kraj Obodine, Procijep, Rasohati kamen u Šupljoj strani, Vukotino jagnjilo, Debveli krš, Velji brijeg, Goli brijeg, Ševrlju, put na Ploči, Rudu glavicu, Mali krš, Marin studenac, Đinovo brdo”.
Na osnovu nabrojenih mjesta, koja su Boroje i Vladislav poklonili Cetinjskom manastiru, nameće se logičan zaključak da su njih dva brata, za ono vrijeme, bili veliki posjednici zemlje, vode i bogatih šumskih kompleksa.
Pošto je Ivan Crnojević od strane vlaških prvaka, koji su do tada bili apsolutni gospodari Podlovćenskog doca, dobio dobar dio imanja, počeo je graditi manastir „blizu uvora (ušća - primjedba autora) južnog kraka rečice Cetinje, koja prije toga bješe voljom božjom presušila, a po kojoj se do tada dolac i prozva Cetinjem. Manastir posveti, kao što je i Vlaška crkva bila posvećena rođenju sv. Bogorodice, a u nj smjesti stolicu i zetskom mitropolitu Visarionu, te Vlaška crkva ostane kao plemenska, a njena crkovina pripadne manastiru, osim malenog ispred i okolo crkve prostora. Ovaj manastir bio je kao saborna crkva „Cetinjanima” (Donjokrajcima) pa se u nj skupljali o svim većim praznicima - kad su šćeli da „krste nose” i drugim crkvenim svjetkovinama; pošto je stari Ivan - begov manastir razoren, imali su Donjokrajci to pravo skupljati se u novi, današnji, koji je ograđen u čast pobjede nad Turcima, na Trnjine”.
Donjokrajska Vlaška crkva je i do danas očuvana, kao uspomena na vlaška plemena, koja se prvo naseliše u cetinjskom Donjem Kraju, čiji je potomak i Jovan - Jošo Ivanišević, autor ovog priloga.
O tome koliko su cijenjeni vojvoda Ivan Borojević i njegovi potomci, govori i sljedeći navod: „Boroje i Vladislav bili su ljudi krupni, ponosni, zgodni, bogati i junačni, a od starine kućići, stoga ih Ivan-beg uzme uza se, te su mu bili oružnici, pratioci i savjetnici - Boroje je nosio koplje i mač, a Vladislav mač i topuz. Do duboke starosti bili su uz Ivana, pa ubrzo jedan za drugijem umru, a ukopani su pred Vlašku crkvu u roditeljske rake; pa se i danas na jednom nadgrobnom spomeniku može vidjet čovječja slika na konju, s kopljem u ruci, ali je to vremenom tako izlizano, da se velikom pažnjom oka može nazreti”.
O ugledu cetinjskih Vlaha kroz istoriju, Ivanišević zaključuje: „I njihovi potomci imali su kod svojih gospodara - budući vazda vjerni i uzdani - višeg pristupa no drugi, a i Gospodari su imali u njih povjerenja više no u drugijeh”.
Put ka jugu
Vlasi su se, kao i ostala nomadska plemena, pomjerali u potrazi za boljim životom. Pošto je u srednjem vijeku jedno od glavnih zanimanja bilo stočarstvo, to su se i vlaška plemena, sa svojim stadima, pomjerala prema jugu u potrazi za bogatim pašnjacima. Tako Vlasi, početkom 15. vijeka stigoše i do današnjeg Cetinja, gdje se nastanše.
Bogati pašnjaci na obodu lovćenskih katuna i blaga klima su im omogućavali da se, na području Cetinjskog polja i njegove okoline, nastane i osnuju prvo naselje. Jer, po mišljenju mnogih naučnika, koji su se bavili proučavanjem vlaškog stanovništva na ovim prostorima, oni su bii prvi žitelji Cetinja i njegove okoline.
Bogati katunski pašnjaci su im omogućavali uvećanje stočnog fonda, pa su suvo meso, poznatije kao kastradina, i još poznatiji sir, kao „kazus Dokleatus”, izvozili u primorske krajeve, a u prvom redu na kotorski pazar, da bi za dobijeni novac kupovali robu i neophodne prehrambene artikle. Tako se, vremenom, izdvaja jedan sloj bogatijih Vlaha, koji stupaju u direktne veze sa plemstvom Mletačke republike.
Jedan od najistaknutijih Vlaha s kraja 15. vijeka bio je Radule Vlah. Bio je to neustrašivi junak i ugledni predvodnik jednog hrabrog nomadskog plemena, kakvi su bili cetinjski Vlasi, koji su se, prije dolaska Ivana Crnojevića u Cetinjsko polje, nastanili u ovo podlovćensko područje.
Ivan Crnojević je, po dolasku na Cetinje, uvažavao Radula Vlaha, o čemu piše dr Božidar Šekularac, u svojoj studiji: „Dukljansko-crnogorski istorijski obzori”, objavljenoj 2.000 godine.
Dr Božidar Šekularac, na 38. strani pomenute studije, kaže: „Ivan Crnojević se dva puta ženio: prva žena mu me bila Gojislava, kći Đorđa Arijanita Komnina, a druga Mara, kći Stefana Vukčića, od 1469. godine. S Marom rodi tri sina i jednu kćerku zvanu Jekatarinu, koja je bila udata za Radula Vlaha, vlaškog gospodina (vojvodu)”.
Kad zamo kome su se takve titule dodjeljivale, onda je sasvim jasno da je Radule Vlah u to doba uživao veliki ugled od strane Ivana Crnojevića i njegova dvora.
U „Cetinjskom ljetopisu”, nastalom u 16. vijeku, kaže se da je Ivan Crnojević kćerku Jekatarinu dao „za ženu Radulu begu valahinskomu”.
Budući da je „Cetinjski ljetopis” pisan početkom 16. vijeka, sasvim je normalno što njegov autor Radula Vlaha tituliše kao bega, jer su u to vrijeme Turci bili apsolutni gospodari najvećeg dijela nekadašnje Zetske, a kasnije i Crnogorske države.
Prijatelji pa rivali
Što dr Šekularac Radulu Vlahu, u navedenoj knjizi, daje titulu „gospodina”, odnosno „vojvode”, sasvim je razumljivo, jer su se tim imenom titulisali poglavari i najuglednije ličnosti u onovremenom Cetinju. Primjera radi, navodimo da su Ivan i sin mu Đurađ Crnojević titulisani sa „gospodin” i „vojvoda”.
U svakom slučaju, Radule Vlah bio je ugledna ličnost, a uz to, kako je zabilježeno u narodnom predanju, „i vrlo snažan i odvažan čovjek”.
Dolaskom Ivana Crnojevića na Cetinje, to periodično plavljeno polje postaje isuviše tijesno za dva gospodara, pa je, i pored orođavanja između Ivana Crnojevića i Radula Vlaha, između njih povremeno dolazilo do razmirica, koje su se, kasnije, pretvorile u otvoreni sukob.
Ivan Crnojević je u ličnosti Radula Vlaha dobio opasnog rivala, od kojega se plašio da ga u pogodnoj prilici i fizički ne likvidira. Zato je počeo kovati planove kako da dođe glave svome zetu, a uskoro zatim, svom ljutom protivniku.
Na drugom mjestu pomenute knjige, dr Šekularac potencira kako je Ivan, po povratku u domovinu, na Cetinju sagradio manastir, koji je „sada mitropolija zetska, skenderijska i primorska”. Zatim nastavlja: „Imade za suprugu ćerku Hercega Stefana, gospođu Mariju. S njim rodi tri sina i jednu kći zvanu Jekaterina, koja bi data za ženu Radul Vlahu begu vlahinskom gospodinu”.
Sukob Ivana Crnojevića i Radula Vlaha
Iz navedenog citata se nameće logičan zaključak da je Radule Vlah u to vrijeme bio istaknuta ličnost, pa je Ivanu Crnojeviću bilo mnogo stalo da ga, kao starosjedioca i uglednu ličnost, krvnim vezama pridobije za sebe. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve više su se sukobljavali interesi između Ivana Crnojevića i Radula Vlaha, koji su, na kraju, završili Radulovom likvidacijom. Zna se da to nije bio ni prvi, ni posljednji slučaj da se najbliži srodnici, na takav i sličan način obračunavaju, kada im se sukobe interesi.
Za vlaška plemena se može reći da su ona imala organizovanu plemensku vlast, oličenu u ličnosti kneza, ili vojvode, gospodina Radula Vlaha i njegovih najbližih saradnika i tjelesne garde, koju neki istoričari nazivaju „tevabijom”. To znači da su se vlaška plemena na ovim prostorima već bila organizovala u Cetinjskom polju. To je najbolje osjetio Ivan Crnojević, koji je, po dolasku na Cetinje, 1482. godine, osjetio direktnu opasnost od Radula Vlaha, kojega je, ženidbenim vezama, želio pridobiti i privoljeti na dobrosusjedske odnose i međusobnu saradnju.
Kad se zna da je Ivan Crnojević u ono vrijeme visoko cijenjen od strane Mletačke republike, koja mu je dodijelila laskavu titulu „gospodina”, kao svom pouzdanom savezniku u borbi protiv Turaka, onda je, sudeći po analogiji, tu istu titulu od Mlečana dobio i Radule Vlah, kako se navodi u nekim studijama novjeg datuma.
Pouzdano se zna da je Radule Vlah često zimovao u Boki Kotorskoj, a nije isključeno da je u Kotoru imao i svoj zamak, jer je, vjerovatno, i u Mletačkoj republici imao određena priznanja, slična onima koja su dodjeljivana Ivanu Crnojeviću.
Kad je Radul Vlah počeo direktno ugrožavati imovinu, pa čak i život Ivana Crnojevića, ovaj smisli plan, kako će se, preko svojih ljudi, osloboditi ovog opasnog protivnika. O pogibiji Radula Vlaha ima više verzija, od kojih ćemo navesti najkarakterističnije.
Ubistvo i nagrada
Poznati crnogorski etnograf Andrija Jovićević prvi je pisao o istrebljenju Vlaha iz Cetinja, nakon pogibije njihovog starješine Radula Vlaha. To predanje glasi: „Starešina Vlaha, zvao se Radule Vlah; on je bio silan junak; ljetovao je na Cetinju, a zimovao je u Primorju. Kad je Ivan Crnojević htio da se seli na Cetinje, trebalo mu je prognati Vlahe i samog Radula Vlaha; zato se stane domišljati, kao će Radula ubiti. Nađe se jedan Zećanin iz Grla koji uzme sobom 30 Crnogoraca od raznih plemena, zapadne pod Bjeloškim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora) i tu ga, kad je išao sa svojom tevabijom (pratnjom - primjedba autora), o Đurđevu dne iz Primorja na Cetinje, ubije sa svojom pratnjom. Ostavši Vlasi bez starešine povukoše se iz ovog mjesta”.
Kad je u pitanju „Zećanin” iz Grla, tu je Jovićević načinio grešku, jer su Bjeloši, bježeći ispred Turaka, iz zetskog sela Grlo, došli u podlovćensko selo Bjeloše i tu se nastanili, a taj „Zećanin” iz Grla, bio je Vuko Jovanov Bjeloš, o kome će kasnije biti više riječi.
Jovićević dalje kaže kako je Ivan Crnojević, u znak zahvalnosti za likvidaciju Radula Vlaha, nagradio učesnike, koje je naselio u okolini Cetinja, dajući im imanja. Ceklinjanima je dao Zabrđe i Obzovicu, Crmničanima ogromni šumski kompleks Njegalicu, Dobrljanima Krstačko polje, Đinovićima Đinovo brdo iznad Cetinja, Lješnjanima Ubao u dnu Zabrđa i nešto planine.
Ivan Crnojević je posebno nagradio Vuka Jovanova Bjeloša, kao glavnog aktera ove uspješno izvedene akcije, pa mu je dao „vodopoj” (bunar - primjedba autora) u cetinjskom Donjem polju i dobar dio Cetinjskoga polja, čak i dio manastirskog imanja, dio imanja u Primorju, koje je Vuko Jovanov koristio u zimskom periodu za ispašu stoke i dio ribolova na Skadarskom jezeru, sa bogatim lovištem ribe na mjestu Volač. Ivan-beg je Vuku Jovanovu dodijelio i titulu kneza, na osnovu čega se može zaključiti da je Ivan Crnojević u Vuku Jovanovu, rodonačelniku bjeloškog bratstva Jovanovića, imao jednog od najpouzdanijih i najodanijih ljudi za vrijeme učvršćivanja svoje vlasti na Cetinju.
Andrija Jovićević se ponovo vraća na pitanje starih Vlaha, pa kaže da su se oni na ovim prostorima u potpunosti aklimatizovali. Ljeti su napasali stoku po lovćenskim pašnjacima, a za vrijeme zime, kad napada veliki snijeg, oni su stoku zagonili u župu oko Rijeke Crnojevića, gdje je rijetko padao snijeg, a i ako bi pao, malo bi se zadržao.
U nedostatku pouzdanih istorijskih izvora, i do današnjih dana su očuvane legende o likvidaciji Radula Vlaha, koje se među sobom po mnogo čemu razlikuju.
Pored verzije Andrije Jovićevića, koju smo već naveli, navodimo i verziju Jovana Erdeljanovića, kao i tjelohranitelja kralja Nikoke, Ilije F. Jovanovića, Bjeloša, potomka Vuka Jovanova.
Dr Jovan Erdeljanović, u knjizi „Stara Crna Gora” o pogibiji Radula Vlaha piše, pa kaže da su Bjeloševići u Bjelošima, na domak Cetinja, jedno od najstarijih bratstava u Crnoj Gori. Zatim natavlja: „I Rovinski saopštava, da su po narodnm mišljenju Bjeloši najstariji stanovnici u visokome dijelu cetinjske ravnice” i ne može da pokaže neposrednu vezu sa precima iz doba Ivana Crnojevića.
Erdeljanović posebno ističe: „Jedno od tih opštih predanja: o Vuku Bjeloševiću, koji je, po želji Ivana Crnojevića, ubio nekakva silnika Vuka Zoćevića sa Cetinja. Po drugom, takvom predanju, koje su mi kazali u Bjelošima, Vuk (ili Vuko) Jovanov Bjeloš ubio je, po želji Ivana Crnojevića, silnoga Radula Vlaha iz Boke, koji je izlazio sa svojima na Cetinje, te je Ivan htio da ga se oslobodi. U nagradu za to djelo Ivan je dao Vuku vodopoj u cetinjskom Donjem polju i ogromno imanje, radi kojega se davijaju (svađaju - primjedba autora) sa manastirom, jer manastir smatra da je to crkvena imovina, a oni tvrde da je to bila stari margina, kojom su obilježavali njihovu zemlju, i zimnicu u Primorju i dio od ribolova na Volač na Blatu”.
Od Cetinja ka primorju
Erdeljanović ide dalje u svom istraživanju i korišćenju narodnog predanja, pa kaže: „Glavno je u svim tim kazivanjima, da su Vlasi izlazili iz Primorja na Cetinje, odnosno najprije na Bjeloše i oko njih o Đurđevu-dne i da je u vrijeme Ivana Crnojevića njihov starešina bio Radule Vlah, koga je Ivan želio da se oslobodi. Uzrok je tome, po jednom kazivanju, što je Radula Vlah na krpljama (specijalnoj napravi za uspješno hodanje po snijegu - primjedba autora), dohodio preko snijega na Cetinje i krao Cetinjski manastir, a po drugom kazivanju, što je Ivan Crnojević htio da se seli na Cetinje, te mu je trebalo prognati Vlahe i samog Radula Vlaha. I zato Ivan zadobije Vuka Bjeloševića, odnosno Vuka Jovanova, ili ranije pominjanog „Zećanina iz Grla”, te sa družinom dočeka Radula Vlaha kod Velje Bukve (ogromnog bukovog stabla - primjedba autora), na sjevernoj strani Bjeloša, odnosno pod Bjeloškim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora), i ubije ga sa svom njegovom družinom. I od tada Vlasi nijesu više izlazili na Cetinje”.
O Radulu Vlahu Erdeljanoviću kaže: „Da je zaista Radule Vlah sa svojima kantunovao po Bjelošima, svjedoče i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova Glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi, Radulova jama, u koju ga je, vele, Vuk Bjelošević „bačio”. Osim toga ima na raznim mjestima po bjeloškom zemljištu topografskih imena, koja nijesu srpskog porijekla i ponajprije se mogu smatrati uspomenama na te negdašnje vlaške stočare”.
Jedna neubjedljiva verzija
I Ilija F. Jovanović - Bjeloš, daleki potomak Vuka Jovanova i tjelohranitelj kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša, u svojoj knjizi: „Na dvoru kralja Nikole - uspomene iz mog života”, objavljenoj 1998. godine, pišući o porijeklu bratstva Jovanovića, uzgred pominje i Radula „Lava”, kako ga on oslovljava, umjesto Radula Vlaha. Kad ovu primjedbu dajemo treba reći da je Ilija F. Jovanović, iako čestit čovjek, bio polupismen, pa nije nikakvo čudo što u njegovom pisanju ima puno kardinalnih grešaka. Mnogo je važnije što su za nas interesantna i neka njegova viđenja čitavog ovog događaja, koja se odnose na Radula Vlaha.
Jovanović kaže: „Za vrijeme stanovanja Ivanbegova na Cetinje, pojavi se neki čovjek koga su zvali Radule Lav. Ovaj čovjek prelazio je često puta od Rijeke Crnojevića ka Lovćenu ljeti. Ivan Begu ovo nije bilo prijatno i objavi među svojim služiteljima: Ko ubije Radula Lava, daću mu što god zaželi. Istakne se Vuko i kaže: „Gospodaru, ja ću ga pogubiti. Uvijek prolazi pokraj moje kuće. Iza ovoga nekoliko dana nailazi Radule Lav. Bilo je lijepo vrijeme. Vuko odma(h) pripaše mač i drugo oružje, pojaše konja i uz borovik pristigne Radula Lava. Nazove mu Boga i produži s njim put. Radul Lav je išao preko Lovćena planine na Primorje, a Vuko mu je rekao da ide za Lovćen, te tako dođu do u Velju Bukvu više Bjeloša. Ova bukva je bila debeli lad, a kako su ljetne vrućine, oba sjednu pod bukvu da se ohlade. Vuku se ukazala dobra prilika da Radula Lava ubije i tako skreše svojim džeferdarom i ubije Radula Lava. Mačem posiječe mu glavu i stavi je u konjsku zobnicu, a njegov lješ baci u jednu provaliju, malo dalje od Velje Bukve i ta provalija nazove se Radulova jama. Vuko uzme Radulova konja, oružje i glavu, pojaše konja i siđe na Cetinje. Uđe kod Ivana bega i baci pred njega glavu Radula Lava”.
Poslije ove neubjedljive priče, Jovanović dalje pripovijeda o nagradi, koju je, za ovu izuzetno značajnu uslugu Vuko dobio od Ivana Crnojevića, pa kaže: „Gospodar mi reče: Aferim ti, moja vjerna slugo. Biraj što god hoćeš da ti dadnem. Vuko odgovara: „Gospodare, želim da mi dadneš zemljište u Donje Polje, đe mogu iskopati bistijernu i put kojim može proći hiljadu ovaca od granice Bjeloša niz Borovik, Borovičke njive i poljem do bistijerne”.
Ilija Jovanović i ovo kaže: „Gospodar dao je Vuku to njegovo potraživanje, sa riječima: „Ja sam mislio da ćeš mi tražiti nešto mnogo više, jer za takvu hrabrost i uslugu svome Gospodaru daju se velike nagrade”.
Ovo predanje koje je Jovanović zapisao, vrlo je površno, konfuzno i nevješto sročeno. Međutim, i iz takvog kazivanja može se zaključiti da je Radule Vlah bio izuzetna ličnost svojega vremena.
Jovanović je neubjedljiv kad kaže da je Radula Vlaha Vuko Jovanović sam ubio, jer Radule Vlah nikada, tako opasnim putem, nije sam putovao. Prema tome najbliža je istini ona priča gdje se kaže da su Radula Vlaha i njegovu „tevabiju”, napali i likvidirali Vuko Jovanov, sa svojih 30 biranih Crnogoraca, i to u tvrdom klancu, ispod Sokola bjeloškog.
Treba reći i to da Ivan Crnojević nije uspio da preko svojih ljudi, na prevaru, likvidira opasnog protivnika, Radula Vlaha, pitanje je kako bi se dalje odvijali njihovi međusobni odnosi. Ovako, obezglavljeni Vlasi dolaze do zaključka da ni njihovi životi nijesu bezbjedni, pa su nečujno napustili Cetinje i lovćenske katune, a zatim se uputili u pravcu Primorja, tražeći novo, bezbjednije boravište.
Fortisov komentar
U zaleđu dalmatinskih gradova Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Makarske, Metkovića, duž rječnih tokova i pitomih dolina rijeka Krke, Cetine i Neretve, kao i na ostrvima Visu, Hvaru, Braču i Pagu živjelo je stanovništvo pod nazivom Morovlasi ili Morlaci.
Porijeklo ovog stanovništva nije potpuno naučno osvijetljeno, ali se pretpostavlja da su na istočnu obalu Jadrana dospjeli sa obala Crnog mora.
Znameniti italijanski prirodnjak i putopisac Alberto Fortis (Padova, 1741 - Bolonja, 1803), u periodu od 1765. do 1783. godine, 12 puta je obilazio Dalmaciju i u svojim istraživanjima ostavio dragocjene zapise i poznato djelo „Put po Dalmaciji”, Venecija, 1774. godine.
Fortis ističe da u dokumentima starijim od 13. stoljeća nema pisanih tragova o Morovlasima ili Morlacima u Dalmaciji, pa navodi: „Seobe različitih plemena i naroda koji su preplavili rimske provincije, a posebno Ilirik u doba propadanja carstva, morale su čudnovato zamrsiti genealogije naroda koji su tu stanovali došavši možda na isti način u ranijim stoljećima”.
Doseljavanje Morlaka na obale Jadrana može se povezati i sa najezdom i provalom Turaka u ove krajeve, koji su početkom 15. vijeka potjerali ugarskog kralja Belu četvrtog, koji se tom prilikom sklonio na dalmatinska ostrva.
Interesantno je mišljenje geografa Maginija, po kojem Morlaci potiču iz Egipta i da im narječje mnogo više nalikuje raškome i bugarskome nego albanskom.
Fortis navodi: „U Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su porijeklom Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Sloveni. Ne može se poreći da mnogih riječi latinskog porijekla ima u narečjima ilirskih stanovnika u unutrašnjosti. Ali iz njih, ali i mnogih drugih od kojh bi se lako mogao načiniti dugi popis, vjerujem da se ne može sa valjanim razlogom zaključiti kako Morlaci našega doba vuku direktnu lozu od Rimljana naseljenih u Dalmaciji. Veoma sam uvjeren da ispitivanje jezika može da vodi do otkrića porijekla naroda koji ih govore, ali takođe sam uvjeren da se pri tom zahtijeva veoma oštar kriterijum za razlikovanje usvojenih riječi od prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greške. Trebalo bi mnogo dugog i napornog proučavanja da se rasvijetle takve starine, a možda bi pri tom svaki trud bio uzaludan”.
Istraživač Fortis zapaža da stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija prema Morlacima gaje prezir, što ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima. On uočava i konstatuje velike razlike u narječjima, nošnjama, ćudima i navikama i vezuje ih za različita vremena i prilike koje mijenjaju čak i narodne osobine.
Neosporna su mnogostruka mišljenja stanovništva provalama, najezdama i ratovima.
Na obroncima Rumije
Morlaci naseljeni u Kotarima su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa, blagog su ponašanja, puni poštovanja i prilagodljivi. Morlaci iz Zagorja i Vrgorca imaju kestenastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas, ponosni su, preduzetni, oštri i i smioni. Turci su kod Morlaka veoma omraženi, jer su njihovi preci u te predjele doseljeni pod pritiskom najezde Turaka.
„Morlak je gostoljubiv i darežljiv po rođenju, otvara svoju ubogu kolibicu, strancu, sav se pretrgne da ga dobro posluži, ne tražeći i često uporno odbijajući svaku zahvalnost”, kaže Fortis.
Istraživač Fortis bio je srdačno dočekan i ugošćen od vojvode Prvana u Kokoriću, koji mu je obezbijedio ruho i naredio sinu i svojim momcima da ga otprate do Neretvljanskog polja.
Gostoljublje kod Marlaka vrlina je kako imućnih, tako i siromaha, o čemu Fortis posebno ističe: „Kad Morlak na putu padne na konak svome domaćinu ili rođaku, najstarija djevojka u porodici, dočeka ga i poljubi kad sjaše s konja, na ulazu u kuću. Putnik druge narodnosti ne uživa lako te ženske ljubaznosti, naprotiv, kriju se ako su mlade i drže se povučeno”.
Nijedan se Morlak ne ponižava toliko da traži milostinju od namjernika. Morlaci ne drže mnogo do domaćih dobara: „U toj su pojedinosti slični Hotentotima, jer za nedjelju raspu ono što bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje. U vrijeme svadbe, za svetački dan zaštitnika porodice, o dolasku rođaka ili prijatelja, i bilo kom povodu za radost, neumjereno se pije i jede sve što ima u kući. Poslije je Morlak štedljiv i više no što treba”.
Fortis ističe da su Morlaci veoma tačni, pa kaže: „Dogodi li se da ne mogne da u određeno i ugovoreno vrijeme vrati pozajmicu, on dođe s kakvim darom svome povjeriocu da zamoli za duži rok. Često se dogodi da od roka do roka i od dara do dara plati dvostruko više nego što je trebalo”.
Pravda i osveta
Kod Morlaka je prijateljstvo veoma postojano. Evo i za to primjera: „Oni su od prijateljstva stvorili gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slovenski obred ima poseban blagoslov da bi se svečano vezala dva prijatelja, ili dvije prijateljice. Tako svečano sjedinjeni prijatelji zovu se pobratimi, a žene posestrime.
Dužnosti su obredom povezanih prijatelja da jedan drugome pomaže u kakvoj nevolji i pogibelji, da osvećuju nepravde nanesene drugu itd. Prijateljstvo može da seže dotle da se stavi na kocku i izgubi život za pobratima i nijesu rijetki primjeri takvih žrtava. Kada bi se dogodilo da među pobratimima izbije nesloga, čitav bi obližnji kraj o tome govorio kao o sablažnjivoj sramoti”.
Prijateljstva su kod Morlaka veoma česta, jaka i sveta. Njihova neprijateljstva se veoma teško zaboravljaju. Ona se prenose sa oca na sina, a majke ne propuštaju podsjetiti nejake dječake na obavezu da ih čeka čin osvete roditelja, ako je na nesreću ubijen i često im pokazuju okrvavljenu košulju, ili oružje pokojnika.
Morlak po prirodi naginje činiti dobro svome bližnjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija dobročinstva, ali jao onome ko mu nanese zlo ili ga uvrijedi. Osveta i pravda među tim ljudima odgovaraju istom pojmu. Stara porodična neprijateljstva i lične osvete mogu izazvati krvoproliće poslije mnogo i mnogo godina.
Ubica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obično se mora potucati od sela do sela, krijući se po više godina. Ako je bio dovoljno vješt i spretan i umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to i zgrnuo nešto novca, poslije izvjesnog vremena nastoji da dobije oproštaj i pomilovanje, kao i pomirenje, a za pregovaranje o uslovima moli i dobija zajamčen prolaz, koji se vjerno poštuje na riječ.
On nalazi posrednike, koji određenog dana sastavljaju dva neprijateljska roda. Poslije uvoda u pregovore, krivac se pripušta na mjesto sastanka, i on se vuče četvoronoške po zemlji, dok mu o vratu visi puška, samokres, pištolj koji se pali pomoću kremena, ili nož kojim je izvršeno ubistvo. Dok on stoji u tako pokornom položaju, jedan ili više rođaka nabrajaju o pokojniku, koji često podižu duhove na osvetu i četvoronožno presamićenog krivca izvrgavaju teškoj opasnosti.
U ponekim mjestima, muškarci oštećene strane meću pod grlo krivca vatreno, ili hladno oružje i poslije dugog opiranja pristaju da prime krvarinu u novcu.
Takva izmirenja mogu mnogo da koštaju među Albancima, a među Morlacima ponekad se uglave bez velikog troška, a svugdje se zaključuju uz obilje jela i piđa na račun krivca.
Na osnovu, doduše, oskudnih zapisa, toponima, patronima, dokumenata, predmeta, legendi, sjećanja i sačuvanih eksponata, doznajemo i o prisustvu vlaških plemena na širem području Boke Kotorske i Crnogorskog primorja. Blaga primorska klima i čuveni pašnjaci na obroncima Rumije, bili su izuzetno povoljni za stočare i njihova stada i sa drugih područja, o čemu posebno saopštava, u svom radu, mr Cvetko Pavlović.
On kaže da su sačuvana predanja „o prisustvu Rumuna, ili, kako se u narodu kaže, Vlaha u Crnoj Gori i na Crnogorskom primorju”, pa nastavlja: „Blaga primorska klima i čuveni rumijski pašnjaci vjekovima su predstavljali idealno mjesto za stočare i njihova brojna stada”. Pavlović posebno potencira da se jugoistočno od Bara, „na obroncima planine Rumije, nalazi selo Međureč, bogato planinskim izvorima i pašnjacima”.
Proučavanjem vlaških stočara na širem području Bara, bavio se i poznati etnolog Andrija Jovićević, koji je zapisao da su selo Međureč naseljavala bratstva: Skorjan, Ivačkovići, Slakovići, Kukalj i Količići, pa zaključuje: „Ivačkovići ili Robeli su iz Rumunije”.
Po Jovićeviću je najvjerovatnija pretpostavka da su ova stočarska vlaška plemena došla iz Banata, iz Deliblata, „jer je poznato da su u ovom mjestu postojale i živjele porodice sa prezimenom Ivačković”.
Na osnovu izloženog da se zaključiti da su se Vlasi u srednjem vijeku bavili stočarstvom, kao osnovnim izvorom egzistencije, pa je sasvim normalno što su prirodni uslovi ovih prostora pogodovali njihovom naseljavanju.
